Razgovor s Andrzejem Stasiukom

Visok, sjedokos čovjek plahog i lutajućeg pogleda s pitomim licem slavenskog seljaka. Što i jest. Živi podno Karpata u jedinom brdskom zakutku Poljske u selu Czarne, gdje sa suprugom vodi i nezavisnu izdavačku kuću istog imena. Andrzej Stasiuk izgleda, govori i (očito) živi poput farmera, ali je i jedan od najpopularnijih i najprevođenijih suvremenih poljskih pisaca. U nas su mu prevedena tri djela: zbirka kratkih priča Zima, eseji Moja Europa u suradnji s kolegom Jurijem Andruhovyčem, te roman Devet. Na ovitku njegove knjige, ili u biografskim bilješkama na netu, Stasiuk posvema odudara od farmerskog dojma. Obavezno ćete vidjeti neku akcijsku fotografiju hemingvejskog ili keuračkog tipa, nekog bitnika koji sjedi na jedrilici, ili puši za stolom punim cuge, a notica vas obavještava da je ovaj momak rođen u Varšavi 1960., izbacivan iz škola, da je dezertirao iz vojske ukravši tenk, da je robijao kao “uvjereni pacifist”, a onda se preselio u planinsko zakarpatsko selo bogu iza nogu i postao pisac. Prvijenac mu je u nas neprevedena knjiga Hebronski zidovi, zbirka dvanaest priča temeljenih na zatvorskom iskustvu. Od tada je vrlo produktivan, piše prozu, eseje, drame i književne kritike, a objavio je i tri romana. Njegova supruga Monika Sznajderman i on u svom obiteljskom izdavaštvu često objavljuju srednjoeuropske autore pa i hrvatske. Stasiuk je posjetio Zagreb i Split u organizaciji Bookse i Veleposlanstva Republike Poljske, a put ga nakon toga vodi još dalje na jug. U svakom slučaju, kad vam je nešto čudno u nečijoj pisanoj biografiji, najbolje je čovjeka pitati u živo, iz prve ruke. Razgovor se vodio u Crvenoj sobi, jednoj buksi zbuksanoj u stražnjem dijelu Bookse, uz profesionalno besprijekornu pomoć prevoditeljice Dominike Kanicke.

Moć pričanja u zatvoru

Novine su najavile da ćete “biti predstavljeni” u Zagrebu i Splitu? Mene zanima što ćete vi raditi?

– Meni je u planu, prije svega, odraditi dosta šetnji. Dakle, šetati, gledati ljude, biti u pokretu. To najviše volim.

To se vidi iz vaših knjiga, barem ovih koje su nam dostupne u Hrvatskoj. Nezahvalno je u intervjuima pitati pisce o njihovoj literaturi. Ipak, moramo početi od toga. Istok Europe pun je zatvorske literature, ali uglavnom o komunističkim kazamatima, a političko robijanje postalo je opće mjesto. Mene zanima vaš prijelaz iz životnog iskustva prema literaturi.

– Vrlo je jednostavna veza mog osobnog iskustva sa zatvorom i književnosti, jer sam pišući o zatvoru postao književnik. Moja prva knjiga je tematski bila vezana tim iskustvom, a to je iskustvo prije svega bilo vezano uz moju fascinaciju jezikom. Godinu i pol sam proveo u zatvoru i cijelo vrijeme sam bio opčinjen jezikom koji me okruživao i jezikom koji na neki način gradi tamošnju stvarnost. U zatvoru sam prvi put u životu doživio koliko bitna može biti književnost, koliko bitna može biti riječ. Tu se nije, naravno, radilo o nekakvoj pisanoj književnosti, ja sam doživljavao te prepričavane priče kao nekakvu usmenu književnost koja nije zabilježena. Cijelo vrijeme provedeno u zatvoru zapravo je bilo vrijeme pričanja priča. Za mene je to bilo slušanje nečijih priča, prepričavanih života. Vrlo vrijedno u situacijama kada biste samo slušali ljude koji imaju taj poseban dar za pričanje priča, zapravo te tuđe živote u nekakvoj prekrasnoj naraciji. Svima nama tamo to je bio poseban prostor u koji smo bježali, to nam je ispunjavalo cijelo to vrijeme, pomagalo nam je opstati između četiri zida. U principu, kad smo slušali nečije priče, kao da smo, ne želim reći da je to sloboda, ali kao da smo bili izvan zatvora svaki put kad bismo mogli zaroniti u nečiju priču.

Tamo sam naišao na dosta neobične pojave. To ljudi rijetko znaju, ali postoje nevjerojatno nadareni pripovjedači, to su bili pripovjedači-umjetnici koji su izvanredno prepričavali ne samo svoje živote, koji su tako znali pričati o knjigama koje su nekad pročitali, makar je to bio rjeđi slučaj, koji su znali pripovijedati o filmovima koje su gledali. Tako ste mogli doživjeti vrlo zanimljivo iskustvo da su, čak uz suglasnost čuvara, ti ljudi mogli doći u pojedine ćelije i na temelju knjiga kakve su, primjerice, Grof Monte Christo, prirediti naracije koje bi trajale po cijelu noć. Ne biste vjerovali kad biste vidjeli ekipu istetoviranih kriminalaca, degeneriranih totalno, koji u velikom zanosu slušaju neku knjigu do koje inače nikad ne bi došli.

Kao nepismena baka koja priča narodne priče i bajke bolje nego kakav nobelovac...

– Eeee, da, i moja baka! Moja baka živjela je u selu na istoku Poljske i vjerovala je u duhove. Ona nam nije pričala o tome da vjeruje, ona nam je prepričavala svoja iskustva o susretima s njima. Ona je bila moje prvo iskustvo s usmenom književnošću. No, da se vratimo još na zatvor. Ne samo priče koje se tamo mogu čuti, nego i taj poseban sleng, zapravo poseban jezik koji se tamo stvara, to je nevjerojatno zanimljivo iskustvo koje vrijedi zabilježiti. To je jedan specifičan, vrlo grub i ekspresivan jezik, pun je vulgarizma i nepristojnih riječi ali i posebnog smisla za humor i vrlo, vrlo je dinamičan.

Nisam bio politički zatvorenik

Vjerojatno je i vrlo stvaran, uronjen u život, kako se to lijepo kaže.

– O da, u njemu nema mjesta za teoriju! To je jezik koji ima jako veliku djelatnu moć. Vrlo je važno da s tim jezikom, odnosno jezikom kad si tamo, treba postupati vrlo oprezno. U tom svijetu, pa i jezičnom svijetu, sve je vrlo jednostavno. Ili je nešto čisto, ili je nešto prljavo. Ili je pozitivno ili je negativno. U tom smislu treba vrlo oprezno postupati. S psovkama, recimo. Jedna slučajno izbačena psovka može dovesti do situacije da netko bude potpuno izbačen iz sredine, da postane čovjek niže vrste, samim tim što je netko na njega bacio neku konkretnu psovku i tim ga riječima obilježio. Dakle, takva su moja književna iskustva: jezik zatvora i priče moje bake.

Vrlo je zanimljivo usporediti vaše iskustvo sa suvremenim medijskim pop iskustvom hiphoperske i slične zatvorsko-gangsterske spike. Imate li kakvih spoznaja o prijemu vaše knjige na Zapadu, odnosno na Istoku?

– Najprije, nikad svoju književnost vezanu uz zatvor nisam poistovjećivao s bilo kakvim političkim pitanjima, jer nisam bio politički zatvorenik, u zatvor sam dospio jer sam dezertirao iz vojske. Tako da sam gulio zajedno s običnim kriminalcima, pa mi je politička razina sasvim nepoznata. Vrlo mi je teško odgovoriti na vaše pitanje zbog toga što je moja prva knjiga, s obzirom na to da je napisana slengom, nije naišla na velik interes i razumijevanje kod prevoditelja, što je i razumljivo, jer je vrlo teško prevesti takvu knjigu. Postoji njemački prijevod, ali moram priznati da nisam zainteresiran za odjek mojih knjiga vani. Ono što znam jest da je za njemačkog čitatelja to bila vrlo egzotična priča. Doma, u Poljskoj, ostavila je baš snažan dojam, i po reakciji publike i kritike. Sjećam se priče urednice tog teksta. Dok je radila na mojoj knjizi bila je u ranoj fazi trudnoće i kasnije mi je pričala da je svako malo morala otići na zahod povraćati od nagomilanih refleksija.

Drugo se ne bi ni očekivalo od jednog pacifista na tenku.

– Ja uopće nisam bio pacifist! U jednom sam trenutku shvatio koliko mi je dosadno u vojsci i zaključio da mi se jednostavno ne da gubiti vrijeme na takav način funkcioniranja, i koliko god sam bio svjestan toga da me čeka zatvor, perspektiva zatvora bila mi je privlačnija od perspektive dosadne vojske.

Oproštaj od Varšave

I onda, nakon svega toga, lijepo se dignete i iz Varšave odselite nekud u Zakarpatje čuvati koze. Ako sam dobro razumio, vi ste gradski dečko?

– Činjenica da je netko iz grada nije toliko tipična za Poljsku. Svi smo mi od nekud. Oba moja roditelja u Varšavu su se  doselili kad su bili mladi, oboje su sa sela. Dakle, nije to meni toliko neprirodno koliko bi se činilo. Svako sam ljeto boravio na selu, bilo kod jedne, bilo druge bake, tako da mi to nije neprirodno. Dakle, ja sam bio gradski dečko, ali gradski dečko sa seoskom pozadinom i velikim seoskim iskustvom. To mi nije bilo nešto netipično i bio sam pripremljen za tu selidbu. To čak nije bio ni odlazak na selo, otišao sam u jednu usamljenu kuću, gdje do prvog susjeda ima pet-šest kilometara. Oduvijek sam htio živjeti u planinama, uvijek mi je bio privlačan planinski krajolik. Varšava je sva u nizini, i taj mali dio Poljske koji ima planine bio mi je privlačan. Ja sam s punom sviješću otišao tamo, čak ni mjesto nije odabrano slučajno. Prvo sam se preselio u kuću svog prijatelja, dakle dobro sam poznavao sredinu u koju ću se preseliti, sredinu koja mi je bila privlačna i vrlo zanimljiva zbog toga što je to selo koje je blizu poljsko-ukrajinske granice, u kojem živi i ukrajinska i letonska manjina, gdje se ne govori samo poljskim jezikom i gdje osim Poljaka ima i pripadnika pravoslavne i grkokatoličke crkve. Ja sam svjesno odlučio kamo idem. Napuštajući Varšavu, mentalno sam napustio i Poljsku. Ja sam mješanac. Ali i Poljska je na neki način seoska. Svi oni koji su i deklarativno povezani s gradovima nemaju baš neku čvrstu pozadinu, to je generacija, ponekad dvije generacije, ali to je i nekakav naš ogroman kompleks, kompleks podređenog kmeta, nekoga tko služi bogatom gospodaru. To pokušavamo zaboraviti, nekako izbaciti, ali to je prisutno. A u jednom sam trenutku stvarno već poludio od svih tih nasilnih pitanja, kao, kakav je to način, zašto sam preselio na selo, a to je zapravo preslika tog kompleksa, ljudima nije normalno da netko tko živi u gradu ode, pa sam počeo i loše reagirati na pitanja novinara koji su svi odreda postavljali to pitanje: jesi li normalan, što tražiš na selu?

Žao mi je ako sam vas uzrujao, ali to je vrlo zanimljivo iz Hrvatske perspektive, gdje se književnost po jednoj od mnogih shema dijeli na ognjištarsku i urbanu. Ognjištari se pritom kunu u koze i ovce kao krajnju pastoralu, a grad ne bi napustili ni pod prijetnjom oružja, dok urbani pisci forsiraju sleng bez imalo izvorne snage o kojoj ste vi govorili, a i čitav cijeli urbanizam im je vrlo klimav, naime snažno ruralno-zavičajno obojen.

– Ma, sasvim je drukčije pričati o tome nekome tko je iz druge zemlje, tko to drukčije doživljava, nego svojima koji stalno vrte jedno te isto, a da pritom i sami znaju o čemu se radi. Vama, pričajući o sebi, na neki način pričam i o Poljskoj.

Ipak, u romanu Devet uspostavili ste gotovo lirski nježan odnos prema gradu, dakle prema Varšavi, koliko god grubo ili tvrdo bilo sve ono što se događa likovima, i bez obzira na to kakav stil ste upotrijebili. Možda sam fulao, ali dojam je takav.

– To je vrlo zanimljivo. Da, roman Devet je moj oproštaj od Varšave, kad sam već znao da se više nikad neću vratiti, da više neću živjeti u njoj. Oproštaj od moje Varšave koja zapravo više nije moja. Taj nježan odnos možda možemo objasniti i na taj način, da je to jedna priča o jednoj Varšavi koja više ne postoji zbog količine promjena koje je novo vrijeme donijelo. Dakle, jedna vrsta oproštaja. Tada sam već znao da ću živjeti na selu.

Interes za srednjoeuropsku književnost

Pokrenuli ste sada već renomiranu izdavačku kuću. Ne treba, vjerujem, puno objašnjavati zašto bi pisac htio pokrenuti vlastito izdavaštvo, pa bih volio, iako će i to zvučati otrcano, da malo objasnite interes za srednjoeuropsku književnost. Prevodite puno autora s tog prostora, a među njima i hrvatske pisce.

– Prvo, meni je zanimljivija. To je književnost koja je više usredotočena na svijet koji je oko nje nego na samu sebe, što je nekako odrednica zapadne književnosti kojoj prijeti opasnost da uskoro samu sebe proguta. Možda nisam u pravu, to je samo moje mišljenje, ali činjenica je da se srednjoeuropska književnost više okreće prema svijetu i samoj stvarnosti. Ovdje se neprestano događaju zanimljive stvari, to je svijet koji je u konstantnom pokretu. Nije manje važno ni to što jako puno putujem. Kad odem u neku zemlju, jako mi je interesantno doći do nekih tekstova iz te zemlje koji automatski i opisuju tu zemlju, dakle vrlo je zanimljivo kad dođem u Hrvatsku, a vrlo volim putovati prema južnim krajevima, da upoznam tekst, hrvatske autore, da vidim Hrvatsku iz hrvatske perspektive, ili Rumunjsku iz rumunjske perspektive, ili doznati o Srbiji kroz srpske tekstove. Kad čovjek živi u tako malom selu na dnu Karpata, jednostavno mi je nezamislivo da bih, iz takve perspektive, krenuo s izdavanjem neke velike engleske književnosti, to bi sličilo na nekakvu perverziju (smijeh). Vrlo važna činjenica je harmonija. Ako smo se odlučili za točku na karti, treba biti i dosljedan. Ako smo se odlučili za određeno mjesto, treba sukladnost s tim mjestom i održavati. To je odluka, i ja je se držim.

Jeste li onda zaista neovisan izdavač?

– Što bi to značilo?

Potpuna kontrola i sloboda da objavljujete baš sve što želite bez ikakvih pritisaka, prvenstveno ekonomskih. Ništa filozofski ni teoretski.

– Nije jednostavno biti neovisan, ali nije jednostavno ni biti slobodan. Dakle, postoji cijena slobode. Mi imamo slobodu da zaista objavljujemo što želimo. Naš problem je to što ne možemo izdati baš sve što želimo, jer ovo nije djelatnost koja donosi ne znam kakvu zaradu. Ali tu slobodu imamo. Naša izdavačka djelatnost je djelo moje supruge Monike Sznajderman, i sve što ja radim u toj izdavačkoj kući samo je malen djelić, i sve vezano uz Czarne je njezina zasluga. Čitam tekstove, pomažem kod odabira, ali to je zapravo njezino autorsko djelo!