Razgovor s Andrejom Kulunčić

Andreja Kulunčić danas je jedna je od najprisutnijih domaćih umjetnica na međunarodnim izložbenim manifestacijama, pa iako nastavlja izlagati i u Hrvatskoj, njezin je recentniji rad postalo praktično nemoguće pratiti bez uvida u sad već brojne projekte realizirane u inozemstvu. Iza sebe ima nastupe na Documenti 11 u Kasselu, Manifesti 4 u Frankfurtu, izlaganja na Istanbulskom i Liverpulskom bijenalu, ali i u njujorškom centru za suvremenu umjetnost u okviru MoMA-e P.S.1 i u muzeju Whitney. Od lansiranja kod nas, ali i internacionalno, prilično zapaženih projekata poput Closed Reality – Embrio i Distributivne pravde prošlo je već nekoliko godina. U međuvremenu je, kao nastavak prije spomenutih, aktiviran novi online rad Cyborg Shop, a realiziran je i niz drugih projekata od kojih mnogi u javnom prostoru i izvan galerijskih okvira.

U presjeku je riječ o praksi usmjerenoj na društveno angažirane teme, koja se najčešće obraća mnogo široj publici od one galerijske. S druge strane, metoda kojom se umjetnica koristi u nekima od svojih projekata je interdisciplinarnost, što znači da su u njih uključeni stručnjaci iz različitih disciplina, poput sociologa, filozofa ili marketinških stručnjaka i dizajnera.

Njezina samostalna izložba Mjesto pod suncem u Galeriji Nova neka je vrsta retrospektive onog dijela radova Andreje Kulunčić koji hrvatska publika dosad nije vidjela, ili je pak njihova galerijska prezentacija, zbog karaktera samih radova, možda bila izostala. Između ostalih, riječ je o projektima poput Austrians Only, koji se bavio problematikom imigranata iz njihove (kao Drugoga) vizure, zatim Teenage pregnancy i Artist from, nastalih u sklopu Bijenala u Liverpoolu, odnosno Manifeste, te The New York Art Scene for Dummies koji je ironično tematizirao modele uspjeha na umjetničkom tržištu.

Kada si se nakon studija u Beogradu i Budimpešti sredinom devedesetih pojavila u Zagrebu i na hrvatskoj umjetničkoj sceni, vrlo si brzo započela istraživati mogućnosti Interneta kao medija, te kreirati svoje prve web projekte. Je li za to postojao neki poseban razlog?

– Sredinom devedesetih u Hrvatskoj smo imali dosta zatvorenu situaciju, u svakom pogledu, ograničenja u materijalnom smislu kao i u komunikaciji s vanjskim svijetom. Internet mi se činio prije svega odgovarajućim medijem za realizaciju radova jer je podrazumijevao minimalan trošak i prostor za rad, a s druge je strane omogućavao širu komunikaciju, i s ljudima vani. Također je u to vrijeme bio novi medij u kojem su se otkrivala široka i potpuno nova područja istraživanja, pa mi je i stoga bio zanimljiv, ali kao što rekoh… nije to bio moj svjesni izbor, nego jedan od načina da pronađem svoj put unutar danih okolnosti.

Pitanje demokratične naravi Interneta

Čak i neki od tih ranih, opsegom mnogo manjih web-projekata, bavili su se društvenim i političkim pitanjima, pozicijom pojedinca u društvenom sistemu, fenomenom tranzicije, i tako dalje. Iako si bila jedna od prvih koji su u Hrvatskoj radili umjetničke projekte na webu, čini se da tebe tehnologija kao takva nije zanimala, koliko sam sadržaj koji je moguće na taj način iskomunicirati.

– To je točno: ima ljudi koji se bave Internetom na način da im medij predstavlja fokus rada, te ga kroz rad istražuju. Ja koristim Internet kao alat unutar moje metodologije, za svoj rad odnosno svoju umjetničku praksu. Služim se njime kao što netko drugi koristi glinu ili boju, ali naravno ne radi gline ili boje, nego kao medij s pomoću kojeg prenosim određenu poruku ili ideju. Ranih radova se sada slabo sjećam, no uglavnom su se bavili idejom demokracije. Postavljala sam pitanja poput: pomaže li Internet zaista u demokratizaciji društva, jesmo li bolje informirani, omogućuje li zbilja veću otvorenost, jesu li naše odluke relevantne u demokratskom procesu? U to je vrijeme i predsjednik Tuđman još bio živ, pa su pitanja imala i neke konkretnije i tada aktualne elemente, ali generalno se sve moglo sažeti na pitanja demokracije i odabira. Kasnije su projekti postali malo opsežniji, izrasli su u neke opće teme od kojih je jedna bila Distributivna pravda, kojom sam se pet godina bavila surađujući s cijelim timom stručnjaka. Na određen način ti rani projekti jesu snažno obilježili moj daljnji rad.

Koliko je bitna estetska komponenta u tvojim radovima, odnosno vizualno oblikovanje materijala kojima se služiš?

– Vizualno oblikovanje materijala ovisi o onome što želim iskomunicirati u konkretnom projektu. Ako određenu ideju, poruku ili statement želim prenijeti preko velikih billboarda na cesti, onda angažiram osobu koja se inače bavi takvom vrstom komercijalnog dizajna. U slučaju projekta Zatvorene zbilje – Embrij, koji je imao više umjetničku podlogu, pozvala sam web dizajnericu koja je već radila slične umjetničke projekte, manje lijepe i manje estetizirane. Dakle, vizualnu komponentu gledam u kontekstu cilja koji želim ostvariti određenim radom, ali nije mi bitna kao umjetnost sama po sebi niti me zanimaju njezine estetske kvalitete u klasičnom smislu odnosno poimanju lijepog.

U interaktivnim dijelovima radova poput Distributivne pravde, Embrija i Cyborg shopa nije odmah jasno naznačeno kako je riječ o umjetničkom istraživanju, ili znanstvenom, ili sociološkom istraživanju, nego radije puštaš da se sudionici malo igraju, a tek im naknadno podastireš opću sliku onoga u što su se upleli i u čemu, na kraju, sudjeluju. Koliko ti je bitna ta komponenta “igre” u komunikaciji s publikom?

– Kod nekih je radova to jako bitno, riječ je o elementu koji koristim da bih privukla pozornost posjetitelja. Interaktivni radovi, koji traže reakcije i sudjelovanje posjetitelja, moraju biti privlačni i što više user-friendly, bez obzira na to je li riječ o igrama, upitnicima, intervjuima ili namještaju koji koristim u galerijskim instalacijama. Trudim se ne odbiti publiku od sadržaja previše mračnim ili prekompliciranim izgledom. Ako je pak riječ o nekoj vrsti društvenog statementa, metodologija je tada potpuno drukčija, jer je ponovo riječ o drugoj vrsti rada.

Bavljenje Jastvom i Drugim

Radovi Teenage pregnancy, a donekle i Austrians Only u marketinškoj komponenti imaju određenih sličnosti s ranijima, ponajprije NAMA-om iz 2000. i serijom plakata u javnom prostoru s fotografijama umjetnika-sudionika Manifeste Artist from. Plakati i leci ovih projekata pri površnom pogledu daju onu bezbrižnu sliku kojom nas napajaju reklamne kampanje, a tek se pažljivijim gledanjem razotkrivaju potisnuti problemi koji stoje iza toga. Teme kojima se baviš nikad, naime, nisi promatračima prezentirala na izravan ili agresivan način. Misliš li da takva metoda ima snažniji učinak?

– Želim promatrača neprimjetno izmjestiti u drugu poziciju, izvući ga iz njegove sigurne ravnoteže, jer znam da ga ne mogu navesti da nešto uistinu iščita ako je poruka koju prenosim u bilo kojem smislu agresivna ili brutalna. Ona mu mora biti servirana tako da mu ostane u glavi nakon što ju je pročitao, nakon čega će je možda osvijestiti, a možda neće. Naravno, ne možete u nekome potaknuti nešto što on možda ne želi osvijestiti, ali ako je dobar primatelj, i ako ste mu pristupili na suptilan, neagresivan način, možda će to imati efekta na njegovu, recimo, svijest o vlastitom društvenom okruženju. Najbolji primjer za to je rad Samo za Austrijance koji se sastoji od oglasa koji izgledaju posve uobičajeno, u kojima se nude poslovi čistačica ili radnika na gradilištima. U njima sam promijenila samo jedan detalj – napisano je kako se na oglas mogu javiti samo Austrijanci, a ne Turci ili naši ljudi koji najčešće dobivaju poslove koje oglasi nude. Kroz tu su se malu igru Austrijanci mogli osjetiti na neki način prozvanima, jer su imigrantima, bez obzira na njihovo možda i visoko obrazovanje, ponuđeni najgori poslovi s nemogućim radnim uvjetima. Austrijanci koji kao poslodavci uzimaju imigrante za rad na crno vjerojatno se nikad vjerojatno nisu zapitali o težini pozicije tih ljudi. Moj je rad barem potaknuo pojedince da se na trenutak zamisle.

Veći dio projekata probranih za izložbu u Galeriji Nova rađeni su u okviru inozemnih izložbi, i u svojoj su temi sadržavali neku vrstu lokalne specifičnosti. Primjerice, projekt Maloljetnička trudnoća u Liverpoolu rađen je baš za Veliku Britaniju, zemlju gdje je taj problem osobito izražen, a Austrians Only, čiji leci i oglasi kod Austrijanaca neizravno provociraju osvještavanje problema diskriminacije i nesuosjećanja prema strancima u njihovoj zemlji. Treba li postavljati pitanje “prevodivosti” takvih projekata u odnosno za druge sredine?

– Ne mogu se prevesti u potpunosti, jedan na jedan. Ostanimo na primjeru rada Samo za Austrijance. U insceniranoj smo situaciji zapravo mi “oni drugi”. Dakle, bila je riječ o oglasu usmjerenom na one koji najčešće nude takve poslove, dok smo u našoj sredini upravo mi, a mnogi su od nas bili u takvoj situaciji, oni koji se takvih poslova često primamo. Nije prevodiv u smislu da ne mogu ponovo tiskati isti oglas u našim novinama s izmjenom Samo za Hrvate, ali barem kroz općenito informiranje o samom projektu problem se može donekle “transplatirati” u našu sredinu. Problem kojim se bavim u radu Teenage pregnancy, realiziranom za Liverpulsko bijenale, kod nas nije toliko izražen. Međutim, kako je britanska socijalna politika nešto što često izdvajamo kao primjer na koji se treba ugledati, ovo za nas može biti prilika da se zapitamo je li ta britanska socijalna politika zbilja model koji treba nekritički kopirati, ili i u njemu ipak postoje otvorena pitanja o kojima tek treba razgovarati.

Zašto je ovo/nešto umjetnost?

Zapravo vrlo malo znamo o tvojim prvim umjetničkim počecima. Kad si se, uopće, kao diplomirana kiparica, zainteresirala za interdisciplinarne projekte s jedne i mogućnost društvenog angažmana kroz umjetnost s druge strane?

– Moramo razdvojiti te dvije stvari. O projektima koji su sadržavali određenu vrstu društvenog angažmana uglavnom smo upravo razgovarali, dok su drugi, interdisciplinarni projekti poput Distributivne pravde, Cyborg Shopa ili Embrija uglavnom bili više vezani uz takozvana univerzalna pitanja poput, primjerice, genetskog inženjeringa, naše spremnosti i etičke zrelosti za sve tehnološke napretke koje znanstvenici predviđaju, i tako dalje. Što se tiče prve grupe radova, koje možemo nazvati društveno angažiranima, ili drugih radova koji se bave društvenom problematikom, ključni pomak u mome promišljanju, ako iskreno promislim, dogodio se tijekom mog jednogodišnjeg boravka u Latinskoj Americi. Kasnije sam bila i u Indiji gdje situacija nije nimalo bolja, no prvo je iskustvo ipak bilo najbolnije, možda i zato što sam tada imala tek 23 ili 24. godine, tek završeni studij i mnogo elana, vjere, ljubavi i divljenja prema kulturi i umjetnosti koje sam se nagledala u Europi.

Međutim, kada dođete u Latinsku Ameriku počnete razmišljati, recimo, o Španjolskoj, i na čemu je ona izgradila sve što je izgradila, ne samo Španjolska nego i druge dominantne zapadne kulture. Nakon tih godinu dana vratila sam se kući krajnje depresivna, ništa mi od onog čemu sam se prije divila nije bilo više toliko lijepo niti drago, čak sam se i sama osjećala pomalo ukaljana blatom, sudionikom u svemu tome. Takvo iskustvo ne možete jednostavno izbaciti iz svog sustava, ono ostaje u vama i prisiljeni ste barem pokušati prenijeti nešto od toga i ljudima oko sebe. Ne možete, naravno, izravno osvijestiti takve stvari, ali postanete osjetljiviji na probleme manjeg opsega, svakako manjeg u odnosu na ono što ste vidjeli – djecu od 3-4 godine koja sama prose na cesti, na kojoj i umiru od gladi i bolesti…

S interdisciplinarnim projektima krenula sam 1998. i 1999., kada je Hrvatska u društvenom i političkom smislu još bila izrazito zatvorena. U takvim sam uvjetima osjećala kako smo svi mi također ostajali izolirani i zatvoreni u svojim pojedinačnim disciplinama, radeći uglavnom nešto usko i samo za sebe, te kako nije bilo nikakvih mostova koji bi nas povezali. Silno sam željela razgovarati s biolozima, filozofima, teolozima ili znanstvenicima iz različitih oblasti, s ljudima koji svoj posao rade sjajno u granicama disciplina kojima se bave, te pokušati inicirati nešto što će nas navesti da radimo zajednički i podijelimo iskustva jedni s drugima. Moram reći da je iskustvo rada na interdisciplinarnim projektima bilo uistinu prekrasno, u svakom je slučaju bilo mnogo lakše nego ponirati u probleme, pri čemu se često susrećete s teškim situacijama. Mislim, kada radite s azilantima, ti vas susreti moraju pogoditi – i po mjesec dana potom ne znate što biste sa sobom. Povremeno se dogodi i da nekome, neovisno o tome da radite umjetnost, i konkretno pomognete, bilo u novcu, hranu ili na treći način, ali opet ste svjesni da ste neutralizirali neku nevolju samo nakratko, jer dakako da, generalno, problem nije riješen. Lijepo je ponekad vjerovati i u to kako ste možda pokrenuli nešto pozitivno u nekome tko je vidio vaš rad, ali to je otprilike to. Ovdje se ipak stvorila energija među svima nama – bilo nam je lijepo, i meni i suradnicima, i ljudima koji su dolazili na te izložbe. Tu energiju razgovora i interakcije htjela sam izložiti i u Galeriji. Smatram da većina ljudi zapravo ne zna razgovarati, biti u interakciji s drugima, prečesto se ljutimo jedni na druge, uvredljivi smo, umjesto da pokušamo “naučiti” od drugoga ili pristati na dijalog, koji je često najbolji dio ovakvih suradnji.

Pitanje “Zašto je ovo umjetnost?” nešto je što si, kako sama često kažeš, mnogo puta čula na tribinama organiziranim u sklopu tvojih projekata. Ono je još zanimljivije ako ga sagledamo uzimajući u obzir činjenicu da s jedne strane postoje umjetnička djela čije se “umjetničko” određenje čini samorazumljivim, a s druge ona čiju su definiciju kao “umjetnosti” javnost i publika sklone dovoditi u pitanje. Što je tvoj odgovor na takvo pitanje?

– Mnogo me ljudi pitalo zašto sam odlučila organizirati, za trajanja izložbe u Galeriji Nova, diskusiju na tako banalnu temu. Međutim, zbilja su me često, posebno u istočnoj Europi, upravo to pitali kad sam radila prezentacije svojih projekata. Budući da su dosadašnje diskusije za temu imale genetski inženjering, raspodjelu dobara ili druge teme koje su proizlazile iz projekata, obično sam obećavala da ćemo se pitanjem Zašto je ovo umjetnost? baviti nekom drugom prilikom, iako je riječ o najiskrenije postavljenom pitanju, i ne shvaćam ga napadačkim ili provokativnim. Uglavnom, čini se da je sada ta prilika.

Umjetnost kao odraz i kritika društva

Cijelo događanje zamislila sam kao razgovor u kojemu nam, naravno, nitko neće definicijom objasniti “zašto je to umjetnost”, ali barem se stvara prilika da se svi oni koji imaju nešto reći na temu nađu na jednom mjestu i pokušaju otvoreno razgovarati o ovoj vrsti umjetničke prakse. Moram dodati da onda kada su se moji radovi pojavljivali na ulici – kao u slučaju projekta NAMA, ili u obliku oglasa u novinama kao kod Austrians only – sve se te stvari ljudi u tom konkretnom trenutku i na konkretnom mjestu uglavnom jako dobro razumijevali i prihvaćali. Publika kojoj su oni bili namijenjeni, i ne znajući da je riječ o umjetničkim radovima, na njih je općenito jako dobro reagirala. Problemi se događaju onda kada se to prenosi kao informacija u galeriju. Tada su očekivanja drukčija. Kad uđete u galeriju i naiđete na takav rad – tek se tada netko zapita “zašto je ovo umjetnost i kao takvo postavljeno u izložbenom prostoru?”. Upravo o tome želimo razgovarati.

Jedna od dilema koje se provlače kroz rad The New York Art Scene For Dummies jest buduća orijentacija hrvatske umjetničke scene, koja može ići ili prema američkom tržišnom modelu liberalnog kapitalizma ili zapadnoeuropskom modelu javnog financiranja. Koje je tvoje mišljenje o tome, je li takva tranzicija moguća u našim uvjetima, i koje su prednosti jednog i drugog modela?

– Kad radim takvu vrstu istraživanja obično ne zauzimam nikakav otvoreni stav, jer mi se čini kako bi to previše utjecalo na ljude koji odgovaraju na upitnike, i na njihove odgovore u intervjuima kao mojim istraživačkim metodama. Ali, evo, kad me već pitate, osobno mislim da bi ipak taj zapadnoeuropski model za nas bio bolji. Ovaj koji sada imamo, koliko god imao dobrih strana koje možda želimo zadržati, nažalost je neodrživ. U ovoj se tranziciji sve mijenja, a sfere umjetnosti i kulture možda će biti posljednje, ali i one će se morati priključiti toj tranziciji jednostavno zato što se mijenja sam sustav unutar kojeg djeluju. Iskreno se nadam da ćemo ići prema zapadnoeuropskom modelu, u kojem država izdvaja golem za umjetnost, što je zapravo i pretpostavka da možemo raditi ovu vrstu kritične umjetnosti. Razgovarala sam s ljudima u Austriji i Njemačkoj, i oni smatraju kako je posve u redu da se porezni novac koji se odvaja za kulturu troši i na one projekte koji možda kritiziraju društveni sustav, osvještavaju ili čine vidljivima njegove nedostatke. To znači da se sustav otvara kritici, bez obzira na to što je kritika praktično plaćena novcem od poreza.

U Americi je situacija potpuno drukčija, jer morate raditi s privatnim fondovima koji ne gledaju blagonaklono na činjenicu da neki rad eventualno kritizira onoga tko ga je financirao. Zbog toga je tamo vrlo malo zaista kritične umjetnosti. Ako je ima, ona je marginalizirana, a budžeti su za najmanje jednu ili dvije nule manji u odnosu na one koje za istu vrstu umjetnosti osiguravaju Austrija ili Njemačka, odnosno iznosi su za jednu ili dvije nule veći u New Yorku  za “komercijalnu” umjetnost. Naravno da bi iz moje točke gledišta bilo bolje da se usvoje modeli koje nudi zapadna Europa kao što, s druge strane, umjetnicima koji rade neku drugu vrstu umjetnosti možda više odgovara američki tržišni model. Ovo drugo bi, međutim, podrazumijevalo više privatnih kolekcionara, više privatnih fondova iz kojih bi se umjetnost financirala, i mnogo više ljudi koji bi umjetnost na taj način konzumiralo. Još ćemo vidjeti – možda će se naći i neki “miješani model”, ali u svakom se slučaju nadam da ćemo biti mudri u svojoj odluci, na korist svih nas…

Zanimljivo je da je Closed Reality – Embryo, rad koji funkcionira kao internetska aplikacija, na prodaju u pet kopija. Što se događa kad neka institucija taj rad kupi? Prestaje li biti dostupan širem krugu korisnika, mijenja li domenu, i pod kojim se uvjetima općenito takvi radovi kupuju?

– Samo bih ukratko objasnila o čemu je riječ. Embryo sam pokrenula s grupom stručnjaka 1999., a 2000. je on prvi put bio izložen u Galeriji Miroslav Kraljević. Već je tada imao dva dijela. Prvi je dio igra na Internetu u kojoj dvije osobe, naizmjenično određujući željene osobine, virtualno kreiraju ljudski embrio. Stvoreni zametak ulazi u galeriju, a statističke podatke prikupljene iz galerije embrija uspoređujemo s onima koji su poželjni, koji određuju, kako smo ga nazvali, “normalno društvo”.

Honoriranje umjetnika za rad u netradicionalnim medijima

U drugom dijelu pozvali smo znanstvenike, teologe, filozofe i biologe da javno razgovaraju o tome, dakle: kako će naše društvo izgledati u slučaju da i ako manipuliranje ljudskim genima bude dopušteno, kosi li se to s etičkim načelima, te jesmo li za sve to uopće spremni? Zanimalo me s kakvim ćemo se pitanjima susresti u različitim društvenim i kulturnim kontekstima, pa smo slične diskusije organizirali i u drugim zemljama, poput Indije, Nizozemske i Sjedinjenih Država. Diskusije smo snimali, a kasnije smo kroz dokumentaciju i statističke podatke uspoređivali promišljanja na tu temu.

Očekivano je, ako imate rad u takvom mediju logično je pitanje pod kojim ga uvjetima možete i želite prodati? U ovom trenutku prodan je na način da onda kada bude skinut s Interneta – a to će se dogoditi čim Internet bude tehnološki daleko napredniji od onoga što je 2000. bilo moguće pokretati na serverima – bude postavljen na lokalni server u samom muzeju, gdje se nastavlja interakcija i dalje dopunjava baza embrija. Posjetitelji će, dakle, i dalje moći kreativno sudjelovati u razvoju projekta, te se tako rad neće svesti na puku dokumentaciju. S druge strane, i sva dokumentacija o onome što smo radili tijekom šest mjeseci putovanja, razgovora i diskusija ostaje kao zaustavljeni trenutak u vremenu. Naime, kad govorimo o budućnosti, zapravo govorimo sami o sebi, odnosno o našoj vlastitoj projekciji onoga što zamišljamo kao idealno društvo sutrašnjice. Za dvadeset godina ljudima će biti zanimljivo vidjeti kakve su te projekcije bile, i kakvu smo budućnost zamišljali.

Budući da nagradna igra koju si uključila u aktualnu izložbu proizlazi upravo iz problematike tržišta i percipiranja vrijednosti umjetničkog djela u javnosti, možeš li nam ukratko ispričati o čemu je konkretno riječ?

– Jedno od pitanja s kojima sam se susrela kada sam počela pripremati izložbu u Galeriji Nova bilo je kako te radove ponovo dinamizirati u galerijskom kontekstu, jer nisam željela imati samo osam printeva na zidu koji će čekati da ih publika pročita i pokuša razumjeti njihov neki drukčiji kontekst. Nije ih također bilo moguće potpuno prevesti u novu situaciju, pa sam na kraju ponudila četiri nova sadržaja: multidisciplinarnu radionicu, “kavu s umjetnicom” svakog četvrtka između 17 i 19 sati, razgovor Zašto je ovo umjetnost? i igru s nagradnim fondom od 10.000 eura, što ću kasnije i objasniti. Tijekom izložbe mogli ste ispuniti anketni listić s pitanjima vezanima uz predstavljene projekte, a na njezinu kraju bilo je izvlačenje dobitnika. Nagrade, kojih ima 10, su moji radovi, a fond od 10.000 eura definiran je vrijednostima koje smo procijenili pod uvjetima zapadnog tržišta. Sada dolazimo do odgovora na pitanje – zašto?. Posljednjih nekoliko mjeseci susretali smo se s toliko nagradnih igara u kojima se na različite načine dijeli sve i svašta. Ovo je samo još jedna igra, u kojoj se dijele djela suvremene umjetnosti kao nešto za što mnogi ne bi ni pomislili da uopće ima vrijednost u onom obliku u kojem ju ovdje prezentiram, pretočenu u novčani ekvivalent. To je pokušaj osvještavanja činjenice da je riječ o predmetima, uglavnom printevima, koji imaju stvarnu tržišnu vrijednost tamo gdje razvijeno tržište kao takvo uistinu postoji, a ovo je prilika da i o toj vrlo općenitoj temi progovorimo.

Jedno od pitanja koje postavljaš u anketnom listiću ponuđenom na ispunjavanje posjetiteljima izložbe jest “Trebaju li umjetnici primati honorare za svoja izlaganja u galerijama?”. Zanima nas što ti misliš o tome, i kakva su iskustva umjetnika iz razvijenih zapadnih zemalja po tom pitanju?

– Pitanje je vezano uz rad u kojem smo istraživali koliko razni inozemni, po prisutnosti na događanjima međunarodni umjetnici godišnje zarađuju od umjetnosti, i uspoređivali te iznose s prosječnim godišnjim zaradama u matičnim zemljama iz kojih dolaze (riječ je o radu Artist from... realiziranom za Manifesti 4). Zanimalo nas je još nekoliko stvari: razlike u zaradi umjetnika sa Zapada i Istoka, usporedbe između žena i muškaraca koji se bave umjetnošću, odnosno umjetnika i umjetnica, te razlike u načinu života koji si mogu priuštiti, pogotovo ako znamo da ih kompariramo s podacima o ‘prosječnoj’, a ne zaradi visokokvalificiranih radnika.

Priručnik za umjetnički uspjeh, za početnike

Pitanje je postavljeno u kontekstu ovog rada i činjenice da ljudi koji se bave suvremenom umjetnošću uglavnom ostaju zakinuti za sredstva za materijalni život, a u mnogim slučajevima, kao u nas, ne primaju nikakve honorare za izlaganja u galerijama. Znači, svi koji su uključeni u organizaciju neke izložbe primaju honorar ili plaću za to što rade, osim samih umjetnika. To se nije promijenilo od mnogo drukčijih vremena, kada je vaše izlaganje slika ili skulptura značilo određenu promociju jer se očekivalo da ćete iste, manje ili više uspješno, kasnije prodati. Umjetnička praksa kojom se ja bavim u svijetu ima svoje tržište, unatoč tome što je naše tržište suvremene umjetnosti nerazvijeno i gotovo nepostojeće. Situacija je, međutim, danas općenito mnogo drukčija, jer ako radite projekt koji od vas zahtijeva više mjeseci svakodnevnog rada, onda si ne možete dopustiti da vam umjetnost bude hobi, a da paralelno imate regularni posao s osmosatnom dnevnom satnicom. Normalno je onda očekivati da vam naručitelj vašeg umjetničkog projekta barem pokrije troškove koje imate. Vani se to rješava kroz takozvani artist fee, odnosno umjetnički honorar kojim se možete uzdržavati tijekom jednog, dva ili tri mjeseca, ovisno o tome koliko dugo morate raditi na projektu. U tom smislu – da, mislim da bi umjetnici trebali dobivati honorare za izložbe. Već smo pokretali nekoliko akcija vezanih uz to, i nadam se da će se uvjeti s vremenom promijeniti. Izvođači na sceni i glazbenici ipak dobivaju neki honorar, bez obzira je li on odgovarajući ili ne u odnosu na ono što rade, ali u usporedbi s nulom koju mi dobivamo da, mislim da smo zakinuti i da će se to jednom morati promijeniti.

Projekt The New York Artworld for Dummies započet je u New Yorku prošle godine, ali si ga ipak u idućim fazama proširila diskusijama i istraživanjima u Rijeci, i sada u Zagrebu. Zbog čega?

– Taj projekt ima pomalo ciničan predznak. Ideja je da na kraju istraživanja pripremimo i objavimo knjigu koja bi reproducirala formu popularnih žuto-crnih vodiča “...for Dummies”, onih koji vas podučavaju kako postati vrhunski vrtlar, sommelier ili budist u 10 minuta. Na žalost, mi uistinu i vidimo kapitalizam u takvom ružičastom svjetlu, sanjajući sliku dalekog New Yorka kao centra moći, uspjeha, novca i slave. Moja je ideja bila dekonstruirati tu sliku objavljivanjem “vodiča za neznalice” koji bilo kome može pomoći da u najkraćem mogućem roku postigne uspjeh u umjetničkom svijetu New Yorka. Istraživanje u kojem su korištene metode anketiranja i intervjua pokazalo je, naime, da je to itekako moguće s određenih startnih pozicija: ako ste mlađi od 35 godina, bijele ste boje kože, studirali ste umjetnost na Sveučilištu Columbia i relativno ste imućni. Takav “pozitivan” vodič ima smisla pročitati, pogotovo ako ćete na kraju ipak realnije sagledati svoju poziciju ili barem shvatiti kako uspjeh i nije tako jednostavan i demokratski obojen.

Interdisciplinarna narav suvremene umjetnosti

Istraživanje je nastavljeno u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga što sama krećem iz hrvatske perspektive, i upravo me zanimao baš taj odnos velikih centara moći kao što je recimo New York, i jedne male umjetničke scene kao što je ova hrvatska. Morali bismo preispitati našu percepciju uspjeha, prisutnosti domaćih umjetnika na svjetskim izložbama, zbilja procijeniti kakve su naše mogućnosti i koliko smo uopće kao mala scena zanimljivi, primjerice, New Yorku. Nakon njujorške izložbe organizirali smo još nekoliko okruglih stolova, uglavnom ima više razina preko kojih želim propitati tu temu, ali za samu knjigu još nismo našli novac. Budući da se ne može baš strogo definirati ni kao knjiga ni kao umjetničko djelo, potrebno je pronaći odgovarajući način s kojim ćemo aplicirati s tim projektom. Inače su me o knjizi pitali mnogi mladi umjetnici koji bi je voljeli imati. Iako glavna ideja nije navesti stvarne formule uspjeha, ima tu i zanimljivih savjeta koji vam, ako ih se pridržavate, ipak mogu pospješiti karijeru.

Što sljedeće pripremaš nakon ove male retrospektive u Galeriji Nova?

– Mislila sam se vratiti školovanju, ponovo malo učiti, pročitati neke stvari koje nisam stizala u posljednjih 5-6 godina kad sam dosta putovala. Pokušat ću se malo smiriti ovdje na godinu ili dvije i vjerojatno upisati kombinirani studij na Filozofskom fakultetu. Najviše me u ovom trenutku zanimaju sociologija, antropologija i filozofija. Život po aerodromima i hotelima stavlja vas u takvu vakuumsku situaciju da svu svoju energiju i koncentraciju ulažete u to da odradite to što trebate odraditi, a čim završite s jednim mjestom i jednim projektom, već ste u drugome, tako da ne stignete ni preraditi prošlo iskustvo. I zapravo je ova retrospektiva ujedno zatvaranje jednog kruga. Trenutačno radim dva-tri manja projekta od kojih će se jedan baviti robotima, a drugi temom kako čitamo?. Zanima me kako čitamo knjige, što se u tom smislu promijenilo s društvenom tranzicijom, čitamo li površnije, čitamo li više iz zabave...? Neki veliki, dugotrajniji projekt s većim budžetom, kao ni veću izložbu, u ovom trenutku ne planiram.

Razgovor je emitiran u emisiji Kulturni intervju na Radiju 101