Razgovor s Antom Kuštrom

Krenimo u ovaj razgovor od činjenice da ste poznati i kao naš umjetnik koji je prvi akcijskim oblikom reagirao na PDV na knjigu. Kao prvu akciju protiv PDV-a na knjige 4. listopada 1997. izveli ste akciju Liber-libra u okviru koje ste na Trgu Marka Marulića, kod njegova spomenika, a preko puta Znanstvene knjižare u Splitu, prodavali knjige na kile, u okviru čega je 1 kg poezije stajao 13 kuna, proze – 11, publicistike – devet, te razno – sedam kuna. Kako su na navedenu akciju, u okviru koje ste prodali nekoliko stotina knjiga, reagirali prolaznici-namjernici i jesu li prepoznali njezinu subverziju na ondašnji PDV na knjige?

– Skupoća knjiga u Hrvatskoj udarala me je tamo gdje sam vrlo osjetljiv – po glavi i po novčaniku. Tih godina osobito me je iritirala nestašica nekih najobičnijih knjižarskih artikala, npr. malih notesa za bilješke, dok ste drogu mogli nabaviti na svakomu kantunu, a oružje u portunu. Akciju, happening Liber-libra izveo sam na početku Mjeseca knjige (lijepe li naše ironije!), uz pomoć sestara Peko-Lončar, pok. Marije i Ane, koje su bile prodavačice. Bio sam prikupio nekoliko stotina knjiga iz raznih knjižara i antikvarijata, ponajviše od splitskog izdavača “Logos”. To su bila stara izdanja, među njima i neki vrijedni i zanimljivi naslovi, kao i knjige koje su iz raznih razloga tada bile nepodobne i maknute s polica. Bilo je to zabavno-poučno iskustvo za mnoge moje sugrađane koji su te subote ujutro, vraćajući se s pazara, kesa punih hrane za želudac, mogli kupiti i nešto hrane za duh. Kupovali su tada knjige kod mene sa smiješkom, puno prije nego kod Peveca! A taj su smiješak, skupa s po kile ili nekoliko kila knjiga, donosili svojim obiteljima kojima su, uz ručak, onda ponudili i priču o tomu što su doživjeli na Voćnom trgu. Slogan akcije bio je “Riječi lete, voće zri”. Njega sam zalijepio na zid Hrvojeve kule na trgu prije početka prodaje. Njime sam htio upozoriti na činjenicu da riječi imaju krila te su “poput ptica grabljivica od kojih se nijedna ne vrati bez plijena” i da ih valja ispuštati iz usta tek kada sazriju do slatkoće, poput voća. A tada se zbilja govorilo i pisalo svašta...

Neki su svakako prepoznali subverzivnost te moje akcije, ali većina je, pretpostavljam, samo napravila dobru kupnju: puno knjiga za malo para. Zarađeni novac podijelio sam sa svojim pomoćnicama, a neprodane knjige podijelio prijateljima i poznanicima, zadržavši neke i za sebe. Kasnije sam ih bio prisiljen prodati u antikvarijatu kada bi stisla besparica, tako da mogu reći da su mi knjige iz moje osobne biblioteke ponekad pomogle u preživljavanju u ratnim godinama. Bivao sam natjeran to učiniti, s obzirom na minimalnu plaću koju sam kao novinar primao sve to vrijeme u Slobodnoj Dalmaciji (bez obzira prebacio normu 100% ili je samo ispunio). Držali su me na minimalcu kao na dijeti; valjda zbog moje individualne zimzelene pozicije. A ja sam pak srčano tražio da me se nagradi kada napišem više i bolje i/ili kazni kada napišem manje i slabije. Moji zahtjevi su nailazili na dio zida hrvatske šutnje (dalmatinski kvadrat, splitska bloketa). Nisam mogao pristati na tu ravnu liniju, nalik onom kojom elektrokardiograf označava prestanak rada srca (tj. da mi, radio ne radio, svira radio), pa sam 1998. iz Slobodne izašao na slobodu.

Crveni, Zeleni i Crni Peristil

Podsjetimo svakako i na vašu akciju Zeleni Peristil, koja se vremenski smjestila između Crvenoga i Crnoga Peristila, i to 1989. Kako ste isplanirali taj ambijentalni rad ekološkoga naboja, kako ste ga nazvali u tjedniku Danas 16. siječnja 1998.? Tom prigodom napisali ste kako vam se taj rad iz tadašnje perspektive, devet godina nakon ostvarivanja akcije, čini “utopijskom epizodom jednog dobričine iz provincije”.

– Da, moj se Zeleni Peristil smjestio 21 godinu nakon Prvog i deset godina prije Trećeg. I tako se našao u sredini. Je li zlatnoj ili zimzelenoj, ili je možda to jedno te isto? Englezi, naime, imaju poslovicu: Green is golden. Ali neka pozvaniji od mene odgovore na ta pitanja. Moj zelenko je za sve ovo vrijeme dobio tek šačicu zobi iz medijskih i umjetničkih jasli (otprilike toliko koliko glasova u Hrvatskoj na izborima dobivaju zelene stranke), pa je ljudima iz struke ostao na periferiji percepcije, a nije ostavio dubljeg traga ni u kolektivnoj memoriji. Moja zelena art-akcija (sve su moje art-akcije na svoj način atraktivne) dogodila se, takorekoć, neposredno pred rat, pa je potom ratno crnilo i crvenilo debelim namazima prekrilo njenu boju koja odmara oči i simbolizira nadu. Duh tog vremena (a pogotovo duh ovoga prostora!) nije pogodovao boljoj i većoj recepciji te moje ambijentalne instalacije i kolektivnog happeninga, za razliku od duha ‘68., na čijim je krilima Crveni Peristil doletio i u 21. stoljeće kao i duha konca devedesetih koji je Crnom Peristilu dao veliku medijsku i strukovnu pažnju i potražnju. Osim toga, famu oko Crvenoga imao je tko širiti i produbljivati: njega je ipak izvela grupa ljudi. Stvaranju gotovo-pa-kulta Crvenoga Peristila dala je svoj doprinos i sama smrt: samoubojstvo Pave Dulčića i Tome Čalete. No, izgleda da se ispod te crvene krila crna boja: “Grupa je bila prva telemitska zraka i zametak Croweleyeva kulta u Hrvatskoj” – piše nedavno Slobodna Dalmacija. Imala je svoje anarhoidno krilo koje je inzistiralo na terminu “svjesnosti umjetnosti”, a “eksperimentiralo je s halucinogenim sredstvima za postizanje različitih oblika stanja svijesti”.

Što se tiče Crnoga, on je Peristil upotrijebio kao najatraktivniju scenografiju u zemlji a Crveni Peristil kao kardinalnu referencu i konceptualnu odskočnu dasku za doskok u centar medijske pažnje, iza čega je uslijedila nagrada na Zagrebačkom salonu. Njegovu autoru Igoru Grubiću treba priznati inteligenciju, osjećaj za timing i lukavost u izvođenju te operacije, od samog razmazivanja crne mrlje u Splitu, pa sve do preuzimanja novčane nagrade Salona u metropoli. Njemu se Peristil doslovce najviše isplatio, a spomenuta dvojica su ga platila smrću (druga je stvar što su neki, žilavo-živi, kapitalizirali svoje pozadinsko sudjelovanje u bojanju Peristila u crveno). Ja sam pak negdje između: još sam živ, a uspio sam bio prodati splitskom HNK-u 500 razglednica s motivom Zelenog Peristila (autor fotografije: Ante Verzotti). Preostala mi je svega jedna, ali, srećom, i njezin negativ. Verzotti je bio snimio pedesetak fotografija, koje su od tada u kolekciji Karla Grenza, negdašnjeg počasnog njemačkog konzula. U jednu ruku sam, dakle, nešto profitirao, u drugu i nisam.

Zeleni Peristil bio je izveden po sunčanom danu (bio je, dakle, transparentan), a trajao je od ranog jutra do večeri. Ploče iverice, kojima je trg bio prekriven, dao je Slovenijales, boju Adriacolor, jedan se privatni autoprijevoznik sam ponudio besplatno prebaciti materijal do dvorišta HNK, gdje su trojica studenata sve to obojila (platio ih je HNK) i sutradan posložila po Peristilu. Ne sjećam se više otkuda mi nekoliko desetaka kilograma naranči od kojih sam po zlatnom rezu Peristila posložio piramidu do visine solarnog pleksusa. Htio sam na nju još postaviti veću, obrnutu piramidu od balona napunjenih helijem, ali prodavači tog plina nisu se odazvali višekratnim apelima Radio Splita da mi besplatno naprave tu uslugu, pa sam morao zrakom iz pluća napuniti nekoliko raznobojnih balona koji su, nakon što sam im prerezao vezu s piramidom od naranača, podigli u zrak jedan zeleni, na kojemu sam upisao tadašnji pozivni za Split (058). Bilo je to u trenutku kada se na Peristilu formirao krug od ljudi koji su se držali za ruke, a koji su sačinjavali Splićani i sudionici trodnevnog skupa ekoloških stranaka iz bivše Jugoslavije, koji se tada bio održavao u hotelu Lav.

Veći krug, kojim su ljudi trebali opasati – kako sam bio zamislio – kvadrat Dioklecijanove palače, nije se uspio u cijelosti formirati, i to ponajviše zahvaljujući indolenciji Splićana koji su radije držali ruke u džepovima, šećući po sunčanoj Rivi, i tako nisu dali svoj puni doprinos rješavanju problema kvadrature kruga (ako mi dopustite nešto pretencioznosti i šale). Moj plan je bio da na taj način Splićani prstenuju svoj grad, tj. da se metaforički vjenčaju s njim. Prsten u svakom slučaju štiti, pa bi se moglo reći da je i taj nepotpuni prsten djelomice izvršio svoju ulogu: Split je u ratu bio kratko bombardiran od razarača “Split” (što je jedinstveni slučaj u povijesti ratovanja da neki brod puca na grad čije ime nosi!), pri čemu je palo nekoliko ljudskih žrtava i počinjena je bila nevelika materijalna šteta. U odnosu na druge hrvatske gradove i sela, Split je bio prošao gotovo lišo (kako bismo mi ovdje rekli).

Zeleni Peristil je imao i neke spektakularne elemente, s obzirom na broj ljudi koji je neposredno angažirao (nekoliko stotina), tehniku (ophodnja kruga oko Palače bila je snimana iz helikoptera) te na brzi i široki medijski odjek (prilog o Zelenom Peristilu bio je emitiran u tadašnjem središnjem tv-dnevniku). Slobodna Dalmacija, čini mi se, o tomu nije objavila ni foto-vijest, društveno-politički kontekst progutao je moj ambijentalni tekst, a onda je uskoro počeo rat, pa je taj moj art prekrio zaborav. I tako je bilo sve do 1998., kada sam u tjedniku Danas objavio članak u povodu Crnog Peristila, u kojemu sam spomenuo i Zeleni kao “utopijsku epizodu jednog dobričine iz provincije”. Pri tomu sam mislio na moje ondašnje utopijsko mišljenje da kod nas ima dovoljno prostora između crveno-crnoga bloka i za druge boje iz duginog spektra.

Šahovnica od bijelih i crvenih ženskih gaćica

Zaustavimo se na akciji u kojoj ste postavili natpis Degenius loci non sum. Genius disloci sum na zapadni zid Etnografskoga muzeja, čime ste još jednom komentirali onovremenu “kulturnjačku” zbilju, s kritičkom oštricom, da parafraziram Vidulića, na tendenciju da se umjetničkoj praksi nametne aureola nacionalne i državotvorne ušećerene sluškinje a što se ovjekovječivalo kič-simbolikom pletera, šahovnica, križeva itd. Kako ste izvedbeno koncipirali tu akciju?

– Njoj je prethodila akcija “?”, postavljanje na istom mjestu velikog upitnika od crne ljepljive folije, tjedan prije. Izabrao sam to mjesto kao točku sukoba crvenog i crnog: svako malo bi netko crnim sprejem išarao mjesto gdje je stajala spomen ploča oslobođenju Splita u Drugom svjetskom ratu i upisao veliko “U” i tome slično, pa bi potom to bilo prebojano, a onda opet ispočetka. Vodio se ulični rat grafitima. Ja sam tu, kao ulični artnik, a ne ratnik, jednog jutra zalijepio upitnik i prepustio ga sudbini koju će mu ulica skrojiti. Popodne je od njega ostala samo točka koju je netko zalijepio na pločnik. (Crna mrlja na Pjaci?! Gdje je mjesto sljedećoj, na tehno-bijeloj Rivi?!) Sljedeće subote zalijepio sam, uz pomoć Ane Peko-Lončar, dotični tekst na latinskom, od ljubičaste folije. “Korištenjem zida Etnografskog muzeja kao podloge nastoji se podcrtati okvir za kritiku provincijalnog autizma tvrdoglavo imunog na suvremena stremljenja” – napisao je tada u Slobodnoj likovni kritičar Sandi Vidulić. I nastavio: “Koristeći u ovom svojevrsnom mini manifestu prvo lice jednine Kuštre ujedno sebe pozicionira u smjeru postmodernih nomadističkih strujanja u umjetnosti”. Točno, ali ja se, na žalost, nisam dislocirao u prostoru (osim povremeno, poduzimajući kraća studijska putovanja u Europu, gdje sam studirao i sebe i nju), nego sam se dislocirao u medijima (fotografija, film, video, radio, televizija, novine). Yes, I am no-mad. Temu lokalnih “genija” dotaknuo sam i 2001. majicom na kojoj je pisalo “I ja sam genije. I am genius too. Genius disloci sum.”, s kojom sam pozirao (u kupaćim gaćicama) pred ulazom Galerije Foto-kluba Split, u povodu otvaranja izložbe fotografija o masovnom dočeku Gorana Ivaniševića na Rivi, nakon osvajanja Wimbledonea. On je tom prilikom euforično uzviknuo: “Ja sam genije!”. A samo takvog (sportskog, naime) splitsko stanje uma prepoznaje i veliča. Slobodna je objavila tekst s otvaranja izložbe, a pri kraju je novinarka citirala poruku s moje majice i zaključila: “E, nisi, Ante!”. Genije, naime. Sportske novosti su pak objavile foto-vijest o mome istupu, pa sam se tako našao na meni stranom (sportskom) terenu, ali u 400.000 primjeraka tiraže!

Što se tiče šahovnica, i ja sam izradio jednu – od četrdesetak bijelih i crvenih ženskih gaćica! Izložio sam je na podu Dioklecijanovih podruma, a na zid sam postavio svoju fotografiju u crvenoj majici bez rukava i s plavim tangama preko glave. Rad se zvao U tranziciji i našao se u sklopu 15. Adria Art Analea 2002. Imao je jednu manu: bijele gaćice su morale biti muške. A konotirao je, između ostaloga, deceniju u kojoj su se Hrvati seksali “mirno i dostojanstveno”, radeći tako uspješno na padu nataliteta, tj. na svome izumiranju.

Dani kada je umro Tuđman

Koje biste protestne akcije i performanse devedesetih posebno izdvojili kao art-proteste koji su ukazivali na mračno stanje onovremenoga HR režima?

– Čujte, onomu koji je jamio to stanje nije bilo mračno, onomu tko je u jamu upao – jest. Još od studentskih dana držao sam se slavenske antiteze: “Nisam Shakespeare, nisam Dante, ja sam samo Kuštre Ante”. Nit’ sam jamio nit’ sam u jamu upao, pa mi stanje nije bilo niti svijetlo niti mračno, nego tlačno. Radio sam tada, naime, pod velikim pritiskom. Izdvojio bih intervenciju na pročelju Etnografskog muzeja na kojemu sam 10. travnja 1998. zalijepio “NDH2O” od plave folije, o čemu je izvijestio Novi list. Kao vodeni znak, ne mogu živjeti bez vode i slobode (kretanja i izražavanja), kao umjetnik ne mogu bez ljepote, a kao čovjek bez dobrote (a toga mi je svega onda itekako nedostajalo). Htio sam skrenuti pozornost na neke bitne fakte: da je voda/H20 jedina istinski nezavisna “mikro-država” na ovom svijetu (od koje zavisi sav život) a da su sve ostale makro-nezavisnosti mistifikacije. Komprimirana duhovitost moje skraćenice implicite izražava nasmijanu narav same vode, pa se može čitati i kao “En-De-Ha-Ha-O”! Zatim, 25. travnja iste godine sam izveo akciju “U 5” u Židovskom prolazu, u kojemu sam porazbacao mnoštvo komadića raznobojnog sapuna, a jedna velika strelica žute boje, zalijepljena na pločnik Bosanske ulice, usmjeravala je pozornost prolaznika na sapun, te na grafite (kukaste križeve, NDH, U s križem i tome sl.) kojima su tih godina bili išarani zidovi Židovskog prolaza. Njime svakodnevno prolazim, što je logično s obzirom na to da sam kao artist i žurnalist getoiziran, tj. lociran kao Židov.

Pročelje Muzeja sam iskoristio još tri puta: 1997. intervencijom “Ethic, Esthetic, Ethnic”. “Ethic” – crnim slovima na bijeloj podlozi. “Esthetic (aesthetic)” – bijelim slovima na crvenoj i “Ethnic” – crvenim slovima na crnoj podlozi. Na tri skale pred ulazom u Muzej. Najprije u inverziji, “Etničko” na vrhu a “Etičko” na dnu, potom “Etičko” gore a “Etničko” dolje. “Estetičko”, tj. Lijepo, u svakom slučaju, u (zlatnoj) sredini. Ne znam koliko je to bilo prolaznicima čitko, ali je bitno da se dogodilo pred njihovim očima.

Nadalje, 23. svibnja 1998. izveo sam rad Povijesni datum, zalijepivši datum svoga rođenja na isto mjesto, a 1999. intervenciju Balkan Duality (o kojoj sam snimio kratki video). Na zapadnome dijelu pročelja zalijepio sam riječ “God”, a na istočnom riječ “dog”, i ostavio ih na razmatranje sugrađanima. Popodne više nije bilo “Boga” a predvečer je netko riječ “dog” pretvorio u “dop”. Iz toga bismo mogli parafrazirati Marxa: “Opijum je religija za narod”.

Tu je i polusatni dokumentarac Dani kada je umro Tuđman, valjda jedini film na tu temu u Hrvatskoj. Na premijeri u splitskom MMKC-u, 16. veljače 2000. prodavao sam jaja za gađanje umjetnika (kuna komad), očekujući veći i veseliji odaziv od dočekanog. Tek je jedan gledatelj kupio dva, a jednim me pogodio – s leđa! A i zato sam ga morao animirati. Toliko o spremnosti domaće publike na živo i slobodno izražavanje stavova i emocija. Nije ona nešto puno porasla ni 2004. kada sam, u sklopu samostalne izložbe Shopping-pong, izveo anti-aukciju Tko da manje, prodajući, između ostaloga, i muške gaćice s natpisom “Za dom SPERMni!”. Shvatio sam, naime, da na mjestu inverzije samo dodatna inverzija može uspjeti. Unatoč tomu, dotične gaćice nisu prodane, pa sam ih poklonio najglasnijoj sinjorini, koja ih je objeručke prihvatila.

Kritička art-upunktura društva

Poznati ste i po tome što ste u formi junk maila ogolili vlastitu egzistencijalnu ugroženost. Naime, 2001., dakle, tri godine nakon što se poslije osamnaest godina rada u Slobodnoj Dalmaciji ostali bez posla, kreirali ste socijalno-artistički projekt kojim ste testirali solidarnost, i to uglavnom među kolegama – novinarima i umjetnicima. U mailu, poslanom na stotine adresa, tražili ste potporu kolega kroz radove u medijima na temu “Solidarnost u doba nezaposlenosti i virtualnosti” kao i simboličku novčanu pomoć. I kao što ste naveli u Republici od 23. ožujka 2001. – pomoć je pristigla svega od nekolicine, npr. od kolportera Slobodne Dalmacije koji vam je dao 100 kuna, od jednoga svećenika koji vam je udijelio čak tisuću kuna... Međutim, kako su reagirale kolege/ice novinari i umjetnici, slikari?

– Spomenuti kolporter i svećenik nisu reagirali na mail nego na moje gostovanje u Latinici na temu o nezaposlenosti. Kolege, artisti i žurnalisti, uz nekoliko časnih iznimaka, nisu uopće reagirali, ni novcem, a ni radovima (što je još znakovitije). Što se tiče razgolićavanja moje tadašnje egzistencijalne ugroženosti, valjda se zna da je to istovremeno i razotkrivanje negativnih, nemoralnih i nepravednih društveno-političko-ekonomsko-kulturnih struktura i odnosa koji proizvode takve osobne i kolektivne ugroženosti. Slutim i neizgovoreno potpitanje: Je li vam bilo neugodno takvo razgolićavanje? Odgovorit ću retoričkim protupitanjem: zar Beuys nije kazao: “Pokaži svoje rane, umjetniče!?”. Ja sam tu pokazao svoju, društvu koje mi ju je ponajviše i zadalo.

Prošle ste godine izložbom Kupljeno-prodano u salonu Galić u Splitu još jednom kritički secirali hrvatsku tranzicijsku stvarnost, i to nizom fotografija na koje ste upisali po jednu riječ koja tu stvarnost detektira, kao npr. Depresivno, Marginalno, Sniženo, Prevareno, Siromašno... Pritom je jedna fotografija zabilježila zaklana i ovješena janjeća tijela u izlogu jedne mesnice iznad kojih ste napisali ZAKLANO. Kakav je vaš stav prema konzumaciji životinjskih tijela, leševa?

– Izložba je tijekom lipnja 2007. bila (u smanjenom opsegu) predstavljena i u Zagrebu u Booksi, a u srpnju u Komiži, u sklopu Viškog ljeta. Kao njezin završni dio išao je video 4. obrok. Moje rječite fotografije obuhvaćaju problemski raspon koji možemo staviti u zagrade sastavljene od naslova dva moja rada: “Brozno!” i “Zvjerno”. Zaklana se janjeća tijela referiraju na klanje ljudi. Moj stav prema konzumaciji životinjskoga mesa je pak jednostavan i direktan: jedem ga! Duh voli meso zato se i inkarnira u njemu.

I završno, ovom kratkom prigodom, od kojih ste postavki krenuli u realizaciju socijalnoga performansa i istoimenoga videa 4. obrok?

– Krenuo sam kao od malog ogledala koje reflektira velike crne rupe hrvatske tranzicije (da parafraziram Grubića), tj. od grupice najvjernijih posjetitelja otvaranja svih izložbi u Splitu, koju sačinjava desetak siromašnih i marginalnih tranzicijskih žrtava. Zakuska iza otvaranja je za ostale četvrti obrok, za njih vjerojatno drugi ili možda jedini pristojni obrok toga dana, pa sam im u ljeto 2006. organizirao banket u prostoriji Mense u Dioklecijanovim podrumima. Mogli su jesti i piti do mile volje odabrane delicije, i to s mramorne plitice, s koje su nekada jeli rimski dostojanstvenici. Namjeravao sam sve ostale (one koji inače dobivaju pozivnice za izložbe) staviti u poziciju da mogu samo gledati kako se njihovi pauperizirani sugrađani hrane, pa sam zato prostor oko plitice ogradio konopom, ali se gotovo nitko od 200 pozvanih nije odazvao. Tako da sam onda pustio sve koji su došli (njih dvadesetak) da jedu i piju koliko im drago. Ta moja socijalna art-upunktura nije samo pritisla jednu bolnu neuralgičnu točku ovog društva male socijalne osjetljivosti, nego je proizvela i odgovarajući terapeutski učinak.