Neven Jovanović  

Noga filologa - Razgovor odsutnih

Svijetom hara epidemija. Ne primjećujemo je jer smo i sami zaraženi. Rijetki su se uspjeli oduprijeti, mislim da su već pokleknuli i najotporniji. Nije ni čudo, obzirom da se bolest širi već više od dva desetljeća, obzirom da je odavno izgubila auru novotarije – auru bolesti – i pretvorila se u način života (može li bolest koja zahvati sve još uopće biti bolest?). Zamjećivanje nečeg posebnog u tom načinu života sad je još samo generacijska razdjelnica: skloni su spoticanju oni nešto starijeg datuma proizvodnje.

Kamo drugamo Teži se slučajevi bolesti prepoznaju po izbjegavanju vizualnog kontakta, po oborenoj glavi, usmjeravanju pogleda u vlastito krilo. Cijelo je tijelo nepomično dok se gibaju samo palac ili kažiprst. Lice je neprekidno obasjano neprirodnom plavkastom svjetlošću. Postoji i soj u kojem je ruka neprestano priljubljena uz lične kosti, kao i soj u kojem je pogled uperen prazno naprijed, a miču se usne. Sve to tijekom svakodnevnih aktivnosti u javnom prostoru – hodanja, vožnje autobusom ili tramvajem, upravljanja automobilom, kupovanja, džoginga, šetanja psa. Čak i u praznom hodu društvenih aktivnosti – prilikom pauze u konverzaciji za stolom, dok na sastanku netko drugi ima riječ, dok se u gledalištu čeka da film počne (ili dok još traje). Zajednički nazivnik: pažnja bježi drugamo, čovjek bježi drugamo. Misterij: kamo drugamo?

Pandemija Ukoliko je ova kolumnistička zloporaba produžene metafore pogodila metu, dame i gospodo, onda ste već prokljuvili da je pandemija svjetskih razmjera u godini gospodnjoj 2012. naprosto: potreba za mobiteliranjem. Točnije, potreba za gledanjem u mobitel (onda je to valjda smartphone), ili za govorenjem u istu napravu. Bit ćemo oprezni i bolešću proglasiti opsesivne, prenaglašene oblike takvog ponašanja: razgovaranje duže od minutu-dvije, provjeravanje poruka koje je preraslo u tik. A budući da me (pogodili ste) datum proizvodnje, jednako kao i telekomunikacijska tarifa i tip mobitela, svrstavaju s one strane barijere, ne mogu posvjedočiti o čemu ljudi razgovaraju kad se mobilni razgovor protegne na desetke minuta. Ne znam. Kao što ne znam koje to i kakve poruke stižu svakih tridesetak sekundi.

Filipika Znam, međutim, da je nekad davno – ne samo u vrijeme prije mobitela i telefona, televizije i radija, nego i u vrijeme prije tiskanih knjiga i državne poštanske službe – pismo bilo definirano kao colloquium absentium amicorum: “razgovor odsutnih prijatelja”. Definirao ga je – i to usputno – Ciceron, u drugom od četrnaest govora sastavljenih ili održanih između rujna 44. i travnja 43. p. n. e. protiv Marka Antonija, govora poznatih (uz aluziju na Demostena) pod nazivom Filipike. Na jednom mjestu Ciceron napada Antonija jer se razmeće podacima iz privatnog pisma:

“Ali čak je i javno pročitao pismo za koje kaže da sam mu ga poslao, taj stvor bez ljudskog dostojanstva i bez pojma o međuljudskim odnosima. Jer tko bi, bar površno obaviješten o boljim običajima, bio u stanju zbog nekog sukoba van iznijeti, u javnosti pročitati prijateljevo pismo? Što je to drugo doli brisanje svega što povezuje ljude, brisanje mogućnosti razgovora s odsutnim prijateljima?”

Kroz prste Preko cvebe o razgovoru odsutnih redovno sam prelazio posve nehajno, doživljavao je kao fjorituru na početku sveučilišnih predavanja o pismima i epistolografiji. No, nedavno se desilo da sam pročitao uvod Petrarkine zbirke Familiares (“Domaća pisma”), pismo bliskome prijatelju koga Petrarca naziva “Socrates” (zvao se zapravo Ludovico, bio je rodom iz Nizozemske, živio je u Avignonu). U pismu Sokratu stoji:

“I što ćemo sad, brate moj? Gle, skoro sve smo već iskušali, i nigdje mira. Kad ćemo ga dočekati? Gdje ćemo ga naći? Vrijeme nam je, kako se kaže, kroz prste iscurilo; stare su naše nade pokopane skupa s našim prijateljima. Tisuću je tristo četrdeset osma godina, koja nas je bacila u samoću i siromaštvo; a nije nam odnijela ono što bi se dalo nadoknaditi blagom Inda, Kaspijskoga jezera, Karpatskoga mora. Najnoviji su gubici nepopravljivi, rane koje je smrt nanijela ne mogu se izliječiti.”

Crna smrt Petrarca piše, sjetimo se, dok Evropom i svijetom hara Crna smrt, kuga koja je odnijela od sedamdeset pet do dvjesto milijuna (milijuna!) života, među njima i Laurin i kardinala Giovannija Colonne; pandemija je vrhunac dosegla upravo u godinama 1348-1350. A glavna je tema Petrarkina uvoda, kako i priliči, sama njegova zbirka, ona pisma koja je iz nekoliko desetljeća prepiske – iz, kako sam kaže, oko tisuću tekstova izjedenih miševima i moljcima, obavijenih paučinom – izdvojio da ih od vatre sačuva prijatelj.

“A u tim životnim olujama, ni u jednoj luci ne spuštajući sidro zadugo, koliko sam našao istinskih prijatelja, ne znam – procjena je tu nepouzdana, nestašica silna – ali poznanika sam stekao bezbroj. Stoga je valjalo pisati raznima, raznih ćudi i položaja; sve tako šaroliko da mi se, čitajući sada iznova, čini da sam govorio svašta što se katkad samo sa sobom tuče. Bio sam na to malne prisiljen, kao što će priznati tko god je i sam iskusio nešto slično. Jer prvi je zadatak onoga tko piše obratiti pozornost na onoga kome piše; tako će odmah razumjeti i što treba pisati, i kako, i sve ostale popratne okolnosti. Drugačije se treba obratiti junaku, drugačije kukavici; drugačije neiskusnom mladcu, drugačije starcu koji je ubrao sve plodove života; drugačije ponosito dobrostojećemu, drugačije tjeskobom stisnutome; drugačije, na koncu konca, obrazovanome čovjeku, odlična znanja i uma, a drugačije onome tko te ne bi razumio da progovoriš imalo uzvišenije.”

A moja slutnja da u “razgovoru odsutnih prijatelja” ima nešto više od doskočice i fjoriture konačnu je potvrdu našla na kraju Petrarkina pisma.

Sto kilometara “Sladak mi je bio razgovor s tobom; otezao sam ga dragovoljno, gotovo navlaš; jer donio je preda me, preko tolikih mora i kopna, još jednom tvoje lice, učinio je da budeš tu uza me gotovo do večeri, sve otkako sam se izjutra prihvatio pera. No sad se već bliže kraj dana i kraj pisma.”

Kad Ciceron i Petrarca kažu da je pismo razgovor s odsutnim prijateljem, oni to zaista i misle. Doslovno, ili gotovo doslovno. Prijatelj kojeg nema tu je pred njima. To je moguće jer je prijatelj; jer se poznaju, jer znam što bi moj prijatelj rekao na ovo što mu želim reći, jer je dio njegova duha u meni, kao što je dio mojeg duha u njemu. (Poznanike također zamišljamo, ali puno jednostavnije, puno jednostranije; oni su foto-roboti, dok su prijatelji portreti.)

U svakom slučaju: za Petrarku – u čije doba sto kilometara znači četiri dana puta, u čije doba moje riječi do tebe ne mogu doći ako netko fizički ne prevali tih četiri dana puta – pisati pismo prijatelju znači zamišljati razgovor s njime. To zamišljanje može, kao što smo netom pročitali, biti tako intenzivno da prijatelja vidimo pred sobom. Ono može biti, praktično, telefonski razgovor bez telefona.

Izbrisan prostor Svijetom, rekoh, hara epidemija, naše godine gospodnje 2012. Pandemija. Petrarkino pismo Sokratu čitao sam sjedeći u vlaku, nasuprot dvjema djevojkama koje se ni na časak nisu odvajale od svojih mobitela; dapače, čini se da ih je svaka imala po dva. Prostor je, tako, u naše doba savladan, izbrisan: kroz dva sata – jedva dovoljno vremena da pošteno pročitam Petrarkino pismo – te djevojke i ja bivamo premješteni stotine kilometara daleko, dok naše napisane ili izgovorene riječi mogu praktično svakog časa stići na drugi kraj svijeta, u trenu, i to pritom ne košta praktično ništa. Samo, kakve su to riječi? – Ili: dok hodamo cestom, vozimo se vlakom, sjedimo na obali rijeke ili letimo preko tolikih mora i kopna, oko nas u svakom času lepeću nevidljivim krilima ne legije anđela, ni čopori duhova, ni jata molitava bogu na visini, nego tisuće i milijuni SMS-ova i e-mailova, milijarde riječi milijardi nas. Samo, kakvih to riječi?

Petrarca je govorio drugome čak i kad drugi nije čuo; mi govorimo sebi čak i kad drugi sluša. Kraj propovijedi, dame i gospodo. Idite u miru i plavkastoj svjetlosti.