Razgovor s Babes in Boyland

Stephy – zauvijek sedamnaestogodišnjakinja, luda za starom glazbom, part-time doktorantica, full-time znatiželjna, strastvena i puna energije. Živi u Monpellieru. Val – trideset godina, emigrirala u prijestolnicu jedva dvostruko veću od Monpelliera, Oslo, punk-sanjarka i umorna od apatije.

Mi jesmo revolucija

Babes in Boyland, djevojke u zemlji dječaka... Možete li nam predstaviti sebe i svoju radioemisiju te nam objasniti značenje tog imena?

– Emisija je krenula krajem devedesetih godina, kad smo odlučile ostati u Montpellieru da bismo završile svoje diplomske radnje koje baš nisu napredovale u Velikoj Britaniji. Stephy se tada bavila lezbijkama u glazbi, a ja ženama u punk-pokretu. Povezivali su nas, dakle, zajednički glazbeni interesi, bilo je osnove za suradnju... Emisija o ženama u glazbi nametala se sama po sebi. Izbor imena, mali mig američkoj grupi Babes in Toyland (koja se smatra utjecajnom u Riot Grrrls krugovima, iako mi se ne čini da pripada tom žanru), činio se jasan.

Na vašem sajtu objašnjavate da ste tu emisiju napravile kao podršku pokretu Riot Grrrls. Možete li nam reći nešto više o tome što vas je motiviralo, te, neukima koji će čitati ovaj intervju, objasniti što su to Riot Grrls?

– Val: Pokret Riot Grrrls postoji (još, usprkos činjenici da mediji govore o njegovoj smrti, renesansi, ponovnom usponu i post-egzistenciji... itd.): jer (ovdje citiram manifest Riot Grrrl pronađen u jednom fanzinu iz Washingtonu s početka devedesetih):

– potrebno je da kao djevojke stvorimo prostor tolerancije i potpore u kojemu možemo objavljivati svoje različite pristupe i stajališta bez predrasuda;

– čini nam se nužnim pokušavati svakodnevno revolucionarizirati svoje živote zamišljajući i stvarajući alternative statusu quo;

– ključ jednakosti leži u komunikaciji i uključivanju, a ne možemo ga pronaći bez dokidanja zakona šutnje;

– svaki put kad izađe neki fanzin, kad u ruke uzmemo neki instrument, kad se popnemo na podij, stvaramo promjenu, stvaramo revoluciju. Mi (JE)SMO revolucija;

– moramo pokazati da odbijamo da naša ljutnja, iskrena i osnovana, bude diskreditirana ili okrenuta protiv nas zbog nekog seksizma koji smo mi same potisnule;

– ljute smo na društvo koje nam nameće asocijativni niz: djevojka = glupača = loša = slaba...

To je samo jedan isječak, no mislim da dobro ukazuje na ton onoga što mogu pisati i objavljivati djevojke koje smatraju da su Riot Grrrls. Za mene je ovdje riječ o čistom punk-feminizmu, njegovu revoltu, njegovu učini-sam djelovanju, amaterskom duhu, njegovoj energiji i dadaističkom pristupu umjetnosti i životu općenito. Riot Grrrls suprotstavljaju se seksizmu, rasizmu, trajnoj homofobiji na razini mnogobrojnih scena (uključujući i punk-scenu), te u medijima... u svakodnevnim komentarima.

Mislim da svoju emisiju nismo počele “da bismo iskazale podršku buntovnim djevojkama”, nego da bismo predstavile “scenu” (oh, kako ova riječ ograničava!) koja nam je prirasla srcu. Možda i zato da bismo na radiju slušale ono što nitko nije puštao. Umjesto da se žalimo na nedostatak, radije smo ga pokušale nadomjestiti...

A, osim toga, činjenica da djevojke puštaju glazbu koju rade djevojke, te da na špici puštaju dijelove iz Scum Manifesta, neke je ljude malo nabrusilo, neki su čak davali prilično gadne komentare, što pokazuje da postojanje takva koncepta nije bez osnove...

A onda, učinili smo to i zbog glazbenica Bikini Kill, Team Dresch, Le Tigre, Bratmobile, PJ Harvey, Hole, Elastice, Julie Ruin, The Moves, x-lover, The Butchies, 7 Year Bitch, Tracy And The Plastics, Adult, Patti Smith, Ladytron, Yeasty Girlz, Luscious Jackson...

– Stephy: Polako se otvaramo i drugim glazbenim žanrovima, kombiniramo sve, od laganog popa April Marcha do industrijskih eksperimenata Maeire Asher. Moja bolesna znatiželja bila bi na sto muka kad bih se morala zadovoljiti uvrštavanjem isključivo “žestokih” bendova.

Povećana “uočljivost”

Riot Grrrls, Angry Grrrls, Yeasty Grrrls... Možete li nam objasniti nijanse koje pokrivaju ti različiti nazivi?

– Val: Riot Grrrls predstavlja malo prije opisani ženski i feministički glazbeni pristup, sa svojim fanzinima, svojim umreženim skupinama, DJ-ima i mladim revolucionarkama.

Angry Grrrls dolazi od Angry Women, o kojima V. Vale i Andrea Juno pričaju u svojim djelima objavljenima u RE/Search Pressu. To su zbirke intervjua angažiranih umjetnica, na području fotografije, performansa i književnosti, poput, među ostalima, Diamande Galas, Lydije Lunch i Kathy Acker. A što se tiče glazbe, tu su knjige Angry Woman In Rock 1 i 2 s Kathllen Hannah, Tribe 8, Jarboe (Swans-i)... Ta su djela bila za nas izvori informacija i nadahnuća, pa je ovo naš način da im se odužimo... A osim toga, mislim da je umjesto isključivosti koja odlikuje Riot Grrrls, taj pristup reprezentativniji za Babes in Boyland. Što se Yeasty Grrrls tiče, samo se malo poigravamo imenom jedne američke lezbijske grupe koja je radila ultrafeministički, pro-sex i iznimno smiješan a capella rap.

Smatrate li da se danas može govoriti o obnavljanju feminizma posredstvom nezavisne rock-scene?

– Val: Ne, jer ne volim pojmove “obnavljanje”, “post” ili bilo što drugo što podrazumijeva neko prestajanje i zatim ponovno počinjanje. Mislim da je to pogrešno razmišljanje, koje nameću senzacionalistički i PATRIJARHALNI mediji. Slažem se ipak s tobom što se tiče porasta broja feministički angažiranih žena koje djeluju na nezavisnim scenama. Toliko je različitih senzibiliteta i pristupa, i mislim da možda otuda dolazi ta ideja da se radi o “obnavljanju”... Čini mi se boljim nazivati to “uočljivošću”.

Kako smještate taj pokret nasuprot feminističkom pokretu šezdesetih i sedamdesetih godina? Društveni je kontekst, čini mi se, danas znatno drukčiji...

– Val: Ako time želiš reći da ima manje seksizma, meni se osobno ne čini da se on doista znatno smanjuje jer se na nj još nailazi pod različitim maskama (a da ne govorimo o onima koji ostaju istovjetni... to me deprimira, sigurno znaš o čemu govorim). Mislim da je najveća razlika u broju, o kojem sam prije govorila. Sadašnji je feminizam možda više individualna stvar, ne znam, tako mi se barem čini... A i feminizam prijašnjih desetljeća poznajem samo preko svjedočanstava ili povijesnih izvještaja... Kontekste uobličuju priče, a ja ih ne mogu sve pročitati.

Seksualnost je osobna stvar

Osim prava uspinjanja na scenu te stvaranja onoliko buke koliko je stvaraju dečki, koji su zahtjevi Buntovnih cura? Što vas danas ljuti?

– Val: Mislim da bit nije u tome da se želi stvarati onoliko buke koliko je stvaraju dečki, nego da se učini proboj u jedan vrlo muški svijet glazbe i da se obračuna s učincima seksizma. Buntovnim curama cilj je označiti kraj agresivnosti koju danas imaju nastupi, te im vratiti njihov u osnovi veseli i opuštajući aspekt... I još nešto, dečkima nitko ne viče – “do gola” ili “pokaži nam grudi”... Nastaviti svirati i odgovoriti na te degradirajuće i uvredljive riječi meni se čini sastavnim dijelom buntovničkog karburatora. Osim toga, scena je izvrsno sredstvo izražavanja. Ona je pristupačna i radikalna. Ona k tome može omogućiti istodobno korištenje različitih oblika umjetnosti.

Pokret Riot Grrrls nije isključivo ženski, o tome svjedoče mješoviti bendovi kao što su Huggy Bear ili God Is My Co-Pilot. Oni predstavljaju najbitnije zahtjeve Buntovnih cura: kraj pritiscima zasnovanima na podjeli i hijerarhizaciji rodova od kojih ne ispaštaju samo djevojke... A što me ljuti? Isto ono što me ljutilo i jučer... Pa nisam sigurna da je došlo do velikih promjena, uključujući tu i rajeve queer punk feminizma kao što su Olympia, u Washingtonu...

– Stephy: Općenito govoreći, ljuti me kad se prema meni odnose drukčije samo zato što sam žensko, kad se o meni ne sudi kao o osobi, nego kao o takozvanom “slabijem” spolu.

– Val: A da, od toga dobijem ospice... Bilo da je riječ o kriterijima roda, seksualnosti, godina, boje kože. Kad vidim da netko meni nepoznat moje reakcije tumači preko klišeja koje nameću dobrohotni bjelački, heteroseksualni pa i homoseksualni mediji.

Annie Sprinkle, Courtney Love, Kathleen Hanna... Koristite se vrlo raznovrsnim referencijama. Što to, osim njihovog spola, objedinjuje te osobe?

– Stephy: Činjenica da im se divimo i da cijenimo njihovu umjetnost, da su izvori nadahnuća, da se o njima govori prije svega kao o ženama, a tek onda kao o umjetnicama... I što se iz nekog čudnog razloga, u mnogim intervjuima izbjegava s njima pričati o seksizmu izvan klišeja. Možemo tako u miru “ubiti svoje idole” (ili ih barem prilično desakralizirati), i to slijedeći svoje osobne kriterije, bilo puštajući ponavljane riječi Annie Sprinkle, ili tišine Nic Endo, kad nas traži da prekinemo intervju dok Alec Empire ulazi na backstage...

Nepodnošljiva glazba u lezbijskim barovima

Kako se smještate prema queer-pokretu i generacije lezbijki koju su u Francuskoj utjelovljivale djevojke iz Pulpa i nikad prežaljene grupe Sex Toy?

– Val: Nikad nisam bila u Pulpu, sorry.

– Stephy: Ne čini mi se da me se posebno tiče lezbijski pokret, u Francuskoj ili drugdje. Seksualnost je osobna stvar, i prema mome mišljenju, nema nikakve veze s vrijednošću pojedinaca. Štoviše, kad smo u Montpellier doveli Madigan (violončelisticu, lezbijku i feministicu), naišli smo na manjak zanimanja u gej i lezbijskim udrugama koje smo išli vidjeti. Ne razvijamo se u istoj sredini. Osim Annie di Franco, nitko ih ne može natjerati da se zapute u koncertnu dvoranu. A kad ih vidim kako virkaju prema plakatu umjesto da se zanimaju za ono što umjetnica govori... pomislim da nismo daleko od heteroseksualnih klišeja...

– Val: To je istina, općenito je teško slušati glazbu na gej i lezbijskim mjestima. Trenutačno radim u jednom lezbijskom baru u Oslu. Što se glazbe tiče, vikendi su nepodnošljivi za moje osjetljive uši. Nevjerojatno je kakvu glazbu vole djevojke koje dolaze u taj bar, traže isključivo ultrakomercijalne i što je moguće praznije stvari. Tješim se da je to možda zbog vikenda, da im je u navici da to slušaju, da zapravo ne vole previše glazbu... da su tamo samo zato da se kući ne bi vratile same... I u trenutku kad mi ta misao prođe glavom, shvaćam da moram prestati sa svojim netolerantnim razmatranjima. S vikendom sam se dakle pomirila, no stvar se ponavlja i preko tjedna kad puštam Ovary Action Record Spinner, bilo u povodu izlaska fanzina (Ovary Action, zin koji smo nedavno osnovale jedna moja prijateljica i ja), ili tijekom LOUD večeri!... Uvijek se netko žali, i to katkad prilično nasilno (otprilike na foru “čekat ću te kod izlaza ako ovako nastaviš”...) jer odbijam puštati Michaela Jacksona. Ostaju potpuno zatvorene za svaku novu stvar koju nisu čule... Le Tigre, Luscious Jackson ili PJ Harvey za njih su samo ista “depresivna glazba”. Jedna je druga DJ-ica koja sada pušta glazbu vikendom u početku primala prijetnje smrću zato što je zagovarala hip-hop glazbu... Sve još nije izgubljeno, i svaki put se poveselim kad vidim da ih ima nekoliko koje cijene. Nije uvijek lako predstavljati alternativu... Ne možemo očekivati da će se to svima sviđati. No mislim da je važno nastaviti. To može potaknuti druge da rade svoje vlastite stvari, a to pak stvara bogatiju i raznovrsniju “sredinu”... autentičniju i ne toliko stereotipnu...

Pornografija je degradirajuća za seksualnost

Vaša se emisija usredotočuje na rock-scenu, s nijansom elektronike. Ne mislite li da bi trebalo uključiti i druga glazbena područja, kao što je primjerice hip-hop?

– Val: Da, pogotovo što se tiče normativnih klišeja koje kao da se diktira ženama u hip-hop kraljevstvu... obično su to ili ultra-sexy super bimboes ili bad girls u trenirkama. Užasno je mnogo hip-hop umjetnica koje unatoč svemu rade vrlo radikalan i zahtjevan posao.

– Stephy: Vrlo malo slušam hip-hop, iako naravno ponekad osluhnem ponešto pa mogu reći da cijenim rad Missy Eliot i Miss Dynamite, no nije to glazba koja me doista dira. A uostalom postoje drugi koji tako dobro promoviraju tu scenu da ni mi ne bi mogli bolje.

Annie Sprinkle ostaje vodeća figura pro-sex feminizma. Koje je vaše stajalište prema erotizmu, pornografiji i, općenito govoreći, eksploatacije slike ženskog tijela?

– Val: I propagiranja iskrivljene vizije ženske seksualnosti. Pornografija je prema mome mišljenju, općenito degradirajuća za seksualnost u cjelini. Ona upija klišeje, koje tako ovjekovječuje. Annie Sprinkle je za mene malo previše hipijevska božica i pomalo sama sebi grize rep onim istim idejama koje ima već dvadeset godina... Što će reći, svakako zanimljivim idejama, pogotovo onima koje se tiču njezine bitke protiv licemjernog puritanizma i osjećaja krivnje koji mnogima truje život.

Eksploatacija ženskog tijela nije ipak ograničena na pornografiju, a činjenica da se djevojke razgolićuje kako bi se prodalo automobile i torbe ne bi me toliko smetala kad ne bi ustanovljavala ideal otvoren jedino retuširanim mladim djevojkama, ili plavušama koje imaju u sebi nešto pikantno ? la Lynch.

U području pokreta Buntovnih cura poznati su mi prije svega bendovi. Koji fanzini, sajtovi, lejbli i druge referencije predstavljaju taj pokret?

– Stephy: Labeli: KRS, k Records, Mister Lady Records, Thunderbaby. Fanzini: Venus, ima i dosta lista na netu, Typical Girls, organizacije raznih Ladyfestova.

– Val: Ok, to neka bude za početak, no nećemo sad baš isprežvakati sav svoj rad... Bacite pogled na Punk Planet i MRR s vremena na vrijeme, iako to nisu feministički fanzini koje rade djevojke, to je samo privid!

Vaše se aktivnosti ne ograničavaju na radioemisiju. Organizirate i koncerte u Montpellieru. Što nam možete reći o tome? Što ih razlikuje od onih koje organiziraju ostale udruge iz regije?

– Val: Pomažemo grupama koje želimo vidjeti i koje drugi ne dovode u regiju... Ili jednostavno frendovima, ljudima koje sretnemo i s kojima se dobro slažemo, kontaktima i odnosima koje razvijamo... Kak’ to već ide u životu, ne?

– Stephy: To radimo samo povremeno, u nedostatku sredstava a prije svega dvorana u regiji u kojima bi bendovi svirali. No jasno je da se vrijedi potruditi za neki bend čiji si fan i s kojim poslije kod sebe možeš pročavrljati, iako te publika, to opet moram reći, baš i ne slijedi.

Snaženje ženske mreže

Postoji li u Francuskoj scena Buntovnih cura? I općenito govoreći, u kojim je zemljama ta scena dobila na važnosti?

– Val: Da, u Francuskoj ima Buntovnih cura... kao i posvuda u Europi. Pojava Ladyfest Europe, počevši s onim u Glasgowu 2001., dokaz je snaženja ženske mreže u jednome vrlo buntovničkom pokretu, čak i ako se na takvim mjestima mogu čuti svi glazbeni stilovi. Ti uradi-sam festivali cvjetaju posvuda u SAD-u i Europi. Mislim da je tu vrstu događanja u nekim zemljama lakše, u nekima teže organizirati. Sve ovisi o već postojećim scenama i infrastrukturama. Tako je na primjer lakše pronaći Riot Grrrls-tulume u Švedskoj, nego u Norveškoj. Jednako tako, berlinska i češka scena kao da imaju bolju i aktivniju punk-hard-core scenu od drugih... No sve se mijenja i sve se razvija vrlo brzo, a Internet je za to svakako vrlo zaslužan...

– Stephy: Imamo sve više i više kontakata s udrugama i curama iz Francuske koje rade fanzine i organiziraju koncerte. Žao mi je ipak što se u pogledu bendova muzička scena baš ne razvija.

Ženski sajtovi sve se više šire Internetom. Sve se više govori o kokama na rock i elektro-sceni. Kako vidite budućnost tog pokreta?

– Val: Kao prvo, ne govoriš o nekim krpama, čak i ako to radiš da se ne bi stalno koristio istim riječima, oprosti mi ako zvučim politički korektno, a kao drugo, nisam vračara... Ako je bendovima Chiks on Speed ili Le Tigre doista stalo do feminističkih razgovora, to ne znači da to vrijedi i za sve ostale, i da je itko zaštićen od naleta tradicionalističkih tendencija.

– Stephy: Treba biti oprezan s Internetom... Radila sam, na primjer, na feminističkim portalima i pokazalo se da su ih tri četvrtine osnovali i vodili muškarci... Puno se govori o ženskim grupama, to je točno, no čini mi se da je tako već nekoliko godina... Samo doista isplanirane stvari, koje se stavi na velika zvona, mogu izdržati do drugog albuma ili turneje. A osim toga, da bi grupe potrajale, potrebno je ipak barem minimalano zanimanje slušateljstva. I kad vidim da Robots In Disguise pedeset puta napune dvoranu u Marseilleu, da se istodobno na koncertu Bratmobilea u Montpellieru nađe samo tridesetak ljudi, a da je riječ o jednom od dvaju koncerta u Francuskoj... Sumnjam da se može govoriti o povratku... O kojem pokretu zapravo govorimo? (smijeh)

S francuskoga prevela Ursula Burger.

Objavljeno u e-časopisu la spirale www.laspirale.org