Nataša Petrinjak  

Razgovor s Aleksandrom Hemonom

Na prvi zagrebački sajam knjiga stigao si kao “svjetska zvijezda”. Taj se tretman očitovao i u najavama po novinama, na promocijama, ali, bez namjere da budem gruba, nije li ti to bilo malo čudno, s obzirom na to da te hrvatska publika zapravo nije čitala. Malobrojni su oni koji su imali prigodu doći do zbirke priča objavljenih kod Bosanske knjige; Dani u kojima kontinuirano objavljuješ kolumne nisu u Hrvatskoj previše čitano štivo, uzak je krug onih koji su ih do tvog dolaska ovamo pročitali nakon što ih je Naklada Zoro objavila kao knjigu, Čovjeka bez prošlosti V.B.Z. je objavio dan prije tvog dolaska. Avans američkog izdavača od 100.000 dolara da bi u miru dalje pisao nesumnjivo je dobar poslovni deal, ali jesi li zbog toga književna zvijezda?

– Pa prvo, taj čuveni avans nije ni blizu izuzetnog u američkoj izdavačkoj industriji. To izgleda mnogo na papiru. A zvijezda nisam, i to ne govorim iz lažne skromnosti: moje knjige nisu bestseleri, a nisam nikad imao iskustva zvijezda kao što su pojavljivanje u tv-emisijama, tračevi u novinama, prepoznavanje na ulici, histerične tinejdžerke itd. Poznat sam čitaocima, što će reći da nisam nepoznat, i to je sve. Moram da radim sve one stvari koje zvijezde ne rade: predajem pisanje kad moram na neglamuroznim univerzitetima, pišem prikaze knjiga i članke za sitne pare itd. Ja sam radni pisac – svakog dana isprljam ruke tintom – i to mi je drago, jer “zvijezde” troše vrijeme na zvjezdane rabote, to je sasvim druga vrsta posla, a ja moram stalno da radim.

Imigrantska književnost

Na predstavljanju u Booksi rekao si da te u Americi trenutačno svrstavaju u tzv. imigrantsku književnost, a s druge strane od svega što si objavio najviše si objavio upravo u Americi, napisano na engleskom jeziku, i to ti je donijelo književni status kakav imaš. Možeš li nam malo objasniti pojam imigrantske književnosti u odnosu, pretpostavljam, na neku domicilnu, neimigrantsku književnost u zemlji koju su stvorili i danas kreiraju imigranti te kako je i je li uopće moguće prijeći iz jedne kategorije u drugu?

– Imigrantska književnost – a to nije jasno definisan pojam, tako da je ovo uglavnom moje nagađanje – bavi se, očigledno, imigrantima, ali prije asimilacije. Dakle, nije o djeci imigranata, niti je o imigrantskim zajednicama. U imigrantskoj književnosti, kako je ja shvatam i kakvu se trudim da pišem, važnije je da imigrantski junak traži posao, da se bori s onima koji imaju čvrsto ustanovljene “američke” identitete, da se nalazi u izvjesnoj vrsti intelektualne i emotivne izolacije – sve je to važnije nego tzv. etnički identitet imigranta koji bi ga/nju mogao vezati za neku veću etničku zajednicu. Istovremeno, čisto “američki” pisci bave se dijagnosticiranjem, na malo ili na veliko, američkog društva, jer budući Amerikanci vjeruju da imaju pristup esencijalnim problemima i pitanjima. Ovo su, naravno, ovlašne generalizacije, jer je zapravo američka književnost prevelika i previtalna da bi se mogla sortirati u jasno određene trendove.

Na fotografijama koje sam dosad imala prilike vidjeti u novinama i na Internetu izgledao si kao momak iz Sarajeva, i moram priznati da me malo iznenadio tvoj amerikanizirani izgled i stil. Ideš li u teretanu? Zanima me i je li riječ o svjesnoj transformaciji ili su jednostavno godine života u toj sredini “ostavile traga”? Odnosno, jesi li uopće mogao birati, tj. bi li ti neamerikanizirani look smetao u karijeri?

– Pa iskreno govoreći, ne znam što je to američki look. Znam da kad odem u Sarajevo, svi znaju odakle sam. Bavim se borilačkim vještinama – čisto amaterski – ali to sam počeo tek prije nekoliko godina, isključivo zato što sam zimi mogao igrati fudbal samo jednom sedmično, dok mi je potrebno da igram 3-4 puta sedmično, kao što igram ljeti. Uvijek sam bio fizički aktivna osoba. Transformacije su neumitne, ali onima koji me znaju od prije upadljivije je da mi se kosa prorijedila i da nosim naočale – sve zbog godina.

Ulazak u prostor nadosobnog

Na neki način na to se pitanje veže i ono uz izbor teme za roman Nowhere Man, tj. jesi li pri nastanku tog romana razmišljao o recepciji upravo na američkom tržištu. Ne mogu se čitajući tvoje kolumne oteti dojmu kako bi bio drukčije napisan da si ga pisao za kojeg hrvatskog ili bosanskog izdavača? Pored toga, zanima me kako se osjećaš s činjenicom da je knjigu preveo profesionalni prevodilac, a ne ti sam? Kakva su danas tvoja razmišljanja u odnosu na vrijeme kada si čitajući Nabokova učio engleski da bi pisao u tom jeziku?

– Pa naravno da bih to pisao drukčije. Pisao bih i kolumne drukčije da ih pišem na engleskom. Ali ne bi to bilo značajno drukčije. Ne mislim o tržištu i ne vjerujem da je zaista moguće procjenjivati tržište pri pisanju. Pored toga, tvoje pitanje pretpostavlja da sam imao beskonačni, ili barem veliki, broj tema o kojima sam mogao pisati, pa sam onda izabrao ovu ili onu. Ali ja sam pisao ono što sam morao, odgovarajući na svoje unutrašnje potrebe i opsesije – nisam imao nikakva izbora u tom smislu. Ono što pisac mora da radi u tom slučaju je da, nakon što krene iz nekog ličnog prostora, nađe načina da uđe u prostor nadličnog, da se utopi u jezik, da nađe način da bude neko drugi. Zbog toga mi je uvijek najdraže kad me čitaju i na moja čitanja dođu ljudi koji naizgled – i samo naizgled – ne nalikuju na mene: svijet iz drugih generacija i kultura, s drugih kontinenta. Volim čitaoce koji knjigama prilaze iz privatne radoznalosti, a ne iz osjećaja kolektivne identitetske obaveze. Mada moram priznati da postoji kategorija čitalaca koja mi je važna i bliska, a to su Bosanci koji su izmješteni u nekom inostranstvu. Da mi oni kažu da lažem, morao bih dobro promisliti o tome šta pišem.

Vrlo si često u razgovorima isticao važnost svoje agentice, njezin trud i zalaganje, te da bez svega toga vrlo vjerojatno ne bi polučio uspjeh kakav jesi. S obzirom na to da naše sredine još ne mogu apsorbirati funkcije posrednika, agenata, ali njihova pojava je u skoroj budućnosti sasvim izvjesna, možeš li nam malo opisati “rat” u izdavačkom svijetu, eto, najrazvijenije izdavačke industrije na svijetu?

– Ne mogu, jer sam izvan tih ratova, s obzirom na to da živim u Chicagu, a i držim se podalje od svega toga. Ono što je Hollywood za filmsku industriju, to je New York za izdavačku industriju – tamo su i izdavači, agenti, časopisi, i urednici, i mladi, neobjavljeni pisci i Salman Rushdie, i sve prave zvijezde, i oni se svi sastaju na žurkama te prijemima i čitanjima. Dosta ljudi koji su tamo i koje znam žive pod staklenim zvonom – ne znaju nikoga izvan industrije. Kao da svi rade u istom preduzeću. Meni bi to prouzrokovalo opasnu mentalnu blokadu, umro bih od dosade. I u tom izdavačkom Hollywoodu ima ratova i skandala, ali oni do mene dopru sa šest mjeseci do godinu dana zakašnjenja, ako ikad i dopru. Chicago je u tom smislu divna provincija. Vjerujem u izolovanu kreativnost i s tog stanovišta mnogo mi je važnije da igram fudbal 2-3 puta sedmično s ljudima koji imaju raznovrsne, interesantne i legitimne živote, i koji mi ništa ne opraštaju zato što sam pisac, nego da odem na ručak s nekim urednikom blještavog magazina. Moja agentica ide na ručak s urednicima, ja igram lopte.

Moja agentica je jednostavno divna osoba. S jedne strane, radi sve ono što rade agenti, krajnje profesionalno i uspješno, a, s druge strane, nikad mi ne govori šta i kako treba da radim – imam apsolutnu nezavisnost u svim odlukama koje se tiču mog pisanja – što nije uobičajeno u svijetu književne agenture.

Javni angažman

Zahtijeva li se od tebe, relativno svježeg pisca egzotičnog podrijetla, neki poseban ili društveni angažman uopće u odnosu na aktualnu političku situaciju u SAD-u? Ili možeš ostati u zavjetrini spisateljskog/predavačkog rada, bez aktivnog javnog angažmana?

– Niko ništa ne zahtijeva od mene. Od pisaca se ovdje, međutim, ne očekuje neki veliki društveni angažman. Ovo je kultura profesionalaca – ljudi se vrednuju prema kvalitetu onoga što rade, što čini da se koncentrišu na ono što rade. Niko ne očekuje od pisaca poseban javni angažman, mada ih niko ni ne sprečava. Na našim južnoslavenskim prostorima mnogo toga se očekuje od pisaca jer su, kao, pismeni i učeni, u nacionalnim kulturama u kojima je pismenost koncentrisana u nacionalnim elitama, koje tako, navodno, imaju specijalnu odgovornost. Također, koncept nacionalne kulture, koja je pretpostavka zahtjeva za nacionalnom državom (Samo u našoj nacionalnoj državi može naša kultura zaista da postoji) proizvođači nacionalne kulture – jer se ona mora proizvoditi, kako bi se održala legitimnost nacionalne države – imaju poseban status. Nacionalni pisci nekako, misteriozno, predstavljaju svoju naciju, pa onda moraju toj naciji svako malo reci šta misli. U Americi drugi govore naciji šta misli, što oslobađa pisce propagandnih dužnosti, ali ih isto tako pomjera na margine svakodnevne kulture.