18.11.2004.

David Toop  

Razgovor s Artom Lindsayem

Rođen u Sjedinjenim Državama i odgojen u Brazilu, glazbenik za kojeg mediji nisu sigurni je li ponajprije pjevač, tekstopisac, producent ili gitarist, Arto Lindsay je čudnovati lomitelj brazilske bossa nova tradicije i njezina spajanja s angloameričkim gitarističkim eksperimentiranjem s bukom. Od kasnih sedamdesetih, bilo kroz sviranje u bendovima DNA, Lounge Lizards, ili suradnju s najrazličitijim glazbenicima počevši od Johna Zorna, Sakamota, Briana Enoa, Laurie Anderson i Davida Byrnea do Caetana Velosa, Viniciusa Cantanuarie, Marise Monte i Gala Coste – velikana brazilske bossa nove – Lindsay stvara jedinstven hibrid izokrenutih ritmičkih i melodijskih tradicija različitih kultura i žanrova. Pritom zavodljivost braziliane, njezinu popističku ugodu i senzualnost nikad ne žrtvuje ili distorzira oštrim intervencijama buke (Sanja Grbin)

Dovoljno ste iskoračili u povijest brazilske popularne glazbe da možete kontekstualizirati sve njezine dijelove, a istodobno ste dovoljno distancirani da razumijete njezino značenje ostatku svijeta.

– Prije nekoliko godina razgovarao sam s Gilbertom Gilom, jednim od utemeljitelja brazilskoga tropikalija-pokreta iz kasnih šezdesetih, o vrtoglavom miksu koji obilježava brazilsku glazbu. Odgovorio mi je da to proizlazi iz obilježja brazilskog društva, koje je od početaka demokratska mješavina različitih rasa i kultura. Portugalci, Španjolci, Francuzi i Nizozemci na početku kolonizacije, zatim Afrikanci i lokalni Indijanci, te poslijeratni američki i današnji japanski utjecaj rezultirali su time da nemamo tradiciju na način na koji je ima Europa. Stari smo petsto godina i predodređeni da budemo nered. Gil pjeva o, kako on to zove, globalnome želeu.

Ako itko može mapirati taj ukupni brazilski žele u opći žele koji danas stvara globalizacija, mislim da ste to vi.

– Moji su roditelji prezbiterijanski misionari s američkoga juga, svojevrsni liberali konzervativne religije. Vodili su školu u malome gradiću u Brazilu. No, zbog stalnog nekomfora, u doba razuma, kako to zovem, odbacio sam njihovu religiju. Tragovi njihova misionarskog zanosa i dalje postavljaju zasjede mojem karakteru, što zovem ivano-baptizacijom brazilske glazbe.

Može se reći da ste se preko vlastite arheologije brazilskoga modernizma preobrazili iz ekstremnog noise gitarista u najintimnijega ovovjekovnog ljubavnika?

– Za jednog noise gitarista koji pjeva nježne, ljubavne pjesme uz pratnju brazilskih surdo ritmova i drum’n’bass bitova, podneblje je postalo razmjerno benigno. Prije desetak godina klinci su mrzili svaki eksperimentalizam. Danas je to prokleti hir. Isti klinci eksperimentatori koji kupuju Kida Koalu, Brigitte Bardot i Becka ludi su za Os Mutantes, brazilskim triom koji se raspao 1973., nakon što je objavio tri albuma ekscentrične psihotropikalije. I izvan granica takvih čudačkih svjetova vidljiva su i drukčija pulsiranja uloge Brazila na granicama modernizma. Mislim da je to dio cjelokupnog trenutka kad ljudi pokušavaju shvatiti prilog koji je Brazil donio moderni. Danas je Brazil ikona, vrsta nostalgije za modernom.

Sastrugati sve!

Ali u odnosu prema složenosti brazilske kulturne evolucije u 20. stoljeću, to je i nasilna redukcija. Ritmička revolucija bossa nove izabrana je za soundtrack coola i privlačnost urbanoga modernizma istovjetnu sa stolcima Alvara Aalta.

– Caetano Veloso, veliki arhitekt tropikalizma, odbacuje rafiniranje bossa nove. Na počecima tropikalije svjesno ne piše u njezinu stilu, u molskim akordima. Kada je napisao pjesmu-manifest koja je lansirala tropikaliju, imitirao je Beatlese i koristio se dur akordima.

Gledajući na televiziji posvetu Jobimovoj Djevojci iz Ipaneme ostao sam zatečen Caetanovom izjavom da ponekad iluzije govore više o dubokim istinama nego iskrenost.

– Možemo ići dalje i reći da čak i plitka glazba govori više o dubokim istinama nego dobra glazba. The Spice Girls mogu biti zanimljivije od Kurta Cobaina. Jobim je velik u orkestracijama, njegov klavir, svaka nota koju odsvira je poput orkestra.

Tokovi ispod naizgled mirne, spokojne glazbe, stila koji se pojavio u vremenu vojne diktature, duboki su. Velika je sklonost tropikalizma prema dvadesetstoljetnoj klasičnoj glazbi.

– Sjećam se jednog klasično obrazovanog Švicarca koji je kasnih pedesetih došao predavati u Bahiu. Ne u Rio ili S?o Paulo! Pozivao je ljude poput Johna Cagea i Davida Tudora. Kod njega je studirao Tom Zé, što može objasniti zašto je jedan od najekscentričnijih brazilskih eksperimentatora, a nekoć tropikalista, objavljivao vinjete minimalističkih ritmova i eksplozija buke. Velik utjecaj imali su pjesnici koji su 1956. na izložbi konkretne umjetnosti (art cocnr?te) u S?o Paulu pokrenuli svoju koncepciju. Jedan od najsubliminalnijih glasova bossa nove – Jo?o Gilberto, uspoređivao se s Webernom. “Sastrugati sve! Manje je više! Sve s implikacijom!” Često se tropikaliste poistovjećuje s izvornim brazilskim modernistima koji su se služili antropofagičkim i kanibalističkim metaforama. Tvrdnja da je brazilska kultura kanibalistička proizašla je iz toga što su početkom 20 stoljeća mnogi umjetnici, pisci i slikari, čak i Villa Lobos, boravili u Europi. Vrativši se u Brazil, napisali su manifest, svoju dadaističko-nadrealističku verziju, kanibalističku metaforu za koju mislim da je ionako ukradena Europljanima. Tropikalisti su bili nadahnuti time.

Nerazriješeni miks

Taj osjećaj kulturalne sinteze i informiranost o avangardnim idejama pridonijeli su nevjerojatnoj raznolikosti brazilske popularne glazbe, te jedinstvenom združenju senzualnosti i formalnog eksperimentiranja. Nespokojnost i uznemirenost umjetnika poput Miltona Nascimenta, koji je istraživao pitanja politike, identiteta i teologije, eksperimentirao s tekstom i zvukom, izražava se kroz glazbu koja je prije zavodljiva i proganjajuća, nego psihički otuđena. Iako je vaša glazba ovijena zamršenim razvojem brazilske glazbe, postoje i prekidi povezani s vlastitim premještanjem.

– Mislim da je kontrast između akustične atmosfere i elektroničke atmosfere, kontrast između Brazila i svijeta koji tvore Engleska i SAD, između civiliziranih svjetova i onih Drugih. Jedan od apsurda diskursa koji okružuje tzv. world glazbu je stalno ustrajavanje na tradiciji. Kako je Gilberto Gil poentirao, Brazil je moderna kultura, nerazriješeni miks koji stvara model budućnosti za razvijeni svijet. Europa nosi težak teret tradicija i danas se bori pomiriti ih s brzim promjenama. Brazilska se kultura osjeća kao da nije dovršena, da je u procesu izrade. Cijela zemlja osjeća na neki način da nema dovoljno vremena, da treba uhvatiti najnoviju stvar, ne želi biti ostavljena po strani.

Izniman aspekt vaše karijere je odbijanje kompromisa kao gitarista. Na Lounge Lizardovu debiju vaše ritmički savršene bučne eksplozije električne traume zasijecaju plastičnu autentičnost albuma. Na albumu Locus Solus Johna Zorna te eksplozije uređujete u minimalističke intervencije, a na Tucumi Viniciusa Cantuárija usuđujete se prodrmati snažno melankolično raspoloženje gitarističkim komentarima koji su poput lomljenja stakla na lijepoj plaži.

– Jednom karikiran kao free jazz gitarist, danas s novom ulogom u svijetu kritičkoga klišeja – Arto Brazilac. Premještaj na milujuću intimnost moj je paralelni svemir. Pokušao sam naučiti kako pjevati.

Globalni žele

Kao osoba koja ne sluša riječi pjesama zatječem se kako ih slušam. Zavirujući kroz opskurnost zapanjujuće ste iskreni. Rasli ste eksponencijalno, kao pisac stihova i pjevač. Od cviljenja i uzdisanja do nesigurne rascvalosti nije bio velik korak. Ima nešto nepodnošljivo zajedljivo, a opet duhovito u načinu na koji pjevate Princeovu Erotic City.

– Definitivno me zanima predodžba o osobnim granicama. Kada počinjem pisati stihove zanimaju me načini komunikacije, ljubavi, jebanja, znaš što mislim. Mislim da je to o čemu su stihovi. Nacrt, shema kojom se koristim od početka. Radim zbrku na skali poput japanskog pornografskog tiska gdje su genitalije goleme premda se lica čine vrlo djetinjastima. Kao da piju čaj ili gledaju kroz prozor u sumrak za vrijeme intenzivnoga seksualnog događaja.

Aspekt strukturiranja albuma je zanimljiv, njihovu fragmentiranost i razgolićenost držite s velikom autoritativnošću. Kompozicije doživljavam u stanju dolaženja, kao i brazilsku kulturu samu. Istodobno hipnotizirajuću i energizirajuću, tehnikolor i osobnu.

– Pokušavam iznijeti stajalište onih koji su miješani, mulati, produkti imigracije. Zato što ne osjećaš vezu s određenom stvari, što ne možeš reći O, taj gradić na obali, taj mali brežuljak, ta prljavština Mississippija, razumiješ relaciju. Riječi se očito odnose na izravno ili neizravno, a razumjeti i razviti neizravnu komunikaciju, svladati je i objasniti, to je nešto što svjesno pokušavam. Volim zamisao da riječi u pjesmi mogu biti glazbene. Uživam u činjenici da su stihovi toliko primamljivi. Da su to priče koje vode slikama senzacije, haikuima veza, topljenju seksualnosti u jeziku, u globalni svjetski žele. Priznajem da me potiču da budem eksplicitniji, premda nisam siguran da to doista mogu biti. Naglasak na stihovima i pisanje takvih koji simultano mogu biti i sofisticirani i izravni, reakcija je na brazilsku tradiciju i pokušaj da joj se to pridoda. Ići izvan nje, izazvati je, pronaći mjesto za iracionalno u tom ultraracionalnom diskursu. Brazilsko stihotvorstvo ne dopušta erupciju podsvjesnog i mislim da bi bila zdrava stvar pozabaviti se time.

S engleskoga prevela Sanja Grbin