23.9.2004.

Grozdana Cvitan  

Razgovor Mahmudum Sehwailom

tema broja

Doktor Mahmud Sehwail psihijatar je i direktor Rehabilitacijskog centra za žrtve torture u Ramali. Za Konferenciji u Ateni s grupom kolega pripremio je izlaganje o rezultatima istraživanja u tretmanu i rehabilitaciji kroz grupnu terapiju palestinskih žena koje su doživjele nasilnu smrt članova svoje obitelji. (O položaju žena u Palestini ponešto govori i činjenica da je jedina žena psihijatar-psihoterapeut, koja upravo radi sa ženama žrtvama rata, u Palestinu stigla iz Hrvatske.) S psihologom Khaderom Rusrusom izvijestio je o rezultatima ispitivanja mentalnog zdravlja u Palestini.

Gledano izvana može se učiniti da su u Palestini svi u prilici biti žrtve. Tko su doista žrtve u Palestini?

– Zaista i mislim da su svi Palestinci na ovaj ili onaj način žrtve torture. Jer oni su ili žrtve ili članovi obitelji žrtava, često mrtvih članova obitelji. Žrtve se regrutiraju tako da se najčešće zarobljavaju i zatočuju grupe od  dvadesetak ljudi istodobno. Palestinska populacija je teško traumatizirana zbog kontinuiranog stresa, nasilja i nedostatka normalnog života. U Palestini je visoki postotak posttraumatskog stresnog poremećaja i drugih psihijatrijskih bolesti.

Gdje se susrećete i gdje radite s traumatiziranim ljudima?

– Za javni sektor radim u psihijatrijskoj bolnici u Betlehemu, a isključivo za žrtve torture u našem centru u Ramali. U Betlehemu sam kontinuirano radio petnaest godina i svakodnevno dolazio u centar u Ramalu. Zbog sigurnosnih razloga bilo je neodrživo svakodnevno biti na oba mjesta pa sam se odlučio za centar, u kojem sada radim puno radno vrijeme. Nisam mogao nastaviti posao u bolnici u Betlehemu zbog ozbiljnih razloga zabrane kretanja u oba područja pa je trebalo izabrati.

Od 1996. kao psihijatar radim samo na liječenju žrtava torture. U slučaju da se među žrtvama torture nađu pacijenti s teškim poremećajima odlazim i u bolnicu u Betlehem i surađujem s tamošnjim liječnicima na zajedničkom poslu.

Nedostižnih 25 kilometara

Koliko su udaljena ta dva grada?

– Objektivno, 25 kilometara nije velika daljina, ali zbog prilika koje vladaju u Palestini čini se da smo neizmjerno daleko.

Koja su najčešća traumatska iskustva i kako su organizirani terapijski postupci s obzirom na stradanja? Koja vrsta nasilja je najčešća?

– U nasilju prednjače masovna ubijanja, istjerivanja iz kuća, pucanje, bombardiranje, sjeća stabala, uništavanje posjeda, stoke, destrukcija imovine i vodenih izvora.

Je li to način uništavanja sela?

– To je način uništavanja života. Tisuće kuća je uništeno. Ljudi se zaustavljaju na putu do posla, uništavaju se škole da djeca u njih ne bi mogla dolaziti, tj. da bi se spriječilo obrazovanje, ubijaju medicinsko osoblje… Posljedica takvih destrukcija je društvo čiji su mnogi članovi osjetili gubitke svojih rođaka, obitelji i prijatelja, a to uvijek ostavlja otvorene rane u procesu žalovanja. Kada na to dođu i novi gubici, traume se fiksiraju. Gubitak autonomije, gubitak uvažavanja sebe i drugih, gubitak harmonije, mnogo zatočenih Palestinaca i oštećenja ličnosti, posljedica su zatočenja i drugih stradanja.

Ima li vode i možete li njome gospodariti?

– Sve kontroliraju. U Gazi su potpuno uništili vodovod.

Tko su školovani ljudi i gdje se školuju? Kako funkcionira sustav obrazovanja?

– Trenutačno je u Ramali bolje nego što je bilo prije. Iako se zaustavljaju djeca na putu do škole i studenti na putu do fakulteta, nekako se uspijeva nadoknaditi izgubljeno. To iziskuje dodatne psihološke napore. Ali i stvara energiju da se u tome uspije. U nekim mjestima, da bi se sačuvao život, djeca ne idu u školu. Primjerice, prije dvije godine više od 40 posto studenata je zaustavljeno u odlasku na fakultete zbog sigurnosnih razloga. Često su ginuli, i to je bio način da se pogibije spriječe. Sad su takvi slučajevi rjeđi. Ponekad, kad prilike to zahtijevaju, studenti idu samo na ispite da bi nastavili školovanje. Izraelska politika sasvim je uništila i zaustavila harmoniju palestinskog društva.

Tko su djeca koja nose oružje? Svijet svakodnevno gleda slike te djece i pita se što se događa s palestinskom djecom uključenom u rat?

– Nemamo takvih problema niti bismo organizirano dopustili da ih se iskorištava na taj način, ali propagandne akcije protiv Palestine uspijevaju prezentirati krive poruke. Te poruke nemaju veze s nama.

Ostaje ipak slika djece koja ne idu u školu nego u borbu?

– To su lažne slike i lažno, drveno oružje. To je posljedica okruženja u kojem ta djeca rastu. Sva djeca na svijetu u takvim prigodama igrala bi se rata. Tako je i s djecom u Palestini. Mi svoju djecu šaljemo u školu, a Izraelci ih nastoje udaljiti od škole. Statistika napravljena na temelju istraživanja provedenog na sveučilištu Bir Zet pokazalo je da 70 posto palestinskih obitelji ima promjene u ponašanju. Zbog rata pate i djeca i njihovi očevi.

Koji je smisao zida?

Što je sa sve većim iseljavanjem kršćana iz Palestine? Posebno se govori o iseljavanjima u Južnu Ameriku.

– Nema toga. Nemam takve podatke. U Palestini kršćani i muslimani žive u dobrim odnosima i ne dijele se po religijskim razlikama. Oni žive zajedno i bez razlika.

Što se sad događa sa zidom što ga grade Izraelci?

– Taj zid će prekinuti bilo kakav napredak i bilo kakav mir među nama. Kao da im treba ograda da bi se zauvijek ogradili od mira. Taj zid je samo posljednja točka u konfiskaciji dijaloga, uništavanju zemlje i uništavanju svake koegzistencije.

Postoje li ikakvi razgovori, razgovori uopće?

– Službeno ne. Izrael kompletno negira bilo kakvu komunikaciju. Oni jednostavno ne žele službeno razgovarati s palestinskim autoritetima.

Što su i tko su palestinski autoriteti? Jesu li to političari?   

– Palestinski autoritet je pojam Palestine unutar izraelske države. To je liberalna palestinska organizacija za oslobođenje Palestine. To je civilna organizacija. Izraelci to znaju.

Koliko je rat izraelsko-palestinska stvar, a koliko je uvezen?

– Prije 1948. područje Izraela bilo je palestinsko. Britanskim mandatom iz 1948. dio Palestine dodijeljen je Izraelcima. Židovi iz cijelog svijeta počeli su dolaziti u Palestinu uz pomoć britanskih legionara. Formirali su državu, a Palestinci su se morali pomaknuti iz povijesnog dijela Palestine – s čim se nikad nisu složili. Istina je, nikad ih nitko o tome ništa nije ni pitao. Palestinu čine židovi, kršćani i muslimani.

Zašto i vi, kao što čine Izraelci, ne tražite da Palestinci iz cijelog svijeta dolaze u Palestinu? Ili makar da to rade turistički?

– Ne možemo nikoga pozvati da dođe u Palestinu ako to ne dopuste Izraelci. Osobno imam golem problem pomaknuti se iz jednog mjesta u drugo, a kamoli da to čine turisti iz svijeta. To je okupacija. Primjerice, moja obitelj živi dvadeset kilometara od Ramale. Nisam ih vidio tri godine. Ne možemo se micati.

Je li to zbog zida?

– Ne, nije zbog zida. Oni ionako kontroliraju sve ceste, prilaze. To je Izrael za njih, a za sve koji nisu Izraelci postoji život preko kontrolnih punktova. Oni kontroliraju cijelu povijesnu Palestinu, oni su među nama i određuju nam život. Među nama su njihova vozila: džipovi, tenkovi, sve. Izrael egzistira od 1948., od kada i počinju nemiri. Do tada je bila Palestina u kojoj nije bilo sukoba i živjelo se zajedno. Izraelska populacija je nova emigracija. Oni su došli sa svih strana svijeta i na taj način održavajući san cionista. Cionistički san je formirao Izrael i na taj način su prevenirali svoj osjećaj proganjanja. Tako su se odupirali osjećaju proganjanja.

Posljedice britanske politike

Znači li da je za to što se dogodilo, prema vašem viđenju, ipak najviše kriva Velika Britanija?

– Da. Oni su na taj način pokazali svoj bijes prema Palestincima. Morate znati, uvažavajući sve činjenice, da Izraelci sami nikad neće dopustiti da na tim prostorima zavlada mir. A znate li zašto? Zato što su i oni napravljeni iz različitih entiteta i nemir bi se u tom slučaju (nastupom mira) prebacio unutar njih samih, postao bi unutaržidovsko pitanje. Imati vanjskog neprijatelja prevencija je od okretanja prema vlastitim problemima. Oni trebaju rat. Jednom kad budu imali mir oni će ući u međusobni rat. Zato je potreban vanjski rat da bi se zaustavio unutrašnji. To je mehanizam projekcije i paranoje: dok su drugi protiv nas moramo biti složni. Na taj način oni su promijenili svoju ulogu od proganjanih u progonitelje. Jednom kad se uloge promijene nema želje za rekonstrukci?om iste. Nema arhajskih strahova nego samo odlazak u susret svojim interesima. Upotrebljavaju mehanizam rata da bi ostali moćni u Izraelu. I svi ljudi bi postali nezadovoljni i vratili se tamo od kuda su došli, ako bi prestala postojati takva izraelska država. To je vrsta racionalizacije: žele li postojati, oni moraju nastaviti rat.

Izmišljen sukob Izraela i Francuske

Ali neki od njih odlaze. Na primjer, Židovi koji su stigli iz Rusije. Navodno je jedna petina onih koji su iz Rusije uselili u Izrael već otišla u treće zemlje, najviše u SAD. Kako to komentirate?

– Istina, neki su se vratili. Ali broj nije toliki. Nije ni to lako napraviti kad se već jednom dođe.      

Prije nekoliko mjeseci Ariel Sharon je pozvao francuske Židove da se presele u Izrael. Kao motiv navedena je obrana religije i države, a s druge strane navodno postoji antisemitski pokret u Francuskoj. Uistinu, pitanje je koliko postoji taj pokret, a koliko oni sami provociraju Francuze.

Možda Francuzi svoje probleme s drugima prebacuju na Židove?

– Najveći konflikt je nastao kad je francuski predsjednik odlučio posjetiti Palestinu. Reakcija Izraelaca prema francuskoj vladi bila je iznimno negativna, i to je uzrok sadašnjeg sukoba Izraelaca s Francuzima. Jer je francuski predsjednik posjetio palestinsku zemlju.

Što znači sadašnja afera između Izraela i SAD–a oko špijuna u Pentagonu?

– Ništa. Imaju istu ulogu. SAD je napao Irak kao što je Izrael napao Palestinu. Ostalo su igre. To je isti način na koji su nestali američki Indijanci. Ista je to dinamika, isti mentalitet.

Kakav je utjecaj rat u Iraku na situaciju u Palestini?

– Velik. Irak je daleko od Palestine, ali nije daleko od načina kako je okupiran bez pravog razloga osim vlastita interesa okupatora. Postoji mnogo sličnosti.

Može li jednom doći do stvaranja, na primjer, kurdske države na isti način na koji je napravljen Izrael? Može li Britanija ponovo biti inicijator?

– Britanci su to napravili pod velikim pritiskom Židova u Engleskoj, s kojima su imali problema. Oni su rješavali svoje vlastito pitanje i krenulo im je. A Palestinci su tako postali dobar žrtveni jarac.

Što je još moguće nakon uvjeta kao što je onaj izraelski da se palestinski izbjeglice više ne mogu vratiti kući?

– Problem je veći od toga. Oni, zapravo, forsiraju Palestince koji još žive unutar zemlje da se isele. Želim naglasiti, ponavljam: Izraelci neće nikad dopustiti proces mira. Njihov problem je u tome što su iz različitih entiteta pa bi previranja među njima i sukobi interesa ostali očiti. Sefardi su orijentalni Židovi i oni se bitno razlikuju od ostalih Židova. To je za njih opasno, jer bi se s mirom promijenile uloge. Više ne bi bilo progonjenih i progonitelja, a to znači usmjeriti bijes na vlastite probleme Izraelaca. Boje se da bi tako prestao postojati Izrael pa to sprječavaju na sve moguće načine.