Razgovor s Andrijom Rusanom, Vedranom Mimicom i Marojem Mrduljašem

Možete li okvirno, u svojstvu nacionalnog selektora, predstaviti hrvatski nastup na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu, posvećenom arhitekturi. Je li izlaganjem hrvatskih autora u centralnom tzv. Talijanskom paviljonu u Giardinima ukinut koncept nacionalne prezentacije?

– Andrija Rusan: Koncept nacionalne prezentacije se ne ukida jer bez obzira tko tamo izlaže, u konačnici predstavlja svoju zemlju. I pozivi prema izlagačima idu preko zemalja, ali mislim da to čak nije ni bitno, nego ono što se tamo pokazuje jest vrijednost.

Kao i svake, i ove godine imamo zadanu temu koju je odredio Richard Burdett kao umjetnički direktor. S jedne strane su ljudi koji tradicionalno sudjeluju na, ovaj put 10. međunarodnoj izložbi arhitekture u okviru Venecijanskog bijenala. Burdett je odabrao institucije i zemlje koje je zamolio, zatražio ili su se natjecale na tu temu, a naravno da onda one dobivaju neku posebnu poziciju unutar same izložbe. Tako je i Hrvatska dobila, nakon prezentacije koncepta Saše Randića i Idisa Turata, mjesto u središnjem talijanskom paviljonu uz još šest predstavnika institucija i pet zemalja. Kustos izložbe Randića i Turata je Vedran Mimica. Drugu izložbu priprema kustoski tim Maroje Mrduljaš, Vedran Mimica i ja. To je izložba koja se trenutno zove Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti. Koordinator tog projekta, odnosno nastupa na Bijenalu za Hrvatsku, je Arhitekst, izdavač časopisa Oris, i izvršna urednica časopisa Oris Ana Šilović.

Dubrovnik, Split, Rijeka

Što zapravo znači poziv na izlaganje u Talijanskom paviljonu? Svakako nije riječ samo o prezentaciji države koja nema vlastiti nacionalni paviljon?

– Andrija Rusan: Ne, to nije bio kriterij. U jednom trenutku se pojavila jedna, po mom mišljenju, nepotrebna diskusija o tome kako je Hrvatska došla u Talijanski paviljon i tko je zaslužan za to. Naravno da je projekt odnosno koncept projekta koji su Randić i Turato napravili i prezentirali Burdettu bio točka na “i” da Hrvatska dobije to mjesto. Sigurno da je Vedran Mimica svojim znanjem, sposobnošću, analitičnošću, diplomacijom, svojim poznavanjem scene i osobno Burdetta iznimno pomogao u cijeloj priči. Ne bih htio zaboraviti ni Marojeve zasluge, sudjelovanja u tim diskusijama i tehničke pomoći koja nije samo tehnička, nego i kreativna. Naravno, i naši dizajneri iz Studija Rašić su dali svoj doprinos tome, a nisam ni ja baš sjedio skrštenih ruku. Dakle, riječ je o timskom radu na čelu kojeg su autori projekta.

Sigurno da je Hrvatska došla u tu poziciju, izlaganja u centralnom paviljonu, zahvaljujući dosadašnjoj dobroj suradnji s Bijenalom. Također je sigurno da su kolege prije dvije godine – Ivana Franke, Petar Mišković, Lea Pelivan i Toma Plejić sa selektoricom Helenom Njirić, izlažući u prostoru Arsenala-Artiglieria, napravili dobar posao koji je ostavio traga, pa je bilo lakše dobiti poziv na izlaganje u Talijanskom paviljonu. Kako to sve zajedno ide preko Ministarstva kulture, bez obzira na to koliko je Ministarstvo nekad, ili nam se čini, kruto, birokratizirano ili bismo htjeli da bolje radi, ali to je sada cijeli sustav u zemlji koji je ipak doveo do toga da Hrvatska ima to mjesto, odnosno da Randić i Turato dobiju mjesto u tom paviljonu.

Njihov izložbeni projekt In-between the Systems odgovara na temu Cities, architecture and society selektora Richarda Burdetta. Na koji način?

– Maroje Mrduljaš: Randić i Turato odgovorili su na zahtjev Burdetta kroz odabir triju hrvatskih gradova na obali. Input koji je stigao od Burdetta i njegove ekipe bio je da njih najviše zanimaju Dubrovnik i Split. To su neki ikonični gradovi koje poznaju, pa im se to učinilo zanimljivom temom s obzirom na činjenicu da Hrvatska nema megalopolisa, nema gradova u kojima se događaju nekakve radikalne promjene velikog mjerila, dakle ništa spektakularno.

Saša, Iris, Vedran i mi ostali onda smo zaključili da uz ta dva grada treba pokazati i Rijeku, upravo zbog toga što su ta tri mjesta, svako na svoj način, jednako zanimljiva. Upravo kroz prezentaciju različitosti ta tri grada, malog ili srednjeg mjerila, mogla bi se pokazati lokalna zanimljivost. Znači, nekakve transformacije koje se događaju na možda manje očit ili manje eksplicitan način, ali se sigurno događaju i mogu pridonijeti cjelokupnoj temi Bijenala i cjelokupnoj temi koju je Burdett a priori zadao. U ovom trenutku izložba se zove In between the systems jer se bavi kontinuiranom nestabilnošću u hrvatskom političko-ekonomskom, ali i izgrađenom okolišu.

Naravno da taj projekt podrazumijeva sustavno istraživanje u koje će biti uključeni i drugi istraživači koji su već nešto radili na tom pitanju, tako da će to sigurno biti timski rad, ali istraživanje tek predstoji. Tek su postavljeni kosturi ili temelj projekta, a što će on zaista biti to ćemo znati u kolovozu kad cijelu priču krenemo postavljati. Prema rezultatima će se onda vjerojatno odrediti i mediji kroz koje će se to istraživanje posredovati.

Zanimljivo je da smo upravo u središnjem paviljonu s tom nazovi malom temom između giganta. Možda će se upravo tu pokazati nekakva komparativna posebnost, različitost, autentičnost itd.

Fenomeni hrvatske arhitekture

A druga izložba suvremene hrvatske arhitekture?

– Maroje Mrduljaš: Izložba suvremene hrvatske arhitekture na neki je način komplementarna ovoj izložbi koja se postavlja u Giardinima i mislim da je to sjajna kombinacija. Naime, izložbu suvremene hrvatske arhitekture svakako treba napraviti, i mi smo u Arhitekstu već prije godinu dana počeli razmišljati o tom pothvatu. Za time postoji nasušna potreba, potreba da se nekako sumira ono što se to događa u arhitekturi u nas u posljednjih 15-20 godina. Posljednja retrospektivna izložba i publikacija je bila Arhitektura (godišnjak Udruženja hrvatskih arhitekata iz 2002.) posvećena Nevenu Šegviću, te izložba Hrvatska arhitektura ‘45.-’85. Od tada se nitko nije potrudio napraviti nekakav sintetski ili kritički prikaz.

Činjenica da izlažemo u Veneciji u središnjem paviljonu u tom je smislu strateška, zbog toga što su svi posjetitelji koji dolaze na Bijenale, svakako u Giardinima. Kroz tu svoju središnju poziciju mogli bismo ih preusmjeriti na izložbu suvremene hrvatske arhitekture koja će biti negdje u gradu. Razmatramo nekoliko zanimljivih lokacija, ali bez te središnje izložbe ova bi bila manje vidljiva u kontekstu cijelog Bijenala. Ona jest dio bijenalnog programa, ali kako nije ni u Arsenalima ni u Giardinima, onda je ipak na neki način negdje na rubu, kao što je i hrvatska arhitektura negdje na rubu. Mala zemlja na periferiji, ali koja sigurno ima što pokazati.

Tako smo krenuli u gradnju selekcije i strukture te izložbe koja je zamišljena tako da svoj život započne u Veneciji, ali bi kasnije trebala putovati po svijetu i promovirati ono što mislimo da ovdje vrijedi. Naravno, to je dosta zahtjevan pothvat, s obzirom na to da treba pomiriti nekoliko ne sasvim sukladnih aspiracija ili želja. S jedne strane želimo pokazati više-manje sve ono što je ovdje u arhitekturi bilo dobro, s druge strane želimo biti kritični, a s treće strane želimo povezati arhitekturu i društvo, te vidjeti kako oni međusobno utječu. Nesporno je da je arhitektura uvjetovana socijalnim, ekonomskim i političkim promjenama, isto kao što ona povratno djeluje na urbani život i na urbane dinamike. Negdje u tom međuodnosu pronalazimo i našu strukturu izložbe koju smo podijelili u sedam tematskih stanica, dionica koji su nekakvi mikro fenomeni.

Koliko istraživanje ta tri paradigmatska grada na obali ima veze sa sloganom turističke zajednice “Mediteran kakav je nekoć bio”?

– Andrija Rusan: Ne bih to nikako direktno povezivao, nije se na to mislilo, iako zapravo nekakva veza ipak postoji. Burdett i njegova suradnica Sara Ichioka su se u startu, kod prvog kontakta koji je Vedran s njima imao, “zalijepili” za Dubrovnik. To je ikonički grad hrvatske obale. Tu možemo govoriti o Mediteranu kakav je nekad bio, ali zapravo ne bih ni gledao Dubrovnik kao Hrvatsku na Mediteranu kao što je nekad bio, nego Dubrovnik kao svjetski grad koji bi, da je bilo gdje, bio interesantan. Tema koju Burdett želi predstaviti nema nikakve veze s nekakvim ljepotama bilo kojeg grada. Možda čak ta izložba neće biti ni lijepa na prvi pogled, ili možda uopće neće biti lijepa jer je tema vrlo ozbiljna, kompleksna i zahtjevna, ali sigurno da će ta izložba biti promocija naših obalnih gradova i Hrvatske kao zemlje interesantnih arhitekata. Iako ne bih rekao da su ta tri grada jedini pravi gradovi na našoj obali.

Luke u tri grada

– Maroje Mrduljaš: Tu bih dodao da Burdetta zanima sve osim arkadijske komponente hrvatske obale. Njega zanimaju gradske dinamike, a to je uostalom i tema. Randić i Turato zaključili su da su gradske dinamike najočitije i najprezentnije upravo u različitim karakterima luka u ta tri grada. Dubrovnik kao luka koja je ustvari maritivni prostor ispred grada koji se sviđa kruzerima, Split kao tranzitna luka koja ima nevjerojatnu propulziju i distribuciju ljeti prema otocima, i Rijeka kao propala industrijska luka koja se sada mora transformirati. Dakle, upravo se na temi luke vidi različitost ta tri grada, a onda posljedično u njihovoj široj strukturi, načinu njihova funkcioniranja, načinu pulsiranja, razvoja ekonomije itd. Dubrovnik doživljava veliki ekonomski uspon zahvaljujući tome što temeljno ovisi o turizmu. U Rijeci se događaju neki suprotni procesi; dijelovi grada koji su vezani za luku i za obalu propadaju, pa treba razmisliti što napraviti s tim prostorom. Utoliko su ti procesi, iako su malog mjerila, jako zanimljivi u nekom globalnom kontekstu. Zbog toga je istraživanje i fokusirano na te ključne točke u kojima se transformacije dinamike grada, hrvatskih gradova i događaju.

Koliko će se pritom spominjati tema divlje gradnje na obali?

– Maroje Mrduljaš: Divlja gradnja, ako je i ima u gradovima, ona je negdje na rubu i na periferiji i u ovom kontekstu je marginalni problem. Hrvatska nema pravi problem s divljom gradnjom.

– Andrija Rusan: Projekt na kojemu su počeli raditi Saša i Idis je zapravo u startu i kako će se još razviti i dokle će to sve dovesti, što će sve uključivati, to je posao koji je pred njima, tako da je na tu vrstu pitanja sada teško odgovoriti.

– Maroje Mrduljaš: Ali ono što je zanimljivo u ta tri grada, pogotovo u usporedbi sa svjetskim megalopolisima koji bujaju, jest da u stvari nema većeg rasta, nema značajnijih promjena u sagrađenom okolišu, nema građevinskog buma. On se eventualno događa u Zagrebu koji nije predmet razmatranja. Ali činjenica je da se ti gradovi strahovito mijenjaju u karakteru, u načinu funkcioniranja, u potrebi da se određene zone prenamijene, redefiniraju u smislu da se njihovi identiteti promisle. Utoliko je to još jedna od tih zanimljivosti.

Koliko ćete se stoga fokusirati upravo na nedostatak sadržaja ili aktivnosti?

– Maroje Mrduljaš: Možda nedostatak, ali možda i preobilje nekih sadržaja.

Putujuća izložba Suvremena hrvatska arhitektura

Kako ste se vi, gospodine Rusan, kao selektor odlučili na udvajanje izložbenog koncepta i pozivanje drugih kustosa, što nije dosad bilo uobičajeno?

– Andrija Rusan: Počeli smo raditi na projektu suvremene hrvatske arhitekture, a nismo znali kad ćemo ga završiti, nismo tražili dotacije i smatrali smo da trebamo nešto osmisliti pa da onda krenemo jačim tempom; tako da mi je poziv da budem povjerenik dao misliti. Učinila mi se interesantnom izložba koja treba odgovoriti na postavljenu temu Bijenala (za razliku od uobičajenih “revijalnih” prezentacija), jer tako je Hrvatska pozvana kao zemlja da se predstavi i da imamo tu temu; iznio sam tu ideju u Ministarstvu i na naše veliko zadovoljstvo ona je objeručke prihvaćena. Koliko god se izložba Saše i Idisa radi za Veneciju, naravno da je to odlična prilika da se i ova druga napravi kako bi to bio što bolji prikaz, što bolji nastup Hrvatske. Naravno da će, ako izložba In between the systems bude u Veneciji dobro prihvaćena, oni koji budu prošli kroz nju biti zainteresirani pa će otići negdje u grad i na našu drugu izložbu.

Druga izložba pod nazivom Suvremena hrvatska arhitektura zamišljena je kao putujuća izložba i trebala bi tako biti realizirana, a uz nju bi trebala ići publikacija koja je jednako važna, da ne kažem bitniji produkt cijelog posla. Ta publikacija će biti i katalog izložbe, ali će imati i dijelove koji govore ne samo o izložbi i zašto su te teme za suvremenu hrvatsku arhitekturu zanimljive nego će biti i prikaz hrvatske arhitekture u 20. stoljeću.

Vedran Mimica će na tragu svojih dosadašnjih promišljanja i dosad djelomično objavljenih tekstova pisati tekst o okruženju u kojem se sve to događa i međusobnoj uvjetovanosti događaja. Nešto od toga je već objavljeno u vrlo skraćenom obliku, pa je sada prošireno i još jednom analizirano. Mi se nadamo, vjerujemo, radimo na tome da u rujnu imamo publikaciju koja bi mogla svakom zainteresiranom predstaviti hrvatsku arhitekturu. Naravno da je to rad grupe autora, kustosa, te je na taj način subjektivan dakle i podložan kritici. Mi smo si stvorili priliku da to napravimo, a možda će to potaknuti druge da nastave taj projekt ili da kontriraju tom projektu, ali da se stvari dalje razvijaju.

Zanimljivo je da je nositelj organizacije nastupa na Bijenalu zapravo ured privatne trgovačke odnosno nakladničke kuće. Nastup je pritom zamišljen vrlo ambiciozno – možemo li takvu situaciju iščitati kao izraz neadekvatnosti, odnosno možda organizacijsku nemoć državnih institucija?

– Andrija Rusan: Svaki put kažem kad imam tu priliku da mi je osobno ostavljeno kao povjereniku da izaberem instituciju koja će nositi taj projekt. Meni je bilo logično da to bude Trgovačko društvo Arhitekst, tvrtka koja posljednjih osam godina redovito izdaje časopis Oris, koja je dosad pet puta napravila Dane Orisa, u posljednjih šest godina dovela je u Hrvatsku više od stotinu inozemnih arhitekata koji su održali predavanja i upoznali se s lokalnom scenom; te napravila izložbu Oris ideja koja je dosad obišla deset gradova u svijetu. To je grupa ljudi, urednika časopisa Oris i vanjskih suradnika, koja je kroz sve te godine pokazala da nešto radi. To što je moj prijedlog prihvaćen u Ministarstvu kao voditelj vidim kao kompliment timskom radu svih tih ljudi, ali možemo raspravljati o institucijama koje bi isto tako to mogle raditi. Možda će za dvije godine biti tako, što bi bilo jako dobro, jer bi to značilo da su se probudile iz sna i uvidjele da se može raditi, da treba raditi, da bi bilo vrijeme i nužno da se radi.

Prezentacija hrvatske scene

Koliko druga izložba suvremene hrvatske arhitekture odgovara na temu gradova?

– Maroje Mrduljaš: Izložba – od početka nije ni bilo mišljeno da odgovori na nečiju, tuđu temu – ne odgovara eksplicitno na temu gradova, ali sigurno je da se bavi gradovima kroz činjenicu da su arhitektura i arhitektonsko-urbanistička rješenja koja prezentiramo konstitutivni elementi hrvatskih gradova. Prema tome, u tom smislu da, ali ne izravno vezano za temu Bijenala. Ona je jednostavno autonomna priča za sebe.

Izložba će svakako nastojati, uza sve ovo što sam prije rekao, propitati modalitete na koji se način arhitektura može posredovati kroz izložbu. To je dosta važno zbog toga što je toliko problematična tema. Arhitektura se doista doživljava i koristi u stvarnom životu i stvarnom prostoru. Kad se arhitektura prenosi u časopis ili kad se prenosi u film ili na izložbu – uvijek nastaju poteškoće. Netko je rekao da je pisati o arhitekturi isto kao plesati o matematici. Svakodnevno se susrećem s tim problemom i stvarno se pitam što i kako.

Ovdje ćemo se sigurno upustiti u određeni eksperiment u smislu zanimljivog postava izložbe koja će imati svoju dramaturgiju, bit će multimedijalna, bit će smišljena tako da se može percipirati u više različitih slojeva. To znači da se na njoj može biti deset minuta pa da se stekne nekakva općenita predodžba o hrvatskoj arhitekturi, ili da se na njoj provede pola sata pa da se uđe više u dubinu.

Od presudne važnosti bit će projektanti izložbe i suradnici koji će raditi na tom posredovanju. Projektanti izložbe su 3 LHD, Ivan Marušić Klif je zadužen za multimediju, Damir Fabijanić će odraditi fotografski posao, a sve to bi se trebalo na neki način odraziti u publikaciji. Otkrića do kojih ćemo doći tijekom rada na formiranju izložbe, odrazit će se i u katalogu, pa sve to ima i istraživački karakter. Dakle, format izložbe je projekt sam za sebe.

Što se tiče same selekcije, prikazat ćemo oko 85 projekata za koje vjerujem da bi se većina ljudi u Hrvatskoj složila da prezentiraju i hrvatsku kvalitetu, a možda i neku malu hrvatsku posebnost. Kroz njih bi se možda mogle pokazati i nekakve zajedničke crte ili odrednice za koje bi se moglo reći da su tipične za hrvatsku situaciju. Tu nikako ne govorimo o nečemu što je nužno pitanje stila ili izraza nego te posebnosti načelno proizlaze iz tehničkih uvjetovanosti, gradbenih sredstava kojima raspolaže hrvatska arhitektura, proizlazi iz činjenice da su određeni arhitektonski programi i tipologije ovdje prisutniji i više istraživani, proizlazi iz toga da su određene socijalne skupine kao investitori podatniji za napredniju i progresivniju arhitekturu. To su momenti koje želimo istražiti, pokazati i problematizirati, i to su teme koje su uvjetovale strukturu izložbe. Tih sedam točaka vodimo na engleskom zbog toga što komuniciramo s internacionalnom publikom. Već iz tih malo netipičnih i fikcionalnih, romanesknih ili filmskih podnaslova da se naslutiti ono što hoćemo pokazati i prikazati.

Gradnja novih gradova

O poziciji hrvatske produkcije na globalnoj slici arhitekture nismo previše govorili, a bilo bi zanimljivo doznati kako se tri grada-modela uklapaju u temu Bijenala, i kakva je pozicija hrvatske arhitekture u tzv. univerzalnom kontekstu?

– Vedran Mimica: Direktor 10. bijenala arhitekture Richard Ricky Burdett je profesor na London School of Economic i savjetnik Cana Livingstona, gradonačelnika Londona. Sam izbor Burdetta za kustosa Bijenala je na neki način specifičan ili signifikantan zbog toga što je on čovjek koji se mnogo više bavio istraživanjem gradova, i to istraživanjem gradova gdje su se preklapala socijalna, ekonomska i urbanistička istraživanja. To istraživanje pri London School of Economic u posljednje se vrijeme pokazalo vrlo interesantnim; tamošnji vodeći sociolozi i ekonomisti uvidjeli su da su posljedice globalizacije najočitije kroz razvoj gradova, kroz razvoj novih megalopolisa. Sad smo, prvi put u povijesti, na pragu tog novog razdoblja, u kojem će više od pola stanovnika Zemlje živjeti u gradovima. To možda nije toliko važna činjenica ako se ne pogleda druga: nevjerojatan demografski bum koji se dogodio u posljednjih 40 godina. Na Zemlji je 1966. živjelo samo tri milijarde ljudi, a sad ih je šest. Znači, svjetsko stanovništvo se povećalo 100% u posljednjih 40 godina. Zemlje kao Kina i Indija trenutačno su daleko najzanimljivije u smislu urbanizacije, proširenja postojećih ili gradnje novih gradova. Samo bi u Kini trebalo po prognozama sadašnjeg ekonomskog rasta, 10% BDP-a godišnje, smjestiti u gradove 400 milijuna ljudi do 2020. Znači sto puta Hrvatska treba se smjestiti u gradove u Kini.

U Europi je gotovo suprotan proces. Mnogi europski gradovi prolaze kroz proces sažimanja. Jedan uzrok je naravno strahovito restriktivna politika useljavanja Europske unije, a drugi je na određeni način rekonstrukcija europske ekonomije. Da bi se svi ti fenomeni na neki način pojavili u široj arhitektonskoj javnosti, Burdett je mislio da su oni dovoljno signifikantni za događaj kao što je Venecijanski bijenale, gdje bi onda kroz megaizložbu, koncentraciju arhitektonskog establišmenta na tom najvažnijem događaju u struci u 2006., bila jako dobra prilika da progovorimo o tom fenomenu. Na dosadašnjim bijenalima diskusija je uglavnom bila interdisciplinarna, a sada je diskusija očito multidisciplinarna i Burdett u svom mini-manifestu o vezi između gradova, arhitekture i društva postavlja tezu da je najvažnija tema novog stoljeća projekt gradnje novih gradova. Teško se s njime u tome ne složiti.

Drugo je, naravno, pitanje koliko će u tom biznisu gradnje novih gradova arhitekti uopće sudjelovati. Nedavno je održano predavanje na kojem se tvrdi da arhitekti sve manje, gotovo ništa, sudjeluju u gradnji novih gradova. Svi arhitektonski manifesti koji su govorili o gradnji gradova prestali su sredinom šezdesetih, kad je nastao demografski bum i kad su se počeli jednostavno stvarati bez bitnog utjecaja arhitekata svjetski gradovi kao Tokyo, Los Angeles, Lobos, Bangkok, Bombay, Buenos Aires. Svi gradovi veći od 10 milijuna stanovnika u posljednjih 20 godina jako se malo ili uopće ne razvijaju unutar nekih planiranih, urbanistički osmišljenih strategija ili bitnog utjecaja arhitekata na razvoj tih gradova. To je na određeni način paradoks. Jasno da je to posljedica globalizacije, decentralizacije, odlučivanja, kolapsa totalitarnih režima, ali je isto tako zanimljivo, moramo se složiti, da su arhitekti s jedne strane nevjerojatno popularni i zanimljivi kao ljudi koji stvaraju ikone za grad, ali ga ne stvaraju. U tom kontekstu se zbiva ta izložba.

Koliko god su nacionalni paviljoni, nacionalna pitanja i uopće nacionalne arhitekture u globalnoj razmjeni ideja, roba, dobara i ljudi postali pomalo redound obsolete, lokalne posebnosti se nisu izgubile. U tom smislu je Burdett zamolio sve nacionalne kustose, i one koji imaju paviljone u Giardinima i one koji nemaju, da na neki način prate i pridonesu prezentaciji stanja i razvoja gradova u svojim zemljama. U tom su se kontekstu naši razgovori s Burdettom usmjerili prema jadranskim gradovima. Prema jednom teritoriju Hrvatske koji je sigurno već danas, a u budućnosti će definitivno biti pod fundamentalnim utjecajem globalnog tržišta, a pogotovo turističkog programa tog globalnog tržišta. Turizam je danas najveća industrijska grana na svijetu. Zapošljava 200 milijuna ljudi i proizvodi 3,6 trilijuna američkih dolara godišnje. Jadranska obala jedna je od vjerojatno najnerazvijenijih obala i predstavlja nevjerojatno zanimljiv teritorij za razvoj modela globalnog turizma. Neki čvorovi u mreži komunikacije uopće uz istočnu obalu Jadrana, sigurno su povijesni gradovi koji se sada na neki način prilagođavaju tim novim uvjetima. Zato smo i izabrali ova tri – Rijeku, Split i Dubrovnik kao gradove koji su na zanimljiv način povezani i s publikom u Italiji. Svi ti gradovi na poseban povijesni način komuniciraju s talijanskom publikom. Naravno, šteta je da nemamo i Zadar u tom nizu, međutim Burdettov savjet je bio da imamo samo Dubrovnik i Split, ali kako je naš vodeći arhitektonski dvojac Randić i Turato iz Rijeke i kako su već dvadesetak godina prisutni u Rijeci bitno više nego u Splitu i Dubrovniku, onda smo napravili tu trilogiju jadranskih gradova koju bismo pokazali u Talijanskom paviljonu.

Scenarij za razvoj Jadrana

Sama prezentacija u Talijanskom paviljonu je jako dobra prilika da se Hrvatska pokaže kroz tu izložbu i kao zemlja u kojoj postoji arhitektonski diskurs na dosta visokoj razini, da taj diskurs kroz djelovanje Udruženja hrvatskih arhitekata posljednjih godina sve više ide prema nekoj vrsti istraživanja, promišljanja publikacija o hrvatskom prostoru, počevši od Prvog kongresa hrvatskih arhitekata preko 38. zagrebačkog salona, zadnjeg posvećenog arhitekturi, projekta Novi svjetionici hrvatskog Jadrana, zajedničkog projekta između UHA-e i Berlage Instituta na definiranju sedam lokacija za Jadran, kao i aktivnosti nevladinih organizacija, kao što je Platforma 9.81 kroz multidisciplinarne turističke transformacije. Paralelno s tim istraživanjima, postoji i međunarodni interes za hrvatski prostor kao što je istraživanje IAC-a iz Barcelone upravo na lokacijama Rijeke, Splita i Pelješca. Znači, postoji vrlo zanimljiva istraživačka djelatnost koja će krajem ove godine sretno isproducirati seriju izložbi, publikacija, kad ćemo kao hrvatska arhitektonska javnost biti u prilici sagledati te gotovo dvogodišnje napore na osmišljavanju novih strategija za Jadran.

U tom širem kontekstu prvenstveno gledam na našu prezentaciju na Bijenalu kao na onu koja neće samo analizirati i prikazati naše tranzicijske poremećaje, nego će više pokušati prikazati optimističan, ali ne naivno optimističan scenarij za razvoj Jadrana. U tom smislu mislim da su Randić i Turato pravi izbor, jer su oni upravo svojim arhitektonskim djelovanjem pokazali da je moguće u našoj sredini realizirati objekte očito europske vrijednosti, kao što je škola na Krku, ili razvijati strategije koje kad bi na neki način bile implementirane, pa čak i djelomično, bitno promijenile karakter hrvatske obale i gradova na obali.

Isto tako u Splitu postoji vrlo zanimljiva tendencija da su se arhitekti uključili u političko djelovanje i kao političari se pojavljuju u novoj gradskoj vlasti te s gradskim institucijama prilikom donošenje novog GUP-a, otvaranja mnogih lokacija u Splitu na javne natječaje i stvaraju drukčiju energiju za razvoj Splita. I Dubrovnik kao brand hrvatskog turizma sve više shvaća da, koliko god je turizam u njemu razvijen, to traje samo tri, četiri mjeseca godišnje, pa se sve više treba pitati što s ostalim mjesecima. Zato se sada i u kontekstu projekta Novi svjetionici hrvatskog Jadrana iznosi program za razvoj Sveučilišta u Dubrovniku. Koncentracija na jadranski prostor mi se čini jako zanimljiva unutar diskusije o Hrvatskoj, pa mi se onda nekako i činilo da bi to upravo bila tema koju bismo mogli pokazati svjetskoj arhitektonskoj javnosti u Veneciji.

Koliko to ima veze s viđenjem Stefana Boerija, glavnog urednika Domusa, o “plodnom zaostajanju” Hrvatske?

– Vedran Mimica: Tu je razlika između Boerija i Burdetta. Boeri je tu zajedno s Rem Koolhaasom i Catherine David koja je radila Documentu X u Kasselu 1998. i na određeni način predstavila argument da je stvarnost gotovo zanimljivija od umjetnosti, gotovo zanimljivija od generacije koncepata arhitekta. Tada su Koolhaas i Boeri sami bili inspirirani tom mišlju i započeli gotovo novi smjer u arhitektonskom istraživanju, Koolhaas ga je razvio kroz Harvard, a Boeri kroz skupinu Multiplicity.

Burdett, a možda i Berlage, danas ima razvijenu strategiju u kojoj mislimo da nije dovoljno prikazati realnost, da nije dovoljno napraviti nevjerojatnu seriju dijagrama, da ta realnost koliko god bila spektakularna i u Lagosu i u Kini i u Vegasu i na istoku Europe, da se od arhitekata vjerojatno očekuje i neki scenarij i neka strategija i neki prijedlog.