Razgolićeni dušebrižnici

Premda neovisno jedni od drugih, čuvari ćudoređa u Hrvata gotovo su sinkrono ovih dana digli svoj glas u obranu “moralnih osjećaja građana”, a protiv, po njima onda valjda “nemoralnih”, prikaza obnaženih ljudskih tijela. Konkretno, najprije je inače gotovo posve nepoznata udruga Reforma podnijela zagrebačkoj policiji prijavu zbog, “plakata neprikladnog sadržaja koji najavljuje održavanje Queer festivala u Zagrebu”. Nekoliko dana kasnije križevački je gradonačelnik Branko Hrg u svom gradu naredio promptno uklanjanje plakata postavljenih kao dio izložbe Hrvatski proizvod Vlaste Delimar, u okviru Culture Shock festivala, jer su, prema njemu, “kontroverznog i, moglo bi se reći, pornografskog karaktera”.

Iako su ove dušebrižničke reakcije bile međusobno nekoordinirane, iznenađuje sličnost njihove retorike. Tako u ime Reforme Vatroslav Župančić (proslavljen i nekim ranijim akcijama protiv Queer Zagreba, ali tada u ime Crkve cjelovitog Evanđelja) u svom polupismenom priopćenju prigovara kako su sporni plakati “izvješeni u blizini škola i vrtića, što diskriminira krši (sic!) prava djeteta”, dok HSS-ov gradonačelnik Hrg smatra da “nije primjereno da se u blizini škole i Doma zdravlja nalazi takav plakat”. Obojica su se smatrali ponukanima poslati i prijave pravobraniteljici za djecu. (Usput budi rečeno, Hrg je svojevremeno svoju skrb za djecu pokazao na vrlo osebujan način – prodavši privatnom poduzetniku gradsko zemljište na kojem se nalazi i jedno dječje igralište, ustvrdivši kako “poduzetnici imaju prednost”.)

Slatke male nebuloze

Što je, dakle, kako i zašto prikazano na “nemoralnim”, “kontroverznim” i “moglo bi se reći pornografskim” plakatima? Na festivalskom plakatu Queer Zagreba nalazi se prizor iz predstave Lili Handel bugarskog umjetnika Ive Dimčeva, koji se u predstavi (pa dakle i na plakatu) pojavljuje kao, da citiramo Župančića, “goli muškarac u ženskim cipelama (štiklama) sa naglašenom stražnjicom”. (Smatra li Župančić da se, kako on piše, “moralni osječaji (sic!) građana” vrijeđaju time što je Dimčev obnažen, time što je u ženskim cipelama ili time što mu je stražnjica “naglašena” – štogod to značilo – nije posve jasno.) Vlasta Delimar je, pak, postavila nekoliko različitih plakata, na kojima se ona i niz istaknutih hrvatskih umjetnika (Lauer, Cvitanović, Crtalić, Jerman, Božić) i umjetnica (Frankl, Kordić, Ivančić) pojavljuju oskudno ili nimalo odjeveni, i to na način koji, izuzmemo li njihovu obnaženost, teško da itko razuman može proglasiti “pornografskim”.

Mogli bismo se sada zabavljati slatkim malim nebulozama Vatroslava Župančića (poput tvrdnje kako “učinkom šoka plakat ugrožava sigurnost u prometu”) ili nedosljednostima Branka Hrga (problematični su mu city lights plakati na gradskom zemljištu, ali nema problema s još uočljivijim jumbo plakatima postavljenima na privatnoj površini, “s kojima on nema ništa”). No, zanimljivije je pozabaviti se onim što je veći problem – a to je da veliki reformator i jednako veliki HSS-ovac uopće ne shvaćaju kontekst, a samim time i značenje “nemoralnih” plakata. Hrg to i priznaje, potvrđujući kako ga “ta vrsta umjetnosti ne zanima”, a uoči otvorenja izložbe Vlaste Delimar odbio je i svaku pomisao da će nazočiti tom događaju, iako je Culture Shock jedan od ključnih događaja u inače ne baš prebogatoj kulturnoj ponudi Križevaca. Vatroslav Župančić, pak, Queer Zagreb još od osnutka tog festivala ima “na zubu”, ali ne zbog vlastite “moralnosti” nego iz, u osnovi, vrlo nemoralne (i, u krajnjoj liniji, nekršćanske) homofobije. Njegove vlastite riječi to najbolje potvrđuju – prema njemu, Queer Zagreb je “devijantan kulturni događaj kojemu su ciljevi prilično podmukli” i koji “promiče homoseksualnost kroz kulturu želeći je prikazati kao suvremeno i normalno ponašanje”.

Homofoban istup

Srećom, glasovi razuma u hrvatskom društvu ipak postoje. Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić u svom je odgovoru na Reforminu prijavu Župančića upozorila kako je provela “malo, nereprezentativno istraživanje”, te se uvjerila kako sporni plakat “mnogi uopće ne primjećuju, neki ga smatraju provokativnim i ništa više, a nekima se naprosto ne sviđa”. Upozorila je Reformu i na definiciju pornografije koju je dao Ustavni sud, koji je ustvrdio kako se nedvojbeno radi o pornografiji “kada je namjera ili postignuti efekt onog što se prikazuje poticanje seksualnog nagona eksplicitnim pokazivanjem nekog seksualnog ponašanja”, a, prema njenom mišljenju, “ne možemo utvrditi traženu nedvojbenost ovog plakata”. Predsjednica saborskog Odbora za ravnopravnost spolova Gordana Sobol bila je, pak, još i oštrija, ustvrdivši kako je Reformin napad na Queer “homofoban istup pod krinkom zaštite obiteljskih vrijednosti i djece”, te se pita “kako to da članove navedene udruge nisu uzemirile brojne reklame u kojima se koriste gotovo gola tijela žena”. Pitanje je itekako na mjestu, posebice uzmemo li u obzir da je Reforma prijavu policiji i pravobraniteljici za djecu poslala kao dio svog projekta MM inicijativa, odnosno “inicijativa za moralnost medija i medijskog oglašavanja”.

Ovdje dolazimo do ključnog trenutka razotkrivanja licemjerja i nemorala za “moral” navodno silno skrbećeg Vatroslava Župančića, ali i Branka Hrga. Jer, daleko nemoralnijih prikaza obnaženih tijela (uglavnom ženskih) u hrvatskom oglašivačkom prostoru, nažalost, uistinu ne nedostaje – sjetimo se samo notorne reklame za automobilske gume “prilagodljive svakoj podlozi”. Ni Župančić ni Hrg na takve prikaze ljudskog tijela, međutim, ne reagiraju. Zašto? Zato što prihvaćaju sustav “vrijednosti” u kojem je golo ljudsko tijelo prihvatljivo samo ako podržava patrijarhalni koncept žene kao objekta i muškarca kao subjekta. Žensko je tijelo stoga “moralno” samo ako je objektivizirano, odnosno ponuđeno kao pasivna i lako dostupna potrošna roba. Muško tijelo, pak, mora biti prikazano kao aktivno, moćno i dominantno. Stoga je i njegovo ogoljavanje (za razliku od ženskog) daleko teže prihvatljivo, jer, kad je ogoljeno, te uvjete ispunjava samo ukoliko je doslovno i razvidno snažno.

Podrivanje patrijarhalnog estetskog diktata

Takav pristup ljudskom tijelu negiraju i Ivo Dimčev i Vlasta Delimar sa svojim kolegicama i kolegama, i upravo je to ono što zaista uznemiruje “reformatorske” i HSS-ovske dušebrižnike. Tijelo Ive Dimčeva ne provocira ih toliko niti svojom razgolićenošću, pa niti navodno “naglašenom” stražnjicom, koliko “ženskim cipelama (štiklama)”. Naime, muško tijelo koje se na taj način “feminizira” apsolutno je nedopustivo unutar patrijarhalnog svjetonazora, jer dovodi u pitanje koncept muške dominantnosti i pretvara muškarca iz subjekta u objekt – barem iz vizure u kojoj je sve što je žensko automatski pasivno, objektivizirano i potrošno. Vlasta Delimar također podriva taj koncept. Jer, iako muškarci koje ona portretira ne nose “ženske cipele (štikle)”, ne nose niti nikakva druga obilježja koja bi opravdala njihovo razgolićavanje u patrijarhalnom kontekstu – uglavnom nisu niti mladi, niti snažni, niti pokazuju ikakav oblik društveno prihvaćene dominantnosti, a, iz tradicionalne perspektive gledano, nisu čak niti lijepi. I tu Vlasta Delimar (u prikazima umjetnica i umjetnika oba spola) udara u još jedan od stupova patrijarhata – diktata jednog i samo jednog prihvatljivog pojma ljepote, u kojem je estetski prihvatljivo samo tijelo koje je mlado i oblikovano na unaprijed kodificirani način (recimo, notorne proporcije 90-60-90 za žene, nabildanost za muškarce).

Sve u svemu, i Ivo Dimčev i kolegice i kolege Vlaste Delimar prikazani su na nedvojbeno nepornografski način. Jer, unutar zasad još uvijek dominatnih koncepata “ljepote” i (seksualne) “poželjnosti”, tijela na spornim plakatima nikako ne mogu “poticati seksualni nagon”, i to ne samo zbog toga što ne odgovaraju definiciji “eksplicitnog pokazivanja nekog seksualnog ponašanja”. To, pak, iznimno uznemiruje “moralne” zaštitnike “obiteljskih vrijednosti” – naime, dok pornografski prikazano tijelo (u okviru patrijarhalne definicije pornografije) samo potvrđuje dominantan “sustav vrijednosti”, nepornografsko ga tijelo podriva. Ideja da se nešto tako “devijantno” kao što je takvo, nepornografsko tijelo “promiče kao suvremeno i moralno” kod Vatroslava Župančića, Branka Hrga i njima sličnih može stoga proizvesti samo strah. Strah koji ih tjera da na kraju svega uspijevaju tek u onome što nipošto ne žele – razgolićavanju sebe samih.