Razgovor s Andrejem Holmom

Ove godine, unatoč svemu, držite svoj seminar i iznova koristite termin “gentrifikacija” zbog kojeg ste završili u zatvoru. Što je sada s kaznenim postupkom protiv vas?

– Ja sam nakon tri tjedna, još u kolovozu 2007. bio pušten iz istražnog zatvora. “Odgađanje pritvora” bio je pravni pojam za taj postupak. To znači da je naredba za moje pritvaranje i dalje važila, ali da nisam morao biti u zatvoru. Krajem listopada je sud onda tu zrakopraznu situaciju dovršio i naredba o mom pritvaranju je povučena. Ni u jednom trenu nije postojalo “opravdano sumnjičenje”, smatraju suci. Premda to znači da proces i pretraživanje kuće nisu bili u skladu sa zakonom, istraga se i dalje nastavlja. Hoće li državno odvjetništvo doista podići optužbu protiv mene još se ne zna. Kako bilo, moja je odvjetnica optimistična i vjeruje da će se istraga protiv mene zaustaviti.

Unatoč toj nesigurnosti, pokušao sam se nakon pritvora što je brže moguće vratiti u nešto poput normalne svakodnevice. A seminari pripadaju tome. Da na programu stoji upravo kriminalizirana tema “gentrifikacija” je pak slučajnost – planovi za predavanja doneseni su prije mog pritvora.

Zatvor, prisluškivanje i stalni nadzor

Vratimo se na trenutak samom pritvoru. Pod kojim uvjetima ste bili pritvoreni? Možete li nam nešto reći o vremenu provedenom u zatvoru i kako je tekao cijeli proces?

– “Vrijeme u ćeliji” zvuči dosta dramatično, ipak se radilo o samo tri tjedna, koje sam morao provesti u istražnom zatvoru Moabit u Berlinu. Zbog “posebnih sigurnosnih mjera” koje su vrijedile za sve nas koji smo bili osumnjičeni za terorizam, proveo sam 23 sata na dan sam u ćeliji. U dnevnu šetnju sam mogao ići s ostalom dvojicom pritvorenika. Jedan mladi Vijetnamac, na žalost, nije pričao njemački, pa su stoga mogućnosti razgovora bile enormno smanjenje.

Ta izolacija je, kad pogledam iz današnje perspektive, dosta neugodno iskustvo. Ali najgore od svega mi je pala nesigurnost da nisam znao što će se dogoditi, kad će tko o meni odlučiti i koliko će istražni pritvor trajati. U većini procesa po članku 129a ne dolazi do pritvora, ali ako dođe onda optuženi u pravilu ostaju u pritvoru dok ne počne sudski proces. U tom smislu je moje prijevremeno puštanje na slobodu bilo malo čudo i sjajan rezultat široke i internacionalne potpore.

Kako izgleda svakodnevni život osobe koju se sumnjiči za terorizam, poput vas?

– Moja svakodnevnica je sasvim uobičajena. Djecu odvezem u vrtić, idem na posao, držim seminare, nalazim se s prijateljima i telefoniram svojim roditeljima… Ono što me razlikuje od drugih je činjenica da ništa od toga ne radim sam. Pod stalnom sam prismotrom i naši se telefoni prisluškuju. To sada već traje više od jedne godine i prema podacima ispada da se doista svaki razgovor, svaki odlazak u supermarket i svaka posjećena internetska stranica dokumentira. Istraga državnog odvjetništva pretvorila me u prozirnog čovjeka. I premda mi mogućnosti nadgledanja više nisu apstraktne, veoma je neugodno kad znate i osjećate da ste upravo vi ti koje nadgledaju.

Nepovjerenje države spram vlastitog naroda

Kako biste tu današnju situaciju u Njemačkoj usporedili s globalnom “duhovnom situacijom vremena” i možemo li reći da Njemačka, pored svih sličnosti s globalnim “ratom protiv terora” (war on terror), ima neke posebnosti. Možete li ih specificirati?

– U Njemačkoj su se – kao i u drugim zapadnim zemljama – nakon 11. rujna sigurnosni diskursi pooštrili i kako bi se proveli sve se više koriste mogućnosti nadgledanja i kontrole. Ono što sada doživljavamo je prijelaz u jednu preventivnu državu sigurnosti, koja više ne reagira na prave napade, nego moguće opasnosti unaprijed želi isključiti. Pritom se dosadašnji standardi, poput presumpcije nevinosti, napuštaju. Sumnjivi su sada gotovo svi i građani moraju dokazati da su nevini. To nepovjerenje spram dijelova vlastitog naroda u Njemačkoj ima dugačku tradiciju. Praćenje političkih pokreta opozicije seže u vremena Njemačkog carstva. Čak i članak 129a – kojim su omogućene dalekosežne istrage protiv nas – seže u to doba i uveden je u okviru takozvanih socijalističkih zakona protiv prvih socijalističkih radničkih organizacija. Tada, kao i danas, nije se radilo o konkretnom kažnjivom djelu, nego o pravnom praćenju s političkim motivom. Termin “kriminalističko odnosno terorističko udruženje” je pritom odlučujuća poluga za praćenje. Kažnjeni stoga mogu biti svi koji su osumnjičeni da se nalaze u jednom takvom “terorističkom udruženju” – posve neovisno o tome jesu li sami počinili neko konkretno kažnjivo djelo. U prošloj je godini državno odvjetništvo tako, među ostalim, istraživalo mobilizaciju protiv G8 skupa u Heiligendammu kao jedno takvo “terorističko udruženje”, i to stoga da bi protest naprosto lakše mogla kriminalizirati. Nekoliko dana prije samog skupa vlasti su pretražile više od 40 stanova i ureda.

Koliko sa svime time ima veze njemačka povijest terorizma, RAF i “Njemačka jesen” i koliko je današnja antiteroristička histerija u vezi s novom antiterorističkom klimom u Njemačkom?

– To je teško reći. Prošle je godine u skoro svim medijima obilježena 30. obljetnica “Njemačke jeseni” (1977.) i napisano je gomilu novih knjiga o RAF-u i tadašnjim reakcijama države. Umjesto društvene analize tadašnje situacije u BRD-u, stvorena je prije jedna povijesna slika iz perspektive pobjednika. No, tadašnja eskalacija nasilja bila je prisutna na obje strane. Nema samo RAF na svojoj savjesti atentate i otmice ljudi, već su i policijski lov na teroriste i njihovi uvjeti utamničenja odnijeli žrtve. U tom je kontekstu nama bilo relativno lako pridobiti širu javnost i pokazati da se u slučaju militante gruppe (mg), kojoj bih navodno trebao pripadati, uopće ne radi o terorističkoj grupi. Paljenje praznih vojnih vozila ili napadi na fasade uredskih zgrada ne može se baš okarakterizirati kao “ugrožavanje države”. Isto u međuvremenu smatraju i suci Saveznog suda.

Konstrukcije o opasnosti ljevice

No ne bismo li, s obzirom na reakciju države, ipak mogli reći da su sablasti RAF-a opet ovdje. Thomas Elsaesser u svojoj novoj knjizi Terror und Trauma (Kadmos, 2007.) kaže da je ovdje presuđujući koncept Jean-Françoisa Lyotarda pod nazivom “imemorijalije” koji ovaj definira kao nešto “čega se ne možemo prisjetiti (predočiti u svijesti) niti zaboraviti (vratiti u zaborav). To je nešto što se na čudovišan način vraća”. Naše je pitanje posve hipotetsko: bi li reakcija njemačke države bila ista kad militante gruppe ne bi već zbog svoje “lijeve” provenijencije podsjećala na RAF?

– S obzirom na mjere sigurnosti i istrage usuglasio bih se s tezom o imemorijalijama. Dugogodišnje usmjerenje na “unutarnjeg neprijatelja s ljevice” nije nestalo čak ni nakon proglasa RAF-a i “revolucionarnih ćelija” o njihovom raspuštanju. Samo djelomično postoji nova orijentacija spram islamističkih grupa – veći dio državnih službenika godinama se bavi praćenjem lijevih pokreta i subkulturnih miljea. Tu se nakupilo mnogo znanja i rutine, i to nadležni odjeli ne žele tek tako napustiti. Uostalom, i za samoodređenje tih službenika bilo bi fatalno kad bi morali priznati da ozbiljni lijevi terorizam zapravo ne postoji. Stoga je jednostavnije uvijek iznova stvarati nove konstrukcije o opasnosti ljevice. Za konzervativne političar(k)e vrijedi slično. Klasični antikomunizam kod njih i dalje ima enorman potencijal u stvaranju njihova identiteta.

Kako biste u tom kontekstu opisali reakciju cijelog društva?

– Društvenu reakciju bih opisao kao jedan labaviji odnos s poviješću. Upravo mladi ljudi histeriju oko terora vezanog uz RAF razumiju još samo kao dio povijesti, ali ne i kao aktualni problem. Stoga je i bilo moguće da se tako brzo pokaže da su istražne metode protiv nas bile pretjerane i neprimjerene. Naoružane pretrage stanova, odvoženje terorista helikopterom i izolacijski pritvor za mnoge su slike jedne historijske eskalacije – koja nije primjerena aktualnim oblicima političke disidencije.

Mjesta otpora

Kako se danas, nakon svega, borite protiv takve preventivne države i državne kontrole?

– Iznimno pozitivan element ovog postupka je za nas bila nevjerojatno široka potpora. To je sezalo od otvorenih pisama znanstvenih koleg(ic)a, preko izjašnjavanja nevladinih organizacija, pa čak do političkih stranaka. Jedno je iskustvo pritom da javnost – koju smo posve svjesno tražili – doista može biti veoma iznervirana mjerama kontrole. Otvoreni i osobni opis realnog nadgledanja šokirao je mnoge ljude, ali i razbjesnio. Dobili smo mnogo reakcija na novinske napise, naše skupove, kao i na blog moje supruge, na kojem ona svjedoči o svakodnevici nadgledanja (www.annalist.noblogs.org). Pored te strategije spram javnosti, pokušali smo uspostaviti i kontakt s drugim grupama koje su također konfrontirane s takvim procesima. Primjerice, u Volksbühne (velikom i etabliranom kazalištu u Berlinu) organizirali smo veliku manifestaciju s više od 500 posjetitelj(ic)a, na kojem su sudjelovali optuženici iz četiri različita procesa prema članku 129a. Dakle, iskoristili smo popularnost našeg slučaja kako bismo pokazali da “Slučaj Andrej H.” nije iznimka. Osim toga, uspostavili smo dobre veze s grupama i inicijativama koje se bave pitanjima zaštite podataka. Jer u Njemačkoj se upravo prepravljaju zakoni koji bi mogli u bitnome olakšati kontrolu svih komunikacijskih sredstava. Uz navedeno, postoji veliki pokret otpora spram takozvanog pričuvnog čuvanja podataka (internetski provideri bi prema tome trebali šest mjeseci čuvati sve podatke kako bi olakšali moguće istrage). Sve to zajedno još nije jak politički pokret, ali je nadasve uspješan pomak. U sljedećim godinama će nas društvena konfrontacija sa sigurnošću i slobodom i dalje pratiti.

Društvene znanosti ili društveni angažman?

– Ni u kojem slučaju ne želim razbiti mišljenje o znanstvenim koleg(ic)ama koje svoju akademsko istraživanje razumiju kao neku vrstu izvandruštvene pozicije za promatranje. Međutim, prema mom razumijevanju istraživačkog rada kritička je znanost ona koja društvo ne želi samo opisivati i spoznati, već i promijeniti. Pritom je za mene – jer se prije svega bavim istraživanjem razvoja grada – uvijek bilo bitno biti u doticaju s udrugama stanara i gradskim inicijativama i ondje iskoristiti svoja saznanja. Ako je bilo pozitivnog efekta u čitavom ovom procesu, onda je to i taj da su tisuće, dijelom veoma etablirani znanstvenici i znanstvenice, zauzeli jasnu poziciju spram mog pritvora i time jasno pokazali da kritička znanost, koja je posve svjesna društvene borbe, pripada znanosti njemačkih sveučilišta. To je posebno zanimljivo s obzirom na rastuću ekonomizaciju istraživanja i sveopću depolitizaciju sveučilišta.

Je li onda proces protiv vas ujedno i sumnjičenje svakog budućeg kritičkog promišljanja društva i angažmana na tom području?

– Nisam siguran jesam li dobro razumio pitanje, ali kombinacija kritičkog znanstvenog rada i odgovarajuće publikacije i moj politički angažman u različitim pokretima i protestima sasvim su sigurno pobudili pažnju istražnih vlasti. Jedan efekt toga svakako treba biti da mene i druge malo prestraše i da onemoguće povezanost znanosti i društvenih pokreta. No široko javno nezadovoljstvo pokazuje da takva kalkulacija ne prolazi i umjesto prestrašivanja rađa nove proteste. Ja osobno ću i u budućnosti svoje znanje staviti na raspolaganje društvenim pokretima i osiguravati zajedničku diskusiju.

Politička moć aktivističkih mreža

Iz vaše današnje perspektive, kako vidite društvo u kojem živite? Je li ono dovoljno kritično i jesu li ljudi, unatoč primjerima koje navodite, i dalje angažirani kao u periodu šezdesetih i sedamdesetih godina ili ne?

– Ovo je veoma temeljno pitanje, na koje zapravo ne mogu odgovoriti u dvije-tri rečenice. Naravno da su se politički pokreti promijenili u posljednjih trideset godina i površinski se čini da mnoge ljude “politika” više ne zanima. No i društveni uvjeti su se u međuvremenu promijenili i neće nam mnogo koristiti ako oblike pokreta iz prijašnjih vremena prenesemo u današnje vrijeme. Tako je recimo interes za stranke kod mnogih izgubio na privlačnosti i samo još rijetki vjeruju da se putem parlamentarnih većina mogu ostvariti interesi. Umjesto toga raste broj malih ili neformalnih inicijativa, bilo među susjedima ili slično. S neoliberalnim uzmicanjem iz mnogih društvenih i svakodnevnih područja skrbi, nastaje i nešto poput nove samorazumljivosti samoorganizacije. Pritom su se i mnoge velike političke teme promijenile. Mnogi se događaji tematiziraju samo s obzirom na globalnu situaciju, poput recimo rata, okoliša ili čak nečeg poput kupovanja – globalizacija je postala nešto sveprisutno. To se ogledava i u društvenim pokretima – umjesto nacionalnih stranaka postoje međunarodne mreže. A veliki prosvjedi protiv skupova G8 prošlih godina samo su znak za to da te novonastajuće mreže mogu razviti i političku moć. Tu se ne radi samo o onemogućavanju WTO-skupa u Seattleu ili bijegu G8 u nepristupačne provincije, nego prije svega o samorazumljivosti prosvjeda protiv politike bogatih zemalja Zapada.

S njemačkoga preveo Srećko Horvat

Andrej Holm odrastao je u DDR-u. Rođen je 1970. u Leipzigu i trenutačno radi kao profesor sociologije na Sveučilištu Humboldt u Berlinu. Uglavnom se bavi sociologijom grada, teorijama urbanizma, gentrifikacije i politikom stanovanja. Od 2005. je znanstveni suradnik na projektu The European URBAN Experience – the Academic Perspective. Godine 2007. bio je aktivan u demonstracijama protiv skupa G8 u Heiligendammu. U srpnju 2007. protiv njega i dvojice kolega pokrenuta je istraga zbog sumnje da je dio terorističke organizacije. Autor je nekoliko knjiga: Restrukturierung des Raumes. Stadterneuerung der 90er Jahre in Ostberlin. Interessen und Machtverhältnisse (Transcript, 2006.), Sozialwissenschaftliche Theorien zu Raum und Fläche (UFZ, 2004.), te urednik knjige Revolution als Prozess. Selbstorganisierung und Partizpation in Venezuela (VSA-Verlag, 2007.).