Razgovor s Bajrom Bajrićem

Osim ovoga, što su tada bili prioriteti kod osnivanja udruge?

– Želja mi je bila da konkretno i kvalitetno pomognem romskoj djeci kroz određene programe u koje sam htio uključiti potencijal i kvalitetu ljudi okupljenih oko udruge i na taj način skrenuti pozornost resornom ministarstvu na prave i životne probleme djece i mladih koji žive u specifičnim okolnostima. Uostalom i sam neko vrijeme, po dolasku u Zagreb 1981., radim i pomažem romskoj djeci, kako u kontaktu sa školama, tako i u suradnji s Centrom za socijalni rad Općine Pešćenica kroz pojačani nadzor i kontrolu pri Centru za odgoj djece i mladih Dugave. Najzad, tada sam živio u romskom naselju Struge na Žitnjaku.

Kakav je tada bio vaš uvid u rad drugih romskih udruga i civilni sektor uopće?

– Postojeće udruge uglavnom su improvizirale rad s romskom djecom i romskom populacijom; primjećivao se neki rad, ali konkretnih pomaka u romskim naseljima i većeg uključivanja djece u škole nije baš bilo. Do izražaja je dolazio izraženi osobni financijski interes pojedinaca, kako iz romskih udruga, tako i iz onih koje su se “bavile’’ Romima. Te udruge su prema vani slale iskrivljenu sliku o Romima kako bi im se odobrili projekti. Postojale su i udruge koje su okupljale romsku djecu, tako što su njihovi roditelji kao uvjet sudjelovanja djece u programima dobivali bon ili humanitarnu pomoć, ponegdje u suradnji sa socijalnim radnicima. Tako su tih godina počele nicati i brojne romske udruge, što je osobito olakšano prije nekoliko godina novim Zakonom o udrugama koji predviđa samo tri, umjesto prijašnjih deset osnivača. Naravno, nije problem u zakonu, nego u tome što smo uskoro dobili pojedince, osnivače po desetak udruga koje djeluju na jednoj adresi, pa imamo razvijeni obiteljski etno-biznis, a imamo i u javnosti razvikanih udruga čiji čelnik od članstva nema nikoga, a u vlastitoj torbi okolo nosi pečat i rješenje o osnivanju. Konačno, ilustracije radi, čelnik jedne od udruga koja u nazivu nosi riječ “mladi’’ već je u šestom desetljeću života.

Ipak, iz tog velikog broja udruga se kroz ove godine profilirao određeni broj onih koje su naučile raditi projekte i dokazuju se na civilnoj sceni konkretnim radom?

– Upravo tako, pojavili su se neki pojedinci na sceni, mladi i obrazovani, koji su počeli raditi konkretnije. Takve je uostalom prepoznao i Ured za nacionalne manjine, lokalna zajednica, neka ministarstva. Dakle, vjerojatno je to profiliranje udruga išlo dijelom i kroz nastojanja, uvjetno ću reći “države’’, da oblikuje Nacionalni program za Rome. Danas imamo dvije krovne udruge Roma koje svjedoče o drukčijem pristupu same romske zajednice rješavanju socijalnih, stambenih, ali i obrazovnih pitanja koja muče Rome. Naime, spomenute krovne udruge preciznije formuliraju probleme Roma, nema više onako velike razjedinjenosti među romskim udrugama. Formiranjem Savjeta za nacionalne manjine dobili smo i kvalitetnije sudjelovanje Vlade u financiranju romskih programa i projekata, tako da Savjet sada financira programe, a ne romske čelnike.

Vaša je udruga u osmoj godini djelovanja, što možete posebno istaknuti kao rezultate rada?

– Kao temeljni mogao bih izdvojiti program pod općim nazivom Zdrava zajednica, uostalom pod tim smo nazivom objavili i priručnik za voditelje radionica odgoja i obrazovanja za okoliš. Trenutačno udruga zapošljava 12 mladih ljudi, te još desetak po ugovoru o djelu. Ovo smatram važnim istaći, stoga što mladi ljudi na početku karijere, nakon završenog fakulteta, ovdje stječu potrebno radno iskustvo. Nadalje, brojni studenti socijalnog rada, ali i ostalih humanističkih studija, volontiraju kod nas i odrađuju praksu. Zanimljivo je također što dobar dio naših financijera jesu strana veleposlanstva, što govori o prepoznavanju naših programa i na toj razini. Posebno bih istaknuo veleposlanstva Norveške, SAD-a, Velike Britanije, Nizozemske, Kanade, Švicarske… Nije zanemariva i državna pomoć u financiranju programa, što je osobito izraženo u posljednje dvije godine. Za mene je to znak da smo se profilirali kao udruga.

– Naša je udruga sudjelovala u izradi Nacrta akcijskog programa za Rome, a kao predsjednik udruge sudjelovao sam kod potpisivanja tog programa naslovljenog Desetljeće za Rome u Sofiji, zajedno s premijerom i predstavnicima Vlade. Također treba navesti sudjelovanje naše udruge u šest seminara, u organizaciji Ureda za nacionalne manjine, kojima smo osposobljavali mlade Rome za uključivanje u rad udruga. To je program koji valja pozdraviti, jer stvara potencijal mladih koji će kasnije biti kvalitetniji nositelji rada udruga, a također će povećati zanimanje mladih za dodatno obrazovanje. Naime, primjetna je motivacija mladih ljudi da i nakon srednje škole pokušavaju nastaviti obrazovanje, što je za svaku pohvalu, jer nije daleko vrijeme kada je većina Roma bila motivirana završiti najviše osnovnu školu.

Kakva je vaša suradnja s lokalnom zajednicom?

– Poglavarstvo Čakovca aktivni nam je partner u provedbi programa pripreme djece za školu, kako u financijskom, tako i u logističkom smislu. Čelništvo grada, na čelu s gradonačelnikom Branko Šalamonom i gospođom Mirom Kermek pokazuje iznimno zalaganje za poboljšanje kvalitete života Roma na području grada, posebno naselja Kuršanec u kojem živi gotovo tisuću Roma. Vjerojatno je ovo romsko naselje jedno od najuređenijih naselja u Međimurskoj županiji, naselje u kojem ima najmanje problema s obiteljskim nasiljem i naselje s najvećim prosjekom djece koja redovito pohađaju osnovnu školu. Uz pomoć grada Čakovca osnovali smo vrtić Pirgo koji radi već četiri godine, a polazi ga oko 60 djece iz naselja. Već to je pretpostavka kako će ta djeca upisati osnovnu školu i vjerojatno imati manje problema u uklapanju u sredinu. U Čakovcu djeluje i Centar mladih Roma koji smo opremili uz pomoć grada, a u njemu se održavaju brojne radionice za mlade. Mjesto je to u kojem djeluje naše kulturno umjetničko društvo Međimurje koje, uz očuvanje folklora i običaja Roma, surađuje na očuvanju romske tradicijske glazbe u čemu im pomaže bend Zlatna korita uz Kuršanečkog Luga. U centru mladih priprema se i dvomjesečni list Mladi za mlade. Također, Centar služi i kao mjesto okupljanja učenika srednjih škola radi pomoći u učenju i svakodnevnim problemima. Također, ovdje okupljamo roditelje i održavamo tematska predavanja, u sklopu projekta Zdrava zajednica. Stručni suradnici pomažu i kod pravnih pitanja, komunikacije s državnim i lokalnim službama. Grad Čakovec također nam je dao prostor za ove godine osnovani Romski nacionalni forum koji će umrežavati rad romskih udruga i pomagati u oblikovanju projekata i programa. Sve su to naznake dobre suradnje s lokalnom zajednicom, što bi zapravo mogao biti primjer drugim gradovima.

Djeluje li udruga Romi za Rome i na drugim područjima Hrvatske?

– Temeljno, djelujemo u Zagrebu i Međimurju, ali udruga ima podružnicu u Vodnjanu, a surađujemo i s udrugama u Baranji (Beli Manastir i Darda). Odnedavna, u Perušiću, u Lici uspjeli smo uspjeli motivirati tamošnje Rome (njih oko 200) i lokalnu zajednicu na suradnju i uvažavanje. Tako ćemo tamo održati okrugli stol u suradnji s OSCE-om iz Gospića i Općinom Perušić. Primjerice, početkom ove školske godine osigurali smo udžbenike za 31 dijete osnovne škole u Perušiću te topli obrok, kao i prijevoz za četvero srednjoškolaca koji polaze školu u Gospiću. Knjigama smo opremili i učenike osnovne škole u Dardi, njih 270, kao i nekoliko učenika iz osnovne škole u Belom Manastiru. Treba naglasiti da se u tu akciju prikupljanja udžbenika uključila Osnovna škola grof Janko Drašković iz Zagreba, čiji je ravnatelj Žarko Kozina pokazao veliko razumijevanje za projekt.

Konačno, udruga Udruga Romi za Rome biti će predstavljena na 3. festivalu prvih (3fp)?

U sklopu 3fp-a imamo čast da će rad udruge biti predstavljen kroz posebni program. Udruga će projicirati dokumentarni film o dosadašnjem radu, što je uvod u teme koje obrađuje i Festival. Prepoznavanje naše udruge u ovom kontekstu veliko nam je priznanje, a na samom događanju, drugog dana festivala, posebni nam je gost gradonačelnik Čakovca Branko Šalamon.

Prvi pisani dokument u kojem se spominju Romi potječe iz 1362. u Dubrovniku, a 11 godina kasnije datiraju zapisi o Romima u Zagrebu. Na područje Hrvatske prvi Romi došli su kao dio skupine koja u Europu pristiže između 10. i 14. stoljeća preko Male Azije i jugoistočne Europe. U srednjem vijeku Romi su živjeli u većim gradovima, bavili se tradicionalnim zanatima i pripadali nižem ili srednjem građanskom sloju.

U Međimurju se Romi prvi put spominju 1688. u Legradu. Velike romske skupine u Hrvatsku dolaze u 19. stoljeću iz Rumunjske (nakon što je tamo ukinuto ropstvo) i naseljavaju Međimurje i Podravinu. Za razliku od autohtonih Roma koji govore romani chib, oni govore ljimba d’ bjaš.

Udruga Romi za Rome Hrvatske osnovana je 1998. u vrijeme kada je svega nekoliko romskih udruga na civilnoj sceni pokušavalo ustanoviti obrasce ponašanja i snalaziti se u osiguravanju financija za rad s romskom populacijom.

Motiv za osnivanje nove udruge nalazimo u tada održanoj seriji radionica i seminara za pomagače u nastavi u Tuheljskim Toplicama, koju je pohađalo, zanimljivo ili ne, 13 Roma. Jedan od polaznika seminara, učitelj razredne nastave Bajro Bajrić inicira osnivanje udruge i naziva je Romi za Rome Hrvatske s temeljnim ciljem izjednačavanja obrazovnih šansi za romsku djecu i mlade. Bajrić je, među ostalim, kod osnivanja udruge, iskoristio prijašnje iskustvo rada u osnovnim školama te sudjelovanje u nekoliko ljetnih škola za romsku djecu i mlade.