16.6.2005.

Grozdana Cvitan  

Razgovor s Borisom Drožđekom

razgovor

U sklopu Osme međunarodne škole psihotraume s temom Sekundarna traumatizacija u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku (od 29. svibnja do 3. lipnja) središnje mjesto pripalo je raspravama o posljedicama što ih na stručnjake ostavlja rad s traumatiziranim osobama. Među stručnjacima koji su govorili o takvoj vrsti prijenosne traumatizacije (tema: Profesionalne i osobne teškoće u radu s traumatiziranim pacijentima) bio je i Boris Drožđek, voditelj Centra za traumu u nizozemskom gradu Den Boschu.

Nastavljajući se na iskustva rada u transkulturalnim grupama, koji su oblici terapije prevladavajući u uvjetima nerazumijevanja jezika i nemogućnosti verbalne komunikacije?

– Naravno, to su razni neverbalni oblici terapije. Nije samo pitanje nerazumijevanja jezika, nego je česta nemogućnost traumatiziranih da pronađu prave riječi i opišu ono što im se dogodilo. U uvjetima takve “nijemosti” pred stradanjem koristi se muzikoterapija, likovna, psihomotorna terapija (tijelom u gimnastičkoj dvorani ljudi pokušavaju korigirati svoje strahove, povjerenje, uopće pronalaze korektivna iskustva kojima pokazuju traumu i traže vlastiti odgovor na izlazak iz nje). Tu značajnu ulogu ima i terapija u prisustvu prevoditelja, a pozornost se posvećuje i nekim posebnim skupinama kao što su adolescenti, obitelji, žene…

Jesu li izbjeglice zbrinute tako da se vi bavite samo stručnim dijelom problema?

– Medikalizacija i depolitizacija cijelog tog problema samo su neki od rezultata procesa kojim se politika oslobađa odgovornosti, pa se pitanje azilanata u konačnici kriminalizira. Primjerice, čovjek koji stigne iz iračkog zatvora mora podastrijeti dokumente da je bio mučen. Naravno da je to vrlo teško. Tako se traumatizirane ljude dovodi u paradoksalnu situaciju u kojoj se depolitizacija i kriminalizacija političkog problema rješava medikalizacijom, odnosno ljudi koji trebaju socijalnu pravdu kako bi nastavili život mogu biti sigurni u trećoj zemlji samo kao pacijenti, i to ako su imali sreću da stignu do liječnika. Jer, samo u slučaju potrebe za liječenjem, a to znači preko naših ekspertiza, oni su zbrinuti i mogu ostati u zemlji kao pacijenti.

Stare i nove povrede

Teško je i zamisliti kako se razvija narcistička povreda kod nekog borca za slobodu koji je poduzeo drastične korake u svom životu, preuzeo rizike, završio u zatvoru, bio mučen, nekako sve to preživio, uspio se osloboditi, napustiti zemlju (često i obitelj), i nakon što je tim putem izvukao živu glavu u nekom nepoznatom svijetu – taj svijet ga ne prepoznaje kao borca za slobodu nego kao traumatiziranog pacijenta. Uz to, ti ljudi uglavnom imaju u sebi i idealizaciju tzv. zapadnog svijeta kao svijeta demokracije za razliku od svijeta iz kojeg dolaze. Kad ga napokon u tom zapadnom svijetu priznaju samo kao pacijenta, mislim da je to isključivo priznanje onima koji su ga mučili, priznanje da su agresori napravili dobar posao.

Kako izgleda komunikacija, kad napokon počne? Od kuda sada stižu ljudi s kojima radite?

– Najčešće je situacija takva da je terapeut iz jedne kulture, klijent iz druge, a između njih je prevoditelj koji itekako sudjeluje u atmosferi i situaciji nametnute neizvjesnosti.

Još je mnogo klijenata s ovih prostora (posebice iz Bosne i Hercegovine) i bavimo se njihovim kroničnim posttraumatskim oštećenjima, a oni koji dolaze sada u Nizozemsku doslovno su iz cijelog svijeta. Svi oni s jedne se strane susreću s nama, a s druge ih čeka pravna procedura koja kao sustav nije ni pravedna ni efikasna. Stalno produžujući pravnu proceduru izbjeglice zapravo produžuju vakuum pa često sedam, osam godina traje vrijeme njihova odgođenog života. Najčešće se počne traženjem političkog azila, da bi se kasnije pretvorilo u traženje izlaza temeljem medicinske dokumentacije. Izbjeglice tako traju od jednog do drugog ročišta u pravnoj proceduri, stalno konfrontirani s opasnošću repatrijacije. To je kontekst u kojem se događa terapija koja im pokušava generirati nekakvu nadu. Ponekad je tim ljudima to jedina perspektiva: nije laka, ali nije ni nemoguća.

Je li u uvjetima takve neizvjesnosti moguće govoriti o liječenju ili se sve svodi na neku vrstu tješenja pa dok traje traje?

– Sjećam se jednog pacijenta koji je tijekom godine dana sudjelovao u vrlo intenzivnoj grupnoj terapiji tri puta tjedno, koristeći se različitim vrstama terapijskih tehnika. Na kraju procesa on još nije dobio azil, ali je rekao: Možda sam potajno došao s nadom da ću se izliječiti, ali i da ću preko medicinske dijagnoze biti priznat kao azilant. Status nisam dobio, ali tek sada zahvaljujući liječenju ponovo znam što da radim ako status i ne dobijem. Naime, vjerujem ponovo u sebe i imam dovoljno snage da se ponovo počnem boriti. S obzirom na okolnosti, možda je to i najbolji kompliment koji kao terapeut možete dobiti, ali i dokaz da je nešto više od potpore u terapijskom smislu moguće napraviti.

Nužna socijalna stabilnost

Dokaz je to i da ono što smo kao revolucionarno počeli raditi devedesetih godina ima smisla. Psihijatrija je u to vrijeme imala još vrlo konzervativan odnos prema radu s takvim grupama. Mnogi su terapeuti bili obeshrabreni činjenicom da danas pomažu čovjeku kojeg već sutra policija može deportirati u zemlju iz koje je došao. A i gdje je mogućnost za refleksiju klijenta kojem repatrijacija cijelo vrijeme visi nad glavom?! Ipak, pokazalo se da i paradoksalne situacije daju rezultate i da je sve bolje nego ne raditi ništa, jer je budućnost neizvjesna. Da smo čekali da i oni postanu Nizozemci (ako uspiju u tome) pa da ih tada liječimo – bilo bi prekasno. Objavili smo nekoliko studija u Nizozemskoj i svijetu (SAD) koje pokazuju da i okolnosti velike neizvjesnosti mogu dati pozitivne terapijske rezultate. Oni su manje spektakularni od onih gdje su pravni i socijalni statusi stabilni, ali ih ima.

Što je s kulturnim razlikama? Kakvi su stresovi klijenata koje izaziva nova sredina?

– Svaka terapija iskustvo je za sebe. Primarno pitanje osobe sa stresom je povjerenje: kako uopće netko tko je došao iz logora, preživio mučenje i slično, može ponovo uspostaviti povjerenje, osloniti se na nekoga, voljeti, ali i uopće uspostaviti bilo kakav odnos u sredini u kojoj ni sa susjedom ne može porazgovarati. Zato je u terapijskom procesu nužno stvoriti neku sigurnu luku, prostor u kojem je dovoljno vremena i strpljenja da bi se oni ponovo oslonili na nekoga, u ovom slučaju na terapeuta.

Imaju li ti ljudi pravo na rad, školovanje i slično, ili samo žive na zajedničkoj kuhinji, na posebnoj lokaciji na kojoj dišu i čekaju kakvo će im sutra odrediti drugi?

– Žive, dišu i čekaju bez prava na rad, štoviše oni ne smiju raditi, a ako se netko usudi, riskira da ga uhvate i odmah izbace iz zemlje. Iz tih zajedničkih kampova stižu određen broj puta tjedno u naš centar, a ostatak vremena uglavnom čekaju. To je trenutačna situacija, ali bilo je godina kad je to bilo i drukčije i možda će se ponovo mijenjati. Jednom zakon propisuje da se djeca ne smiju školovati, nitko ne smije učiti jezik i sve je sračunato na njihov što brži povratak u sredine iz kojih su stigli. Kad zakon drukčije propisuje, a u slučaju Nizozemske to je bilo početkom devedesetih (kad su “vrata” mnogih zemalja Europe bila širom otvorena), izbjeglice su imale pravo na rad, mogli su se školovati, učili su jezik i poticana je njihova integracija u društvo. U to vrijeme prevladavalo je razmišljanje prema kojem je osoba s edukacijom i znanjem jezika na dobitku, ali i zemlja ako takva osoba na kraju u njoj ostane. U svakom slučaju, educirani su na dobitku i ako se vrate u svoje zemlje jer će imati kakvu-takvu diplomu. Kasnije je zauzeto stajalište da prerano poticanje integracije izbjeglica nije poželjno, te da je, s obzirom na to da se oni ionako trebaju vratiti kući, najbolje da provedu vrijeme rješavanja azilske procedure u što većem socijalnom vakuumu.

Terapija: uzajamni proces

Kako vidite svoju ulogu u svemu tome?

– Naučio sam da u isto vrijeme moram biti osoba koja će im u terapijskom procesu dati strukturu, ideju (nadam se ne samo iluziju) o tome kako bih im mogao pomoći, dakle biti osoba na koju se mogu osloniti, koja u njima generira nadu da će jednom biti bolje; istodobno moram biti maksimalno fleksibilan i otvoren jer radim s ljudima o kojima često ništa ne znam i čiju kulturu ne poznajem dok mi je sami ne oslikaju. Za razliku od klasične terapije svemoćnog i sveznajućeg terapeuta, mi u Centru u situaciji smo znatiželje, lomnih i minimalnih znanja u kojima nam pacijent pomaže i biva terapeutov vodič u bit svog, često kulturom obojenog, doživljaja preživljene traume. Zato je bilo važno napisati knjigu (Broken Spirits), jer smo u njoj pokušali prikazati put na kojem terapeut strpljivo skida sve moguće slojeve kulturom obojene konceptualizacije doživljaja kod pacijenta i traži dovoljno dobar način i za sebe i za traumatiziranu žrtvu u situaciji posvemašnje nerazumljivosti. Primjerice, neke afričke kulture ne dopuštaju razgovor o mrtvima, jer razgovorom pokazujete da ne poštujete njihove uspavane duše i budite ih ne pokazujući dužno štovanje. Cijela ideja zapadne kulture i psihijatrije temelji se upravo na razgovoru o doživljenom. Kako onda naći put da se ipak krene u terapiju? U svojoj kulturi klijent bi obavio neki ritual, ples i slično, a ja mu na taj način ne mogu pomoći. To je onda put pun strpljenja, u kojem uče obje strane pokušavajući naći modus vivendi, putem kompromisa pronaći najbolji put k izlječenju.

Što ste vi naučili iz cijele te raznolike prakse? Što smatrate važnim za struku, a što za osobne spoznaje?

– Naravno, beskrajno me obogatilo to što sam upoznao mnoge kulture, jezike, običaje i mišljenja. Ipak, to bogatstvo stvara i određeni cinizam, jer uvidom u ljudske univerzalne i pojedinačne vrijednosti možete govoriti s jedne strane o srcu i ljubavi (i to upravo tim riječima), a s druge o univerzalizmu zla. To je ono što vas liši svake iluzije o “dobroti čovječanstva”.

Ponekad se “zezam” da svjetsku politiku gledam kao voajer. Naime, nakon što vidim vijesti na CNN-u znam koje prevoditelje uskoro treba “rezervirati” s obzirom na nemire u svijetu i zemlje iz kojih će stići sljedeće skupine izbjeglica.

Shvaćaju li i sami stradalnici kako ideali zbog kojih su oni često stradali malo znače u globalnim uvjetima i igrama moći?

– Oni su u jednom trenutku gubitnici, ali vjerujem da svi oni koji uspiju nastaviti svoj život ipak dožive trenutak u kojem povjeruju da su pobjednici. Važno je preživjeti, a onda je moguće govoriti i o procesu koji može voditi u oplemenjivanje. Univerzalno zlo na neki način čuči u svima nama pa je i razgovor o tome dobitak. Treba upoznati sve strane čovjeka da bi se zlo spriječilo. Logori Drugog svjetskog rata pokazali su da su u njima mučitelji i pomagači često u privatnom životu bili obični obiteljski ljudi. Osim njih, postoje ljudi koji se odmah suprotstavljaju svakom zlu i prosvjeduju, ali najbrojnija je većina koja uglavnom u graničnim slučajevima ne radi ništa i povlači se u svoju čahuru.

Profesionalno znanje nije štit

Malo znamo o tome što zaštićuje ljude i kako će se netko razviti u životu u pojedinim situacijama. Studije o tome i ispitivanja ličnosti nije moguće napraviti jer bi to bila istraživanja nepotvrđena u praksi. A sve ostalo bilo bi neetično. Ono što možemo, to je pomoći stradalnicima da se ponovo vrate u život. Kad možemo. U ovom trenutku europsko zakonodavstvo posvemašnji je promašaj i ne pomaže traumatiziranim ljudima u kakvoj-takvoj reintegraciji u zemljama u kojima se nađu kao izbjeglice.

Skup u Dubrovniku bavio se ponajprije pitanjem utjecaja traumatskih iskustava klijenata na terapeuta. Kakvo je vaše iskustvo?

– To je vrlo važno pitanje o kojem se unutar profesije prije nije niti razgovaralo. Štoviše, mi smo trebali biti jaki i svaka slabost bila je osuđena u struci. Zbog toga je izgubljeno mnogo stručnjaka. Napokon se shvatilo i prihvatilo da netko tko osam sati dnevno radi s traumatiziranim ljudima i sam trpi posljedice. To su često tako teške traume da sekundarna traumatizacija može kod terapeuta, primjerice, izazvati snove o vlastitom sudioništvu u ratu u kojem nikad nije bio ili druge slične posljedice. To su uvijek rezultati empatije koja je nužna da bi se ovaj posao dobro i etično obavljao. Profesionalno znanje nije terapeutov štit i svaki ljudski kontakt ostavlja trag. Dobro je da se to napokon shvatilo i da su intervizija i supervizija cijelih timova terapeuta postali dio naše svakodnevnice. Ta je praksa počela unatrag deset godina i pokazuje iznimno dobre rezultate.

Boris Drožđek rođen je u Zagrebu, gdje je diplomirao na Medicinskom fakultetu, specijalizirao psihijatriju i magistrirao krajem 1992. Istodobno ga pozivaju iz Nizozemske (tamo je već radila kolegica iz Splita koja je angažirala stručnjake za rad s prvom velikom skupinom izbjeglica pristiglom iz logora u Bosni). Nekoliko tisuća izbjeglica stiglo je tada u Nizozemsku, a prvu psihološku pomoć pružili su im mladi stručnjaci iz Hrvatske te Bosne i Hercegovine.

Djelovanje u ratnom sanitetskom stožeru, gdje se susretao s Vukovarcima i vojnim zarobljenicima, uz poznavanje jezika i kulture predstavljalo je iskustvo kojim je Boris Drožđek nastavio rad s velikim skupinama u izbjegličkim centrima u Nizozemskoj (Community mental health – Mentalno zdravlje zajednice). Veličinu skupina za rad, u tom razdoblju, određivala je ponajprije nužda, a tek potom struka, ako je bilo moguće. Bilo je to vrijeme u kojem su vrata Europe bila otvorena izbjeglicama iz cijelog svijeta, što je danas, trinaest godina kasnije, bitno promijenjeno. Boris Drožđek prihvatio je poziv za stalni ostanak, a u okviru najstarije psihijatrijske ustanove u nizozemskom gradu Den Boschu povjereno mu je osnivanje Centra za traumu koji je tijekom godina prerastao u po broju pacijenata najveći u Nizozemskoj, s dnevnom bolnicom i poliklinikom. Tamo stižu ljudi iz cijelog svijeta s ratnim traumama i traumama kao posljedicom političkog terora, razaranja, torture u zatvorima, kombinacijom tih stradanja… Katapultirani nakon stradanja u drugi dio svijeta, njegovi pacijenti susreću se s novom kulturom, nepoznatim svijetom, jezikom koji ne razumiju, drugom religijom i moralnim vrijednostima, sa svijetom koji im s jedne strane pokušava i želi pomoći kao žrtvama traume, ali ne i riješiti njihovo trajno zbrinjavanje (status boravka, zaposlenje i sl.).

Razvoj tog “servisa” pratilo je i opisivanje svega što se radilo, a iskustva rada u grupama s izraženim transkulturnim elementom pomno je opisan u većem broju znanstvenih radova. Knjiga tih iskustava, urednika Johna P. Wilsona (Cleveland, SAD) i Borisa Drožđeka Broken Spirits (Slomljene duše) objavljena je u SAD-u krajem 2004. To je publikacija na kojoj je surađivalo četrdesetak znanstvenika iz raznih zemalja svijeta, koji se godinama bave traumatizacijom, pomaganjem i znanstvenim obrađivanjem spoznaja tih procesa (od teorije, vrsta terapije do praktičnih savjeta onima koji s traumatiziranima rade). Zbornik je krajem svibnja predstavljen u Hrvatskom novinarskom društvu u Zagrebu i očekuje se da će naći svoje mjesto i u hrvatskom nakladništvu.

S Wilsonom trenutačno radi novu knjigu koja će se baviti transkulturalnim aspektima psihotraume, a čiji će naglasak biti na tzv. kulturalnom senzibilitetu u terapiji žrtava traume. Bit će to ponovo znanje koje se nagomilalo proteklih petnaestak godina u raznim časopisima, ali nikad nije strukturirano i sistematizirano. Knjiga će biti puna primjera koji pokazuju kako u terapijskom odnosu, u kojem terapeut i klijent dolaze iz različitih kultura, kroz skidanje slojeva stići do biti osobe i pomoći joj u rješavanju njezina problema.

Priča iz Čečenije

Otac ili vlasnik

Riječ je o obiteljskom čovjeku iz Groznog, koji je do rata u Čečeniji bio trgovac, relativno uspješan u kategoriji malih poduzetnika. Bio je među prvima koji su se usudili krenuti u vlastiti posao i na taj način već je pripadao manjini u sustavu u kojem je živio. U braku je imao tri sina i kćer, a u njegovoj kući živjela je i njegova mama. Kad je počeo prvi rat (bila su dva), mama mu je rekla: Nikad ti neću oprostiti ako netko mobilizira nekog od mojih unuka i on se ne vrati živ iz rata. Uvažavanje majke u njegovoj je kulturi golemo.

Kako je bijeg bio vrlo skup on se, s obzirom na novac koji je imao, odlučuje pobjeći iz Čečenije sa sinovima. Kćer, žena i majka ostale su kod kuće, ali to je – posebno u slučaju supruge i majke – bio i njihov izbor. Nadali su se da rat neće dugo trajati i muškarci će se vratiti kući. Oni su dospjeli u jedan od kampova u Nizozemskoj. Treba imati na umu da su kampovi susretište brojnih kultura, nacionalnosti i tipova ljudi gdje je i mnogo kriminala, nasilja, alkohola, droge, silovanja i uopće zla, da u takvim prostorima nije lako ostati netaknut situacijom, posebice kad su djeca u pitanju.

Bilo je to vrijeme u Nizozemskoj kad je zakon dopuštao da djeca izbjeglica idu u školu, pa je čovjek iz Čečenije uspijevao svojim tradicionalnim i strogim načinom održati red u sobi u kojoj je živio sa sinovima, djeca su u školi bila jako dobra, nagrađivana, omogućeno im je i da stažiraju u njihovu poslu, a i ljudi kod kojih su radili kasnije su se za njih zauzeli da ostanu u Nizozemskoj jer su dobri i vrijedni radnici. Najstarijeg od njih nisam nikad vidio i mislim da ima veliku traumu, ali se boji doći u Centar, a otac ga ne želi nigdje gurati i prepušta mu odluku.

Otac se u naš centar javio godinu, dvije nakon dolaska u Nizozemsku. Nije mu uspijevalo dobiti status u Nizozemskoj, rat se razbuktavao, budućnost je bila bezizgledna, kontakti s Čečenijom bili su nemogući, a čule su se i priče da ruski vojnici tamo siluju žene. On počinje osjećati raspetost između uloge dobrog sina i ostalih svojih uloga, onih supruga i oca kćeri. Suprugu je uspio čuti nekoliko puta, i to tako što bi ona otputovala u Ingušetiju telefonirati, ali je kasnije i ta mogućnost prekinuta. U tim razgovorima nitko nije pričao istinu da ne bi opterećivao onog drugog. Međutim, jednom ga je uspio dobiti prijatelj koji mu je ispričao da mu se kćer udala za dobrog momka (on je poznavao mladića i odobrio bi taj brak), što je bio prvi udarac jer u toj kulturi on mora biti nazočan u svim ceremonijama od prosidbe do udaje. Njegova odsutnost značila je veliku sramotu. Čuo je i da su ruski vojnici silovali njegovu kćer, a prema tradiciji suprug ili otac trebali bi je u tom slučaju protjerati ili ubiti jer je nanijela sramotu obitelji. Njezin muž je bio sućutan i pokušao je pomoći svojoj ženi. Otac koji je volio svoju kćer osjećao je krivnju zbog toga što ju je napustio (ostavio kod kuće), nije ju želio ubiti (ili nekome platiti da to učini za njega u Čečeniji), ali se bojao da se to ne dozna među članovima čečenske zajednice u kampu ili da to ne doznaju njegovi sinovi. On sam već je bio i u svojevrsnoj kulturnoj tranziciji, shvatio je da u Nizozemskoj žrtve silovanja nisu sramota nego žrtve s kojima treba biti sućutan, i pokušao je naći novu mogućnost razrješenja situacije. Za to vrijeme traženja bilo mu je bitno da se problem ne pročuje, jer ga onda ni nema.

Ušao je u rizik rada na crno, odlučivši zaraditi novac kojim bi platio put ostatku obitelji u zapadnu Europu. Majka mu je u međuvremenu umrla, supruga je i dalje odbijala otići (a i novca je nedostajalo) i on je uspio platiti put kćeri i zetu. Iako je uspio u izvrsnom rješenju, on i dalje osjeća krivnju misleći kako se sve to ne bi dogodilo da je ostao u Groznom. S druge strane, tješi ga činjenica da su mu sva tri sina preživjela, što u slučaju ostanka u Groznom vjerojatno ne bi bilo moguće.

Uskoro sam osim njega u grupnom tretmanu imao i njegovu kći u individualnoj terapiji te njezina muža, koji je nova generacija i sve shvaća drukčije, empatičan je i vrlo angažiran oko djeteta koje im se u međuvremenu rodilo.

Susret oca i kćeri u Nizozemskoj bio je težak. On je odlučio zagrliti kći, ali sa svim nasljeđem u duši on danas razmišlja je li je zagrlio dovoljno srdačno da bi joj pokazao da je voli. S druge strane i ona zna što ga muči i kolika je njegova borba između kulturom uvjetovanih očekivanja i njegove ljubavi prema njoj.

Mladi par je u roku godine dana dobio državljanstvo, kuću, rade i samostalni su. Za razliku od njih, otac sa sinovima još je u izbjegličkom kampu i još ih pravno “izvlačimo” igrajući s jedne strane na medicinsku dokumentaciju i nužnost liječenja, a s druge na neetičnost pravnog postupka prema njima. Zasad su odgođene tri deložacije i najave da ih se vrati u Čečeniju.

To je tipična priča u kojoj su prisutni elementi političkog nasilja, različitost kulture, upitnost osnovnih uvjerenja (o Bogu, svijetu i svemu drugom), višekratna kompleksna traumatizacija i, na žalost, neizvjesna budućnost.

Priča iz Afrike

Razgovor s prošlošću

Ni ne znajući što znači zanimanje psihoterapeut, jedan pacijent iz Afrike došao mi je s pitanjem mogu li mu kao liječnik pomoći da dobije dijete. Stradao je tako što su neki vojnici upali u njegovu kuću i ubili njegove roditelje. Za to vrijeme on je sa suprugom bio u manjoj pokrajnjoj kućici, istrčao je van kad je vidio da roditeljska kuća gori i vojnik koji ga je ugledao ranio ga je u predjelu prepona. Misleći da je mrtav, susjedi su evakuirali njegovu ženu, a nakon velikog krvarenja pronašao ga je stric i spasio. On mu je pomogao da pronađe svoju ženu i skupi novac te ih šalje iz zemlje. Nakon što su oni spašeni, stric je ubijen kao kolaborant. Njega progoni krivnja za stričevu smrt i uvjeren je da bi se oslobodio krivnje tako da dobije dijete, jer bi to bio znak da mu je Bog oprostio. Nažalost, pacijent je postao neplodan nakon ranjavanja, a kao azilant nema pravo na skupi medicinski zahvat umjetne oplodnje.

U jednoj seansi pokušao sam ga pitati o njegovim osobnim mukama kao što su noćne more i slično, objasnivši mu da mu možda mogu pomoći u dijelu njegovih problema odnosno osjećaja krivnje. Naravno, on mi govori da se o tome ne smije razgovarati, ali zbog povjerenja pa i nužde – jer s njim o njegovim problemima nitko ne razgovara i ne brine se o njima – on mi se vraća i s viđenjem mene kao nekog predstavnika pravičnog društva on ipak započinje priču. Pri tome misli da možda ni moj sustav nije bezvrijedan kad već predstavljam kulturu koja ga je zbrinula i na neki način se brine o njemu. I tu počinje “ples” upoznavanja, traženja puta k njegovu izlječenju. Ono se napokon ipak svede na gotovo klasičnu zapadnu psihoterapiju, međutim tek nakon što je pacijent sam počeo vjerovati u razgovor kao “put k zdravlju i njegovoj moralnoj i psihičkoj rehabilitaciji”. U tom smislu on je osobnost u tranziciji, koja primjećuje i drukčiji život od onog koji je naučio u svojoj zemlji i nastoji se s vremenom prilagoditi.