Razgovor s Agregatom

Stroj koji će pokrenuti druge strojeve

Agregat je danas, nakon tri godine postojanja, alternativni medij za kritičke intervencije i teorijsku produkciju u Sloveniji

Srećko Pulig

U Ljubljani je 5. svibnja održan simpozij na temu Marksizmi i lingvistika. Referate su podnijeli slovenski profesori Božidar Debenjak, Lef Kreft, Igor Žagar (njegov prilog je pročitan u odsutnosti), Rastko Močnik, te gosti, Dejan Dejanov s društvenog instituta u Plovdivu/Bugarska i Milorad Pupovac sa Zagrebačkog sveučilišta. Uz profesore, ravnopravno su svojim izlaganjima sudjelovali i studenti Gal Kirn iz Nove Gorice (član skupine Agregat) i Srećko Horvat iz Zagreba.

Da se neki znanstveni skup kritički, a ne kritikantski, bavi naslijeđem marksizama (u množini) rijetkost je i u Sloveniji, a u Hrvatskoj je gotovo nemoguća misija. Još je veći kuriozum što su nam to – kako civilna scena voli napisati, ali ne i stvarno kvalitetno istraživati – suočenje s prošlošću priredili ljubljanski studenti, a ne njihovi profesori. Skup je, naime, priredilo studentsko društvo Agregat, a njihov napor naišao je na institucionalnu potporu Odsjeka za sociologiju FF-a, Škole za studij ideja i kultura Univerziteta u Novoj Gorici (nekadašnja Politehnika, Nova Gorica), ZRC SAZU, te Instituta za kritičke društvene studije pri Univerzitetu Pajsij Hilendarskij u Plovdivu.

Dakle, mali skup, održan ni više ni manje nego u prostorijama Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (SAZU), organizacijsko je čedo skupine koja sebe naziva Agregat. Tko i što je studentsko društvo i revija za suvremenu društvenopolitičku polemiku Agregat rekli su nam oni sami u ovome kolektivnom intervjuu.

Alternativni medij za kritičke intervencije i teorijsku produkciju

Kada i gdje ste se osnovali, kao društvo i kao revija, i kako je do toga došlo?

– Revija za suvremenu društvenopolitičku polemiku Agregat osnovana je malo poslije studentskih antiratnih demonstracija, održanih protiv napada tzv. Alijanse spremnih na Irak, najviše zbog ministerializma domaće političke klase, u proljeće 2003 u Ljubljani. Na njezin nastanak snažno su utjecale i mnoge druge aktivističke inicijative u proteklim godinama, pa sve do sada, naročito akcije za podršku ilegalnim migrantima, antirasističke i antiseksističke intervencije, snažna kompanija protiv slovenskog uključenja u NATO alijansu i borba za priznanje i pravo “izbrisanih”. U tome smislu bi se moglo reći da je na osnivanje Agregata imala snažan utjecaj povoljna društvena klima u Sloveniji. Naravno, povoljna na negativan način.

Devedesete u Sloveniji, slično kao u cijeloj nekadašnjoj Jugoslaviji, pa i šire, bile su godine masovne kolektivne amnezije. Značile su jedno nehistorijsko vrijeme, vrijeme razoružanih intelektualaca, impotentnosti teorije, reakcionarnih “civilnodruštvenih” asocijacija i indiferentnosti studentske populacije, koja je u najboljem slučaju bila spremna boriti se samo za vlastiti korporativni interes. Ideologija kulturnog, ili kako kažu na drugoj strani, duhovnog sukoba, koja ima u Sloveniji veoma snažnu tradiciju, dugu više od sto godina, konstruirala je primarni društveni konflikt na bazi pozitivnog ili negativnog odnosa prema Katoličkoj crkvi i narodnooslobodilačkom ratu, odnosno kolaboraciji. Trebalo nam je i previše vremena, da bismo tek na slučaju “izbrisa” i potpune složnosti “političke” klase prema pristupu u NATO, te njihove podrške ratu u Iraku, razbili posljednje iluzije o parlamentarizmu i o ideološkoj podjeli na ljevicu i desnicu na mainstream političkoj sceni.

A to je bio tek početak. U jednom trenutku shvatili smo nužnost dubljeg reflektiranja naših društvenih zalaganja da bismo dobili odgovore na neka pitanja, koje nam golema aktivistička praksa nije mogla pružiti. Jer nema teorije bez prakse, ali niti dobre prakse bez dobre teorije. Agregat je danas jedan alternativni medij za kritičke intervencije i teorijsku produkciju.

Demistifikacija prošlosti

Tko su bili inicijatori okupljanja?

– Agregat su osnovale one studentice i studenti koji u etabliranim časopisima nisu imali šanse za publiciranje vlastitih radikalnih refleksija, a do kojih su stigli u svojim društvenim, odnosno aktivističkim angažmanima. Danas udružuje čvrst kolektiv, koji uz samokritiku, odnosno permanentno preispitivanje vlastite prakse i odnosa, vodi nezavisnu uredničku politiku. U isto vrijeme radi na svojoj otvorenosti prema svim pojedincima i asocijacijama (ženska osobina?) sličnih teorijskih ambicija i radikalno lijevih političkih opredjeljenja, da bi im pružio mjesto za njihovu artikulaciju. Osim toga, razvija plodotvornu suradnju sa sličnim kolektivima s prostora bivše Jugoslavije, naročito s kolektivom Preloma u Beogradu.

Kako biste definirali područje svoga interesa?

– Agregat zapravo nema nekakva unaprijed definiranog polja svog zanimanja, iako ima svoj objekt, klasnu borbu. Tematski blokovi svakog broja biraju se u odnosu na interes onih pojedinca koji se najviše zalaže za neku temu, a za koju mislimo da je aktualna u nekom danom historijskom momentu. Za sada su tematike zahvaćale lokalni antiratni pokret, alternativnu politiku, seksualnost, seks, Jugoslaviju i odnos između privatnoga i javnoga.

Uzmimo primjer antiratnog pokreta: antiratni pokret bio je vrlo pomodan, bio je “hip” u cijelom svijetu. Čak se i francuski predsjednik Jacques Chirac prikazivao kao pacifistički borac protiv rata. Ali, uz ovu medijsku priču mi smo htjeli artikulirati drukčiji izraz, izraz koje nije samo pacifistički. Tako da Agregat nije htio kazati samo “ne” ratu, već smo kazali “ne” imperijalističkom ratu, “ne” naftnoj industriji... Na kraju krajeva, ne smijemo zaboraviti da je jedna od naših glavnih ideja vodilja kako je boj/borba konstitutivna za društvo i za formaciju same politike. Na toj točci pacifistička politika koja traži fiktivni konsenzus nije više operativna.

Ili, uzmimo drugi primjer, primjer Jugoslavije: Jugoslavija kao jedan imaginarij prisutna je danas nekritički, kako na strani jugonostalgičara, tako i na strani antikomunista i nacionalista. Bit nas kao krtica je – demistifikacija prošlosti.

Za jesen ove godine pripremamo dvobroj o klasni borbi. Od kraja prošle godine Agregat ima i vlastitu biblioteku, koja se zove Oktobra. Prvi svezak ima naslov Marksizmi in jezikoslovje: Bahtin/Vološinov, Stalin, Williams (Marksizmi i lingvistika: Bahtin/Vorošilov, Staljin, Williams). Njezin cilj je u ponovnoj aktualizaciji i kritičkoj analizi više ili manje nepoznatih tekstova, za koje smatramo, da nam pružaju pristup do novih pitanja i metoda.

Studij zaboravljenih, ali i novih radikalnih teorija

Zašto obnavljate interes za danas potisnute, nekad prisutne polemike u socijalističkim zemljama? Što vam to nedostaje u suvremenosti?

– Agregat želi postati institut za urologiju suvremene društvene teorije. To znači da je njegovo poslanstvo prije svega istraživanje strukturalnih uzroka teorijske impotencije, one impotencije koja se odrekla nužne analize materijalnih uvjeta našeg društva.

U posljednje vrijeme se npr. odsutnost materijalističke teorije najviše odražava u nemogućnosti obuhvaćanja problema koji se u ideološkom jeziku vladajuće klase odaziva na ime “ekonomske reforme”. Identifikacija i prihvaćanje problema jedino kao ekonomskog, u suštini znači zauzimanje mjesta analize iz pozicije kapitala, kao samostalne sile, koja degradira rad čovjeka u robu, međuljudske odnose u robne odnose, a čovječji napredak u maksimalizaciju profita. Ne imajući u vidu da se zapravo radi o društvenim reformama – u stvari o klasni borbi!

Zadatak suvremene materijalističke teorije bio bi upravo u analizi ovih problema, analizi koju vodi nada u mogućnost političke intervencije. U tome smislu kolektiv Agregata vidi prije svega nužnost stvaranja platforme za ozbiljni studij zaboravljenih a i najnovijih radikalnih teorija, postavljanje novih pitanja i sinteza, da bi se u budućnosti mogli nadati novoj teorijskoj produkciji. Drugim riječima: svakoj dobroj ševi prethodi barem minimalna masturbacija.

Kome ste namijenili svoju aktivnost, tko je vaša, kako se danas voli reći, ciljana publika?

– Ciljna skupina na početku su bili dodiplomski studenti, ali s vremenom (ove će godine Agregat obilježiti treću godišnjicu) “naša” se publika počela širiti. Polako, Agregat je proširio svoju bazu i sad nas čitaju do i postdiplomski studenti, profesori, a prepoznati smo i u alternativnoj i aktivističkoj zajednici…

Kako biste okarakterizirali studente i studentski pokret u ovom trenutku u Sloveniji? Postoji li uopće nešto takvo kao studentski pokret, a ako da tko su njegovi akteri?

– Odgovor na vaše pitanje je potvrdan. Ali, u ovome trenutku u Sloveniji je tek počeo djelovati studentski pokret i to vođen odozgo. Glavni akteri su učeničke i studentske organizacije (studentska vlada – ŠOS Studentska organizacija Slovenije), koje se prikazuju kao jedini reprezentant svih studenata i koje manje-više slijede svoje osobne interese. Pokret se tako prikazuje kao institucionalan i kao da obuhvaća sve studente i njihove inicijative. Ali sad je došao trenutak i mogućnost za radikalizaciju pokreta i za proširenje među studentske inicijative.

Ovaj tjedan, 24. svibnja, došlo je do druge manifestacije u kojoj je, nažalost, zbog lošeg vremena, sudjelovalo manje ljudi. Ipak, kiša nije bila glavni razlog podbačaju. Radilo se o političkim makinacijama: o odgovaranju studenata od sudjelovanja i o prijetnjama đacima (srednjih škola) kojima su tvrdili da ne mogu ići na prosvjed bez dozvole roditelja (a što je protivno srednjoškolskim pravilnicima).

No, pustimo tehnikalije. Zanimljivije je što je stvorena koalicija između glavnog školskog sindikata (SVIZ) i još nekoliko drugih, koji su svi poduprli studente. S druge strane, opet su govorili samo predstavnici Studentske organizacije i opet su tražili iste stvari. Dakle, svoje zahtjeve nisu radikalizirali, ništa nisu radili na mobilizaciji “odozdo” i još traže kompromise s ministrom...To nije pozicija alternativne politike, nego u najboljem slučaju politika socijalne države i zastupstva vlastitih korporativnih interesa.

Socijalna prava i studentske demonstracije

Mnogi u Hrvatskoj ne znaju što se do sada dogodilo na studentskoj sceni Slovenije.

– Krajem travnja dogodile su se najveće studentske i učeničke demonstracije. Više od deset tisuća studenata došlo je iskazati potporu studentskoj borbi protiv vladinih reformi. Ova vladina reforma je dio većih reforma. S tim reformama vlada dodaje novu dimenziju neoliberalnoj klimi, koja je do sada bila ipak u nekoj evropskoj maniri, a ne na razini banana republika.

Naime, izgleda da smo došli u drugu fazu privatizacije, gdje je socijala kao takva (mirovine, besplatno zdravstvo i školstvo itd.) postala redundantna, a sve to će riješiti porezna reforma (jednaki porezi za sve) i totalna privatizacija državnih korporacija. Tako su sve parlamentarne stranke pritjerane u nužnost reformi, jer je takav neoliberalni stav navodno objektivna nužnost povijesti. Najveća protivnička sila tim reformama su sindikati, a sada i studenti, a te dvije grupacije međusobno se podupiru.

Ako se vratimo reformama u studentskom sektoru – one zauzimaju sljedeće točke: Bolonjska reforma, uredba o školarinama i sistem vaučera (tj. akumulacija dugova nakon studija), eventualno ukidanje bonova za studentsku prehranu, konceptualizacija studenata kao robe i potrošača, percipiranje znanja kao robe itd. To je baza na kojoj se sad artikulira negativna politika studenata.

Među pozitivnim zahtjevima studenata moramo napomenuti zahtjev za besplatni prijevoz, koja jest politički zahtjev par excellence. On ukazuje na onu nemoguću dimenziju politike, koja nije samo reakcionarna – a to je obrana socijalne države i korporativstičkih prava, ali i jedna mogućnost koja otvara područje za revolucionarnu misao i praksu.

Što su u tome smislu značile aprilske studentske demonstracije?

– Nakon pet godina organizirala se prva seriozna i masovna inicijativa, koja ide u frontalni boj protiv svakodnevne oficijelne politike. Ono što je bitno u samoj osnovi je podrška sindikata i učenika, koji su pred time da tek postanu studenti. Mogli bismo tvrditi kako se otvorila mogućnost za pravi pokret… Ali to nije sva priča. Problematična je bila sama forma demonstracija. Događanje je više sličilo na studentski tulum nego na proteste, gdje ljudi znaju zašto su tamo. Još gore, studentska organizacija vrlo brzo je htjela uspostaviti “dijalog” s vladom i osim toga predstavlja se kao jedini predstavnik studenata. A to je i bio cilj studentske organizacije, barem do sada, a ne uspostavljanje mreže studentskog pokreta i alternativnih političkih inicijativa. I kako se u prošlosti već nebrojeno puta pokazalo, vlada će na taj način dijeliti ništa drugo nego mrvice, a svake godine studenti će imati manje povlastica. Tako će se polako “smiriti” studentske strasti i pacificirati svaki radikalni proces bitke za prava studenata i drugih skupina.