Razgovor s Aleksandrom Kardum

Aleksandra Kardum izvrsna je splitska spisateljica rođena 1969. Iza nje su dva romana: Ono što sam prešutjela (Slovo, 2005., Zagreb) i Spavaš li (Disput, Zagreb, 2007.). Kritika ju je odlično primila, sada je red na publiku. Ona je spisateljica koja ima svoj svijet, svoju intonaciju, svoj takozvani glas.

Getoizacija književnosti koju pišu žene

Žensko pismo posljednjih je desetljeća in. I vas su strpali u tu ladicu...

– Općenito nisam pobornik svrstavanja, a pogotovo u područjima kao što je književnost. Kako tu povući oštre granice? Pada mi na pamet jedna feministička misao koja tvrdi da ne postoji muška povijest jer je to, jednostavno, povijest. Svako drugo imenovanje na određen način označava inferiornost. Mislim da je slična stvar i u književnosti. Meni se, primjerice, pojam ženskog pisma doima prilično arhaično. Nekad su literaturu onih rijetkih žena – spisateljica zasigurno obilježavale mnoge zajedničke značajke, od eksplicitne solidarnosti do jezika, simbola, zajedničkog iskustva, načina ophođenja, statusa itd. Pročitala sam negdje da bi tada spisateljica već u prvoj rečenici pisanja romana naišla na problem identiteta – ona je može napisati, ali nikad je ne može i neće izgovoriti jer jednostavno nije imanentna njenom načinu života. Sve su te rečenice već pripadale “muškoj kulturi”. Danas je stanje, srećom, potpuno drukčije pa se pribojavam da li takav pristup i ginokritika vodi u izvjesnu regresiju i u svojevrsnu getoizaciju književnosti koju pišu žene.

S druge strane, ako to “žensko” podrazumijeva poetičnost teksta, specifično iskustvo ženskog tijela, patrijarhalnost, promišljanja o vlastitoj seksualnosti i starenju, odnose majka – kćer, prihvaćam da prvi roman ima takvih značajki i da ga se tematski može tako profilirati, ali ne i mene kao autora. Ima izvrsnih primjera kada muškarac piše kroz žensku vizuru i to u prvom licu, a i obratno. Zato ne znam kako bi odredili moj drugi roman (kao muški?) i mijenja li se onda karakterizacija autora od knjige do knjige. Pretpostavljam da bi dosljednost trebala biti jedna od glavnih stilskih odrednica. To prepuštam stručnjacima, ali bih svakako više voljela biti samo pisac, odnosno spisateljica, nego pisac “ženskih” knjiga.

Pisanje kao dekodiranje emocija

Vaš prvi roman (Ono što sam prešutjela) upravo je izbjegavanjem žanrovskih okvira prerastao u zanimljiv tekst. No vi vješto rabite i ovu vrstu materijala. U Spavaš li imate nekoliko kapljica horora. Da čujemo literarni recept Aleksandre Kardum...

– Što se tiče recepta, na žalost, nemam neke upotrebljive upute. Moji su recepti za pisanje otprilike poput recepata moje bake – kada bih se interesirala kako pravi neke kolače ili koliko tijesto treba mijesiti ona bi odgovorila uputama tipa “ja to odoka” ili “osjetiš pod rukom”. Možda izgleda čudno, ali ne znam što će se događati s mojim likovima ni kako će knjiga završiti, zajedno živimo priču i nerijetko se uhvatim da i sama iščekujem što će se sutra u pisanju dogoditi. Osobito je uzbudljiva osobna interakcija s likom koji oblikujem, naš međusobni suodnos u upravljanju njegovim mislima i postupcima i konačna samospoznaja o mom vlastitom odrazu u njemu. Otud valjda i nekakva čudna povezanost i ljubav prema likovima – kao da su živi, te lagana strepnja kako će se čitatelj odnositi prema njima, hoće li ih voljeti ili im suditi. Čudan i divan osjećaj – kao da ekstrahirate i otjelovite vlastite misli u virtualne osobe i pošaljete ih da sami hodaju po svijetu.

Ostat ćemo još malo na temi ograđenih literarnih prostora. Spavaš li je roman koji tematizira rat odnosno njegove posljedice, ali i još puno toga...

– Mislim da se autor ne može skriti od vlastitog teksta, izvjesno se razotkrivanje uvijek događa pa se tako, i nehotice, iskazuje vrijednosni ili paradigmatski okvir. Uzela sam rat kao temu, ali se u tekstu očituje koliko me privlači introspekcija i ono transcendentno, a ne samo sušta izvanjska događanja. Ima tu različitih motiva, ali željela bih reći da je moje pisanje, općenito, fikcija satkana od mnoštva komadića različitih istina. Život je toliko slojevit u svojoj pojavnosti da mi se ponekad čini da ne mogu pohvatati sve njegove odraze čak i u običnim, svakodnevnim situacijama. Šteta je onda baš sve izmisliti, dovoljno je malo se okrenuti oko sebe. To je zapravo metaforička uloga naslovnog pitanja romana. Da se referiram na prethodno pitanje, pošto su prvi roman svi percipirali kao “ženski”, prije pisanja drugog rekla sam: voljela bih napisati roman koji će čitati i muškarci. Možda su se, slijedeći tu težnju, spontano tkali motivi – ima tu rata, muških likova te, kako kažete, kapljice horora, ali moram naglasiti jednu zanimljivu stvar. Dobila sam jako pozitivne reakcije – kad već govorim o toj distinkciji, da naglasim – muških čitatelja, ali one su se uglavnom odnosile na emotivni aspekt a ne na fabulu. Rekli su mi da su im se “uzburkale emocije za koje nisu ni znali da imaju” ili da ih je knjiga “razboljela”. To pokazuje da i muškarci nisu toliko imuni na emocije, kao što se to često stereotipizira, nego da ih možda drukčije kodiraju ili jednostavno, psihologijskim rječnikom rečeno, reakciju izazivaju neki drugi stimulusi. Nekad mi se čini da je cijelo moje pisanje posvećeno dekodiranju tuđih i vlastitih emocija.

Književnost je oaza čarolije

Budući da svjedočimo poplavi proze i da vaša odudara od standardne ponude, što je za vas proza? Točnije, ova prozna forma...

– Zahvaljujem na vašoj konstataciji da moja proza odudara od standardne ponude. To doživljavam kao kompliment, iako u današnje doba može značiti i manu, tj. poruku – ne uklapaš se u trendove. Što se tiče književnosti, tu sam pomalo staromodna i romantičarski raspoložena: u njoj još uvijek tražim čaroliju i često je pronalazim – mislim da je književnost, uz glazbu, njezina posljednja oaza. Volim rečenice koje ću pamtiti i citirati, misli koje će me uzburkati. Sjećam se tog osjećaja posvećenosti kojim sam čitala, recimo, Mešu Selimovića. Žao mi je što se danas sve izmiješalo, svakakvi se produkti zovu književnošću, knjige se kupuju u samoposluzi i tako konzumiraju. Ne govorim to zbog mjesta kupnje, kamo sreće da sve knjige budu tako dostupne, ali hoću reći da mnoge od tih knjiga traju koliko i ostali proizvodi u košari, a i sjećanje na njih.

Utjecaj literature na život, postoji li to, ili je izumrlo? Kao dinosauri, ali od poplava slika...

– Taj je dojam vjerojatno vrlo subjektivan – utječe onoliko koliko joj dopustimo. Često čujem ljude da kažu: ne želim da me knjiga optereti ili “ne želim zamarati mozak”. Naravno da to poštujem, u današnje vrijeme ljudi često traže (i) u literaturi zabavu ili rasterećenje. Svakako je u tom slučaju bolji izbor knjiga od neke druge vrste loše zabave kojom smo danas obasuti. Međutim, gotovo uopće ne čitam knjige koje slove isključivo za “razbibrigu”. Žao mi je tako potrošenog vremena kada duboko ne promišljam ono što čitam – tu ulogu mogu prepustiti, recimo, Internetu. Stoga radije tragam za refleksivnim štivom koje će u meni ostaviti trag, dati novi pogled na ljude i događaje. I to se uistinu događa – uz dobre se knjige može sazreti, preispitati, preobraziti, razumjeti.