Razgovor s Aleksandrom Prokopievim

Intervju s Aleksandrom Prokopievom zapravo je razgovor dugog trajanja. I vremenski i prostorno. Počeo je izmjenom upoznavajućih generalija pri susretu na Danima eseja u Puli, nastavio se razmjenom priznanja u Žminju kako nas poezija nikada nije dotakla kao neka proza, potom suglasjem u Svetom Petru u Šumi da je svaki razgovor koji je, uslijed grupne dinamike, ostao nedovršen zaprvo riznica novih pitanja za buduće prostore i vrmena. Dogovoru za formalni razgovor, odnosno intervju, prijetili su zaboravljeni mini-disk, iznenada pokvaren diktafon, kašnjenje pri dolasku u Rijeku. Spasonosno preseljenje u virtualni svijet potvrdilo je svu njegovu stvarnost. Razgovor se nastavio, pitanje po pitanje, uz pomoć kompjutera u skopskom uredu i stanu te dorćolskom cybercaffeu. Prvo nas je pitanje vratilo u Pulu, neposrednom susretu kao povodu za ovaj razgovor, eseju Labirint i Let; Tantos i Eros u službi čuda koji je autor predstavio na Danima eseja.

Haiku kao rock’n’roll

Je li nam, doista, potrebna smrt (bilo stvarna bilo simbolična), kao što je Dedalu trebala Ikarova, da nam samo nesebično darivanje znanja pruži mogućnost spoznaje najerotskije čovjekove želje – neuhvatljive slobode? Bi li odgovornost što je darivanje, nužno pretpostavlja i za mnoge znači tek muku, mogli preoblikovati iz “mračnog žrtvenika” u užitak i tako čovjeka već životom, umjesto smrću, naučiti da je Let moguć i bez žrtve i bez samožrtve? Može li se tako ostvariti – možda vječno, a možda samo dugotrajno – žuđeno čudo neuhvatljive slobode? 

– Živimo u tipičnom vremenu kronisterije, da pozajmim podnaslov Danuncijade Viktora Cara Emina – neki budući kroničar bi i te kako u ovom periodu osetio neumoljivog Kronosa (Saturna) koji guta svoju histeričnu djecu bez zazora. Histerije krupne (geo)historijske, političke, i one tzv. sitne histerije, egzistencijalne, pojedinačne, dvojnih ljudi sa dva života, sa momentalnim saveznicima-suparnicima – teško je u ovo vreme naći Ikara u sebi, kada se Let survao u zgrtanje. Ipak za pisca (umetnika) Let je jedini mogući rizik da se sažvače stvarnost, još teži zadatak, jer gajenje Ikara – zanesenjaka, mora podrazumevati još veće strpljenje i upornost u gajenju Dedala – graditelja. Spoj žeđi i suptilnosti, poniranja i gotovo geometrijske točnosti u strukturiranju dela.

Na pratećoj pjesničkoj večeri pozvali ste se na pouku “prijateljice s velikim plavim očima” kako ćete poeziju početi pisati kad se zaljubite, i zaključili da niste počeli pisati poeziju, ali jeste haiku. Znači li to da haiku ne svrstavate u poeziju ili je izostalo zaljubljivanje? Ili se poezije ne laćate zbog, kako ste jednom prilikom rekli, njezine nekomunikativnosti posljednjih desetljeća? Mnogi smatraju da najljepši haiku pišu djeca, no mnogi spisatelji i spisateljice okreću se toj formi upravo u zrelim godinama, kada su iskusili sve druge književne forme? 

– Haiku se može prihvatiti i zavoljeti i kao svojevrsna vežbaonica za izoštravanje moći asocijativne saglasnosti između stvari i pojava koje tvrdokorni klasifikatori označavaju kao daleke. A i jednostavnije, kao sedamnaesto slogovna manifestacijica radosti življenja. Haiku bratstvo i sestrinstvo je ubedljivo demokratsko po svom sustavu; ima i penzionera i učenika, i radnika i profesora univerziteta, i mršavih i debeljuškastih, o boji kože da ne govorimo. Kod mene se haiku počeo stvarati “iz druge ruke”, naime lik iz jedne moje priče je bio haidjin-amater i smišljao trostihove, igra me je dobrano zavukla tako da sam i sam počeo pisati haiku. Naravno tu može uploviti i priča o zenu, tako naivno filovana pretenzijama begunaca iz preracionalnog svijeta bijelaca. Za mene je čista zabava i radost, kao što je ranije bio rock and roll.

Moć jezika u iskoračenju iz njega

Ipak samo sporadične veze makedonskih i hrvatskih umjetničkih i znanstvenih područja daju nam prostor za ono općenito pitanje o situaciji u Makedoniji danas. Naravno, s obzirom na to da su jezik i književnost područja vašeg užeg interesa, kako i kakvima biste ocijenili književnu, ali i knjižnu scenu? Postoje li i koriste li njihovom razvoju književni časopisi, u kojoj mjeri se koriste prednosti suvremenih tehnologija, točnije Interneta? Stižu li hrvatski/e autori/ice do makedonskog knjižnog tržišta? Kako se financira makedonska književnost i knjižna produkcija?

– Makedonskoj književnoj publici poznate su hrvatske autorice koje se prevode i komentarišu: Dubravka Ugrešić, Vedrana Rudan, Julijana Matanović. Neki od hrvatskih pisaca koji su osamdesetih bili aduti nove poetike, recimo Goran Tribuson ili Pavao Pavličić, manje su poznate mlađim makedonskim čitaocima nego što su bili nama. Isto važi i za časopise, kao tada kultni Quorum ili Malešovo Oko, na čijim je stranicama vođena djelimična polemika o makedonskom postmodernizmu, i čiji su se novi brojevi čekali sa nestrpljenjem. Sada je, bez podilaženja, Zarez najpoznatiji hrvatski časopis, mada se do brojeva dolazi teže, “preko ruke”.

Je li i kakve političko državotvorno osamostaljenje donijelo promjene? Hrvatski jezik, a na sličan način i srpski posljednjih su petnaest godina izloženi velikom “čišćenju”, pa svakim danom sve više nalikuju jedan na drugog, više nego kada su bili “prljavi”? Što se događalo i događa se s makedonskim jezikom? Koliko i kako na nj utječu svakodnevne političke prilike, odluke vezane uz napose albansku, ali i druge manjine u Makedoniji?

– Profesionalci u oblasti jezika, lingvisti mogu (i obavezni su) da stručno tumače pretumbacije, inovacije, perverzije jezičkog razvoja. Piscima ostaje onaj osluškujući, polifonični, estetski sloj jezika, koji se nudi za uporabu. Lanac kraćih ili dužih spojeva realnosti i simulakruma, fakcije i fikcije. Makedonski jezik je sklon obogaćivanju putem književnosti, ne samo zbog bogatstva dijalekata, već i zbog dinamičnosti urbanog argoa, koji non-stop daje materijal piscu. Meni je osobito zanimljiv odnos pisac – lektor, njihovo međusobno nadmetanje, koje može ponekad preći u dvoboj, ali svi, pa i najtanušniji tumačenjski rečnici pokazuju da se moć reći njedri ne samo iz standarda, nego i iz iskoračenja.

Šengenoida etiketa Balkana

Svojedobno ste rekli da je Balkan najneistraženiji i najstrastveniji dio Europe kojeg se zbog toga i pribojava? Pozivanje na strastvenost mnogi ocjenjuju kao romantičarsko opravdavanje krvavih sukoba na Balkanu. Kako objašnjavate da se, svim različitim objašnjenjima imaginarija usprkos, lakše utvrđuje pojam Balkana od npr. srednje Europa? Pripada li, iz makedonske perspektive i Hrvatska Balkanu?

– Balkan koji je za zapadnjake imenovan u množini – Balkani, čak je u svojoj geografskoj, a kamoli kulturološkoj pojmovnosti labavo utvrđen. Sve češće i skoro namerno ignoriranje hronotopa Balkan i njegovo sve ređe uživljavanje i hrabrenje zavisi od brzopetnih političkih stereotipa. Kolevka civilizacije ili bure baruta? Pozicija pravih “staroevropljana” ili samooptuženičkih mazohista? Zavisi od vaše privatne postavljenosti “nasuprot”. Osobno, sve manje trpim iživljavanje šalterskih službenika u stranim ambasadama, kasnije carinika, zbog jedne smešnog, potpuno nekriterijumskog pečata, nazvanog “viza”. I sve više se ponosim svojom nešengenoidnom etiketom. Rasizam i netolerantnost su njihovi, a ne moji problemi! 

Vašu posljednju i do sada najuspješniju knjigu Antiuputstva jednom ste prilikom opisali kao “ujed muza”. Prijevod što je izašao u beogradskoj Geopoetici približava je i zainteresiranim hrvatskim čitateljima/icama, pa biste li nam pojasnili o kakvoj je knjizi riječ? Zavodi li ona kao što je svojedobno, baš prema vašoj želji, zavodila Ars Amatoria? Koji su vaši zavodnički aduti?

– Još pre tridesetak godina, vreme leti, na samom začetku spisateljske karijere, namirisao sam šansu. Konvencije žanra su se slatko raspadale i to je pružalo odlične mogućnosti da se pismo bez napora prelije preko granice žanra. Tada sam počeo pisati Antiuputstva za ličnu uporabu, mešavinu skica, pričica, krokija, eseja, dijaloga, dnevničkih zapisa... koja je spontano rasla, kao dobar (nenamerni) primer otvorenog dela. Neka antiuputstva mogu da pozajmim ili još bolje, da ih dopišem u neku drugu knjigu eseja ili priča. To je gomilanje materijala, sa neznatnom montažom, moj privatni odgovor na stalna putovanja, vlakom, zrakoplovom, pešice i ponovna pitanja koje mi bezmilosno postavlja moj dinamični um. U svakom slučaju, to je moja najduža knjiga dosad, koja se stalno obnavlja i proširuje, a ko zna kada će okončati... to je u ovom slučaju medicinska, a ne književna dilema.

Retko te viđam s devojkama

Bili ste aktivni sudionik glazbene scene osamdesetih, najčešće se u biografskim pregledima ističe vaše autorstvo teksta čuvenog hita Idola Retko te viđam sa devojkama. Imate li doticaja s glazbom i danas?

– “Upotreba” rokenrola je puno više od bavljenja muzikom, dok ste u njemu to je jednostavno vrhunski ekstazi. Pre nepunih mesec dana, snimio sam s nekim “starim” rokenrolerima spot na nekadašnje (ali ne bivše) rock-teme. Skakao sam kao lud. Posle gledanja spota na TV, moja ćerka Lara je odmah komentarisala: Tata, malo sam se stidela, ali stvarno si bio super!

Aleksandar Prokopiev ( rođen 1953.) jedan je od vodećih makedonskih pripovjedača i esejista, ali je čitalačkoj publici poznat i kao autor haiku poezije, dječjih priča, scenarija za TV filmove. Doktor je filoloških nauka i zaposlen na Institutu za makedonski jezik u Skopju gdje mu je i stalna adresa. Objavio je petnaestak knjiga od kojih ističemo Mladi majstor igre (1983.), Plovidba ka jugu (1987.), Ars Amatoria (1997.), Postmoderni Vavilon (2000.), Voajer (2001.), Antiuputstva (2003.)… Šira, nešto starija i ne nužno čitalačka publika sjeća ga se kao člana grupa Idoli i Zlatni dečaci.