Razgovor s Benjaminom Čuligom

Nitko kod nas nije ozbiljno javno kritizirao famoznu političku krilaticu “društvo znanja”, za koju je malo tko znao da je uvezena iz EU, baš poput ostalih briselskih obrazaca, no za čije smo pravo porijeklo saznali prijevodom knjige Teorija neobrazovanosti austrijskog sveučilišnog profesora Konrada Paula Liessmanna. Barem nije nitko s naših sveučilišta, što bi opravdalo rečenu ozbiljnost. Dakako, o “društvu znanja”, posljedicama “Bologne”, reformi obrazovanja govorilo se puno i često, ali ponajviše politički i ponajviše na PR-ovski način, u državnom aranžmanu.

Zato, kad kažem da nije nitko, naravno, lažem (u duhu olaka iskazivanja paušalnih procjena svojstvenih našem političkom i medijskom prostoru), jer o tome su nešto progovorila dvojica profesora. Benjamin Čulig sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i njegov fakultetski, a naš redakcijski kolega, filolog Neven Jovanović, koji se u svojoj kolumni osvrnuo na spomenutu knjigu (Zarez, broj 241). Čulig je u dva ili tri navrata govorio u televizijskim emisijama, i nisam lagao kad sam rekao da u tim prigodama nije imao mogućnost ozbiljno komentirati problem. Kolege novinare zanimalo je, očito na tragu prvog poglavlja Liessmannove knjige i sasvim razumljivo s obzirom na prirodu medija i interes njihovih gledatelja, što misli o popularnosti kvizova poput Milijunaša i koliko se takvo znanje može zvati znanjem. Eventualno ih je još zanimalo, opet medijski atraktivno, kako to da klasifikacijski ispit za njegov fakultet ne može riješiti ni sam dekan, što je trebalo izgledati provokativno jer je Čulig autor tih testova. Drugim riječima, i oni koji su htjeli, i koji su imali što reći na tu temu, jednostavno nisu imali prostora.

Reforma ili dosjetka?

Kao prvo pitanje postavit ću vam ono koje je retorički postavio Neven Jovanović u svom tekstu. Ovo je bogomdana i idealna prilika za novinara da jedno retoričko pitanje nekome postavi kao konkretno! Vaš kolega pita: zašto preobražaj Hrvatske u društvo znanja ne kritizira, ne procjenjuje kritički, i to u obliku knjige, pa makar knjige eseja ili kolumni filozof ili sociolog iz Hrvatske?

– Može li se puka politička floskula podvrgnuti iole ozbiljnoj kritici? Može li se prigodna “dosjetka” (metafora, sintagma?) poput društva znanja razmatrati diskurzivno kad ni pretenzije kojih li već autora i nisu bile veće od proizvođenja odgovarajućeg zvuka za pogodne im uši?

Najkraće rečeno, to što nije pojmovno smisleno ozbiljnog analitičara baš i ne može potaknuti na razmatranje, a kamoli na kritički osvrt. Svakome tko je školovan u okvirima klasičnog (primjerice, humboltovskog) obrazovnog sustava poznato je da kritika i kritizerstvo nisu sinonimi pa ni hiponimi/hiperonimi, a kamoli ekvivalentni pojmovi. Stoga su ovdje i filozof i sociolog – pa i svaki intelektualac – suočeni s istim problemom: kako analizirati ili podvrgnuti kritici “prazan pojam”, odnosno melodiozan konstrukt – “društvo znanja” – koji jedino prosječnom ignorantu “sigurno nešto znači”.    

Što, dakle, reći o krilatički intoniranoj budnici preobražaj Hrvatske u društvo znanja? Svojedobno mi je prva asocijacija vezana uz to bila nešto poput kafkijanskog žohara i teško mi se bilo oteti dojmu da je riječ o samorazumljivoj neumitnosti koju znasetko pokušava predočiti kao čarolijsku sentenciju s terapijski obećavajućim anticipacijskim učinkom.

Ipak, ako nešto “nepojmljivo” u nekom obliku zaživi, to zaslužuje (za intelektualce obvezujuću) ozbiljnu analizu. Pogotovo stoga što većina sad već vidljivih konsekvencija ponajprije pogađa nadgradnju društva te ex post facto i same temelje društva. Kad je riječ o reformama na ovim meridijanima i paralelama, nekako se već uvriježila predodžba o “propalim reformama” (obrazovanja) koje su, na svu sreću, trajale prekratko da bi njihov efekt ostavio trajnije posljedice. Ponajprije stoga što su i sami kreatori nekako smogli snage javno reći: “negdje smo pogriješili”. Međutim, ta je “metodologija” mogla funkcionirati samo dok su reforme bile “naše gore list”. Navedena krilatica uvozni je artikl, koji, navodno, već duže vrijeme izvrsno funkcionira na Zapadu i koji je počeo pratiti glas da je to posljednja europska šansa za “hvatanje koraka” s već poodmaklom svjetskom konkurencijom. Eo ipso, budući da Hrvatska užurbano lovi korak s EU, lokalnim je političkim akterima sinulo kako će “jednim udarcem ubiti dvije muhe”. Urgentno ćemo uvesti ljušturu “Bologne” i tako EU poslati poruku da smo u stanju odlučno ispuniti i sve ostale zahtjeve, dok ćemo na lokalnoj razini “do grla” uposliti potencijalne kritičare (prvenstveno intelektualce) “nemogućom misijom”, a “buduće” kritičare i propitivače društvene stvarnosti administrativno isprepadati do te mjere da izgube svaku volju za kritikom. Štoviše, taman kad za kritiku stasaju, ponudit ćemo im (dotad) većini nedostižnu titulu doktora znanosti kao garanciju za Edenski vrt poznat kao “društvo znanja” u kojem će oni biti glavni organizatori budućih rajskih “team buildinga”.

Bez pretenzija da doista odgovorim na vaše (retoričko?) pitanje postavit ću vam (zapravo javnosti) protupitanje: Zašto me to tek sada pitate?

Carevo ruho i uvozna kozmetika

Vi se sad šalite. To je bar jasno. Javnost se bavi važnijim pitanjima, pitanjima poput publicističkog poduzetništva jedne starlete i jednog svećenika... Ali još se jednu stvar upitao Vaš kolega pa ću još jednom zlorabiti njegovo pitanje kao potpitanje: zašto i ta kritika (misli se na Liessmannovu knjigu) dolazi izvana; zašto su i kritika i floskule koje kritizira “uvozna roba”?

– Kod nas je taj famozni “artikl” pristigao imperativno (dakle, neupitno) u kontekstu zahtjeva koje nam EU postavlja u procesu priključivanja Hrvatske EU. Barem nam je cijela priča bila tako predočena “odozgo”. Upravo je ta (politička) neupitnost možda i najvažniji razlog izostanka javne kritike i polemike, kao, uostalom, i neuključivanja relevantnih strukovnih eksperata u implementaciju ove, po svemu sudeći neuspjele “mičurinovske intervencije”.

I Liessmannovoj kritici prethodila je metoda “vlastite kože”. Upravo je stoga njegova kritika minuciozna i vivisekcijski transparentna. Što, dakako, ne mora značiti da su njegove objekcije po analogiji prenosive na “događanje Bologne u Hrvata”. Nažalost, tri godine naše inačice “Bologne” u potpunosti demantiraju tu retoričku skepsu. Liessmann ustvari ostavlja dojam “finog gospodina” koji pri etiketiranju notornih nonsensa upotrebljava suviše pristojan vokabular.

Naime, bolonjska je reforma kod nas uvedena u najgoroj mogućoj točki: nekoliko se srednjoškolskih generacija, nepripremljenih i ničim upozorenih, bacilo u ralje neprimjerenog im sustava, u kojem se od njih traži da dotadašnje vrline shvate kao mane. Taktika “mrkve i batine”, desetljećima usavršavana u domaćoj tvornici poželjnog oportunizma kao benignog predloška političke poslušnosti, naprosto je transmitirana na generacije potpuno nespremne na prijevremeni ulazak u podjelu rada. Put u “Obećanu zemlju” činio se “prohodan” i obećavajuće lagan, rasterećen suvišnih znanja, nepotrebne literature i “zamorne austrougarske strogoće”, s već postavljenim i u svijetu testiranim linijama “sveučilišnog metroa” koji garantirano vodi prema “dr. sc.” destinaciji.

Tek usput: Je li se itko od odgovornih zapitao koliko će nas (eura) ustvari sve to stajati? Jer se budući korisnici, uljuljkani u ideologiju više srednje klase, to zasigurno nisu ni trebali, a ni sjetili upitati.

Tako su se svojedobno u javnosti pojavila obećanja kako će se u najkraćem mogućem roku na sveučilištima zaposliti 1800 novaka. Ne znam je li se to doista dogodilo, ali se pitam koje to društvo može “preko noći” pronaći 1800 vrhunski kvalificiranih mladih stručnjaka spremnih da se uhvate u koštac s tek uvedenom, konceptualno potpuno nejasnom reformom izrazito složenog i nehomogenog sustava obrazovanja. Odakle sredstva za to neću se ni pitati; uostalom, svi znamo da postoji skupa i jeftina kozmetika.

Pokušamo li ipak na kraju procijeniti kakva se to “Bologna” dogodila kod nas, morat ćemo se vratiti u rano djetinjstvo i rekapitulirati neke od mudrosti vlastite bajkovite socijalizacije. Čini mi se da je dovoljno sjetiti se poučne priče o “carevu novom ruhu”...

Zatrpani vrtlar

Ipak, reforma traje već neko vrijeme. Za sada se samo vidi da su Vam na leđa uspješno natovarili teret provedbe reforme i prilagodbu “Bologni”?

– Osobno se osjećam kao vrtlar zadužen za njegu delikatnog bilja kojemu svako jutro po nečijem nalogu netko istrese tonu smeća u vrt na tek iznikle sadnice. I baš kad sam uhvatio ritam, taj netko odluči udvostručiti dozu smeća.

Ma dobro, nije baš stvar u tome što se na to potroši 10-12 sati rada dnevno, nego to što se većina vremena potroši na birokratski proceduralizam, izmišljanje načina kako to, što se oduvijek u humboltovskoj inačici moglo bez problema objasniti prosječnom polazniku, zamotati u barokno ruho ppt-a, videolinkova, filmskih projekcija i kojekakvih informatičkih domišljenica. Jer bez toga ne očekujte više od “dvojke” na studentskoj evaluaciji (sic!). Štoviše, netko će se u odgovarajućoj instituciji već pobrinuti da vam to uđe u dossier.

Da se ne zavaravamo, oduvijek je u svakoj struci bilo i bit će onih koji loše rade svoj posao. Ovdje se radi o novim (starim?) kriterijima putem kojih se evaluira nečija stručnost i uspješnost. Možda “odijelo ipak čini čovjeka”?

Što famozna reforma konkretno reformira? Naime, tko je i kako procijenio stanje kao katastrofalno, i tko i kako je osmislio lijek? Kako Vi procjenjujete prijašnje stanje, a kako mjere koje, evo, već dvije ili tri godine provodite po “befelu”?

– Apsolutno je nebitno tko je procijenio stanje takvim da su se urgentno donijele odgovarajuće odluke. Bitno je tko je za to dao politički “blagoslov”. Kad vam netko kao obvezujuću ambalažu ponudi varijante 3+2 ili 4+1, a u to trebate ugurati sadržaj dimenzija 6+0 ili 7+0, misija se čini unaprijed osuđena na neuspjeh.

Nova frizura za Einsteina

Pokušajmo to ipak ilustrirati konkretnim primjerima. Teško je zamisliti Michelangelova Davida kojeg bismo sa šesnaest stopa smanjili na, recimo, devet i pol, a da se time ne intervenira u smisao djela i ideju autora. No još je teže zamisliti “dajdžestiranog” Hegela kojem je odstranjena svaka treća rečenica. Ili pak estetiku prorijediti za nekog tamo Crocea, sociologiju za socijalutopiste, zamornog M. Webera i preopsežnog Gurvitcha, a psihologiju za biheviorizam i znanstveno neutemeljenog Freuda.

Nije problem u količini materije koja je nužna za relevantno osmišljavanje neke discipline. Ta se količina može stupnjevito rasporediti, ali tek kad se oformi minimalna mreža pojmova, relacija, koncepata, metoda i povijesno civilizacijskih odrednica. Problem nastaje kad se “dimenzije” (znanstvene) discipline odrede dekretom kojim se propisuje univerzalni “aršin”, po mogućnosti “pravedno” primijenjen na sve discipline. Rezultat toga može biti jedino dekapitirani Aristotel, uredno podšišani Einstein, anihilirani L. N. Tolstoj (ma, baš je pretjerao) i “onako usput” zaboravljeni A. France.

Nažalost, bojim se da se od nas upravo traži da, u ime bolje sutrašnjice i generacija koje će napokon odahnuti od strahovitog im bremena koje je pogrbilo stasite nam pretke, dostojanstveno preuzmemo ulogu državnog krvnika, jer za taj častan posao nema pozvanijih od nas.    

Jedan je od bizarnijih detalja reforme je takozvana “evaluacija nastavnika”. Kako objasniti sustav u kojem brucoši, još malo mamurni od raznih brucošijada, ošamućeni snalaženjem u novoj sredini, zaljubljeni, opijeni novim svjetovima koji su im se otvorili itd., kako dakle takvi mladi ljudi mogu procijeniti vaš rad, tim prije što odgovaraju i na pitanja o tome jeste li im adekvatno prenijeli znanje. Kakva je logika u tome? Što oni mogu znati o znanju koje su došli od vas naučiti da bi mogli valjano procijeniti jeste li im ga dobro prenijeli? Tko je tu lud?

– Nije potrebno baš sve karikirati. Ne vidim ništa loše u ideji da studenti/ce procjenjuju svoje profesore/ice. Pitanje je što doista reprezentira pojedina ocjena, čak i u slučaju da je kriterij relativno jednoznačno definiran u pojedinom pitanju. Primjerice, tvrdnju “Nastavnik jasno i razumljivo predaje nastavne sadržaje” uz koju je priložena ordinalna skala procjene 1-5 nemoguće je generalno primijeniti na sve kolegije i sve nastavnike. Postoje, naime, lakši i teži kolegiji; unutar svakog kolegija postoje lakši i teži sadržaji.

Sposobnosti polaznika kolegija također se znatno razlikuju, a postotak onih koji slabije razumiju i najbriljantnije ispredavanu složenu nastavnu jedinicu proporcionalno se povećava s težinom gradiva.

Dodamo li pritom da postoje i izrazito površni nastavnici koji su istovremeno i vrhunski govornici, intelektualni šarmeri i sl., moramo se zapitati čime su se od svega toga u ocjenjivanju studenti rukovodili. Pogotovo ako im o tom kolegiju ovisi hoće li upisati naredni semestar. I da ne zaboravim: i ocjenjivanje je vještina za koju treba biti kvalificiran te uz to imati i odgovarajuće karakterne osobine.

Postoje također i različite nastavne metode i tehnike koje nisu po analogiji primjerene različitim nastavnim sadržajima. Najlošija (nažalost i najčešće korištena) nastavna tehnika jest simplifikacija ilustrativnog tipa (tzv. “primjeri iz života”). Ona je, dakako, plauzibilna i polaznicima kolegija ostavlja dojam da su razumjeli smisao gradiva, ali najčešće proizvodi stereotipe koji su u pravilu neiskorjenjivi. Osobito u društvenim znanostima i humanističkim disciplinama.

Nažalost, bojim se da ni Vaše pitanje ni moj odgovor nisu više od “grebanja po površini”. Svaka evaluacija ustvari je instrument kontrole. Kad su u pitanju profesori – koji su, usput rečeno, već odavno prošli sve kontrolne “punktove” – jedina svrha njihova evaluiranja od za to ne baš nužno kvalificiranih individua jest institucionalno-politička kontrola stavljena u ruke anonimnih “dojavljivača”, a rezultat je poprilično sličan medijskom glasanju putem kojega se produciraju glazbene, filmske... etc. rang-liste.

Veteran četiri reforme

Prvi bolonjci završavaju studij po novom sustavu. Što smo dobili? Kakvi su bili studenti, kakvi će biti kadrovi?

– To biste trebali pitati kolege svih struka pojedinačno. Bojim se da naša iskustva nisu identična. Oni najbolji – recimo, njih 10 posto – nisu nimalo lošiji, ali ni bolji u usporedbi s najboljima prijašnjih generacija. No razlog tomu nije “Bologna”. Ovo mi je već četvrta reforma otkad radim na Sveučilištu i uvijek se događalo isto; najbolji studenti naprosto su “neuništivi”. Međutim u svim tim reformama formirao se isti obrazac. Iz reforme u reformu prosječni studenti bili su sve lošiji. Evaluacijski gledano, distribucija rezultata se BIMODALIZIRALA. Ukupno znanje, kao i razvoj odgovarajućih kompetencija onih prosječnih, bivalo je sve slabije.

Još je prerano za objektivnu procjenu sadašnjeg stanja i mogu jedino reći da u “Bologni” ne vidim nijedan mehanizam koji bi navedenu bimodalizaciju vratio na očekivanog Gaussa. Pogotovo ne stoga što “Bologna” od nas očekuje visoku prolaznost na ispitima.  

Možemo li govoriti o ideologiji koju nam je, po ne znam koji put, netko “prodao”? Kako bismo mogli definirati tu ideologiju, kako je nazvati?

– Već sam poprilično “umoran” od prepoznavanja stereotipnih ideoloških obrazaca orvelijanskog tipa kao i od kritike “po svaku cijenu”. Zašto naprosto ne zaključiti da se reforma provela stihijski, da su je provodili nesposobni i nekompetentni pojedinci koji su isključivo bili zainteresirani za osobni politički rejting i koji nisu bili ni svjesni posljedica svoje megalomanske bahatosti?

A primamljiva floskula (koju ću još jednom ponoviti) tzv. “cjeloživotnog obrazovanja” može se shvatiti i kao ideologija koja bi se mogla koristiti kao konceptualni predložak za političku kontrolu od dječjeg vrtića do staračkog doma.

Koliko ste, ako nije neumjesno pitanje u našim okolnostima, na vlastitoj koži osjetili sužavanje akademskih sloboda, nešto na što se Liessmann otvoreno žali? Ili je riječ “samo” o zatrpavanju nepotrebnim administriranjem?

– Ponajprije bih to pitanje razdvojio na dva pitanja, koja nikako ne bih dovodio u vezu. Naime, mišljenja sam da “akademske slobode” nisu mjera količine (nepotrebnog) administriranja, nego prije svojevrsna “umjetnička” sloboda, odnosno sloboda meritornog izražavanja. A to je pravo, za razliku od prava na puko javno izražavanje mišljenja, višestruko obvezujuće i nema te “Bologne” koja bi ga mogla oduzeti ili – još gore – propisati. To je pravo naprosto univerzalna civilizacijska stečevina koja nadilazi institucije, odnosno strukovne i profesionalne norme.

Oštećeni genijalci

Na drugo pitanje mogu bez razmišljanja odgovoriti potvrdno. Riječ je prvenstveno o zatrpavanju nastavnika nepotrebnim administriranjem, dakle o tipičnoj birokratizaciji obrazovne profesije pod krinkom efikasnosti, racionalizacije i povećanja “outputa”. Moje prve asocijacije vezane uz pokušaj provođenja “Bologne” mogu opisati na sljedeći način. Činilo mi se da se od mene očekuje da nastavničku profesiju zamijenim trenersko-kaplarskom. Primjerice, ako dobijem na raspolaganje šezdesetak studenata/ica, ponajprije se moram potruditi da njihova prolaznost bude što bliža famoznom maksimumu od 100 posto. Svatko iole obrazovan barem se jednom u životu susreo sa “starim dobrim Gaussom”, koji nas uči da u velikoj većini slučajeva distribucija kvantitativnog obilježja ukazuje na sljedeće populacijske karakteristike: Najčešći rezultat koji se očekuje jest prosječan rezultat, a najmanje je ekstremno visokih/niskih rezultata. Ako je, dakle, distribucija (primjerice) znanja Gaussova, od mene se očekuje da “prirodno” prosječne nekom obrazovnom čarolijom promoviram u više/visoke, a da one najniže istim čudom dovedem barem do prosjeka. Na stranu čak i to može li se taj zahtjev barem donekle zadovoljiti, ali osobno mi je bila zaprepašćujuća činjenica da mi se za taj pothvat sugerira otprilike trostruko manje vremena (nastavnih sati)! Osim ako ne smislim odgovarajuću čaroliju. Koju mi – usput budi rečeno – strogo brani osobno odabran poziv – poziv znanstvenika. Budući da duboko vjerujem u “zakon očuvanja energije”, koji sugerira da se od litre vode nikako ne može dobiti čitava cisterna vode, nije mi preostalo ništa drugo nego da pojačam radni dan na 10-12 sati rada dnevno, uključujući i vikende. U neko doba prisjetio sam se predbolonjskog posjeta naše kolegice po struci iz Norveške, koja nam je vlastita iskustva “Bologne” sažela u jednu rečenicu: “Radit ćete trostruko više za iste novce.” Što i nije neki problem, jer većina onih koji biraju nastavničku profesiju čine to iz sasvim drugih razloga. Problem mi je stvorio “prokleti” Gauss, koji nikako nije htio pristati na to da prosječne “bolonjskim dekretom” proglasi natprosječnima. Na kraju smo se nevoljko složili da “reskaliramo” skalu procjene tako da je pomaknemo za ocjenu-dvije naviše/naniže. Tako su negdašnji “dobri” ne svojom krivicom postali “vrlo dobri” ili “izvrsni“ itd. “Bologna” je zadovoljno “groktala“, a studenti, isprva uplašeni, vrlo su brzo prihvatili taj nenadani povijesni dar. A meni je osobno postao velik problem kojom ocjenom vrednovati istinske “genijalce”. Jer, ako je itko “Bolognom” doista oštećen, to su upravo oni. U budućoj mnogostruko većoj masi doktora znanosti (neki tvrde da bi taj postotak trebao biti oko 40 posto od broja upisanih studenata) oni će biti osobno i strukovno degradirani.

Poslužit ću se još jednom parabolom. Pretpostavimo da se na Olimpijskim igrama norma za finale ženskog skoka uvis spusti na 185 cm. Koliko bi se natjecateljica kvalificiralo za finale? Bojim se da bi ih bilo na tisuće. Čini mi se da je posve neupitna besmislenost takva natjecanja. Je li onda uopće smislen prethodno naveden zahtjev za 40 posto doktora znanosti? Pogotovo stoga što me koncept “Bologne” neodoljivo podsjeća na sportsku maksimu citius altius fortius...

Kantov inauguracijski govor

Svjetska ekonomska kriza generira samu sebe, kako se čini. Možemo li isto reći za vječnu krizu obrazovanja i stalne političke impulse za reformu istog?

– Liessmannova Teorija neobrazovanosti od prve do posljednje stranice podučava nas (podsjeća) da su svi veliki mislioci (ne samo filozofi!) imali potrebu promišljanja obrazovnog sustava svojega vremena. Oni su, naime, dobro znali i uočavali važnost adekvatnog strukturiranja obrazovnog sustava.

Nikako ne mogu pristati na sintagmu “kriza obrazovanja”. Obrazovni sustav nije i ne može biti nešto posve autonomno od društva i stanja u društvu i na njegovim plećima najčešće se prelamaju krucijalni problemi društva, političke krize, promjene političkih režima itd. Temeljna je misao svih vlastodržaca kako što duže zadržati vlast. Po toj logici nastavnički kadar čine državni službenici ponajprije zaduženi za stvaranje političkih poslušnika. Stoga je vlastodršcima mnogo važnije stvaranje apologetika negoli buntovnih znalaca. Floskula “kriza obrazovanja” zapravo je kukavičje jaje koje se podmeće upravo onim strukama i disciplinama koje su “zadužene” za kritiku društva. Povijesna je činjenica da pri svakom skretanju društva udesno nove/stare strukture prvo izvrše udar na filozofiju i društvene znanosti, dakle one koji po vokaciji obrazuju buduće kritičare društva. Uvijek je lako naći argumente koji pod parolom osuvremenjivanja i racionalizacije govore u prilog potrebi da se društvo osuvremeni, da bude konkurentno, da ulaže u profitabilne strukture i tako redom.

Da se, primjerice, Kantov, Hegelov itd. inauguracijski govor objavi danas u dnevnim novinama bez navođenja autora, mnogi bi pomislili da je (uz minimalne terminološke intervencije) riječ o kritici provođenja “Bologne” u Hrvatskoj danas i brzo bi se našlo nekoliko dušobrižnika – ignoranata koji bi sa žaljenjem konstatirali kako “ima pojedinaca koji domovini koja ih hrani ne žele ništa dobro”. Teorija neobrazovanosti od prve do posljednje stranice upozorava nas na katastrofalne posljedice povijesnog brkanja kritike i kritizerstva.

Kao što postoje razlike u tretiranju samih kritičara. Primjerice, Liessmann je za svoju knjigu dobio državnu nagradu za znanost, dok se u nekim slučajevima kritičarima društva velikodušno dopustilo da odu u izgnanstvo. O mnoštvu ostalih i danas svjedoče raznorazni Gulazi, Sahalini i sl.

Zaključio bih da svaka država “koja drži do sebe” treba ne samo dopustiti kritiku upućenu od relevantnih pojedinaca nego i svjesno potpomagati one koji zbog općeg dobra ukazuju na ozbiljne probleme pojedinih struka te eo ipso potpomažu boljitak društva u cjelini.