Razgovor s Andreasom Broeckmannom

Ako su “ovisnici o realnosti” u kontekstu teme ovogodišnjeg Transmedialae?

– Transmediale 06 bio je naslovljen Reality addicts – Ovisnici o realnosti. Zanimao nas je odnos umjetnika prema stvarnosti u postmedijskom dobu. Ni mediji ni tehnologija više nisu toliko važni. Dugo smo utopistički vjerovali da će tehnologija spasiti svijet a da novi mediji stvaraju nešto potpuno novo što će usrećiti ljude diljem svijeta. Sada smo shvatili da tehnologije mijenjaju stvari ponekad nabolje, ali ponekad i nagore, a mediji nas ne čine sretnijima nego što već jesmo. Ovisnici o realnosti su ljudi koji su to shvatili i pokušavaju učiniti/djelovati najbolje u svijetu kakav on jest.

Konferencija je nosila istu temu kao i sam festival i posjetili su je neki vrlo zanimljivi teoretičari. Kakav odnos prema realnosti mogu imati teoretičari novih medija danas, s obzirom na to da novi mediji razvijaju odnos prema nekoj drugoj realnosti?

– Na konferenciji smo željeli razviti različita usmjerenja teme ovisnosti o realnosti. Jedna važna, s kojom smo i završili konferenciju, bila je greškologija – proučavanje grešaka.

Greške su veoma važne u tehnologiji jer otvaraju nove prostore. Samo kada tehnologija podbaci možemo stvoriti nešto novo. Pričali smo s brojnim umjetnicima, između ostalih i Normanom Whiteom, o kreativnom potencijalu i energiji koda dolazi iz pogrešaka. Nasuprot ovisniku o realnosti nalazi se ovisnik o medijima, osoba koja još vjeruje kako će je mediji spasiti ili pak ljudi koji su zapeli u medijima, u komercijalnom sustavu raznih naprava (gadgets) i ne mogu iz toga izaći. Čak dva okrugla stola bila su posvećena njima. Također, pokušali smo predstaviti humor kao metodu nadvladavanja realnosti kakva je prezentirana u medijima i razvijati razmišljanje o novom svijetu ili novom scenariju za način življenja u suvremenom svijetu.

Ovisnici o smijehu

Izložba je nosila humorističan naziv, i prvi put od kada ste vi umjetnički ravnatelj kustos izložbe bila je osoba izvan uobičajenog “teama” Transmediale festivala. Kako objašnjavate činjenicu da ste pozvali Ann-Marie Duguet?

– U kontekstu festivala pokazali smo i veliku izložbu medijske umjetnosti Smile Machines koja je nastala prije same teme festivala. Anne-Marie Duguet, kustosica izložbe, htjela je napraviti izložbu o međuodnosu umjetnosti, tehnologija i humora. Nakon toga smo odlučili kako želimo da tema festivala bude kompatibilna, ali ne i ista kao tema izložbe. Shvatili smo da nas u odnosu na humor najviše zanima činjenica da ljudi s dobrim smislom za humor ne uzimaju stvarnost previše ozbiljno. Oni kažu kako je stvarnost tu sa svojim pravilima, no pokušavaju ih izokrenuti, učiniti vidljivima apsurde, subverzivno djelovati prema onom gdje se to čini nemoguće. Metoda humora u tom smislu utječe na shvaćanje stvarnosti. Ovisnici o realnosti su “strojovođe smijeha”, kao što su i predstavljeni na izložbi.

Izložbu, pa i samu temu, karakterizirao je pomalo ironičan odnos prema novim medijima. Možete to prokomentirati?

 – Nisam ironičan, ja sam romantičar. No možda je ironija romantična. Nisam siguran. Nisam siguran što bi Schlegel rekao na to. Nisam ironičan. Ozbiljan sam. Imam čudan smisao za humor i strastveniji sam prema stvarima koje su realne. Za mene je ironija način udaljavanja od onoga što ne želiš prihvatiti, dok je ovisnost o realnosti razumijevanje nečega i približavanje tome što je više moguće te izravno sudjelovanje u tome. Također, neki radovi na izložbi su načini uspostavljanja odmaka od nepodnošljivog. Poštujem to, no osobno moj je odnos prema humoru bliži izravnom i ozbiljnom pristupu.

Možete li usporediti ovogodišnji festival s prošlima?

– Mislim da je posljednji Transmediale festival u tradiciji prijašnjih, i to od samih početaka 1988. s Mediafestom. Festival je uvijek tematizirao na koji se način umjetnici odnose prema medijima, kako bi ih kreativno primijenili te prikazali stvari koje bi mogle ili trebale biti drukčije.

Dugo je to bilo u formi medijskog aktivizma i dokumentaraca koji nisu mogli biti prikazani na televiziji, pa je bilo potrebno da se prikažu na medijskom festivalu. Sada prezentiramo umjetničke radove od kojih su neki još u mediju videa, neki pak Interneta, a drugi su interaktivne instalacije. Ali svi su uhvaćeni u koštac s novim tehnologijama, te pokušavaju shvatiti kako se nove tehnologije mijenjaju i utječu na suvremeni život. Naravno da se tehnologije mijenjaju, njihovo značenje, kao i ono medija. Način na koji danas neki umjetnici postupaju s televizijom razlikuje se od onog prije dvadeset godina, no vidimo vrlo jasan pravac kritičkog pristupa načinu na koji mediji mijenjaju svijet.

Na izložbi su mnogo prisutniji bili radovi iz povijesti umjetnosti koji se bave medijima. To smo učinili kako bismo privukli i onu publiku koja bi došla na umjetničku izložbu, ali ne nužno na medijski festival. Festival je pokazao da smo u tome uspjeli, jer smo svakodnevno imali više od tisuću posjetitelja. Nadajmo se da je kroz izložbu publiku moguće zainteresirati i za ono što medijski umjetnici rade na drugim područjima koja nisu tako lako razumljiva, ali su također vrlo aktivna i intenzivna u odnosu prema suvremenom medijskom društvu.

Umjetnost koja varira znanost

Kakav je vaš stav prema onoj umjetnosti koja se bavi graničnim područjem sa znanošću, poput bioarta? Jeste li pronašli nešto što vas posebno zanima u tom području?

– To me ne zanima, jer tu još nisam susreo mnogo dobre umjetnosti. Na području umjetnosti koja se bavi tehnologijom i znanosti umjetnici često razmišljaju iz logike tih tehnologija ili znanosti pokušavajući naći kreativne uporabe koja tada nazivaju umjetničkim aplikacijama tih tehnologija. One nisu nužno povezane s funkcionalnošću tih znanosti, te također najčešće nemaju zanimljivo ili snažno umjetničko djelovanje unutar socijalne situacije.

Poput rane net-umjetnosti koja je istraživala tehničke mogućnosti Interneta, mnogo bioumjetnosti ili biotehnološke umjetnosti variranje je onoga što rade znanstvenici, te ima doslovce vrlo malo umjetničkog promišljanja. Zaista se veselim pronalasku ljudi koji na tom području rade zanimljive stvari, no nisam mnogo takvih vidio i zato mislim da je ‘hajp’ bio-umjetnosti neopravdan. No oko tehnoloških inovacija, pa makar one bile i umjetničke, uvijek je prisutan ‘hajp’. Bio je ‘hajp’ oko Interneta, određenih razvoja softvera, mobilne tehnologije. Na toj razini umjetnici uvijek ponovo postaju prodavači u službi industrije. Što je također u redu. Zašto ne? Neki umjetnici od toga i žive, no to nisu nužno stvari koje treba prikazivati na umjetničkim izložbama i festivalima poput Transmedialea.

Koja će biti tema sljedećeg festivala?

– Ne znam. Poslije posljednjeg festivala uzeo sam si vremena da promislim o sljedećoj godini i što će 2007. značiti, s obzirom na to da je jubilarni dvadeseti Transmediale festival. Bit će vremena za retrospektivu, no gledat ćemo i unaprijed jer se, naravno, cijelo značenje medija u našem društvu brzo mijenja. Mediji nisu odvojeni, postali su toliko normalni da ih je teško razdvojiti od ostalih umjetničkih, socijalnih, kulturnih aktivnosti. Morat ćemo stoga dobro razmisliti o poziciji festivala kao Transmediale u takvom kulturnom scenariju. Mislim da će se sljedeći festival svakako baviti nekim od tih metapozicijskih pitanja. Ne znam koja će biti tema, a ni struktura. No znam da će se ponovo održati na Akademie der Künste u Tiergartenu, u prostoru nove zgrade kojom smo se ove godine prvi put koristili. Radujem se što ćemo imati prilike još više istražiti zgradu pozivajući umjetnike i publiku na novi uzbudljivi festival u 2007. godini.