Razgovor s Borisom Budenom

Skoro šezdesetogodišnja politička stabilnost zapadne Evrope i stalni ekonomski napredak tih zemalja u tom razdoblju u dobroj su mjeri, tako se barem čini, rezultat postojanja upravo Evropske unije. Je li onda francusko i nizozemsko ne Ustavu EU-a na neki način zaboravljanje onoga na čemu imaju zahvaliti svoje višedesetljetno blagostanje?

– Taj ‘’ne’’ Ustavu nove ujedinjene Evrope valja po mom mišljenju razumijevati ne iz prošlosti Evrope, nego iz budućnosti svijeta, bolje rečeno, iz neizvjesnosti koju sobom nosi budućnost u globalnom smislu. Ono dakle nije reakcija na ono što je bilo, što se dogodilo, nego na ono što se već događa odnosno što bi se moglo dogoditi prije svega s najvažnijom političkom institucijom modernog društvenog života, sa suverenom nacionalnom državom. Ona je, ne smijemo zaboraviti, i dalje jedini realno egzistirajući okvir suvremene političke demokracije. To znači da realno ne poznajemo ništa što bi izvan okvira nacionalne države garantiralo vladavinu prava, civilizirani društveni život, na podnošljiv način uređen odnos pojedinca i društva, itd. I to bez obzira koliko nacionalna država duguje svoju egzistenciju ideologiji nacionalizma, mitovima o jedinstvenim kulturnim identitetima, klasnoj dominaciji i koliko je kao politički instrument bila iskorištena, pogotovo u dvadesetom stoljeću, u najbarbarskije svrhe, u negaciju ne samo demokracije nego i civilizacije uopće.

Radikalna alternativa današnjem EU je Evropa uređena na principu jedan čovjek jedan glas

Glavni problem s kojim se suočava ta suverena nacionalna država u kontekstu globalnog kapitalizma nije u njezinu slabljenju odnosno odumiranju, nego u promjeni njezine funkcije. Ona je danas postala instrument u službi tog globalnog kapitalizma, pretvorila se u sredstvo dominacije moćnih nad nemoćnima. Glavni politički medij unutar kojeg se odvijaju procesi inkluzije i ekskluzije koji odlučuju o tome tko će uživati dobrobiti civilizacijskog napretka, ekonomsko blagostanje, socijalnu sigurnost, kulturni prestiž, a tko će to sve svojim obescijenjenim radom platiti. Nacionalna država jest, dakle, i dalje važna, možda važnije no ikad prije, no ne usprkos činjenici da je otuđena od demokratske volje ljudi, nego upravo zbog te činjenice. Zato nije dovoljno reći da su danas mnoge transnacionalne korporacije moćnije od većine država na svijetu. One su to postale upravo koristeći te nacionalne države kao instrument u procesu svoje monopolizacije na globalnom tržištu. Jer država nije samo zato da regulira odnose u društvu uključujući i ekonomske odnose, odnose vlasništva na primjer, nego se može upotrijebiti i kao sredstvo deregulacije. Tko je rasprodao Hrvatsku u bescjenje – pa hrvatska država, u ime narodne volje i na temelju zakona koje je sama donijela. Suverenost može žrtvovati samo onaj tko je ima. U bilo čijem interesu, a ne nužno u interesu naroda.

Znače li te referendumske odbijenice da se Europska unija zapravo uopće ne može formirati politički, nego samo ekonomski?

– Teško je to odvajati i pogrešno, uostalom. Svaka je ekonomija na ovaj ili onaj način politička. Iza takozvanog slobodnog tržišta i njegovih navodno prirodnih zakona također stoji sasvim određena politička volja i moć. Dakle, i ekonomska unija je politička tvorba, rezultat političke odluke koja respektira nacionalnu suverenost, bez obzira na to što to znači pod uvjetima slobodnog tržišta u globalnoj dimenziji. A što se odbijanja Ustava tiče, mi još ne znamo što je zapravo odbijeno, političko ujedinjenje Evrope kao nacionalne države, ili neka konfederacija ili federacija. Prava radikalna alternativa današnjoj Evropskoj uniji bila bi Evropa uređena na principu jedan čovjek jedan glas. Ali tko se usuđuje ići tako daleko i na kojem teritoriju zapravo. Pa nitko ni ne zna gdje su granice tog političkog projekta.

Ono zapravo što je propalo na ovim referendumima je iluzija da je političko ujedinjenje Evrope stvar neke vrste političke, ili bolje upravo kulturne evolucije, bez opasnih i radikalnih sukoba interesa, bez teških konflikata, poraza odnosno pobjeda pojedinih političkih snaga, ukratko iluzija da je političko ujedinjenje moguće bez političke borbe, bez politike same. Spoznaja da to neće biti moguće najvažnija je pozitivna strana referenduma u Francuskoj i Nizozemskoj.

Jose Bove – mali francuski fašist s globalnim pretenzijama

U odbijanju Ustava lako se dade uočiti desno motivirano odbijanje. Naime, desnica u njemu vidi napad na nacionalnu suverenost. Ima li, osim toga, i lijevih motiva za odbijanje Ustava EU-a?

– Ako dvoje čine isto, nije isto. I desnica i ljevica brane nacionalnu suverenost ali u ime različitih interesa. Desnica brani suverenost kao izraz nekog esencijalističkog etničkog odnosno kulturnog identiteta, dakle u osnovi iz rasističkih motiva. Ljevica brani socijalnu državu koju garantira ta suverenost. Mnogi Francuzi žele da im država garantira 36-satni radni tjedan, ne žele raditi sedamdeset sati tjedno kao mnogi Britanci koji usprkos tome jedva preživljavaju. Mnogi od njih doživljavaju konflikt između socijalne pravde, sigurnosti, relativnog blagostanja i neoliberalne grabežljivosti i nemilosrdnosti globalnog kapitalizma kao konflikt između nacionalne suverenosti i recimo amerikanizacije, ili britanizacije, ili neke nadnacionalne liberalizacije svega i svačega, a na prvom mjestu, naravno, tržišta. U mjeri u kojoj i desnica i ljevica vide jedinu zaštitu svojih interesa u protekcionizmu, među njima gotovo da i nema razlike. Jose Bove, junak francuskog antiglobalističkog pokreta, politička je pojava omiljena na ljevici. Njegova borba protiv McDonald’sa a za francuski sir, njegov primitivni antiamerikanizam, naravno rasistički su motivirani. On je mali francuski fašist s velikim globalnim razlogom. I on, dakle, simbolizira to francusko ‘’ne’’ Ustavu. S druge strane, ne smije se previdjeti snažan motiv političkog protesta koji je na referendumu došao jasno do izražaja. Ljudima je dosta toga da nemaju više nikakva utjecaja na svoju vlastitu socijalnu i političku sudbinu. ‘’Ne’’ je simptom duboke krize zapadne kapitalističke demokracije, krize koja se može izroditi u novo i bolje, jednako kao i u još gore.

Slobode izbora za slabe, dakle za zemlje jugoistočne Evrope, nema

Sad ono neizbježno pitanje, što sve to znači za zemlje jugoistočne Evrope?

– Nažalost, sve. Zemlje jugoistočne Evrope – zapravo zemlje bivše Jugoslavije i Albanija, jer Bugarska je u boljem položaju u odnosu na EU – u tako su slaboj poziciji da dinamika evropske politike bitno utječe na njihovu sudbinu. Za sada, one bez Evrope ne mogu, dok Evropa bez njih može. To znači da su te zemlje već odavno izložene grabeži stranog, evropskog kapitala, koji je kao u Hrvatskoj, na primjer, već dograbio sve što je vrijedno. Članstvo u Uniji ne znači, dakle, konačnu rasprodaju Hrvatske, jer se ta ionako već dogodilo. Članstvo bi naprotiv pomoglo to činjenično stanje lakše podnijeti, omogućilo bi nezaposlenima da nađu posao od Irske do Ukrajine, omogućilo bi i djeci siromašnijih obitelji da studiraju vani, a ne da to rade samo djeca bogate elite koja ima novca to platiti, itd. Kad je riječ o članstvu u Uniji, govorimo zapravo o nečemu što nema alternative, što je izvan područja našeg odlučivanja, i u tom je smislu također bespredmetno govoriti o slobodi, jer slobode izbora za slabe, a to su zemlje jugoistočne Evrope, odnosno narodi na tom području, za njih dakle izbora nema, pa dakle ni slobode ni demokracije. Bit će onako kako odluče drugi.

Ovdašnji suverenisti, oni, dakle, koji brane domaći sir i vrhnje, sada likuju. Druga pak strana drži da će odlaganje primitka Hrvatske u EU zakočiti reformski rad na kojem inzistira Sanaderov HDZ. Tko će na kraju u Hrvatskoj trijumfirati?

– Udružene izdajice obiju strana, što će reći klasični hrvatski oportunizam. Ta neprincipijelna koalicija ponovo će ostvariti povijesni kompromis koji će netko treći krvavo platiti. Profinjena proevropska elita zažmirit će kao i uvijek na divljanje ustaških kretena, ili će već pronaći neko racionalno, dublje obrazloženje tog “domoljublja”. Zauzvrat potvrdit će svoj elitni status i očuvati svoje socijalne privilegije. Stradat će ostaci ostataka socijalne države, posljednji materijalni, vlasnički garanti suverenosti, i na koncu ono što zovu puk koji danas pod uvjetima sve teže pauperizacije uopće više nema nikakva utjecaja na svoju sudbinu, bilo evropsku bilo hrvatskosuverenističku. Uostalom, o sudbini Hrvatske neće ionako odlučivati ni jedni, ni drugi, ni treći, nego onaj koji ima moć i koji sigurno nije u Hrvatskoj. Na kraju ostat ćemo bez sira i vrhnja, a to je sama bit hrvatskog identiteta, njegova jedina i najčišća esencija. To mislim ozbiljno. Hrvatstvo i nije ništa drugo nego sirek i dve tri mjerice vrhnja. U prozirnoj plastičnoj vrećici. Za to i nizašto drugo izginuli su toliki ljudi.

Evropski kulturrasizam nam ne treba

Također, tvrdi se da će budući EU, kada do njega nakon ratifikacija Ustava jednom ipak dođe, biti neka vrsta federativne Euroslavije (imala bi, dakle ustav, pa vladu, pa zajedničku vojsku i policiju /Europol/, pa, onda, i neke granice itd). Je li onda imalo smisla uopće rasturati Jugoslaviju, samo zato da bi se ušlo u neku Euroslaviju?

– Naravno da nije imalo smisla. Odnosno, moglo je imati nekog smisla da nije završilo u ratu. Ovako, žali bože ljudi koji su izginuli nizašto. Kada bi se barem iz te sudbine moglo izvući nekakvo iskustvo, i kad bi se na temelju tog iskustva – iskustva jugoslavenskog problema, neuspjeha u konstituiranju nadnacionalne demokratske zajednice – moglo kritički suočiti s problemom evropskog ujedinjenja, pridonijeti nešto tom ujedinjenju politički originalno, korisno za druge koji nisu prošli to iskustvo na svojoj koži. Ali ne treba biti bezrazložan optimista. Ljudi ne uče iz ratova. Ono što je Karl Kraus rekao o stanju svijesti nakon Prvog svjetskog rata: Čovječanstvu je kugla ušla na jedno uho unutra a na drugo izišla van, vrijedi i za današnju Hrvatsku odnosno sve bivše jugoslavenske prostore. Razbijena glava nije pametnija od cijele.

Može li se, možda, zamisliti neka drukčija Evropa ili Evropska unija od ove kakva je sada oličena vladom u Bruxellesu?

– Svakako da može, no pitanje je zašto je željeti, odnosno zašto se boriti za nju. Ako će politički ujedinjena Evropa također, kao današnje nacionalne države, temeljiti blagostanje na protekcionizmu, na brutalnom isključenju drugih, kao što je to danas praksa, zašto je onda željeti. Evropski kulturrasizam, onaj koji svisoka gleda na istok odnosno na Afriku, već je jednom bio u ujedinjenoj Evropi ostvaren kao politički projekt, u Hitlerovoj evropskoj tvrđavi od Atlantika do ruskih stepa, stvorenoj za bijelu arijevsku rasu i tisućljetnu evropsku kulturu. Nova Evropa ima smisla samo ako svojim političkim ujedinjenjem u kvalitativnom smislu ostvari alternativu globalnokapitalističkom srljanju u goru budućnost. To je moguće samo ako Evropljani posegnu za radikalno drukčijim, novim, alternativnom oblikom demokracije koja će ne samo nadmašiti klasično liberalni model demokracije već realiziran u razvijenim nacionalnim državama, nego ostvariti utjecaj ljudi na uvjete materijalne reprodukcije njihova života, uvjete na koje izvan okvira nacionalne države danas nemaju nikakva utjecaja, premda je već danas sudbina čitavih država ovisna o odnosima na globalnom tržištu na koje kao države također nemaju nikakva utjecaja. Kao da hrvatska država igra neku ulogu u odlukama koje određuju procese i pravce razvoja globalne ekonomije. Ako su na tom poprištu hrvatski građani mali vojnici, topovsko meso, onda je hrvatska država neka vrsta razvodnika, čak ni desetara, puka transmisija naredbi generala i štabova koji su negdje drugdje. Bitna promjena tih odnosa dominacije nemoguća je, kao što sam već rekao, bez političke borbe, bez radikalizacije ili možda da upotrijebim već zaboravljenu riječ, bez revolucije.

Privatizacija Che Guevare

I, na kraju, znači li ovo odbijanje možda i to da se ideja nadnacionalne asocijacije zapadnih zemalja iscrpljivala u hladnoratovskom antagonizmu s istočnim blokom, pa da sad kad nema toga, ideja odumire?

– Ideja ne odumire, barem ne u protekcionističkom smislu. Zapad kao nadnacionalna asocijacija već postoji, dapače sve je jači, naravno kroz dominaciju u međunarodnim organizacijama, ekonomskim, financijskim, vojnim institucijama i savezima. Činjenica da to nema nikakve veze s demokracijom, druga je stvar. Vizija demokratskog udruživanja i djelovanja u nad ili izvannacionalnom prostoru, dakle u globalnoj, svjetskoj dimenziji, najveći je izazov našeg vremena. Sumnjam da se s tim izazovom možemo suočiti fiksirajući se na današnju Evropu i očekujući, ne kao nacija, nego upravo kao politička bića, da nam se netko ondje smiluje i prepozna u nama neki svoj interes. Procesi koji kroje našu sudbinu globalni su. Zato bi bilo bolje proširiti perspektivu i razmisliti o onome što se danas recimo događa u Boliviji. Ondje su američki neoliberalni ekonomisti 1980. skrojili ekonomski sustav zemlje prema svojoj ideologiji. Nakon dvadeset pet godina radikalne neoliberalne privatizacije bolivijska ekonomija je uništena, seljaci su ostali bez zemlje, a radnici bez posla. Goleme rezerve plina strane su kompanije otpremile za mali novac u Kaliforniju. Sada gladne i obespravljene mase, uglavnom pauperiziranih Indiosa, izlaze na ulicu i traže – što? Novi ustav koji bi osigurao njihovu participaciju u vlasti i nacionalizaciju privatiziranih nacionalnih dobara! Za njih je Che Guevara živa politička inspiracija, a ne life style brand kao na razvijenom kapitalističkom zapadu. Ako ne znate, majice s likom Chea proizvodi tvrtka pod imenom Fashion Victim, i to izrabljujući jeftinu radnu snagu po sweat shopovima trećeg svijeta. Ta tvrtka je naravno privatizirala pravo na lik Che Guevare.