21.10.2004.

Lovorka Kozole  

Razgovor s Bojanom Munjinom

tema broja

Nacionalne manjine u Hrvatskom saboru imaju osam zastupnika, pa su formirale i svoj Klub zastupnika, no Romi, unatoč svom broju a osobito brojnim problemima s kojima se suočavaju u pokušaju ostvarivanja svojih prava (na zakonsku zaštitu, zapošljavanje, obrazovanje itd.), nemaju svog zastupnika u parlamentu? Zašto?

– Teško je očekivati, u problemima u kojima jesu, egzistencijalnim i socijalnim, politički marginalizirani do rubu netrpeljivosti i s malim brojem visoko obrazovanih predstavnika, da Romi imaju objektivne šanse za političku borbu na najvišoj razini. Oni trebaju pomoć u svakom smislu da uopće stanu na noge.

Jesu li i koliko Romi zastupljeni u jedinicama lokalne samouprave?

– Civilizacijski je pomak u političkom životu Hrvatske da je donesen relativno nedavno Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji omogućava manjinama, pa tako i Romima, osnivanje vijeća određene nacionalne manjine na lokalnoj i županijskoj razini prema proceduri izbora za lokalna i županijska tijela vlasti. Pitanje je kako ta vijeća romske nacionalne manjine zaista funkcioniraju i, koliko znam, njihov uspjeh je promjenjiv (uglavnom u gradovima stoje bolje, u selima lošije), ali, kao i sve, i njihovo ?azrijevanje je dugi proces.

Romski pomagači ili policijske patrole?

Prošle godine Vlada je, doduše prijašnja, koalicijska, usvojila Nacionalni program za Rome. Je li on samo program “na papiru” koji pokušava sakriti probleme odnosno činjenicu da je jednostavno reći “Mi jesmo za integraciju Roma”, a istovremeno ne činiti gotovo ništa u tom smjeru?

– Vaše pitanje sugerira odgovor. S jedne strane tijela javne vlasti žele sebe i druge uvjeriti u humane namjere prema Romima, ali im je neugodno suočiti se sa činjenicom da nemaju dovoljno strpljenja uroniti čiste ruke u romske zajednice pune sirotinje i blatnjavih cesta. Da, država ne čini dovoljno u rješavanju romskih pitanja.

Kako teče realizacija Nacionalnog programa za Rome?

– Komisija za provedbu tog programa u kojoj sjede predstavnici raznih ministarstava, županija i šest predstavnika Roma sastala se – koliko ja znam – samo jednom i jednom je izašla na teren. U predviđenim sektorima koji obuhvaćaju kulturu, društveno-politički život, statusna pitanja, suzbijanje diskriminacije i pravnu pomoć ne postoje, ni na nacionalnoj ni na lokalnoj razini, detaljno razrađeni programi, a mjere koje se predviđaju ne odgovaraju razmjerima problema. Na području obrazovanja sva obećanja svode?se na nekoliko romskih pomagača u nastavi, možda na koju romsku čitanku, i točka. Romski pomagači u nastavi već dvije godine dobivaju obećanja Ministarstva prosvjete na način da će s njima biti sklopljen ugovor o radu po kome bi imali i socijalnu i zdravstvenu zaštitu i radni staž, ali Ministarstvo dosad nije ni prstom mrdnulo. Ministarstvo unutarnjih poslova misli romska statusna pitanja rješavati tako što će pokretni policijski timovi obilaziti naselja i evidentirati problematične slučajeve. Takav postup?k samo će rastjerati i obeshrabriti Rome koji imaju uglavnom loša iskustva s policijom. Provođenje strategije za Rome svodi se na organiziranje nekoliko okruglih stolova za Rome, uglavnom iniciranih iz Vijeća Evrope, na kojima političari održe svoje tradicionalno slovo u prvih deset minuta i odu. Romi koji sjede u komisiji za provedbu društvo je uvijek istih neadekvatno pripremljenih i međusobno posvađanih romskih lidera koji se, i da hoće, ne mogu uhvatiti u koštac s kompleksnim zahtjevima i s nemotiviran?m državnom administracijom.

Na kraju, Nacionalni program za Rome, koji nema status obvezujućeg pravnog propisa, ne raspolaže elementarnim podacima o ukupnom broju Roma, ali ni brojkama vezanim za romske krucijalne probleme: koliko je Roma zaposleno, koliko ih ima zdravstveno osiguranje, koliko domovnice, a koliko struju i vodu.

Slikovnica lijepih želja

Koliko novca u njega ulaže Hrvatska i što se s tim novcem može napraviti. Koliko se inače novca dodjeljuje za poboljšanje statusa Roma u Hrvatskoj?

– Pa, dovoljno je reći da je u zadnjim danima Račanove vlade bilo predloženo devetnaest milijuna kuna za provođenje Nacionalnog programa za Rome, da bi Sanaderova vlada taj prijedlog srezala na milijun i devetsto. Ministarstvo prosvjete koje je posljednje dvije godine financiralo program predškole za male Rome sada je obustavilo taj program. To je otprilike strategija krpanja rupa i bacanja mrvica.

Tko i kako kontrolira realizaciju tog programa ili takve kontrole uopće nema?

– Nacionalni program izgleda kao slikovnica lijepih želja i praktično je neostvariv jer nema ozbiljnog mehanizma i kontrole provedenih aktivnosti. On je neostvariv i zato jer ne postoji uvjerljiva institucionalna struktura provedbe: tko koga imenuje i po kojem kriteriju za pojedine segmente programa. Imenovani ljudi nove poslove doživljavaju kao dodatnu gnjavažu, nisu u stanju niti ih žele raditi, pa ih prebacuju drugima.

Funkcioniraju li i kako vijeća manjina Roma koja su formirana nakon lokalnih izbora u svibnju 2003.? S obzirom na to da je otad prošlo gotovo godinu i pol, trebalo bi biti nekih, makar i malih, pomaka.

– Sretna činjenica,?značajna za buduća desetljeća, je u tome da ta vijeća uopće postoje. Na taj način, simbolički i stvarno, Romi postaju politički subjekt i nalaze se u općinama i županijama “vrata do” mjesta odlučivanja. Naravno, na taj način ih se više ne percipira samo kao one koji “prose, kradu i stvaraju probleme”, nego i kao zajednicu koja ima svoje političke predstavnike. Dramatičnih pomaka u radu tih vijeća nema, ali u urbanim sredinama, Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Čakovcu, suradnjom gradskih vlasti i tih vijeća, egzi?tencijalna pitanja Roma – struja, voda, urbanizacija naselja i slično – idu lakše.

S obzirom na to da s Romima radite i “na terenu”, možete li reći jesu li Romi upoznati s radom vijeća manjina i koliko su zadovoljni njime?

– Generalno, Romi su upoznati s radom svojih političkih predstavnika i zadovoljni su njihovim radom koliko i svi drugi građani svojim predstavnicima. Trenutačno Ured za nacionalne manjine provodi edukaciju romskih predstavnika u vijećima, ali osnovni problem je razina zainteresiranosti običnih Roma da stalno provjeravaju rad “lidera”, a “lidera” da rade za opće dobro.

Nedostatak volje

Kako se Romi snalaze s administracijom i čelnicima tijela lokalne uprave za koje znamo da i snalažljivijim i obrazovanijim ljudima predstavljaju problem?

– Evropska unija i njezini standardi prilično su dobar izazov i Romima i lokalnoj administraciji te uz silne probleme napreduju i jedni i drugi, cik-cak i polako.

Vratimo se na novac koji se iz proračuna odvaja za Rome. Postoje li ikakve mjere za poticanje zapošljavanja Roma. Prema informacijama koje sam dobila, Hrvatski zavod za zapošljavanje, za razliku od nekih drugih državnih tijela odnosno ministarstava, uopće nije za tu svrhu tražio novac iz proračuna. Kako to komentirate?

– Nacionalni program za Rome i unutar njega strategija zapošljavanja Roma izgleda kao nedovršena osmerokatnica bez vrata i prozora. Načelno, unutar programa postoji odjeljak o sustavnom zapošljavanju Roma, ali je on toliko neprecizan i neobvezujući da sam po sebi ne znači ništa. Najveći problem je da ne postoji jasna volja zapošljavanja Roma, pa tako ni jasna volja koja ih želi vidjeti integrirane u hrvatsko društvo.

Često se govori o ulozi medija u edukaciji ostalog, neromskog stanovništva usmjerenoj na promjenu odnosa prema Romima. Poduzima li se išta u vezi s tim na državnoj i/ili lokalnoj razini, ili to ostaje na nekim nevladinim organizacijama i medijima koji su ionako po svojoj vokaciji otvoreni prema problemima Roma?

– Situacija s prezentacijom romskih pitanja u medijima posljednjih godina je neočekivano dobra. Danas, u svijetu kompjutora i stranih TV/postaja, jednostavno se otvorenije govori o problemima nego prije. Na lokalnoj rayini, na primjer, Međimurske novine, još će biti sklone stereotipima, ali mislim da danas i nije problem informacija koliko promjena stavova većine ne samo prema manjinama nego i prema solidarnosti uopće. Indiferentnost je danas možda jednako velik problem kao i rasizam.

Koliko Hrvatska radiotelevizija kao javna televizija pridonosi poboljšanju tretmana i unaprjeđenju položaja svih manjina, pa i Roma? Na HTV-u, doduše, postoji emisija Prizma posvećenu manjinama, ali to je polusatna emisija koja se emitira subotom u dnevnom programu. Što ona može učiniti ili promijeniti?

– HTV se grči da postane moderna televizija, a velika većina njome nije zadovoljna na razini opće kvalitete priloga, pa ni Romi ne mogu proći bolje.

Spominje se podjela na “stare” i “nove” manjine (ove druge nastale su nakon osamostaljenja Hrvatske), te da su “stare” manjine, s obzirom na to da postoje mnogo dulje, u boljem položaju premda su zakonski izjednačene. Može li se to uopće tvrditi za Rome koji svakako spadaju u “staru” manjinu?

– Romi su svakako zadnji na ljestvici socijalne tolerancije za većinu građana, ali u Hrvatskoj ozbiljan problem ima svatko tko je na značajan način drukčiji.

Ciklus socijalne patologije

Mnogi upravo obrazovanje, odnosno neobrazovanje, spominju kao problem Roma. No, nisu li osnovni životni uvjeti (struja, voda itd.) preduvjet za njihovu uspješnu integraciju i obrazovanje? Ima li tu ikakvih pomaka?

– Kad je riječ o Romima, onda je sve problem. To znači da Romima trebate pomoći s obrazovanjem, zapošljavanjem, strujom i vodom –  sinkronizirano – da biste mogli očekivati neki rezultat. Sretna okolnost trenutačno je da se može reći da više Roma (od 40.000 koliko ih u Hrvatskoj živi) ima struju i vodu nego što ih nema.

Kako potaknuti obrazovanje i zapošljavanje Roma? Početak je, naravno, izdvajanje više novca iz proračuna za tu namjenu, no to nije pitanje samo sredstava.

– Već sam spomenuo da je pretpostavka za to uvjerenje društva i njegovih odgovornih službenika kako želi vidjeti Rome integrirane u zajednicu. Dok god se prosječni građanin bude ponašao u stilu “ja imam multikulturna uvjerenja, ali Romi ne žele raditi i ići u školu”, situacija se neće bitno promjeniti.

Koliko je za Rome važan problem dobivanja državljanstva? Naime, iako neki od njih nemaju taj problem jer su u Hrvatskoj već nekoliko generacija, ima i onih koji nailaze na taj problem koji opet onemogućava školovanje i zapošljavanje.

– Romi su imali velikih problema s domovnicama u devedesetima, kada su zbog ratnih zbivanja ne samo u Hrvatskoj često migrirali, ali u posljednjih četiri godine domovnice više nisu prvorazredni problem za Rome.

Treba li Hrvatskoj antidiskriminacijski zakon (što spada i u usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s europskim)? Hoće li on i kada biti donesen?

– Naravno da treba, ne samo kada su u pitanju Romi. Možda će ovaj proces pridruživanja EU ubrzati donošenje tog zakona, ali kada je bilo kakav civilizacijski pomak Hrvatskoj u pitanju – treba imati strpljenja.

U Zarezu ste ljetos liderima romskih udruga predbacili da se brinu uglavnom za vlastite interese upravo na račun velike većine ostalih Roma. Prilično je jasno kako je, unutar tako neobrazovanih i u društvo neintegriranih zajednica, nekolicini njih uspjelo zauzeti položaje romskih “lidera”, no mnogo je teže odgovoriti na pitanje: što učiniti da se to promijeni?

– Ako društvo značajno ne ublaži ciklus socijalne patologije u kome Romi žive, i dalje će postojati sitacija da će jedni (većina) biti trajne žrtve, a drugi (pojedinci) paraziti takve nesreće.

Mutni genetski razlozi

Nedavno je predsjednik udruge Romi za Rome Hrvatske zatražio smjene ravnateljice Osnovne škole Kuršanec u Međimurju i upravne savjetnice za školovanje pripadnika nacionalnih manjina u nadležnom ministarstvu ustvrdivši da se u međimurskim osnovnim školama i dalje provodi segregacija, unatoč tome što je prema riječima predsjednika udruge, većina prvašića uspješno završila predškolsku izobrazbu. Kako to komentirate?

– Mogu samo reći da mi je direktorica osnovne škole u Kuršancu rekla da nakon dvogodišnjeg iskustva predškole za male Rome u OŠ Kuršanec, ona kao i njezini nastavnici, ne razumiju zašto Romi zaostaju u nastavi, te da unutar psiho-socijalnih razloga tog zaostajanja jedan od razloga može biti i genetika. S obzirom na to da u je osnovnoj školi u Orehovici jedan Rom koji živi u kući bez struje i vode u jednoj sobi s mnogobrojnom obitelji aktualni prvak države u zemljopisu, indikativno je da direktorica misli d? Romi zaostaju, te da zaostaju zbog eventualno mutnih genetskih razloga.

Jesu li, dakle, Romi najugroženija nacionalna manjina u Hrvatskoj?

– Prema svim dostupnim činjenicama – da.