Razgovor s Barbarom Vujanović

Ma koliko se izdavačka i nakladnička djelatnost u svijetu i u nas opirala, nije teško zamisliti vrijeme u kojem će književna djela izlaziti uobličena u drugim medijima, tim više što već danas izvorno nastaju na globalnoj elektronskoj mreži uz vizualne zakone tih novih oblika. Bez obzira kako se transformacija događala, književnost, posebice onu za djecu i do sada su, a sigurno je i u budućnosti će, pratili posebni likovni izričaji čijoj sustavnosti i razvidnosti nikad nije davano previše prostora. Svim nedostacima koji prate proizvodnju, plasman i promidžbu (ilustrirane) knjige u Hrvatskoj pokušali su odnedavna parirati udruživanjem dječji izdavači, a poseban poticaj likovnoj strani te simbioze upravo je otvoren Prvi hrvatski bijenale ilustracije prema koncepciji Koraljke Jurčec Kos i uz sudjelovanje selekcija iz šest zemalja (uz Hrvatsku zastupljeni su autori ilustracija iz Austrije, Irana, Italije, Slovačke i Slovenije).

Stručna suradnica u izradi kataloga Barbara Vujanović, apsolventica povijesti umjetnosti, u okviru popratnih manifestacija Bijenala u utorak, 27. lipnja održat će predavanje o temi Novija hrvatska ilustracija – deset mladih ilustratora.

Ulazak ilustracije u prostor muzeja

Što Prvi hrvatski bijenale ilustracije znači kao manifestacija za nas?

– Kao prva manifestacija te vrste u nas ona omogućava uvid u stvaralaštvo različitih generacija, od starijih ilustratora (Baloga, Radoičića, Viteza...) preko srednje generacije (Junakovića, Petrlik Huseinović, Vončine...) do najmlađe (Bašić, Srdarev...), a uz to se hrvatska ilustracija može usporediti s inozemnom scenom, jer je pet zemalja predstavljeno sa po deset autora, s izuzetkom Irana koji ima dvije selekcije (službenu selekciju izdavača Shabaviza i selekciju Instituta za intelektualni razvoj djece i mladih Kanoon).

Činjenica da ilustracija ulazi u muzejski prostor značajna je po sebi, jer u dugom zanemarivanju ilustracije to predstavlja iskorak i izlazak iz knjižnica koje su do sada uglavnom bile rezervirane za izložbe te vrste umjetnosti. Podatak da u Enciklopediji hrvatske umjetnosti natuknice o ilustraciji jednostavno nema, dovoljan je po sebi. Naravno, uz povjesničarke umjetnosti koje su osmislile izložbu (Ranka Javor bila je zadužena za hrvatsku selekciju), veliko zanimanje za nju došlo je i od samih ilustratora, posebice Ivana Viteza koji se davno i prvi u nas deklarirao kao ilustrator i jedan je od inicijatora ove manifestacije. U budućnosti je samo važno da Bijenale u Klovićevim dvorima zaživi.

Što je primarni cilj vašeg predavanja o mladim autorima ilustracije – predstavljanje mladih ili nešto više od toga?

– Cilj predavanja je predstaviti imena onih ilustratora koji još nisu dovoljno poznati javnosti, a već su napravili zamjetne radove te osvajaju domaće i strane nagrade za ilustraciju. I sama sam se susrela s činjenicom koliko ilustracija predstavlja apstrakciju u svijesti ljudi, objašnjavajući da je upravo to prostor mog zanimanja i istraživanja. Naime, od druge godine studija u dnevnim novinama i publikacijama za kulturu objavljujem razgovore i recenzije o ilustracijama pa znam kako ljudi gledaju na taj problem.

Dobra ilustracija spašava banalan tekst

Tko vas je inspirirao za taj početak?

– Moj prvi razgovor bio je sa Cvijetom Job, što je bio “dug” iz djetinjstva. Kao dijete bila sam fascinirana njezinim ilustracijama, njezinim “prepričavanjima” bajki Ivane Brlić Mažuranić i uvijek kad bi zamišljala neki svoj imaginarni muzej u njemu su bile njezine ilustracije. Kao studentica povijesti umjetnosti osvijestila sam tu ljubav, činjenicu da posvećujem pozornost likovnim elementima knjige i ilustracijama uopće. U tom smislu činilo mi se posebno važnim istaknuti rad Svjetlana Junakovića u ukupnosti hrvatske ilustracije, jer on je uz veliki proboj u inozemstvu dao dignitet ilustraciji i na domaćem tržištu te dao ilustraciji iznimnu likovnu kvalitetu. Pisala sam naravno i o drugima, ali kad mi je autorica izložbe Koraljka Jurčec Kos ponudila predavanje u sklopu Bijenala odlučila sam se za mlade ilustratore jer se unatrag nekoliko godina pojavio veći broj mladih, kvalitetnih autora koji objavljuju i u Hrvatskoj i u svijetu, međunarodna scena ih prepoznaje i nagrađuje, raznoliki su pa ne predstavljaju neku školu ili stilsku istovjetnost, ali su djelima zanimljivi i svježi da zaslužuju predstavljanje. I danas među samim povjesničarima umjetnosti mnogo je onih koji ilustraciju ne smatraju izvornom nego isključivo primijenjenom umjetnošću, a time i nečim manje vrijednim; narudžbom nevrijednom posebne pozornosti.

Možda je samo riječ o činjenici da su mladi i da nitko nije prepoznat preko noći?!

– Osvijestiti likovnu kvalitetu ilustracije zadaća je po sebi, a to znači da se zalažem da se osvijesti izvornost njihove likovnosti. Ilustraciju nije moguće uspoređivati sa slikarstvom, grafikom, kiparstvom i govoriti “Nije to umjetnost” zbog svih mogućih razlika, nego govoriti o mediju koji ima svoje zakonitosti, tj. o tiskarstvu, i dosezima ilustratora u okviru njihova medija. Naravno, mnoge ilustracije mogu ostati na razini običnog oslikavanja priče, ali jasno je i da postoje one koje postižu umjetničke kvalitete koje treba valorizirati. Da ilustracija nije podređena umjetnost u zajednici s književnošću, posebno onoj za djecu, svjedoči i činjenica da katkada ilustracije nastaju prije teksta, a onda se tekst stvara prema njima. Poseban je slučaj kad autor radeći i ilustracije i tekst napravi autorsku knjigu. Uostalom, uspoređivanjem ilustracije i teksta našli bi se u prilici da govorimo o ilustraciji kao vrjednijem, uspješnijem, umjetnički kreativnijem dosegu od dva elementa koji čine knjigu. Često dobar ilustrator visokom razinom oblikovanja spašava banalan tekst, a da ne govorimo o tome kako kupca u knjižari privlači upravo rad ilustratora.

Ilustracija je slojevit produkt umjetnosti, a u onoj mjeri u kojoj je primijenjena umjetnost povezana je s tiskovinom i obvezna je na korespondenciju s napisanim.

Ilustracija kao poticanje mašte

Posebna tema jest dizajn knjige, koji ima podjednake šanse biti dobar odnosno loš, a to znači može pomoći ili odnemoći knjizi, kao i tiskarski rad. Tomislav Zlatić, primjerice, sam radi dizajn dok neki moraju čekati hoće li im intervencija ostalih sudionika u konačnom produktu podići kvalitetu, ili ćemo iščitati suprotan učinak.

Tko su poimence ti mladi ljudi i njihova djela?

– Zdenko Bašić, Milivoj Ćeran, Ivan Gregov, Ana Kadoić, Dubravka Kolanović, Sanja Rešček, Danijel Srdarev, Tomislav Tomić, Tomislav Torjanac i Tomislav Zlatić. Govoriti o njima moguće je samo pojedinačno jer su velike razlike od onih koji koriste tradicionalne tehnike i izričaj kao Tomislav Tomić, koji je maestralan crtač do Zdenka Bašića koji svoje ilustracije radi u najnovijim medijima tj. kompjutorsku ilustraciju. Upravo oni ravnopravno dijele drugu nagradu Bijenala (Junaković je dobitnik velike nagrade, a Balog posebnog priznanja). U tom se rasponu nalaze svi oni sa svojim izričajima od kojih neki koriste i kombinacije različitih tehnika. Najzanimljiviji su po visokoj razini svog umjetničkog oblikovanja. Važna činjenica njihove prisutnosti jest i svijest o tome da su oni izabrali ilustraciju kao medij vlastitog umjetničkog izraza, a ne neki dodatni posao koji se odrađuje usput. Dubravka Kolanović radi ilustracije slikovnica još od početka devedesetih godina, kad je svojom slikovnicom pobijedila na jednom američkom natječaju djece-tinejdžera, a taj njezin put znakovit je i kod ostalih. Mnogi među njima orijentirani su na strane izdavače, odnosno prepoznali su ih strani nakladnici kao zanimljive i poželjne suradnike. Naravno da poslije suradnje sa stranim nakladnicima raste njihovo nezadovoljstvo stanjem na domaćoj sceni, gdje uglavnom osoba educiranog likovnog urednika ne postoji. Senzibilitet i metje teško da može biti prepoznat u mnogim hrvatskim izdanjima, a razgovori koje ilustratori vode s nakladnicima često završavaju u graničnom području između anegdote i poniženja. Dodatan problem je u ne/plaćanju dogovorenih poslova pa su ilustratori odlučili organizirati se i nastupiti kao ujedinjena strukovna grupacija.

Koja vrsta ilustracije preteže u njihovoj djelatnosti?

– Mladi ilustratori pronalaze se svuda: najčešće u ilustriranim izdanjima za djecu, udžbenicima, ali i u novinama i časopisima, suvremenim medijima. U izdanjima za djecu od početka se s/našla Dubravka Kolanović, koja je za švicarske izdavače autorski (tekstom i ilustracijom) osmislila niz slikovnica. Dakle, riječ je o autorskim slikovnicama po kojima je slavu stekao i Svjetlan Junaković. Kolanovićka je majstorica pastela s izuzetnim osjećajem za boje i njihovo kombiniranje, a osobno se jako dobro prilagođava dječjem svijetu koji ne podnosi suviše grube i tužne trenutke prikazane na ilustraciji, ali se njome potiče mašta i razvoj osobnog senzibiliteta. Sanja Rešček, dobitnica državne nagrade za ilustraciju Grigor Vitez 2003., diplomirala je primijenjenu grafiku kod prof. Tišljara ilustracijom Paljetkove knjige Miševi i mačke naglavačke i do sada je napravila sjajne slikovnice u zemlji i inozemstvu.

Kompjutor kao medij slikarstva

Ilustracije izvedene u slikarskim tehnikama odlikuje specifičan osjećaj za boje. Taj osjećaj je zajednički svim trima ženskim autoricama te grupe, dakle i Ani Kadoić. Ana Kadoić boravila je u Amsterdamu kao stipendist tamošnje Kraljevske (Rijsk) akademije likovnih umjetnosti i iz tog vremena datira njezino bavljenje ilustracijom za djecu. Uz karakteristike “ženske linije” u odnosu prema boji kojom sve dočaravaju bajkovitost, važan im je i simplificiran izričaj kako bi ga djeca lakše prihvatila. Uz rad u akvarelu i drvenim bojama za Anu Kadoić tipično je korištenje kolaža, tj. odvajanje likova ili pozadine od ostatka kompozicije.

Svi su oni educirani na likovnim akademijama, odnosno na grafičkom fakultetu, uz ilustracije imaju i svoje slikarske, kiparske i grafičke opuse, bave se grafičkim dizajnom i animacijom. Ivan Gregov svoju raznolikost pokazuje od knjige do knjige i s obzirom na publiku kojoj se obraća i s obzirom na autora teksta s kojim surađuje. Njegove interpretacije idu od stiliziranih ilustracija za djecu do ilustracija u fantasy stilu – realističnog rukopisa s puno detalja, a posebno se istaknuo u suradnji s Danielom Načinovićem. Fantasy uz Gregova njeguju i Milivoj Ćeran u slikarskim tehnikama (akvarelu i gvaš/akrilu) te Tomislav Tomić u crtežima tušem, dok se Gregov izražava tehnikama crteža i slikarstva uz elemente socijalno-ekološke tematike. Dakle, među njima su i oni koji iz svijeta mašte prelaze u stvarni svijet na čije probleme upozoravaju.

Uz tzv. fantasy vezan Milivoj Ćeran završio je restauraciju na ALU i sad predaje na slikarskom odjelu u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna. On je fasciniran srednjim vijekom i legendama. Njegove ilustracije karakterizira realističnost, detaljiziranje, pozornost koju posvećuje atmosferi, draperijama, svjetlu, riječju svim elementima prizora. Vjerojatno takvo njegovo stajalište prema ilustraciji proizlazi iz egzaktnosti i preciznosti bavljenja restauratorskom strukom. Uspješan ilustrator je i Tomislav Torjanac, nedavno izabran z asuradnika između 600 svjetskih autora na natječaju škotske izdavačke kuće Canongate Books i britanskog lista TheTimes da ilustrira Life of Pi od Yanna Martela. On prvo radi slike u ulju koje onda kompjutorski dorađuje, ali slikarska tehnika pojačanog kolorita i intenziteta ostaje vidljiva i u novom mediju. Među njegovim ilustracijama posebno se ističe korištenje ekspresije ruku koje svojim položajem, prepletima prstiju mogu autonomno ispričati priču.

Najmlađi u ovoj skupini ilustratora je Danijel Srdarev koji tek treba diplomirati na ALU, a karakterističan je po uvođenju elemenata slikarstva moderne u ilustraciju, reljefnosti djela izvedenih u tehnici akrila na kaširanom papiru, kartonu ili ljepenci. Dodatnu dramatičnost postiže upotrebom kolaža (na Bijenalu su izloženi njegova Crvenkapica i Kositreni vojnik), a u ilustraciji poznatih sadržaja odlučuje se za ozračje trilera, ističući elemente priče (crvenu kapicu, žarulju, bljesak, vučje zube...) i podcrtavajući njihovu važnost upravo “stršećim” dojmom zbog upotrebe kolaža. U slikovnici Dječak od papira uspio je likovnim elementima progovoriti o egzistencijalnim pitanjima stvarnih ljudi.

I dalje aktualan govor Ezopovih životinja

Tomislav Tomić svojom klasičnom crtačkom tehnikom priziva u sjećanje stare majstore grafike. Koristi tradicionalan način komponiranja teksta i slike gdje slika ostaje izdvojena, omeđena okvirima. Unutar tih okvira svijet je prikazan detaljistički, na način na koji mu je pozornost u svojim djelima davala i Cvijeta Job. Na Bijenalu su izložene ilustracije Ezopovih Basni, gdje on realistično prikazanim životinjama dodaje emocije, humanizira ih na iznenađujuće inovativan način.

Tomislav Zlatić zanimljiv je po spajanju slikarskih tehnika i kompjuterske dorade, te ih je katkada u konačnici teško razlučiti. Koristi se i kolažom. Njegov se rukopis se također mijenja ovisno o temi kojoj pristupa: može biti stiliziran, često blizak dječjem crtežu. Njegova je ilustracija prepoznatljiva upravo po specifičnim elementima humora koji izvrsno korespondiraju s tekstom. I, napokon, Zdenko Bašić koji je upravo diplomirao na odsjeku za animirani film i nove medije ALU, uspješno je ovladao kompjutorskom tehnikom. Opus mu je također veoma raznolik. Stvorio je, primjerice, autorski uspješan lik malog dalmatinera Dalmija, kompjutorski animiranog lutka koji najmlađu djecu kroz igru i uz pomoć roditelja uči nekim pojmovima. Na Bijenalu su izložene Bašićeve ilustracije nastale prema legendama samoborskog kraja u kojima kombinira lutkarstvo i fotografiju s kompjutorskom doradom. Fasciniran je prirodom, njezinom ljepotom, bajkoviti svijet vilenjaka postavljajući u konkretno prirodno okruženje.

To je, dakle, ta najmlađa generacija hrvatskih ilustratora koju treba zapamtiti i čiju vrijednost treba znati ugraditi u svijet domaće ilustracije, jer stranci to već čine.