Razgovor s Arnonom Grunbergom

Nizozemski pisac rođen 1971. u Amsterdamu, mlada je i velika zvijezda svjetskog književnog neba. Slavu upoznaje sa samo 23 godine, kada mu je objavljena prva knjiga Plavi ponedjeljci, koja je ujedno i prva njegova knjiga prevedena na hrvatski. S njom osvaja nagrade za najbolji prvijenac i najbolje prodavani prvijenac, i od tada ona ne silazi s vrhova ljestvica čitanosti. Pod pseudonimom Marek van der Jagt, 2000. još jednom osvaja nagradu Anton Wachter za najbolji prvijenac. S trećom novelom osvaja AKO nagradu, koja je najveće priznanje za književnost u Nizozemskoj. Grunberg voli pisati iz perspektive pojedinaca koje društvo smatra manje ili više neprilagođenima, a koje s druge strane čitatelji u potpunosti mogu razumjeti. Njegov humor je inteligentan i ciničan, a njegov pogled na život možda najbolje opisuje njegova rečenica: “Život traje jedno vrijeme i onda stane! Uživaj dok možeš!”

Danas živi u New Yorku i piše priče, romane, eseje, poeziju, drame i kolumne, a djela su mu prevedena na sve glavne svjetske jezike.

Od fotokopirnog stroja do bestselera

Možeš li nam opisati svoje književne početke? Kako, kada i zašto si odlučio pisati, što je bilo presudno da postaneš pisac?

– Hm... s 15 godina odlučio sam napustiti srednju školu jer sam negdje u tom periodu shvatio da zapravo želim postati glumac. Razmišljao sam kako mi i ne treba škola, jer ionako želim biti na pozornici. Zatim sam se pokušao upisati u nekoliko kazališnih škola, ali nisam uspio. Nakon nekoliko godina shvatio sam da glumačka karijera neće biti baš tako uspješna kao što sam u početku zamislio, barem ne moja. Shvatio sam da moram pronaći nekakav posao kako bi preživio. Zaposlio sam se u jednom uredu, u kojem sam radio zatupljujući posao. Po cijele sam dane stajao pokraj fotokopirnog stroja i kopirao. Nakon otprilike dvije godine, moj menadžer mi je rekao kako smatra da je šteta da cijeli svoj život provedem radeći ovaj posao, da mogu napraviti puno više. Nakon tog našeg razgovora, otpustio me. Zatim sam otišao na sajam knjiga u Frankfurtu, moram priznati iz čiste radoznalosti. Vrlo me se dojmio cijeli sajam, bio je golem, i za nekoga tko ga prvi put posjećuje bio je nešto posebno i doslovno me oduševio.

Pomislio sam da bih mogao postati izdavač i pokrenuti vlastitu izdavačku kuću, te na taj način uštedjeti nešto novaca. Izdao sam pet knjiga, nakon čega sam morao objaviti bankrot jer sam ostao bez novaca, a banke su mi bile za vratom. Odlučio sam prodati svoju izdavačku kuću. Ponovo sam otišao u Frankfurt ne bih li pronašao veću nizozemsku izdavačku kuću koja bi mogla prodati ostatke ostataka moje tvrtke. Jedan me izdavač pozvao na večeru, što je bilo zaista ljubazno od njega i pomalo me iznenadilo. Na kraju večeri mi je rekao kako mora biti iskren sa mnom i kako ga zapravo ne zanima moja izdavačka kuća, ali da bih mogao napisati novelu za njih. Nisam ga shvatio previše ozbiljno, no nakon dva tjedna nazvao me i pitao: Gdje je moje prvo poglavlje!? I prije toga sam radio ponešto za kazalište, no nikada prije nisam napisao knjigu i nisam sebe doživljavao kao autora. To je bila prekretnica u mom životu kao pisca, kao i doživljaja samoga sebe kao autora. Nakon godinu i pol objavljena mi je prva knjiga Plavi ponedjeljci i postala je bestseler. Odjednom su mi se počele javljati novine koje su željele da pišem priče za njih. Ta moja prva knjiga mi je doista promijenila život i od tada sam mogao zarađivati za život kao pisac.

Humor, ironija i oslobođenje od tradicije

Kada pišeš, iznosiš li svoj unutarnji svijet, misli... ili se trudiš prenijeti poruku ljudima koji čitaju tvoje priče, želiš li neke svoje istine objasniti i prenijeti drugima? Što je na prvom mjestu – priča ili onaj koji čita priču?

– Nikada nisam pisao za sebe, nikada nisam pisao, recimo, dnevnik. Mislim da uvijek postoji poruka. Poruka koju nikada nije moguće sažeti u jednu rečenicu. Tako zapravo i nastaju cijele knjige. Nije važno što je motiv koji nekoga tjera da piše. Naime, Dostojevski je pisao da bi preživio. Taj motiv nije bitan i presudan za kvalitetu knjige koja nastaje. Uvijek imam na pameti i čitatelja koji čita moje tekstove i nikada zapravo ne pišem isključivo za sebe.

Posjeduješ osobit smisao za humor, koji ponekad uspoređuju s onim Woodyja Allena, slažeš li se s tim?

– Ne, ne slažem se s tim i moram priznati da sam pomalo umoran od takvih usporedbi, i to iz nekoliko razloga. Zaista cijenim Woodyja Allena i njegov rad i smatram da je napravio mnogo predivnih filmova, no mislim da je ono što ja radim potpuno drukčije i da zaista nije za usporedbu. No, u Hrvatskoj je izdana tek prva moja knjiga i možda kada i druge budu prevedene i kada moj cjelokupan rad bude na hrpi, možda će se moći bolje sve vidjeti. Ponekad mislim da je usporedba velikim dijelom zbog mog izgleda: naočale, kovrčava kosa, židovsko porijeklo. S druge strane, i ja često u knjigama koristim ironiju, osobito u svojoj prvoj knjizi. Možda ljude i to asocira. Ironija je bitan element moga pisanja i mene samoga i zajedno s humorom često je dio mojih priča. Smatram da je čak i kod tragičnih priča potrebna doza ironičnog i humorističnog pogleda na situaciju.

Misliš li da je tvoje židovsko nasljeđe imalo ikakvog utjecaja na tvoje pisanje i tvoj pogled na neke stvari u životu?

– To je vrlo teško pitanje. Ni sam zapravo ne znam. Nisam religiozan, odnosno nisam više. Zapravo se često pitam što zapravo znači biti Židov. Odrastao sam u religioznom okruženju. Moje sestra je još iznimno religiozna, dok sam se ja “pomaknuo” na drugu stranu. Za mene zapravo “biti Židovom” i ne znači toliko. Naravno da je prisutan utjecaj povijesti mojih roditelja, dapače vrlo kompleksne povijesti, no dok pišem nikada ne razmišljam u tom pravcu. Upravo se stoga u New Yorku tako dobro osjećam. Tamo nije toliko važno što si i cijela ta povijest koja svakoga od nas prati nije toliko bitna; tamo to ne iskače toliko kao u Europi.

Izazvati ekstremne reakcije

Kažu da čitatelji tvoje knjige ili vole ili ne vole? Što misliš što su čitatelji prepoznali u tvojim knjigama?

– Mislim da je najgore što autor može čuti za svoju knjigu: “Dobra je”. Svakako želiš pobuditi u ljudima reakciju, i to ekstremnu reakciju. Kada pišem to je poput potrage. Želim napisati priču najbolje što mogu i znam. Možda zvuči arogantno, ali sebe smatram dobrim piscem. Znam da ima ljudi koji se ne bi složili sa mnom, i to je sasvim u redu. No kada smatraš sam sebe dobrim piscem zapravo te i ne iznenađuje što ljudi čitaju tvoje knjige i prepoznaju tog dobrog pisca u tebi.

Koji su uzori u tvom pisanju?

– Kada sam imao oko 18 godina, u fazi kada sam još želio biti glumac, i ujedno počinjao pisati za kazalište, u Amsterdamu je živjela jedna starija Poljakinja, koja je zapravo prva moj rad doživljavala ozbiljno. Ona me upoznala s novelama i kratkim pričama poljskog autora Mareka Hlaskoa. U to vrijeme mi je on bio važan. Mogao sam se poistovjetiti s njegovom ljutnjom i pesimizmom. Pročitao sam sve što je postojalo na njemačkom i nizozemskom. Zapravo, mislim da je za svakog pisca važno sve što pročita. Sve što mu se sviđa, ali i ne sviđa, jer onda možeš sam sebi reći: “E, ovako sigurno neću i ne želim pisati”. Dakle, ne mogu izdvojiti samo jednu osobu kao uzor. Sve što pročitaš ostavlja trag. Kao mladić nisam pretjerano volio gledati televiziju i mnogo sam čitao i gotovo je sve na neki način ostavilo trag. Znalo mi se dogoditi da čitam novine i naiđem na članak za koji bi pomislio kako je zapravo izvrsna tema za knjigu ili priču.

Je li svakodnevni život središte tvoje inspiracije ili voliš pisati iz vlastite mašte?

– Mislim da je svakodnevnica i ono što se događa oko nas zapravo izvor gotovo svakom piscu. Naravno da i veliki dio toga dolazi iz moje mašte. Zapravo je to jedna kombinacija stvarnosti i mašte. Mislim da kao pisac moraš izaći van. Znam da postoje pisci koji mogu živjeti u svome malom svijetu. U mojoj prvoj knjizi Plavi ponedjeljci glavni junak se zove Arnon Grunberg i imamo mnogo toga zajedničkog, ali u kasnijim knjigama nema toliko poveznica između mene i mojih priča. Mislim, pisac piše knjigu i sigurno postoji razlog zbog kojeg je odlučio napisati tu knjigu. Uvijek na neki način unosiš sebe u svoju knjigu, zapravo za mene je gotovo nemoguće u potpunosti se odvojiti od onoga što pišem.

Okrutnost kao središnja tema literature

Smatraš li da si se mnogo promijenio od svoje prve knjige?

– Definitivno, ne želim ni jednu priču na neki način pričati dva puta. Nisam se samo puno promijenio na osobnoj razini, nego i kao pisac.

Postoji li neki ključni događaj u tvome životu koji je na tebe kao pisca ostavio duboki trag?

– Ne bih mogao izdvojiti jedan ključni. Bilo je to više manjih. Možda bih zapravo mogao izdvojiti svoju odluku da napustim školu. Svi su oko mene smatrali kako sam drag i pametan dečko i kako ću sigurno jednoga dana postati zubar ili odvjetnik. Kako ću imati pristojan posao, osnovati obitelj. Znate, pravi pristojan građanski život. Kad sam imao petnaest, odlučio sam da to nije za mene smisao vlastita života, i da imam druge želje. Većina ih je mislila da nakon što sam napustio školu neću uspjeti ništa napraviti u životu. Zapravo sam i dan danas iznimno ponosan na tu svoju odluku.

Kako bi se opisao u nekoliko riječi?

– Kao pisca mi se teško opisati jer sam se jako promijenio. Privatno me možda najbolje opisuju riječi: ironičan, zaigran, melankoličan, energičan. Volim promatrati život kao igru. Mislim da je to najbolji način da se u današnjem svijetu nosimo s vlastitom nesavršenošću, ali i nesavršenošću društva. Današnji je svijet zapravo vrlo okrutan i temelji se na pojmovima “pobjednik” – “gubitnik”, a pokušavamo se ponašati kao da to nije istina, i to je jedna velika laž.

Kada bi ovo bio posljednji trenutak u tvojem životu i kada bi mogao odabrati samo jednu stvar koju možeš napraviti, a da nije pisanje, što bi to bilo i zašto?

– Volio bih naučiti kako ubiti životinju. Smatram da kao pisac nikako ne možeš pobjeći od vječnog pitanja okrutnosti koja nas sve okružuje i koja je svakodnevno prisutna, i tako se konstantno okrutno ponašamo jedni prema drugima. Mislim da je to najvažnije pitanje koje se postavlja u literaturi, i na mnogo je načina veće čudo od samoga života, barem za mene. Jednom prilikom kada sam bio u Boliviji prisustvovao sam klanju kokoši i totalno sam se zgrozio i bilo mi je jednostavno odvratno. Želio bih bolje razumjeti okrutnost koja nas okružuje. Možda se neću usuditi i možda odustanem u posljednji tren, a što to onda zapravo govori o meni. Možda ću na taj način bolje razumjeti neke stvari.