Razglednice iz zlatnog doba

Transfiguration of Vincent, album kalifornijskog kantautora Matta Warda, prvi je put izašao prije punih pet godina. Otada je Ward nanizao dva podjednako izvrsna studijska albuma, brojne producentske avanture i kolaboraciju s glumicom Zooey Deschanel, inspiriranu ženskim pop-grupama pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Iako nije konvencionalno pisati o albumima starima (tek) nekoliko godina, ploča tako rustikalna kao što je Transfiguration of Vincent, napokon otisnuta u za nju idealnom vinilnom formatu, jednostavno zaslužuje nekoliko redaka na papiru.

Ward je stvorio jedinstven album kratkih priča i melodija duboko ukorijenjenih u tradiciju američke pop i folk glazbe kao posvetu životu i smrti prijatelja Vincenta O’Briena, citirajući kultni album Transfiguration of Blind Joe Death američkog folk i blues gitariste Johna Faheyja. Negdje između Faheyjevih otvorenih akorda i Spectorova proverbijalnog zida zvuka, smješteno je 45 minuta Wardova hrapavog baritona, prebiranja po slomljenoj gitari i južnjačke melankolije, a sve kao da dopire s fonografa iz kuhinje gospođice Flannery O’Connor. Lirički, Ward balansira između folklornih i biblijskih motiva, ogoljivanja vlastite intime i romantiziranja nekog drugog vremena.

Kao savršena podloga za ljetnu večer na trijemu koji gleda plantaže Mississippija, album otvara instrumentalna Transfiguration #1, sa zvukom cvrčaka u pozadini. Slijedi je Vincent O’Brien, u kojoj u alternaciji klasičnih rock ‘n’ roll klavirskih dionica i pozadinske gitarske distorzije ipak najviše do izražaja dolazi Wardova bolna posveta tragično preminulom prijatelju. Nakon mračne ljubavne lamentacije, Sad, Sad Song, na redu je Undertaker, balada u kojoj je na korak do savršenstva dovedena igra dvije akustične gitare, teremina i kontrabasa. Wardova je interpretacija Bowiejeve Let’s Dance začuđujuća i izvrsna:  pop-pjesmu s plesnih podija uspio je vratiti nekoliko dekada unazad i učiniti od nje bezvremenski hit koji bi otpjevao, recimo, Louis Armstrong.

Slušajući ovu ploču teško je ne zamišljati atmosferu ruralne Amerike u doba Velike depresije: miris pite od oraha, tapete napadno cvjetnog uzorka i krčanje istrošenog lampaškog radio-prijamnika. Neki su albumi jednostavno stvoreni da bi se okretali pod gramofonskom iglom, s mrvicama prašine na površini i atmosferičnim pucketanjem iz zvučnika, a Transfiguration of Vincent 180-gramski je vinilni vremeplov na kojem je svaki urez priča za sebe.

American Music Club, The Golden Age, Cooking Vinyl, 2008.

Južna Kalifornija zapravo je užasna. Romantičnu iluziju o ‘’zemlji sunca i sreće’’ razbija prvi pogled na šest traka obilaznice potpuno zakrčene automobilima i ljude koji se, unatoč temperaturi i konstantnom sjaju ‘’zlatne države’’, nikada ne smiju. Tako barem kažu. San Francisco je, kažu također, usamljena oaza usred svega toga – umjerena napučenost, bezbrojni klubovi i parkovi daju mu europski štih, a nasmijana lica podsjećaju da je duh ljeta ljubavi još uvijek u zraku.

Mark Eitzel dobro je upoznao mnoge od tih barova, a klupe u spomenutim parkovima nerijetko su mu bile jedini krevet. I kao frontmen American Music Cluba i kao solo izvođač, Eitzel je postao poznat po nekontroliranim emocionalnim ispadima na pozornici; kao netko tko ne može zadržati suze i podsmijeh ili suspregnuti autoironične komentare koji se savršeno nadovezuju na njegov poetički defetizam. Zbog svega toga, Eitzel ne djeluje kao klasični rock frontmen, već više kao pripovjedač izgubljen između stvarnosti i fikcije koju izlaže. Nakon deset godina izbivanja sa glazbene scene, American Music Club ponovno su se okupili 2004. i snimili izvrstan dvostruki album naziva Love Songs for Patriots. Riječ je o kolekciji Eitzelovih avantura skupljenih u deset godina besciljnog lutanja diskografskom industrijom, ali i vrlo suptilnom komentaru američke post-WTC paranoje.

Potpomognut s tri nova i jednim članom originalne postave, gitaristom Vudijem, inače vozačem gradskog autobusa u Los Angelesu, Eitzel je ove godine izdao ploču The Golden Age. Daleko od soničnih početaka inspiriranih ranim R.E.M-om, a bliže kakvom iščašenom loungeu, album je to kojim dominiraju Eitzelova karakteristična tragika i Vudijeve nekonvencionalne gitarske fraze kojima trenutno može parirati, barem žanrovski, eventualno Nels Cline iz grupe Wilco. Ipak, uspoređujući s ranijim radovima – primjerice remek-djelom California iz 1988. – reformirani American Music Club zvuči nevjerojatno optimistično. Koliko je to moguće s Eitzelom kao kormilarom broda koji tone otkad je zaplovio.

Prva pjesma na albumu, All My Love, jednostavna je balada koja na trenutke neodoljivo podsjeća na Western Sky sa spomenute Californije, i neobičan je izbor za uvod u album većinom prožet akordima u duru, poput onih u The John Berchman Victory Choir ili u prekrasnoj, gorko-slatkoj Who You Are. Pjesma The Windows on the World još je jedna posveta rušenju tornjeva Svjetskog trgovačkog centra, gdje je Eitzel jednom, kako je na nedavnom zagrebačkom koncertu rekao, ‘’tulumario kao da sutra ne postoji’’. I Know That’s Not Really You suludi je valcer koji sa svojim meksičkim puhačima, harmonikama, unisonim vokalima i Vudijevim frenetičnim gitarskim solom zvuči kao posljednji ples pred sam kraj svijeta.

All the Lost Souls Welcome You to San Francisco završava stihovima ‘’everyone is hunting a love supreme, watching it roll softly down the hill’’, a njima Eitzel kao da objašnjava ironiju egzistencije koja mu je omogućila da s izuzetnom sposobnošću komentira događaje, ali ga i učinila bespomoćnim da djeluje protiv svoje autodestruktivne prirode. Možda je American Music Club jedino što ga drži na mjestu. Nadajmo se da će tako i ostati.

Au, Verbs, Aagoo, 2008.

Portland u američkoj saveznoj državi Oregon posljednjih je nekoliko godina dom bujajuće scene umjetnika koji svojim radom konstantno mijenjaju univerzum nezavisne glazbene scene kakvu poznajemo. Bilo da se radi o pop-punku grupe The Thermals, progresivnom folku grupe The  Decemberists, novoj fazi američke kozmičke glazbe Blitzen Trappera (vidi prošli broj Zareza, op. a.), indie-pop grupe The Shins ili eksperimentatora poput Dirty Projectors, jedno je sigurno, nešto je čudno u tom oregonskom zraku.

Ime koje stoji iza projekta po imenu Au je Luke Wyland, a radi se o obrazovanom multi-instrumentalistu čiji se raznovrsni stil razvija od debija peaofthesea koji je izdao pod pseudonimom Luc. Za razliku od prvog albuma pod imenom Au, jednostavna naziva Au, za koji su u potpunosti zaslužne Wylandove producentske i instrumentalne vještine, Verbs je snimljen uz pomoć Jonathana Sielaffa iz Parenthetical Girls i Dana Valatke iz Jackie-O Motherfucker.

Devet kompozicija na albumu Verbs predstavlja eklektični koktel stilova koji uključuju elemente moderne klasične glazbe, nekontrolirane buke, zborske harmonije, limene glazbe, free-jazza i jednostavnih strofa-refren-strofa formi. Kolaž All My Friends/Are Animals kombinira zborsko harmoniziranje, duhačke, perkusionističke i klavirske minijature da bi, uz pozadinsku buku, eksplodirao u melodičnom vokalnom klimaksu potpomognutom repetitivnim orguljaškim dionicama. Summerheat je nježna atmosferična meditacija za električnu gitaru, dok je rr. vs d. u nekom potpuno uvrnutom sustavu izvrstan materijal za singl, živahna pop-melodija za ženski vokal uz potporu duhača, bubnjeva, trianglova i klavira, nešto poput limenog orkestra na LSD-u. Sa svojim harmonikama i divljajućim saksofonom, The Waltz podsjeća na improvizaciju odbačenu s albuma Toma Waitsa. Kao što joj i ime sugerira, album zatvara uspavanka po imenu Sleep, tiha igra električne gitare i Wylandovih vokalnih harmonija, uz tek pokoju gudačku i perkusionističku upadicu.

Iako danas kritičari svakoj drugoj grupi daju prefiks eksperimentalne ili inovativne, uistinu intrigantne grupe kao što su Au, Akron/Family ili Dirty Projectors prava su rijetkost, a albumi kao što su Verbs ili Rise Above ne samo da su garancija i dokaz njihove superiornosti već i najava nekih ljepših vremena koja nas očekuju.