Razgovor s Aleksandrom Solženjicinom

Prvo pitanje koje vam želim postaviti jest sljedeće: u povijesti 20. stoljeća Rusija je zauzimala središnje mjesto, bila je poput epicentra sa svojih “desetak dana koji su prodrmali svijet”, no i zahvaljujući svojem doprinosu najrazličitijim kulturnim područjima. Pri kraju stoljeća taj se položaj promijenio. Rusija je, kako ste sami rekli, “u rasulu” te joj u kulturnoj sferi sada pripada maltene marginalno mjesto. Može li se Rusija preporoditi? Kako Vi zamišljate put i tip njezina preporoda?

– Da, u 20. stoljeću Rusiji je pripala izuzetna uloga. Kao što ste pravilno rekli: da sudjeluje u revoluciji koja je odigrala ogromnu ulogu u povijesti 20. stoljeća. Prije svega, zavarala je sve napredne umove svijeta: činilo se da započinje era raja na zemlji – era onoga prema čemu je čovječanstvo težilo. Drugo, svojim doprinosom u Drugom svjetskom ratu Rusija je izgubila 27 milijuna ljudi. Taj je doprinos odlučio ishod Drugog svjetskog rata, a taj način života koji se danas na planetu formirao, on je, zapravo, osiguran tom ogromnom ruskom žrtvom.

Ali  kultura se, nije li to paradoksalno, nastavljala snažno razvijati čak i u surovim sovjetskim uvjetima, samo za to mnogi nisu znali ili su saznali suviše kasno. Smatram da je nekoliko ruskih nobelovaca iz književnosti zanemareno u ovom stoljeću isključivo zato što je upoznavanje s njihovim stvaralaštvom nastajalo ili poslije njihove smrti ili neposredno prije njihove smrti. Kultura se razvijala zato što je ona stvaralački nastavljala tradicije koje dolaze iz prethodnog stoljeća. Ona se razvijala bez obzira na pritisak odozgo i dala je mnogo izrazitih imena.

Kao rezultat društvenog i moralnog kraha koji smo pretrpjeli na granici devedesetih godina 20. stoljeća nastradao je sav život u državi i nemilosrdno je nastradala kultura, sada je u nas u kulturi, zaista, veliko nazadovanje. Tu zamjedbu neću širiti na sve vidove kulture. Na primjer, smatram da u muzici, u muzičkoj izvedbi, nikako nismo propali ni danas. Ali u mnogim drugim oblicima stvaralaštva kultura je otišla u dubine Rusije, ona se povukla u područja, pokrajine, ona tamo tinja nepodvrgnuta još općoj katastrofi i, vjerojatno, u njoj se nakupljaju ona polazišta koja daju mogućnost kulturi da se podigne. U to jako vjerujem.  

Zatvor i otpor komunizmu

Sada pitanje koje je povezano s prethodnim, pitanje iz Vašeg života. U raskrinkavanju i osuđivanju komunizma odigrali ste jednu od vodećih uloga u svjetskim razmjerima. Je li Vaša ocjena komunizma i marksizma pretrpjela neke promjene?

– Ne, moja ocjena komunističkog režima nije se nimalo smekšala. On je imao utjecaj i pri svom kraju – u tom smrtonosnom kretanju koje je započelo poslije njega.

A sada o Vašoj biografiji. U mladosti ste i sami, kao i mnogi drugi, iskreno dijelili ideale revolucije. Kako i kada ste se oslobodili tih iluzija, oblikujući novi pogled na rusku stvarnost svojeg vremena?

– Još od djetinjstva imao sam pravoslavni odgoj; i uz to bio sam jasno orijentiran u tom poretku. I toga sam se držao negdje do šesnaeste godine. A sa sedamnaest-osamnaest godina oduševio sam se dijalektičkim materijalizmom, svim tim marksističkim idejama, povjerovao u njih. Ipak s nekim izuzecima. Prije svega, nikad se nisam oduševljavao Staljinom, uvijek sam se prema njemu odnosio izrazito negativno. Drugo, proučavajući, recimo, Engelsovu Dijalektiku prirode, nisu me oduševljavale njegove primjedbe o prirodnim znanostima ili matematici, prihvaćao sam ih s ironičnim osmijehom. Ta se “nedorađenost” u sovjetskom idealu pojavljivala: zapravo, prije ili kasnije morao sam završiti u zatvoru. A kada sam dospio u zatvor, u dvadeset i šestoj godini, tamo sam se već za jednu godinu potpuno oslobodio svega marksističkog, jer sam po zatvorima pokušavao raspravljati, a budući da mi je ponestajalo argumenata, tukli su me stalno. Tako je mene zatvor preodgojio i već sam od dvadeset sedme godine imao jasnu predodžbu – tu s kojom sam proživio život, s kojom sam napisao sva svoja djela.

A Vaši prijatelji…

– Moji drugovi. Doznao sam od njih takvo obilje činjenica i argumenata koje sam u svojem mladom životu propustio.

O religiji: kršćanstvo vs. pravoslavlje

A sada o kršćanstvu. U Rusiji je kršćanstvo, pravoslavlje igralo bitnu ulogu, prožimajući građanski život i kulturni razvoj. U sovjetskom periodu trijumfirao je državni ateizam. Kakva je situacija danas, odvija li se istinski religiozni preporod? Kakva je uloga Ruske pravoslavne crkve danas, posebno u svjetlu Pomestnog Sobora (u ruskoj pravoslavnoj crkvi jedan od najviših organa crkvene vlasti i upravljanja – op. prev.)? I kakav je Vaš odnos prema kanonizaciji carske obitelji? Postoji li mogućnost aktivnijeg i potpunijeg dijaloga između Pravoslavne i Katoličke crkve? Kako ocjenjujete ličnost i djelatnost sadašnjeg Pape Ivana Pavla II?

– Tu je nekoliko pitanja, dopustite da odgovaram po redu. Nije tajna da je općenito u svijetu posljednje stoljeće ili dva kršćanska religija doživjela silan gubitak, slabljenje. To je svjetski proces, ali on je u Sovjetskom Savezu bio praćen krvavim događajima. Do revolucije naša se Pravoslavna crkva također razvijala u nekoj mjeri nestabilno, zbog toga što je bila podređena državi, još od Petra. To je ograničavalo njezine duhovne mogućnosti.

Naš se obrazovani sloj već tijekom 19. stoljeća sav povukao, udaljio od religije. Ali se i u našem puku, koji je sveto vjerovao još čitavo 19. stoljeće, već na granici 19. i 20. stoljeća počelo pojavljivati takvo ateističko huliganstvo, čak i u zabačenim selima, koje je pripremalo kadrove za već blisku revoluciju. Tako da je neposredno prije revolucije 1917. naša religija već bila upropaštena. Boljševici su udarili po pravoslavlju, po svećenstvu, i to tako da su uništili 85 posto svećenstva, ako ne i 90 posto. Zatvoreno je oko 95 ili 90 posto crkava. Započeo je period surovog nasilničkog ateizma. Nasilničkog za ljude srednje dobi, ali koji je prihvaćala mladež. A godine su prolazile, desetljeća, i mladež je postala srednjeg uzrasta te je ateizam već uvelike počeo vladati državom. Pravoslavna se religija povlačila, zbog uzrasta svojih vjernika, od centra u dubine države, u zabiti.

Takva je situacija zapravo i danas. Sada se ne bih usudio ponoviti ono što su prije govorili o Rusiji – kršćanski narod. Kršćanstvo, pravoslavlje se povuklo u posebne komune koje su se održale, u posebne obitelji, u posebna ognjišta vjere, u posebne manastire, ali to nije djelotvorno, to ne može tako odlučno utjecati na tijek misli i događaja u državi. A Ruska pravoslavna crkva koja je pretrpjela žestok slom – kao što sam rekao, po svoj prilici 90 posto svećenstva je uništeno – naravno, s velikim se poteškoćama oporavljala i još se oporavlja od tog sloma. Njezina reakcija bila je obnavljanje zgrada, crkava, manastira – to je bilo prirodno, no bojim se da ona nije pažljivo popratila proces, odustala je od procesa i sada je u zaostatku, jer je riječ o duhovnom i životnom procesu – on ne staje, on se kreće i Crkva se ne može ograničiti jedino na obnovu materijalne strane.

O kanonizaciji...

– U nas mučenika, vjerskih paćenika ima desetke tisuća. Njihova pogibija, počevši od mitropolita Vladimira, započela je još krajem 1917. godine, mnogo prije okrutnog obračuna s carskom obitelji. I nitko o mitropolitu Vladimiru nije pokretao razgovor, ni o većini drugih pogubljenih svećenika i monaha. Zatim i strijeljanje mitropolita Veniamina...

No osobno, kao čovjek koji se mnogo bavio ruskom poviješću, imam otpor prema kanonizaciji carske obitelji, i to zbog sljedećeg odnosa. Kanonizacija carske obitelji ne događa se ravnopravno s onom desetaka tisuća pogubljenih svećenika, ona izdvaja carsku obitelj na najvažnije mjesto. Podrobno proučavajući pedeset godina povijesti revolucije, s ogorčenjem sam se uvjerio da je car Nikola II, iako je bio, nesumnjivo, rijedak primjer kršćanina na prijestolju, također bio i glavni krivac za sve što je zadesilo Rusiju, glavni krivac. On je mnogo toga napravio za posrnuće Rusije prije 1905. godine, a iz te ga je propasti spasio Stolipin. Ali on je još sljedećih godina, sve do 1917, nemarno vodio Rusiju i 1917. napravio neoprostive osobne i državne greške koje su kasnije dovele do masovnih ljudskih pogubljena.

Upravo zbog toga me vrijeđa da se izdvaja njegova uloga, dakako, kao glavnog mučenika, paćenika i predvodnika mnoštva svetaca. Preuranjena gesta. Da, zaslužili smo mnogo svetaca, i daleko od toga da smo ih sve otkrili. A što se tiče carske obitelji, naravno, to su nevini stradalnici, ali se protivim tomu da ih se uzdiže iz tog niza.

Prelazeći na dijalog između Pravoslavne i Katoličke crkve, reći ću: najveća bijeda kršćanstva jest raskol crkve na Zapadnu i Istočnu. Ako bismo mjerili tisućljećima, tada je zajedničko kršćanstvo bilo samo jedno tisućljeće, a već je u drugom bio raskol, što se i odrazilo na čitav tijek povijesti. To je velika nesreća. Zbog toga je, razumije se, dijalog između katoličanstva i pravoslavlja životno potreban, duhovno potreban. Ali u tom dijalogu ne bi trebalo biti uobražene nadmoćnosti jedne od dviju strana i želje da se provede misionarstvo na teritoriju druge. To se ne smije. Kada sam se vidio s papom Ivanom Pavlom II, upravo sam ga podsjetio na takvu povijest, ponovit ću je ukratko.

Godine 1922. u trenutku najokrutnijeg uništenja pravoslavlja u SSSR-u, kada su mitropolite bacali u zatvore, kada su uništavali crkvu, netko je u Katoličkoj crkvi shvatio da je to Božja kazna pravoslavlju zbog odmetništva te u tim mjesecima razbješnjenosti 1922. godine kardinal Gaspari susreo se u Genovi s Čičerinom, narodnim komesarom unutrašnjih poslova, da povede pregovore oko uvođenja olakšica Katoličkoj crkvi u SSSR-u. Točnije, on je naivno mislio da je boljševizam samo protiv pravoslavlja, a da će katoličanstvo čuvati. I na tome se nije završilo. Između 1926. i 1928. velikodostojnik Michel Derbini dvaput je putovao u Moskvu da bi pripremao konkordat između Katoličke crkve i boljševizma – nastavak istih iluzija.

Kada sam na to upozorio Papu, on je tugaljivo kimnuo i rekao: to su bile zablude pojedinih svećenika. Što se tiče Pape, više puta sam iskazao svoje oduševljenje tom ličnošću, njegovim karakterom, drago mi je da sam imao priliku upoznati ga i s njim razgovarati. Divim mu se i smatram da je čitavo njegovo vrijeme velika sreća za Katoličku crkvu i uopće za čitav svijet.

Književnost i ruska kultura

Sada prelazimo na književnost. U Rusiji je književnost uvijek zauzimala središnje mjesto u životu države, pri čemu se njezina funkcija nije naročito ograničavala književnim granicama. U našoj epohi Vaše je stvaralaštvo najizrazitiji primjer naslijeđa te tradicije. Međutim posljednjih sedam desetljeća donekle se ta tradicija narušila, novu rusku književnost ne zanimaju više tako sveobuhvatne teme društvenog i etičkog karaktera. Kako gledate na tu promjenu te kako ocjenjujete današnju književnu situaciju u Rusiji?

– To također nije maleno pitanje. Da, ruska je književnost izrasla pod snažnim utjecajem pravoslavlja. Čak i u autora koji nisu bili vjernici, svejedno je ta pravoslavna osnova obuhvaćala književnost stoljećima. Zbog toga je u ruskoj književnosti moralni ton, ton suosjećanja prema svim patnicima uvijek bio vrlo snažan. Prožimao je sva djela izražavajući se u važnom, snažnom interesu prema društvenim problemima; ali i u uvjetima kada u Rusiji nije bilo previše slobode govora i javnih objavljivanja, književnost je zamjenjivala mnoge druge vrste ljudskih kontakata.

Kada je došlo sovjetsko doba, tada je, treba reći, komunistička vlast vješto iskoristila tu karakteristiku književnosti. U ruskoj književnosti po inerciji je postojao snažan interes prema društvenom i moralnom životu, pa ga je komunistička vlast zgrabila i usmjerila u svoju korist, tj. kao da se književnost i dalje ostala razvijati na istoj tradiciji, a zapravo je bilo upravo obratno: bila je prisiljena služiti državi po narudžbi, a to se predstavljalo kao interes za društvena događanja, suosjećanje za ljude i velike ideje. Tako smo trpjeli snažno i mukotrpno iskrivljavanje, koje su, naravno, najbolji majstori uvijek shvaćali, ali koji su ipak uvijek ostajali ilegalni, kao Bulgakov, Ahmatova i drugi. Oni su to shvaćali i nisu podlegli toj smicalici, ali se javna književnost pretvorila u isprazno brbljanje – vidljiva književnost je bila prividna književnost.

I evo danas kada se dogodio novi slom društvenog uređenja i kada se dogodila sveopća komercijalizacija... (A ukoliko je naš kapitalizam najviše divlji ako ga usporedimo sa zapadnim, jer na Zapadu se takav tip i ne može zamisliti, utoliko je i komercijalizacija poprimila najviše divlje oblike). Dakle, osim, u ljudima desetljećima nakupljanog, otpora birokratizmu, kada su književnost prisiljavali služiti državničkoj ideji – danas se oblikovao snažan pravac principijelnog neprihvaćanja svake tradicije u ruskoj književnosti.

Rekao bih, taj pravac čak ima karakter intelektualnog sladostrašća, tj. s nekakvom sladostrasnom mržnjom poriče se svaka društvena uloga književnosti, njezino upletanje u bilo kakve javne probleme. Neprihvaćanje čitave književne tradicije, rušenje svih hijerarhija koje su u književnosti postojale, negiranje svih autoriteta – to se nataložilo kao reakcija na komunističko ismijavanje tijekom sedamdeset godina. Tako da smo pretrpjeli dvije katastrofe: prvo – divlji kaos komercijalizacije, i drugo – negativno, gnjevan odnos prema tradiciji. A što je pak s tradicijom? Ona se, naravno, bori za sebe, ona se bori, ali na književnom tržištu njezine su pozicije slabe, ona ne može u tom trgovačkom natjecanju opstati.

 No dogodila se u nas i još jedna strahovita pojava: zajedno s administracijskim raspadanjem Rusije, što je već činjenica, dogodilo se i kulturno raspadanje Rusije. Kultura je prestala biti cjelovita u državi. Sada je gotovo nemoguće pronaći takvu izdavačku kuću u kojoj bi se tiskalo nešto što bi pročitala cijela Rusija. Ono što se rasplamsava u centru – ne dopire daleko od centra, a ono što je u pokrajinama postoji samo u jednoj, dok u drugoj ne. Ako me u jednoj pokrajini čitaju zato što su me tiskali, u susjednoj se pokrajini žale: gdje možemo nabaviti vaše knjige? Nigdje ih se ne može nabaviti. Ljudi koji su napušteni od središnje obrazovane klase, državničke brige, same države, prisiljeni su da se udalje od nekih tradicija naše države. Nikad neću vjerovati da se naša književnost može ugasiti, da može propasti. Ona će isplivati, ali u tako razbijenom kulturnom prostoru jako teško. I naravno, u nas izlaze dobre knjige, ali nemaju tiraž, nigdje ih nema. U bibliotekama nema novih izdanja. Knjige su skupe, a dvije trećine stanovnika je siromašno, a biblioteke opet nemaju novih knjiga, dakle – što se može čitati? Stanje u kulturi je teško, i teško će ga biti prevladati.

Ostavljajući po strani tekuću politiku, može se, nesumnjivo, konstatirati da se rusko društvo u cjelini izmijenilo i da se nastavlja mijenjati. U svojim javnim nastupima uvijek ste stavljali naglasak na društveni razvoj Rusije. Kako ocjenjujete sadašnju situaciju i perspektive njezine promjene?

– Radeći desetljećima na povijesti revolucije 1917. godine, sve sam se više i više bojao da izlazak iz komunizma ne prouzroči kaotično stanje koje se ne može kontrolirati. I odlomke iz svojeg Crvenog kotača izlagao sam na radiju u Americi pokušavajući upozoriti na to što se može dogoditi, ali to je imalo samo ograničen utjecaj, netko je slušao, netko nije. Kaos sam iščekivao i bojao ga se, više od svega.

Ali, znate, kako već to biva: prošlost analiziramo šaleći se; nekomu pođe za rukom da analizira sadašnjost, nekomu ne; a po pitanju budućnosti svi pogriješe. Shvaćao sam da prijeti kaos; ipak, gledajući povijest 1917, nisam naslućivao čega uopće nije bilo u 1917. godini: krađe vrha. Slabašni radnici Privremene vlade, sitni radnici Savjeta radničkih izaslanika – nitko od njih nije bio lopov. I tu nisam naslutio da sadašnja nomenklatura, te bijesne komsomolske vođe, sekretari gradskih odbora Saveza komunističke omladine, da oni samo čekaju kako da zgrabe kakvo bogatstvo. I kada je započeo kaos, oni nisu imali drugih ideja osim grabiti, krasti!

To je strašno, zato što je Rusija za vrijeme Jeljcina pokradena, pokradena u nevjerojatnim razmjerima. Naše nacionalno vlasništvo: nafta, plin, metali, električna energija – sve je to otišlo u ruke pojedinaca, i to maltene besplatno. I sada se to argumentira: mi smo tako radili da se ne bismo vratili na boljševizam. I danas... Naša država, čini se, ne ratuje i nema prirodnih katastrofa, a odjednom, s vremena na vrijeme, događaju se “lepezasta isključivanja električne struje” u velikim gradovima, u velikim područjima – odjednom se isključi električna struja na osamnaest sati. Kao da nad nama leti sijaset bombardera koji bombardiraju jedno mjesto, drugo, pa treće. Eto tako su organizirali u našoj državi takozvano “tržište”. No kakvo god bilo tržište, država za to odgovara. Neka bude socijalizam, kapitalizam, feudalizam, ali ne smije biti takvo tržište!

Arhipelag Gulag

A sada ćemo prijeći na Italiju. Često je pitanje upućuje li naslov Vašeg romana U prvom krugu, njegov smisao, na Danteov pakao? Prema vama, to je točna asocijacija – suvremeni Dante prolazi kroz totalitarni pakao maštajući da se izvuče iz njega, a nalazi se samo pred beskonačnim čistilištem, suvremenom Rusijom i suvremenim svijetom?

– Naravno, nameće se organska sličnost i analogija Danteova silaska u krugove pakla i silaska u krugove postojanja u Arhipelagu. Ipak ovdje postoji i jedna principijelna duhovna razlika. U Danteovoj shemi što je čovjek lošiji, on pada niže, u najniži krug, a na vrhu je najmanje grešan čovjek. Gulag je organiziran drukčije i u mojem romanu vidljivo je da oni koji se pokušavaju boriti sa zlom, ne služe zlu ili se ograđuju od zla, njih spuštaju dolje. A oni koji su suglasni da sa zlom surađuju i da se s njim nagađaju, ti ostaju na vrhu. Ta je slika upravo suprotna.

Komunisti se ljute kada se dva suvremena totalitaristička sistema – komunistički i nacistički (s njihovim gulazima i konclogorima) – mjere istim mjerilima. Mislite li da je pravedno takvo njihovo zbližavanje?

– Da, između dvaju sistema ima mnogo zajedničkog; Hitlerov je sistem u mnogo čemu kopirao Lenjinova i Staljinova dostignuća, samo u nas je bio klasni princip proganjanja, a u njih rasni. I oni su također imali potrebu za organima nasilja, iako po rasnom principu. Po mojem mišljenju, uzalud se svađaju pristaše obaju režima – tu se nemoguće osloboditi od grijeha prošlosti.

Svijet i Rusija danas

Neposredno poznajete Zapad, i provodeći duge godine progonstva u Europi i Americi, više ste puta iskazivali kritički stav o njima. Kako gledate na Zapad danas? Koji su, po Vašem mišljenju, pozitivni i negativni aspekti zapadnog svijeta? I kako vam se čine odnosi sadašnje Rusije sa suvremenom zapadnom stvarnosti?

– Govorite da sam kritizirao Zapad. To kritizirao, naravno, treba preciznije odrediti. Oduševljavao sam se praktičnom organizacijom života na Zapadu. Želio bih odatle mnogo stvari posuditi, počevši od djelotvorne lokalne samouprave. Mi danas propadamo zato što u nas nije dopuštena lokalna samouprava, ona je ugušena, nema je. (Lokalna samouprava koja je bila u Rusiji prije revolucije, koju je Lenjin proglasio petim kotačem, on je rekao: “Zemstvo – to je peti kotač”. Dakle, trebalo bi je vratiti, samoupravu da bi se narod mogao probuditi te nešto sam raditi, a ne činovnici iznad nas koji nam naređuju.) Brinuo sam se za Zapad. Zato što su u ugodnom životu, u blagostanju, zapadni ljudi počeli gubiti duhovnu snagu, duhovnu visinu pred iskušenjima. Eto ta briga za duhovnu slabost Zapada prisiljavala me da budem kritičar Zapada, upravo ona.

Ovdje ima smisla i porazgovarati nešto malo šire, dotičući se već granice stoljeća i tisućljeća. U drugoj polovici 20. stoljeća, započeo je grandiozni proces, koji još, možda, do kraja nismo ni ocijenili – proces preporoda humanizma. Humanizam, kada je nastajao, zanio se ovakvom izvrsnom idejom: posuditi od kršćanstva njegove najbolje ideje, dobrotu, suosjećanje prema potlačenima, ali pokušati to ostvariti bez Boga. Dva je stoljeća humanizam koračao kao svijetla pojava koja je provodila svijetle ideje, ali bez Boga. A sredinom 20. stoljeća humanizam je poprimio još konture globalizma, obećavajućeg globalizma: zato se nikako nećemo probiti do svijetle budućnosti, jer u nas nema središnje zemaljske vlade, nema racionalne razdiobe svih resursa.

Ali odjednom nas je kraj 20. stoljeća iznenadio. Osvrnimo se – naš je planet malen, postaje premalen za nas. Humanizam-globalizam, koji je pozivao da se pomogne svim unesrećenim u čitavom svijetu, da se oslobode sve kolonije, da se podigne Treći svijet do razine Prvog, odjednom je progledao, proradila je čista logika: to neće uspjeti, zato što na svijetu nema sredstava te je nemoguće tako nešto ostvariti na našoj tijesnoj Zemlji. I ovdje je globalizam pokazao svoje novo lice.

Prisjetimo se da su nekoliko godina prije u Rio de Janeiru narodi zajedno preklinjali uglavnom SAD, ali i druge razvijene zemlje da zaustave proizvodnju u takvim suludim razmjerima! U SAD-u živi 5 posto svjetskog stanovništva, a troše 40 posto ruda i materijala koji uzrokuju 50 posto zagađenja. Preklinjali su ih: zaustavite se! Ne, zaustaviti se ne mogu ni SAD ni druge razvijene zemlje zato što taj rast sveopće potrebe stalno traži sve više i više. I evo kakvo je sadašnje stanje svjetske ekonomije. Ispostavilo se da se ekonomija Trećeg svijeta ne povećava, nego smanjuje. Rascjep između Prvog i Trećeg svijeta povećava se i povećavat će se. Da bi se dobio prostor za djelovanje napredne industrije koja zagađuje, trebalo je oslabiti industriju u Trećem svijetu te su je i uništili u potpunosti. Trećem svijetu ostalo je samo da pruža prirodna bogatstva i usluge.

I mi, Rusi, pripadamo tom Trećem svijetu te upravo tamo idemo. Sadašnji globalizam već ističe takav termin: nema progresa, nego postoji društveno-darvinistička selekcija, događa se selekcija uspješnijih, boljih, i ta se selekcija već desetljećima odvija pred našim očima. Pojavio se pojam “zlatnog milijardera” u suvremenoj publicistici. Sjeverna Amerika i Europa, to je danas otprilike petina, a uskoro će biti šestina stanovništva Zemlje. Za nju su otvoreni putovi zasad, ali na račun koga? Na račun ostalih. Na taj se način humanizam preobrazio u globalizam najgore vrste, a danas još nismo sve to prepoznali. A to je zato što smo gradili bez Boga, i evo dva stoljeća smo preživjeli... To je tragedija humanizma, to je i glavni smisao prijelaza u 21. stoljeće i u Treće tisućljeće. Kako ćemo se iz toga izvući, to vjerojatno nitko ne zna. Stanje Rusije u tom je smislu užasno, zato što smo izgubili toliko najboljih snaga i 27 milijuna ljudi u Drugom svjetskom ratu te na svu tu socijalističku izgradnju, na stvaranje vojno-industrijskog kompleksa, a na kraju smo ostali bez svega, mi smo u rasulu te nas guraju u zemlje Trećeg svijeta. I mi izumiremo, najstrašnije je da izumiremo.

Dakle, trebali smo od Zapada uzeti samo najbolje, no mi smo u izgubljenosti našeg kaosa preuzeli dosta loših stvari. Kada se u nas dogodio slom komunizma, mi, koji smo desetljećima obožavali Zapad i očekivali da je tamo sve dobro, da nije tako kao što je u nas, bili smo jako euforični. Neka se svi narodi zagrle! Konačno ćemo se ujediniti s vama! Mi smo otvoreni! Izvolite osloboditi Istočnu Europu! (Gorbačov se čak nije usudio reći: zašto vi Istočnu Europu nećete svrstati pod NATO? – nije se usudio zatražiti papire, to bi bilo jednostavno nepristojno.) Razoružajte se – i razoružali smo se, koliko smo mogli, koliko smo uspjeli. Bili smo puni vjere i povjerenja.

I odjednom je započeo neobičan proces. Vlast SAD-a, osjetivši pobjedu u hladnom ratu, nije se mogla s tim zadovoljiti. Koliko povijest poznaje pokušaja stvaranja svjetskih država? Danas je pod te iluzije potpao i SAD. Ne u tom smislu da će oni poslati vojsku i osvajati čitav svijet, ne, danas nema potrebe za tim. Svijet je moguće ekonomski i kulturno osvojiti. SAD je potpao pod tu iluziju.

Evo NATO – Sjeverno-atlantski savez, naglašavam, Sjeverno-atlantski. A gdje je on? U Srednjoj Aziji, na Kavkazu, oklopnim brodom prodrli su i u Ukrajinu, koja mašta o tome da uđe u NATO. Kako to Rusija treba shvatiti? Naravno, ona treba stvoriti obruč, najobičniji strateški obruč pomoću kojeg će, ako to bude bilo potrebno, u svakom trenutku za dva ili tri sata moći dospjeti iz svojih glavnih centara u bilo koju točku. U Rusiji, naravno, postoji strah pred tim, strah i otpor. A Istočna Europa? Jako je zanimljiva reakcija Istočne Europe. Istočnu Europu i Pribaltik odlično poznajem. Oni su toliko preplašeni agresijom s Istoka da obožavaju NATO. Oni nisu sposobni unaprijed vidjeti da im Istok više neće predstavljati nikakvu opasnost. Evo što im prijeti – oni se nalaze pod potkupljenim plaćenicima NATO-a. Da bi ispunio svoje svjetske zadaće, NATO treba – i vidjeli smo, već je trebao – slati čas ovamo čas onamo avijaciju ili pješaštvo. Pa zašto ne bi slao Istočnoeuropljane? Moguće ih je slati. Poljaci neće čuvati Poljsku, nego će služiti negdje u Africi ili Aziji. Pogledajte kako se to očitovalo u Jugoslaviji. Kada je NATO bombardirao Jugoslaviju, istočnoeuropska javnost to je odobravala, Pribaltik je to odobravao. Prolijevali smo suze nad Istočnoeuropljanima – nesretnici, jadnici, kako da vas oslobodimo, a oni odobravaju: tucite Srbe! tucite žešće, tucite! Što se dogodilo s ljudima? Kakav se preokret dogodio u ljudskim umovima? Trenutak kada je NATO odbio Ujedinjene narode, ma kako oni bili slabi, te kada je počeo djelovati sam, bio je povijesni trenutak koji je prelazio granice svih problema Jugoslavije. Prisjetite se kako je Hitler izašao iz Lige Naroda, je li ga Liga naroda sprečavala? I dalje znamo što je bilo. Tako je i ovdje: prvi put se UN upliće, drugi put. Zatim je bio prijedlog da UN kritički ispituje bliskoistočno pitanje. Maknuli su Vijeće sigurnosti, nije potrebno, već se UN upliće. To je strašno, dolazi potpuno novi svjetski poredak.

Opasnosti potrošačkog društva

Posljednje pitanje. Stojimo na pragu novog stoljeća i tisućljeća. Vaš je neobični život u potpunosti zašao u poodmaklu dob. Što biste htjeli poručiti mladoj generaciji, mladima koji su nerijetko, ne samo u Rusiji, zavedeni na pogrešan put, koji su prisiljeni živjeti u svijetu koji sasvim ne podsjeća na svijet stare generacije, u svijetu punom napetosti, novih proturječja, opasnosti koje prije, vjerojatno, nismo mogli ni sanjati?    

– Mladoj generaciji? Prije svega, ne potpadajte pod iluzije potrošačkog društva. Potrošačkog društva koje tobože uspijeva: imajte više, grabite, stječite, mijenjajte modele – treba imati unutrašnje granice: stani, to više nije potrebno, stani, to je suvišno! Iluzije potrošačkog društva neće dovesti do sreće nijednog pojedinačnog čovjeka, a tim više ni čovječanstva. U tom smislu predložio bih mladoj generaciji da ne stvara iluziju da stupamo u sretno stoljeće. Tu je grešku napravilo čovječanstvo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. S kakvim smo oduševljenjem iščekivali 20. stoljeće! Poslije 19. stoljeća dvadeseto se činilo kao zasljepljujući sunčani sjaj, a vidimo što smo dobili. Takva sjaja koji bi nas zaslijepio sada nema, a još se mnogi, vjerojatno, nadaju nekakvim brzim uspješnim promjenama. Ali stanje je isuviše teško. Planet je u teškom stanju, jako je zagađen, povećava se višak ugljičnog dioksida i radioaktivnih otpadaka, ekološko stanje je bezizlazno loše.

Život će biti težak, ali nikada okolnosti nisu iznad ljudske volje. Ljudska volja i svijest su iznad okolnosti – govorim to kao čovjek koji je prošao frontu, logor i smrtonosnu bolest. Ljudska je volja iznad okolnosti, ona ih može savladati, no samo ako je usredotočena i ako nije usmjerena na laž. To je ono što bih želio poručiti.

S ruskoga preveo Ivo Alebić.

Razgovor je snimljen na filmskoj vrpci u piščevoj kući radi prikazivanja na konferenciji posvećenoj Solženjicinovu stvaralaštvu (Italija, 24. – 25. studenog 2000). Oprema teksta redakcijska.