Razgovor s Andrejem Nikolaidisom

Andrej Nikolaidis je jedan je od tri izvanredna crnogorska mlada pisca. Ognjen Spahić i Balša Brković su druga dvojica. Sve ih je objavio zagrebački Durieux, a razgovor koji slijedi nastao je mejlom. Nikolaidis je hrabar i blag, što je, čini se, dobitna kombinacija. Uživajte.  

Isti ljudi za svako vrijeme

Iako nema ništa odvratnije od ponora političkog pitanja, u kojemu završi većina razgovora na većinu ovdašnjih tema – valjda je jedino cvjećarstvo koliko toliko sigurno – ipak, evo jednog: Crna Gora danas?

– Čujte, nezavisnost danas ne izgleda tako lijepo kao onda kada smo je sanjali. Stvari se kreću sporo, ako se uopšte kreću. Većina problema koji su tištili Crnu Goru i dalje su tu. Međutim, danas je barem jasno da Crne Gore neće nestati... Društvo je podijeljeno i potrebno je mnogo više od dobre volje da se ta činjenica prevaziđe. Beograd jednako kontroliše opoziciju kao što je kontrolisao prije referenduma. Srpska pravoslavna crkva je i dalje iznad zakona. Država Crna Gora nema suverenitet nad dijelovima svoje teritorije koju kontroliše SPC. Crkva funkcioniše kao SAO. Država nema snage da tu sprovede zakone. Otud je Srpska pravoslavna crkva tempirana bomba u srcu nezavisne Crne Gore.

Sa druge strane, ne vidi se kako bi se reforme mogle ubrzati, i ko bi ih mogao ubrzati. Isti ljudi koji su napali Dubrovnik donijeli su Crnoj Gori nezavisnost. Sada ti isti ljudi Crnu Goru trebaju uvesti u Evropu. Ljudima to nije jasno, i ja im to uporno ponavljam: Milo Đukanović je politički maksimum Crne Gore. Ovdje ne važi ona: novi ljudi za novo vrijeme. Naprotiv. Može se reći: isti ljudi za svako vrijeme. U nekim zemljama to se zove jednopartijski sistem.

Tvoja životna priča počela je u Sarajevu...

– Je, a tamo je 1992. mogla i završiti. Što ne znači i da neće, neke druge godine. Moj se odnos prema Sarajevu promijenio kada je, ove godine, umrla draga prijateljica, Farah Tahirbegović. Svako ko je nakon rata bio u Sarajevu a zanimale su ga knjige, znao je Farah. Kada je umrla, kažem, za mene je to bilo kao da je pola Sarajeva umrlo. Slobodna Bosna objavila je nedavno novu pjesničku knjigu Abdulaha Sidrana. Zove se Morija i svojevrsna je enciklopedija onih koji su umrli u Sarajevu nakon rata, umrli od posljedica rata. Znate, kada u Sarajevu umre čovjek, ljudi kažu: ode još jedan koji je mislio da je preživio rat. Ta golema nepravda, smrt ljudi koji su preživjeli rat samo da bi im gelerom pogođeno srce iskrvarilo deset godina kasnije – sa tim se ne uspijevam nositi. Ima u Ulcinju stari hadžija, čovjek koji mi je učinio veliku čast poklonivši mi Kur’an, jer je čitajući moje tekstove zaključio da sam vrijedan toga poklona. On mi je rekao da ljudi kada se desi kakva strašna nepravda obično kažu: nema Boga. Za njega je, naprotiv, svaka nepravda upravo dokaz Božijeg postojanja. Jer – ko bi inače sve ovo što je krivo ispravio, tako mi je rekao. Volio bih da mogu povjerovati u to.   

Pisanje je rad koji oslobađa

Ili je istina legenda o “dvorođenima” pa bi onda ti počeo postojati tek s pisanjem? Drugim riječima, što ti znači pisanje?

– Osim što je terapija, to mi je još i posao. Vremenom sam shvatio da ja zapravo ništa drugo i ne znam raditi. A nije da nisam probao: bio sam i konobar, i štampar, i momak koji na kompjuteru radi pripreme za štampu, onaj koga u 5 ujutro bude kada neko umre i hitno treba izraditi umrlice koje će osvanuti na banderama kada ljudi zorom krenu na posao i pjacu. Vremenom sam prestao razmišljati o pisanju. Sada samo pišem. Mislim da to radim strasno. Nastranu koliko dobro to činim, ali uvijek uložim cijelog sebe. Kada završim tekst a ne osjetim umor, znam da nisam uradio dobar posao. To je moje poimanje književnosti: mnogo udaraca koje zadam i onih koje primim. Iscrpljivanje i radost nakon toga. Rad koji oslobađa.   

Ovdje se svojedobno moglo načuti o sudskom procesu povodom teksta Đavolji šegrt. Dokle je došla ta priča?

– Emir Kusturica me je tužio za klevetu jer sam napisao da je podržavao Slobodana Miloševića i čak bio dio njegove propagandne mašinerije (vidjeti: Underground, film koji je finansirala Radio televizija Srbije na vrhuncu svoje gebelskovske faze – koja uzgred traje do danas). Osnovni sud u Podgorici je donio idiotsku presudu kojom je utvrdio da ja lažem. Baš negdje u to vrijeme, Kusturica je sa Neletom Karajlićem snimio pjesmu u kojoj veliča Radovana Karadžića. Tekst glasi: Ko ne voli Radovana, ne video Đurđevdana. Daću vam savjet: nemojte pisati da je Kusturica podržavao Karadžića, jer će vas tužiti. I ako se spor bude vodio u Podgorici – dobiti. Trebalo je da platim 5 000 eura. Onda je stigla i tužba kojom Kusturica od mene i Monitora traži 100.000 eura za duševne boli. Ali pošto ni u podgoričkim sudovima ne sjede sve sami majmuni, presuda za klevetu je oborena na Višem sudu a dobili smo i spor “za duševne boli”. Ali, koliko znam, on hoće da se i dalje sudi.

Glad za spasenjem

Nekako mi se čini da su, unatoč beskompromisnoj prisutnosti u vidljivim slojevima stvarnosti, svi tvoji tekstovi ozvučeni kozmičko-religijsko-metafizičkom glađu za svjetlošću?

– To je tačno. Čitalac to, međutim, često previdi. Mislio sam da je to u Sinu očigledno. Međutim, prve kritike koje su stigle do mene kažu da je roman čitan kao – nihilistički. S druge strane, moj izdavač, Nenad Popović, kroz smijeh mi je rekao kako se na koncu knjige, u samo pet stranica, iz nihiliste pretvaram u fundamentalistu. Mislim: tu se citira Sveti Augustin, govori se o sedam svezaka, na stolu su hljeb i vino, svira Bach... Međutim, kuća je prazna. Oca nema i njegova kuća je prazna. Svijet je niz grotesknih prikaza, a junak nakon katarze, nakon što je transcendencija obavila svoje, konstatuje tek da mu je sve prihvatljivo, ništa više od toga.

Tačno je: glad je tu. Ali nema ničega što bi je moglo zadovoljiti. Rješenje je, izgleda,  u isposničkim konceptima. Ako ovdje primjećujete ironiju – u pravu ste. To se dešava u Sinu – žudnja za spasenjem, prilazak na domet spasenju, a zatim odbacivanje istog, uz ironijski komentar.

Tema Sina na poetskoj se ravni preklapa s tvojim novinarsko-kolumnističkim odnosom sa stvarnošću svijeta u kojoj živiš. Što misliš o ljudima koji žive ropski a govore da pišu slobodno?

– Mislim da još od šezdesetih mudar čovjek ne može izgovoriti riječ sloboda a da se ne nasmije. Nikada u istoriji svijeta nije postojao tako jak totalitarni sistem kao onaj koji još uvijek objašnjavamo riječima “kapitalizam” i “demokratija”. Stepen kontrole koju je taj sistem ostvario nad podanicima nešto je o čemu su vladari tokom istorije mogli samo sanjati. Kao u vizijama Thomasa Pynchona i Philip K. Dicka, čovjek ne želeći robovati samo bježi iz kruga u krug koji pripadaju jednom istom sistemu. Tako su, primjerice, i Condoleezza Rice i Noam Chomsky dio istog sistema. U tom sistemu ona je omražena black bitch koja kao vlada, a on hrabri intelektualac, zapravo intelektualni celebrity. Ni ona ni on nemaju istinsku moć da promijene bilo što u sistemu – naprotiv, sva njihova moć izvire iz sistema, naročito njegova, jer sistem mora imati kritičare da bi se zvao “demokratski”, zar ne. U ranijim sistemima su kritičare zatvarali, sada sistem hitro pronalazi način da ih integriše, i to uopšte nije pitanje njihove volje. Recite nešto istinski opasno za sistem i nećete biti ušutkani, nego ćete završiti na MTV-u, bićete osuđeni na nivo Madonne. Sve gore rečeno važi i za mene i moj odgovor.

Nova crnogorska književnost kao incident?

Crnogorska književna scena danas?

– Tu se, dakle, pojavilo nekoliko pisaca, i sada, prirodno, imamo neko zatišje. Javljaju se neki novi pjesnički glasovi, ali u prozi trenutno nema novih stvari istoga kvaliteta. Neki dan smo u Budvi na Trgu pjesnika – gdje su ove godine gostovali i Jergović i Boro Radaković – razgovarali o tome je li takozvana Nova crnogorska književnost incident. Odgovor na to zavisi od toga imaju li se Kiš i Pekić (prvi rođen na Cetinju, drugi u Podgorici) smatrati (i) crnogorskim piscima. Ako da, onda nije. Ako ne, onda jeste, jer se sve na što se ta književnost ima nasloniti svodi se na Lalića koji je, ma kako sjajan pisac, ipak samo jedan. Recimo, sukobi sa okolinom zbog preciznog pisanja o toj okolini nešto su što je Lalić proživio mnogo prije mene. Poetski, od tri čovjeka koja sam pomenuo, meni je bitan samo Pekić. On mi je iznimno bitan. Što će se dalje dešavati sa crnogorskom književnošću, nemoguće je predvidjeti. Tim prije što u Crnoj Gori ne postoji književna kritika koja bi tu književnost ispratila. 

Ex-yu scena. Koja bi imena izdvojio i zašto?

– Volim čitati Jergovića, iz svakog razloga kojeg se mogu sjetiti. Onda, Faruha Šehića, Pod pritiskom, njegove ratne priče, čak i više nego poeziju. Debeljaka i Semezdina Mehmedinovića, zato što su veliki pjesnici, veliki svjetski pjesnici. Žižeka i Žarka Paića, jer čuvaju umjetnost eseja. Moram međutim reći da moj uvid nije potpun: ne znam, recimo, ništa o savremenoj srpskoj književnosti, a o slovenačkoj znam manje nego što bih želio znati.