Razglednice iz (ne)vremena

Natpis “Navikli smo podnositi teške i bolne događaje” (Fortia et dura pati didicimus) uklesan je 1637. ispod obiteljskoga grba nad ulazom u dvorac kotorske obitelji Gregorina na Prčanju. Neki Bokelji i ovih godina – ne bi se reklo rado koliko često – skloni su ga ne zaboravljati. Skloni su ga živjeti, oprezni pred ukupnim vremenom, ali i pred svakodnevnim zadaćama. Boka je izvan Boke često niz razglednica, razglednica sklonih skrivanju lomnih zidova krajobraza. Razglednica je i ona prenapučena crno-bijela fotografija na kojoj pred zidinama ili na trgu starog Kotora muškarci na Dan mornarice i Dan svetog Tripuna u starim odorama Bokeljske mornarice suzdržano i svečano izvode dvanaest figura kola koje su nekad pratili samo bubnjevi i fanfare (danas limena glazba). Jedna od takvih razglednica i ona je Gospe od Škrpjela, razglednica koja ništa ne govori o otočiću kojeg u vječnost podupiru isluženi jedrenjaci koje su njihovi vlasnici tovarili kamenjem i potapali uz svetište kako bi ojačali otok.

Skrbe li živi o mrtvima ili mrtvi o živima? – pitanje je koje može izazvati podsmjeh ukoliko nismo raspoloženi osluškivati žamor molitava koje uključuju i zavjetne pločice na kojima imena kapetana, jedrenjaka i nekih osamljenih žena pišu razglednice s adresom u nebu. U smislu takvih istina, među kojima je i ona o brodovima kao ljudima, razaznaje se smrt kao umiranje i kao pogibija: kad su izumirali krajem 19. stoljeća dio jedrenjaka, islužen, tonuo je uz “bokove” Gospe zaštitnice trajno zagledane u nevere nad morima, o drugima su stizale vijesti da su ih vlasnici prodali nekim drugim obalama. I o posljednjem je stigla samo vijest: jedrenjak Nemirna potonuo je 1902. kraj rta Finisterea na španjolskoj obali. Godinu prije ostaci havarirane Trojedinice zapaljeni su istočno od Bermudskih otoka, kako ne bi predstavljali opasnost za druge brodove!

U Pomorskom muzeju u Kotoru, u crkvenim zbirkama i u privatnim ostavštinama i danas se portreti slavnih kapetana i brodovlasnika često čuvaju s portretima brodova s kojima su najintimnije otplovili u krhku vječnost sjećanja. Imovinu (bokeljske jedrenjake) čija se vrijednost stoljećima (u Boki od 16. pa dok ih je bilo) izražavala u karatima (brod je imao 24 karata!) danas bi jednostavno pretvorili u dionice: pitanja imovine (zlata) i pitanja srca u nekoj su prošlosti elegantno bila u suglasju jezika. Takvom suglasju pripada i kapetan iz 19. stoljeća Bazi Ivanković, najplodniji slikar starih bokeljskih jedrenjaka.

Projekt Marinist B. Ivanković i njegovo doba, u organizaciji Hrvatske bratovštine “Bokeljska mornarica 809” Zagreb i u suradnji s Pomorskim muzejom Crne Gore iz Kotora, središnji je događaj u povodu 80. obljetnice djelovanja Društva Bokelja (najstarije zavičajno društvo u Zagrebu) i 50. obljetnice djelovanja Bokeljske mornarice u Zagrebu. Projekt se sastoji iz dvije izložbe: retrospektivna izložba slika Bazija Ivankovića i izložba Bokeljska mornarica i njeni kapetani s pratećim publikacijama Slikarsko djelo B. Ivankovića autorice Nade Fisković i Portreti bokeljskih jedrenjaka autora Željka Brguljana. Izložba se otvara 16. prosinca u Gliptoteci HAZU (ostaje otvorena do 13. siječnja 2007.), nakon čega će biti prenesena u Knežev dvor u Dubrovnik.

Koautor izložbe i neumorni promicatelj bokeljske ostavštine Željko Brguljan govori o ciljevima projekta.

– Cilj naše Bratovštine, koja danas djeluje isključivo na području kulture i promicanja tradicije, a koji su zacrtali predsjednik Bratovštine dr. Josip Gjurović i Veliko vijeće, izvući je iz zaborava i prezentirati opuse značajnih a zanemarenih bokeljskih umjetnika, pisaca, znanstvenika koji su svojim djelom prelazili granice i omogućivali nam uključivanje u europske tokove. Među njima je – izuzetan po svojim sklonostima i talentima – pomorski kapetan, a potom slikar jedrenjaka Bazilije Ivanković (Carigrad, 1815. – Trst, 1898.) koji je djelujući daleko od svoje Boke stvorio veliki opus slika naših jedrenjaka i prvih parobroda, koji zahvaljujući njemu i danas plove Sredozemljem povezujući talijansku, hrvatsku, crnogorsku i druge obale, budeći nam nadu u opstanak, ali i suočavajući nas s mogućnošću potonuća.

Što je do danas sačuvano od Ivankovićeva opusa?

– Radeći na ovom projektu u protekle tri godine uspjeli smo zaokružiti opus od oko 150 Ivankovićevih slika, od kojih je većina bila poznata. No naša višegodišnja traganja za nepoznatim autorovim slikama rezultirala su s više desetaka djela koja će posjetitelji izložbe prvi put vidjeti. Taj će broj i dalje rasti jer, eto, upravo sam danas doznao za još sedam slika koje dosad nismo registrirali, a na žalost prekasno je da bi ih uključili u izložbu ili katalog. Prezentiranjem kataloga svih dostupnih autorovih radova htjeli smo, u cilju zaštite kulturne baštine, fiksirati njegov opus kako bi se spriječilo moguće dalje rasipanje i otuđivanje njegovog djela. Angažirali smo povjesničarku umjetnosti Nadu Fisković, koja se uključila u projekt dajući poseban doprinos svojom opsežnom studijom likovnih značajki Ivankovićeva djela. Ma kako zvučalo čudno, danas je bitno zaštititi od ugroženosti bokeljski dio Ivankovićeva opusa, prije svega slike koje su pohranjene u crkvenim zbirkama. Izložba je i svojevrsni apel na potencijalne donatore da pomognu da se najugroženije slike restauriraju te da takvom humanom gestom doprinesu spašavanju segmenta naše povijesti od zaborava.

S obzirom na to da je projekt međunarodnog karaktera, tko ga je sve podržao?

– Na izložbama će biti prezentirano oko 200 eksponata iz muzejskih, crkvenih i privatnih zbirki u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Financijsku potporu pružili su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Ministarstvo kulture Republike Crne Gore, a posebno bih istaknuo potporu Ureda za kulturu grada Zagreba, gdje smo naišli na veliko razumijevanje za naš projekt. No, moram reći, projekt ne bi uspio bez izuzetnog zalaganja, uloženog (volonterskog) rada, pa i sredstava pojedinih članova Bokeljske mornarice. Također smo zahvalni za svaku pomoć i potporu koju su nam pružile brojne institucije i pojedinci obiju država. Iako velikim trudom još nastojimo iznaći sredstva kako bismo pokrili nemale troškove projekta, ipak izložbe se upravo postavljaju i naziru se rezultati našeg višegodišnjeg rada.

Što sadrži segment odnosno izložba Bokeljska mornarica i njeni kapetani, te publikacija s vašim tekstom Portreti bokeljskih jedrenjaka?

– U tom segmentu pokušali smo evocirati uspomene na slavne bokeljske pomorce 19. stoljeća i njihove pothvate čija važnost daleko prelazi granice rodne im Boke, kao i na slavne jedrenjake toga razdoblja. Središnja ličnost izložbe kapetan je Ivan Visin, rođen u Prčanju 1806., koji je svojim brodom Splendido (sagrađenim u Rijeci) krenuo na put oko svijeta 11. veljače 1852. iz Antwerpena. Nakon sedam i pol godina vratio se, uplovivši u Trst 11. veljače 1859. Osim što je prvi u Austro-Ugarskoj Monarhiji oplovio svijet, na tom su putovanju prvi put uspostavljene austrougarske trgovačke veze s mnogim dalekim zemljama.

Izložba prezentira i druge bokeljske kapetane, suvremenike marinista Ivankovića, koji su sudjelovali u mnogim značajnim svjetskim zbivanjima, kao što je bitka kod Visa ili otvorenje Sueskog kanala. Iako je izložba ograničena na samo 19.. stoljeće ne možemo smetnuti s uma da je Bokeljska mornarica, čiji začeci sežu u daleko 9. stoljeće (otud i broj 809 u imenu naše bratovštine) vrelo mnogih iznimnih osoba i događaja koji i danas bude naš interes. Osim toga, tek nam novija vremena omogućavaju da sve te ličnosti izuzmemo iz različitih državno-pravnih tvorevina koje su vladale istočnom stranom Jadrana i progovorimo o kontinuitetu jednog kraja i njegovu prinosu u vrlo dugoj povijesti. Predaja nas podsjeća da je 13. siječnja 809. godine odred mornara Bokeljske mornarice (tada bratovštine pomoraca kotorskog područja) sudjelovao u prijenosu moći sv. Tripuna u Kotor. Od 12. stoljeća do danas iz arhivskih vrela izvire mnoštvo slavnih članova Bokeljske mornarice iz kojeg neprekidnog niza na nekolicinu njih želimo podsjetiti i ovom izložbom.