Razgovor s Alexanderom Bardom

Kakvo je vaše iskustvo s medijima i mrežama?

– Završio sam studij ekonomske geografije, ali proširio sam svoja znanja na filozofiju i sociologiju. Danas pišem knjige i redovito održavam predavanja na Ekonomskoj školi u Stockholmu. Odjeli za filozofiju u Skandinaviji ili su suzdržani ili pak slabo plaćaju.

Kad ne radim, putujem na egzotična mjesta, priređujem tulume i uzgajam trkaće konje. Također sam sklon spavati sa svime što se miče.

Mislite li da je vaša prošlost u rock-glazbi utjecala na vaše studije? Ne podudara li se vaš način razmišljanja s onim mnogih rock-glazbenika koji se okreću prema određenom obliku filozofske refleksije, od Johna Perryja Barlowa do Briana Enoa, da ne spominjemo Howarda Blooma?

– Ponajprije, glazbena industrija nevjerojatno je glupa. To doista nije mjesto gdje čovjek može susresti nekoga tko je iole intelektualac, premda mnoge rock-zvijezde sebe rado smatraju inteligentnim stvorenjima. To je slučaj s Brianom Enom (koji je doista inteligentan) i njegovim kolegom Bonom (koji to nije). Između filozofije i rocka, filozofija me uvijek više zanimala. Znao sam da ću na kraju biti filozof i pisac.

No, nemoguće je ozbiljno se posvetiti filozofiji prije četrdesete. Ja sam počeo s 39, dakle prilično mlad. Odlučio sam uroniti u popularnu kulturu kako bih je mogao proučavati iznutra, zato što ona ima temeljnu ulogu u suvremenom društvu i daje glavna obilježja našoj epohi. U svojem filozofskom radu koristim se mnogim otkrićima na koja sam naišao u pop-kulturi, kao što je primjerice veoma originalan koncept dinamike mreža koji predstavljamo u knjizi Netokracija.

Opsjednutost identitetom, ne novcem

Što je netokracija? Kako ona djeluje?

– Knjiga Netokracija prvi je filozofski rad koji ozbiljno razmatra ideju informacijskog društva. U njoj se objašnjava što je takvo društvo i kako se ono razlikuje od ostalih oblika civilizacije. Naše društvo, koje nazivamo informacijskim, jest, kao i sva druga, klasno društvo. Dakle, očajnički trebamo novu analizu koja će zamijeniti onu Marxovu iz 1840.

Marksistička analiza definira proletarijat nasuprot buržoaziji. U našoj informacijskoj teoriji konzumerizam stoji nasuprot netokraciji. Osnovna je razlika između netokrata i potrošača to što prvi raspolaže sredstvima i mogućnostima proizvodnje vlastitog identiteta. Potrošač pak nema drugog izbora nego pri kupnji odabrati među raznim identitetima koji su već proizvedeni za njega. Informacijsko društvo opsjednuto je identitetom više nego novcem ili sredstvima proizvodnje. To objašnjava činjenicu da je nadzor nad proizvodnjom identiteta u središtu klasnog sukoba. Ako to znamo, javlja se potreba za novom metodom koju nazivamo sociometrijom, koja će zamijeniti ekonomiju.

Je li rađanje netokracije rezultat čisto tehnoloških čimbenika, kao što je internet? Ili se radi o sveobuhvatnijoj promjeni paradigme?

– Kada je riječ o promjeni paradigme, sve uvijek treba biti nanovo redefinirano, pa tako i cjelokupna ljudska povijest. U Netokraciji ponovno ispisujemo povijest kroz prizmu razvoja informacijskih tehnologija. Lov i skupljanje povezani su s govorom, feudalizam s pismom, kapitalizam s tiskom. Informacijsko doba, počevši od ranih sedamdesetih godina, podudara se s interaktivnim medijima, pri čemu su mobilni telefon i internet tek najistaknutiji primjeri.

Na kraju će svaka tehnologija postati interaktivna, jer to je ono što mi, kao korisnici i potrošači, očekujemo od naših pomagala. Globalni učinci interaktivnosti bit će predmet naše buduće knjige.

Kuratori, neksijalisti, eternalisti

Možete li nam opisati različite klase netokrata: tko su kuratori, neksijalisti, eternalisti…

– Ne bih uporabio izraz “klase”, nego radije “tipovi” ili “podgrupe”. Svaki društveni poredak počiva na tripolarnoj strukturi. Feudalizam se temeljio na interakciji i ravnoteži između monarhije, aristokracije i crkve. U kapitalizmu su povlašteni bili odnosi između države-nacije, buržoazije i sveučilišta. U informacijskoj eri također će se razviti tri pôla moći o čijoj će ravnoteži ovisiti stabilnost društva. Te polove u Netokraciji nazivamo kuratorima, neksijalistima i eternalistima.

Kuratori odabiru i razvrstavaju informacije, što je golem izvor moći, s obzirom na to da će upravo ta obrada biti najdragocjenije i najtraženije bogatstvo informacijskog društva.

Neksijalisti su proizvođači informacija, pojavljuju se kao esteti tog iznimno estetskog doba i središnje su figure veoma moćnih mreža.

Eternalisti svoje ime vuku iz ničeanskog koncepta vječnog vraćanja. Netokrat zapravo prilično odgovara povijesnoj figuri ničeanskog nadčovjeka. Tako je eternalist post-nihilistički proizvođač istine, koji organizira meta-informaciju na kojoj netokracija temelji svoju vlast. Pretpostavljam da bi se moglo reći kako smo moj suautor Soderquist i ja prvi u dugačku nizu eternalista.

Kakve su veze između netokracije i tradicionalnog kapitalizma? Što biva s proizvodnjom materijalnih dobara?

– Ona je naravno i dalje prisutna, ali njezina je gospodarska i kulturna uloga sporedna. Nešto slično dogodilo se s proizvodnjom hrane u doba prijelaza iz feudalizma u kapitalizam. Kao što vidite, povijest se ponavlja. To je središnja točka teorija predstavljenih u Netokraciji.

Koja je razlika između vaše netokracije i nove ekonomije koju je opjevao Kevin Kelly iz skupine oko časopisa Wired, a čije geslo glasi: Više nije važno ono što znate, nego koga poznajete. Smatrate li da su Global Business Network, ili digerati Johna Brockmana, primjeri netokracije?

– Global Business Network prije bih okarakterizirao kao posljednji pokušaj buržoazije da očuva svoju sve manju moć. Mreže neće djelovati onako kao što, čini se, misli Kevin Kelly. Sociološki gledano, mnogo je poželjnije proučavati kako lakomi adolescenti iz Finske ili Japana grade interaktivne mreže, nego se baviti zastarjelim načinima na koje kalifornijski pedesetogodišnjaci organiziraju svoje koktele. Prave informacijske mreže na šokantan će način odudarati od Brockmanovih i Kellyjevih teza. Uostalom, ne bismo trebali očekivati da nam Amerika ponudi nove ideje o toj temi. Nove tehnike moći prvi put će se pojaviti na rubovima staroga svijeta, a ne u središtu.

Pojedinac je nestao s kapitalizmom

Kako će izgledati mreže budućeg društva?

– Mi te mreže nazivamo virtualnim nomadskim plemenima. One su primjer tehnološkog primitivizma, to jest načina kako se čovjek, kada za to ima priliku, okreće svojim korijenima lovca skupljača, ljudskom životu kakav je postojao prije pojave feudalnih i sjedilačkih društava. Upravo to se događa danas kada se klinci koriste mobilnim telefonima i računalima na posve drugačiji način nego njihovi roditelji kapitalisti.

Veliki generacijski lom danas više nije, kao šezdesetih i sedamdesetih godina, rezultat razlike u vrijednostima, nego razlike u ponašanju. Duboka promjena vrijednosti dogodit će se poslije, kao rezultat promjene ponašanja, a ne vizije svijeta. Virtualna nomadska plemena razvijaju se brže i intenzivnije na rubnim područjima društva. To je slučaj s gay ili queer scenama, u zajednicama koje se okupljaju oko glazbe, ali još više u okrilju kultura, često kriminalnih, u kojima vladaju droga i mladenačke bande. Danas svatko može nabaviti mobilni telefon i malo računalo.

Dakle, ta plemenska nomadska i virtualna kultura nastaje ponajprije među onima koji si teško mogu priuštiti nešto drugo. Autsajderi, oni koji su u pokretu, dakle nomadi, uvijek su tijekom povijesti imali koristi od promjene paradigme. To je jedna od središnjih teza Netokracije.

Koja je vaša dijagnoza neuspjeha dot.com-a i nove ekonomije?

– Netokracija je stekla ugled kao možda jedino djelo u kojem je pretkazan slom dot.com-a i razotkrivena površnost nove ekonomije. Srećom, mi se nikada nismo vezali za te termine, premda ja osobno upravljam trima dot.com-poduzećima koja vrlo dobro posluju i donose dobit, hvala na pitanju! U manje veselu tonu za čovječanstvo Netokracija je također predvidjela nastajanje mreže Al Qaide. Ostala proročanstva iz naše knjige tek se trebaju ispuniti.

Kakva bi trebala biti sudbina zemalja koje se još nisu priključile, onih iz Trećega svijeta?

– Mi odbijamo razmišljati o svijetu kao sazdanom od različitih zemalja. Ako su Ujedinjeni narodi doista mrtvi, sigurno nećemo nastaviti dijeliti svijet na države-nacije, ili na geografske regije ili na kulture, kao da je to još bitno. Informatizacija ne vodi računa o tim podjelama. Jednako tako u Netokraciji ne želimo govoriti o različitim osobama i njihovim idejama. Mi smatramo da je pojedinac nestao s kapitalizmom i da ga sada zamjenjuje “dividuum”, umreženi netokrat. Termin “dividuum” posudili smo od francuskog filozofa Gillesa Deleuzea, jednog od naših omiljenih mislilaca.

Pa što će onda biti s pojedincem u budućem društvu?

– Smatramo da je pojedinac umro zajedno s kapitalizmom. Sada ga zamjenjuje “dividuum”, netokrat koji je utopljen u mrežu. Individuum je nedjeljiv objekt, dok se “dividuum” može rastaviti na razne elemente te zatim ponovno sklopiti tako da nastanu nove strukture. Više nismo “individualna” bića, nego “dividuumi” koji žive u različitim društvenim kontekstima. Što je pritom još važnije, prestali smo nastojati biti “uvijek isti”, vjerni svojemu “istinskom ja”. Naprotiv, uživamo u tome da budemo drugačiji ovisno o kontekstu. Napustili smo ideal “monopsihičke” osobnosti i pretpostavili joj “shizoidnu” osobnost. Umjesto psihoanalize odsad će nam biti potrebna “shizoanaliza”.

Riječ je o sociološkoj smrti kartezijanskoga subjekta. U doba opće informatizacije individualizam je svojstven nižim društvenim klasama. Netokrat je dividualist, jer između Individuuma i Mreže on će uvijek odabrati Mrežu. Dakle, najmanja čestica i kozmički oslonac informacijskog društva jest Mreža, a ne Individuum kao što je to bilo u kapitalističkoj kartezijanskoj paradigmi. Individuum se, dakle, mora razviti u dividuum.

Revolucije na ostalim područjima

Što mislite o novoj ljevici, primjerice o tezama koje je Negri iznio u knjizi Imperij?

– Mrzim tu knjigu. To je tako loša knjiga! Loše je napisana, uz vrlo malo analize, a katkada ima posve krivo. Imperij nije ništa do populistički opijum, newageovska glupost. Osobno sam napustio staru podjelu na ljevicu i desnicu. Ona više nikomu ne koristi. Ljevica će u svakom slučaju ostati stara ljevica sve dok se ne oslobodi svojih proto-kršćanskih utopija. Jedini radikalizam koji stvarno postoji jest radikalni pragmatizam. Ništa nije radikalnije od odbijanja bijega od stvarnosti i suočavanja sa svijetom kakav jest, umjesto s onim kakav bismo voljeli da bude. Vidite, Nietzsche je bio tisuću puta radikalniji od Marxa.

Čitanje Imperija ostavilo mi je dojam praznine i gnjeva zbog pretenzija i neispunjenih obećanja te knjige. Naša sljedeća knjiga pokazat će kako se može i treba iskoristiti pojam carstva. Ona će obrisati pod s neuspjelim pokušajima takve vrste. Bože, kako mrzim Rousseaua! On je najgori otrov koji je ikada zatrovao filozofiju. Radije se vratimo pravim filozofima, Nietzscheu i Heideggeru. Na njihovim temeljima moći ćemo graditi. Jedini pristojni filozofi 20. stoljeća koji su to shvatili jesu Deleuze i Lacan. A od suvremenih filozofa jedini koji nešto vrijedi u mojim očima jest Slavoj Žižek. Ljevica bi ga trebala više slušati.

Osim područja komunikacija, kakvo je vaše mišljenje o revolucijama koje se događaju na ostalim područjima? Primjerice, na polju biotehnologija? Kako ocjenjujete negativna stajališta koja o tome iznose Francis Fukuyama u Sjedinjenim Državama ili Paul Virilio u Francuskoj? Pruža li netokracija teoretsku podlogu za promišljanje o biološkim revolucijama?

– Fukuyama i Virilio zapravo su stari buržujski davitelji koji brane zastarjele i izumiruće buržujske vrijednosti. Oni su poput kršćanskih teologa koji se ljute i žale zbog pojave prosvjetiteljstva u 17. stoljeću. Nama je potrebno novo prosvjetiteljstvo u ovom povijesnom trenutku, potrebna nam je promjena paradigme kojom će sadašnje mjesto gena preuzeti memi. Radilo bi se o transracionalnom prosvjetiteljstvu, a ne o racionalnom. Nadam se da ćemo Soderquist i ja sudjelovati u tom novom pokretu.

Nemam nikakvih negativnih ni pozitivnih stajališta glede transhumanističke revolucije. Smatram da bi takve prosudbe bile preuranjene. Transhumanizam će tek doći. On je neizbježan. I, kao što to obično biva kada se dogodi takva povijesna promjena, na njega će pozitivno gledati oni koji će od njega imati koristi, a negativno oni ostali. Stari seronje poput Virilia ili Fukuyame pritom će sigurno biti potpuni gubitnici. Oni ne izražavaju ništa do vlastiti interes. Zašto se gnjaviti time da ih slušamo? Virilio je, štoviše, katolik. Budimo ozbiljni!

Eternalizam i mobilizam

Što je to eternalizam, a što mobilizam? Kakav je njihov međusobni odnos, a kako se odnose prema netokraciji?

– Hm, da… Definicije eternalizma i mobilizma naći će se u našoj sljedećoj knjizi i bit će nam potrebno gotovo 500 stranica da sve potanko razložimo. Mi smo u biti “paradoksalni” mislioci, kao Lacan i Deleuze, i uočavamo potrebu uvođenja novoga dualizma u filozofiju. Ta nova dijalektička podjela temelji se na fizici, na razlici između klasične i kvantne mehanike. Mobilizam gleda na svijet takav kakav jest, dok eternalizam govori o tome kako ga vidimo i shvaćamo mi, ljudi, ili bilo koje drugo misleće stvorenje. U tome je Kant imao pravo, tj. u tome da su pojavnosti (fenomeni) i same stvari (noumena) – nešto različito. A ta podjela odražava bitan odnos između kretanja (postajanja) i stabilnosti (bivanja). Mi polazimo od Heideggera, a onda pokušavamo ići dalje.

Kakav je odnos između eternalista kao vrste netokrata i eternalista kao filozofa?

– Nema razlike. I to bi moglo izazvati prilične reakcije. Premda smo filozofi, Soderquist i ja ne namjeravamo govoriti kao pojedinci. Mi se ograničavamo na to da tvrdimo ono što svakako treba biti ustvrđeno. Mi smo glas moći koju analiziramo. To su filozofi oduvijek bili. Ne postoji ništa izvan hegemonije – to su vjerovali i mnogi romantičari, ali nikada nisu mogli dokazati. Ne postoji vjerodostojna alternativa našemu filozofskom mišljenju. Eternalizam kao filozofija ne može se razlikovati od eternalizma kao proizvodnje istine u okrilju informacijskog društva. Oni su jedna te ista stvar.

Postoji li povijesni model koji bi odgovarao eternalizmu i mobilizmu? Jednom ste napisali: Eternalizam gleda na povijest kao na slijed singularnosti. Postoji li tu ikakva veza s “transhumanističkim” pojmom “singularnosti”?

– Promjene paradigme događaju se onda kada se vladajuća informacijska tehnologija zamjenjuje nekom drugom. U ovom trenutku naša se vizija svijeta iz temelja mijenja. To je uzrok pojave današnje interaktivnosti. Pritom plurarhija zamjenjuje demokraciju, dividualizam zamjenjuje individualizam, memi zamjenjuju kartezijanski subjekt, mreža zamjenjuje Čovjeka, itd. Što se tiče transhumanizma, rekao bih da se radi o društvenom pokretu, a ne o ideologiji. Odbijam razmatranje čitave filozofske koncepcije koja bi proizlazila iz transhumanizma. Objektivno ne postoji istinska singularnost, kao što objektivno ne postoji ni istinsko ljudsko biće. Za mene je čovjek uvijek Majmun, a Majmun je uvijek Mrav. Sve je stvar udaljenosti i perspektive. Vidite, kao geograf-ekonomist naučen sam gledati ljudska bića na satelitskim snimkama, a s toga gledišta mi nismo ništa drugo nego mravi. Normalno je tako gledati na nas.

Novi zoroastrijci

Obratili ste se na zoroastrizam. Zbog čega?

– Zaratustra je bio prvi etičar u povijesti, kada se pojavio u Srednjoj Aziji prije više od 3 700 godina. On je vjerojatno bio najinteligentniji mislilac i filozof koji je ikada živio, osim možda Nietzschea. Budući da slijedim njegovu tradiciju, bilo je normalno da se obratim i postanem zoroastrijac. Jedini i isključivi razlog zbog kojega zoroastrizam smatramo religijom jest činjenica da mi ostali Europljani, koji danas imamo hegemoniju, ustrajemo na ideji da su naša braća Grci izumili filozofiju. Istina je pak da su Grci praktički sve što mi pripisujemo njima zapravo naučili od Iranaca. No, Grci su imali tu sreću da je njihova književnost sačuvana. Moramo priznati da je Europa novopridošli član u društvo civilizacija i da su naši korijeni drugdje. Pretpostavljam da je to dio našega sazrijevanja.

S francuskoga prevela Snježana Kirinić.

Objavljeno u e-časopisu La Spirale www.laspirale.org