Razgovor s Borisom Šincekom

Na UŠTEK-u 01 (Festival mladih alternativnih umjetnika, 11. – 14. studenoga 1999.) zajedno s Paulom Brajkovićem i Petrom Paradžikom u ranim jutarnjim satima izveli ste akciju u okviru koje ste instalirali 96 metalnih zastavica s natpisom “mine” u osječkom Šetalištu Petra Preradovića, a kako je osječkoj policiji javljeno da je spomenuto područje minirano, uključili su se i pirotehničari PU osječko-baranjske. Naime, glavni razlog policijske intervencije bila je dojava da je miniran stan osječko-baranjskog župana Branimira Glavaša, koji se nalazi odmah uz park. Je li nakon akcije uslijedilo policijsko ispitivanje i jesu li organizatori UŠTEK-a imali zbog navedene akcije neugodnosti?

– Nakon navedene akcije uslijedila je policijska intervencija pirotehničkog čišćenja parka u trajanju od dva sata te ispitivanje policije i tajnih službi koje je okončano našom press konferencijom na kojoj smo izrekli naše motive i javno se prezentirali kao autori akcije. Uz to, policiji je i predočen dokument prijave programa Festivala koji je odobrila policijska uprava u kojem je bio i opis akcije postavljanja minskog polja na engleskom jeziku. Zanimljiva je i činjenica određene anticipatorske uloge umjetničkoga čina u kontekstu današnje akcije Kvadrat mina gdje je broj telefona identičan – 9006 – broju pločica postavljenih u akciji kao i performans forma Pozdrav suncu Petra Paradžika, majstora taekwondoa, izveden po završetku akcije.

Anti/minske instalacije

Osim toga, jednako tako ste i u Zagrebu postavili spomenute minske instalacije. Koji je koncept te zagrebačke “antiminske” akcije?

– U Zagrebu smo prostor budućeg Muzeja suvremene umjetnosti 1999. godine označili pločicama mine kao i natpisom na jumbo plakatu “Prostor budućeg Muzeja suvremene umjetnosti danas je miniran”.

Zbog čega na FAKI-ju 2001. niste dobili dozvolu za rad Napad na Zagrepčanku? Osim toga, o kakvoj je akciji-napadu bila riječ?

– Fakijevcima se svidio Rad kvadratura semafora realiziran u Osijeku u sklopu UŠTEK-a gdje smo na nevjerojatan način uspjeli dobiti dozvolu i realizirati da svi semafori na križanju Vukovarske i Trpimirove pokazuju crveno svjetlo u trajanju od jedne minute. Bez imalo čuđenja svi pokušaji organizatora da se isti rad prenese na jedno zagrebačko raskršće nisu uspjeli. Alternativna akcija Napad na Zagrepčanku prošla je slično. Naravoučenije je da je neke radove lakše izvesti u manjim sredinama.

 Tragom navedenoga, kakvo je stanje s miniranim područjima u osječkoj okolici i koliko se radi na razminiravanju? Koliko mi je poznato, na poligonima u Škabrnji i Benkovcu ispituje se pasivna metoda korištenja pčela za detekciju eksploziva...

– Prema trenutačnoj tržišnoj logici razminiravanje bi trebalo trajati idućih pedeset godina, što je apsolutno neprihvatljivo s obzirom na mentalne i gospodarske blokade koje takva područja nose čitavoj regiji. Puno zdraviji je pristup čišćenja cijelog područja u roku dvije godine, uz korištenje svih mogućih tehnoloških i ljudskih resursa. Što se pčela tiče, predsjednik udruge pčelara Hrvatske je bivši pripadnik “Kuna” i ako je taj model prihvatljiv, vjerojatno će se svi pčelari Hrvatske uključiti u tu akciju.

 Zbog čega se ne želi realizirati taj “puno zdraviji pristup čišćenja cijelog područja u roku od dvije godine”?

– Vjerojatno se u početku kombinacija razvojačenje i tržišna logika činila OK, iako je bilo očito da je to put prema pedesetogodišnjem procesu.

Osječki revival

Godine 2005. Ivan Faktor je dijagnosticirao pomalo distopijsko stanje osječke kulturne scene, ili njegovim riječima: “Osječka performerska, ili neka druga scena ne postoji. Pojavljuju se povremeno kvalitetni pojedinci koji brzo napuštaju ovaj prostor, ako ne fizički, onda svakako mentalno. Osijek je neposredno poslije rata imao šansu i nije ju, nažalost, iskoristio. Pozitivna energija je otišla u nepovrat. Ponovo postaje “Eine kleine Stadt, verloren in der Vergangenheit” (‘mali grad izgubljen u prošlosti’ – Fritz Lang, Der müde Tod, 1921.) i krasan za tiho umiranje” (usp. Zarez 150). Kakvo je vaše iskustvo Osijeka danas?

– Izjava više predstavlja reklamu za umjetnikov opus koji se konstantno reciklira u specifičnoj emociji filmova Fritza Langa, i to kao završna dodirna točka stanja kasnih sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih i danas. Emocija je vjerojatno dodatno pojačana body transformacijom samog umjetnika kojem kosa i brada iz crvene prelazi u bijelu boju. Kako scenu percipiram u njenom totalu, uključujući bendove, kreativne pojedince, udruge i inicijative, Osijek predstavlja sredinu koja je oživjela i gdje se konstantno treba ulagati energija u kreiranju uvjeta za kontinuirani rad koliko god to donkihotovski izgledalo.

 Ipak, Spartak Dulić, kako je izjavio u nedavnom intervju za časopis 04Megazine za hakiranje stvarnosti, odbio je nekoliko poziva za izlaganje u Osijeku, i to u kontekstu predstavljanja lokalne umjetničke scene, izjavljujući da ne želi davati “legitimitet nekim projektima, previše je manipulacije i destrukcije”.

– Ma, cijela je ta priča oko lokalnog malo deplasirana, naročito u kontekstu budućeg razvoja Akademije i drugih urbanih projekata koji donose nove ekipe i povećavaju broj umjetnika s dvadeset na tristo. Manipulacija i destrukcija je u tome da tih zatečenih dvadeset žele zadržati svoje pozicije dok klinci, pa i mi probijamo i širimo prostor, kako fizički tako i mentalno.

Petak je dan za metak

 Kao interpretativnu točku performansa Petak je dan za metak (Break 21, Ljubljana, 2002.) Olga Majcen u tekstu Otporan na metke u katalogu hrvatske izložbe na 51. venecijanskom bijenalu odredila je činjenicu koja govori da ste bili časnik Hrvatske vojske tijekom rata u Hrvatskoj te da se performans sastoji “od čina razrješenja od krivnje/prljavštine koju Šincek-čovjek osjeća u odnosu na Šinceka-ratnika”. Zbog čega ste u povodu Venecijanskog bijenala naziv performansa promijenili u Pucanje?

– Autorski rad je nazvan Pucanje, što je semantički blisko temi festivala Break. Olga je u kontekstu ljubljanske sredine krenula u pojačavanje lakanovski libidalnog aspekta samog čina, a kroz prezentiranje performansa na Venecijanskom bijenalu napravljen je svojevrstan povratak originalu radi pojačavanja i pročišćenja čina u novom kontekstu. Donosim tekst što sam ga zapisao 9. veljače 2004. u 13:50:52: Pucanje – da li smo prešli granicu – ubiti čovjeka, smije li se ubiti čovjeka, krivog ili nevinog, prešli smo granicu i preživjeli, osvojivši jedno polje... ponavljati tvrdnju, jer tako postaje vjerodostojnija, ostaviti tvrdnju otvorenu, ne učvršćivati ponavljanjem istog, dupliranje informacija presnimavanjem istim sadržajem, nepotrebno, jer nije riječ o linearnom pojmu nego o polju. Tvrdnja, ići do kraja polja, samo pokušaj vizualizacije... nebitno, nemam potrebu dokazivati tvrdnju ponavljanjem.

 Kakav je osjećaj svjesnog očekivanja dogovorenog pucnja u sebe, za razliku od onih iskustava pucanja kojima ste bili izloženi kao časnik Hrvatske vojske?

– Apsolutna nemogućnost uzvraćanja, kako oružjem tako i artiljerijskom potporom.

 Kako je reagirao Jurij Krpan, kustos Galerije Kapelica, kada ste ga zamolili za pomoć u realizaciji navedenoga duo-performansa i, naravno, jeste li osjećali strah?

– Suradnja s Jurijem je započela tijekom realizacije Kontainera 2000. na Zagrebačkom velesajmu i odmah smo pronašli zajedničke crte, tako da je pri organizaciji samog performansa sinkronizirana radna energija davala dodatnu sigurnost u realizaciji tog opasnog čina. S obzirom na ratno iskustvo čovjeka na kojeg su pucali u bliskoj borbi, kao opasnost koje oružje samo po sebi nosi, emocija pročišćenja slobodno se može opisati i kao svojevrstan izrazito ekstreman strah.

 Kojim se sve modelima prezentirao navedeni performans? Koliko mi je poznato, Jurij Krpan fotografiju performansa Petak je dan za metak uvrstio je u kalendar Galerije Kapelica.

– Riječ je tu o svojevrsnim djelima o performansu prezentiranih u formi fotografije u kalendaru na 50. bijenalu u Veneciji, u formi videoklipa u kontekstu hrvatskog paviljona na 51. venecijanskom bijenalu, u drugom dnevniku HTV-a, kroz videoscreening event – projekt Painting Ruins u Kabulu, gdje se skupila reprezentativna ekipa umjetnika s cijelog planeta, skupnom izložbom Body Politics u Beogradu...

 Vaši performansi mjere se, kako su neki to sročili, sekundama, i pritom su performans Pucanje postavili u paralelizam s performansom Shooting Piece (1971.) Chrisa Burdena. Koliko se vidite u navedenom paralelizmu?

– Prilikom priprema za performans napravili smo analizu svih nama poznatih radova koji su koristili oružje. Potom smo prešli na izvedbu samog performansa a za utemeljenost i specifičnost konteksta kao i potrebu za izvođenje istog dobili smo i pohvale Franka B. koji je prisustvovao izvođenju performansa. Budući da sam rođen 1971., možda u tome postoji neki štos.

250 kilograma pijeska

 Molim vas, pojasnite značenje svoga performansa Pijesak iz 2002., u kojemu vam se 250 kilograma pijeska obrušilo na tjeme, a koji se isto tako mjeri sekundama.

– Iz nemogućnosti jasnijeg prezentiranja stanja represije izveo sam taj performans, koji u formalnom smislu ima elemente apsolutne kreativnosti te me nimalo nije začudila činjenica da je upravo na pijesku pronađena bakterija koja je u stanju izvesti taj potpuno ireverzibilan proces. Ludost, prepuštanje, suicid kao otvoreno rješenje, ići do suicida, ne... ne... Srećom preživljavanje; svaki čovjek ima pravo na takvu slobodu. Socijalni je moment presudan, ogroman društveni pritisak, odbijanje sudjelovanja, vrištalice – kao riječ metafora društvenoga momenta radikalnog (body) arta. Problem ostaje kad čovjek preživi, i onda slijedi ponavljanje, idući korak suicid... ne, akcija. Suicid ostaje kao model i ne želim art opterećivati tim elementom; postavljam to u polje apsolutne privatnosti individualne mitologije kao otvoreno polje; metoda – DA.

 O kakvoj je akciji riječ kada ste izlagali pečenu svinju u kavezu?

– Objekt Zaključana prasetina iz 2001. svojevrstan je objekt po događaju, gdje su u jednoj osječkoj firmi zaključali prase koje su na poklon dali radnicima, a da su ga pri tome do kraja radnog vremena gledali kroz zaključano staklo, na što je uslijedilo negodovanje i prosvjed radnika.

Filmski poljubac s “Drugim”

 Ujedno, možete li opisati akciju Ljubljenje s prijateljem koji se tijekom Domovinskoga rata borio na srpskoj strani. Naime, koliko sam čula, vaš bivši prijatelj ipak je odbio poljubac, točnije nije ga mogao primiti, te ste pronašli zamjenu koja je pristala izvesti simboličku gestu izmirenja nekoć dviju zaraćenih strana.

 – U tekstu knjige 51. venecijanskog bijenala nije do kraja jasno pojašnjen taj čin potrage za čovjekom iz srednje Vojne škole – nećakom poznatoga generala Vasiljevića, koji je u vrijeme izvođenja performansa bio zapovjednik specijalnih snaga. Potraga je bila uspješna i čovjek je prisustvovao performansu s tim da nije mogao prihvatiti izvođenje na sceni jer se to protivi pravilima službe. No, bio je tamo i sve je skužio.

 Tko je umjesto njega pristao na taj filmski poljubac simboličke pomirbe?

– Dubler kojeg su pronašli organizatori, beogradski MSU, te smo to izveli kao zadnji čin izložbe koja se zvala Last East European Show u kinu Rex u Beogradu. Dakle, je li riječ o performansu ili teatru izvedenom u kinu pred živom publikom? Išlo se do kraja, ali otvoreno je pitanje drugog, fizički prisutnog, odbijanje publike kao koncepta, izvedba uvjerljiva za publiku, istinitost procesa... Svakako gorak okus, performans ili teatar? Otvoreni performans, da. Tehnički – jako težak rad s “ljudskim materijalom” – ne materijalom; vjerojatno problem kulturnih teških identiteta i kao takav treba biti otvoren. Problem je i u društvenoj prihvatljivosti i “formi” koja performans stavlja u ladicu. Otvoreni performans, zašto ne... Zašto stvari trebaju biti lake ako su teške...

 Zbog čega imate dvojbu je li Poljubac performans ili kazališna forma?

– Otvorena je kontradikcija odbijanja drugog i teatralnog, odnosno filmskog stage okvira.

Anti/modeli studiranja

 Djelujete u okviru osječke Udruge za audiovizualnu suvremenu umjetnost GRADDONJI. Koje urbane strategije provodite u okviru inicijativa spomenute skupine?

– Izveli smo taktički medijski udar Bc2 napada na gradonačelnika u svrhu osvještavanja prostorne politike grada prema klubovima i inicijativama. Trenutačno radimo na strategiji Teleportacije Palace Tokyo u Osijek (Šibicara, Olt...) te urbanu Alternativnu Akademiju Performansa.

Kakva je situacija danas s Umjetničkom akademijom u Osijeku, gdje ste 2004. postavljeni za voditelja Odjela za vizualnu umjetnost? Pritom vaši studenti provode i noćne akcije u okviru kojih “postavljaju” Knifera na Osječkom mostu i u Vinkovačkoj ulici.

– Nakon trogodišnjeg rada na projektu, uslijedila je odluka Nacionalnog vijeća o prihvaćanju elaborata studija u siječnju 2004., napravljena je izmjena statuta Sveučilišta te moje imenovanje za voditelja. No, rutinska odluka ministra Primorca o izdavanju dopusnice nije stigla, te je došlo do potpunog kolapsa u kojemu su studenti ostali bez studentskih prava, a ja sam umjesto ugovora o radu uvučen u formu predstavki, prepiski i razgovora s državnim tajnicima te trogodišnju neisplatu plaća, socijalnog i zdravstvenog kao i titule. Kako se u radu držim metode akademika Kožarića – dakle, pustiti studente da slobodno rade, te da je umjetnik simbolni mandat institucije, ljudi koji su legalno trebali raditi na tom projektu, Tolj i Gecan, izložili su svoje stavove kroz nastup na Biennalu. Zahtjev da se profesori Atač i Gračan izvedu pred etičko povjerenstvo i izrekne im se zabrana učešća u matičnim i inim povjerenstvima još nije proveden kao i eventualna kaznena odgovornost prof. Atača. Jer dok s jedne strane s g. Kovačevićem i državnim tajnikom Uzelcem vodim razgovore o doktorskom studiju, s druge strane su mi uskraćena radna i socijalna prava te se svodim na poziciju talibana i pravdu bih treba provoditi sa sjekirom u ruci.

Problem je što unutar modela studiranja dominiraju moderne teorije, linearnost, težina, forma kao alibi. Prvo pitanje razgovora o art edukaciji Europske unije postavilo je problem što je ludilo a što kreacija i kada je psihijatrija društveni model matrica koja postavlja granice istraživanja i sužava polje (modernistički pristup), naročito kada uzmemo dominantan psihijatrijski model DSM-IV američkog standarda koji je svojim izborom od gotovo tisuću zabranjenih zona (osobne i društvene “patologije”) apsolutno bezobrazno zloupotrijebio svoj humanistički status društvene pomoći i postavio se u sferu prosvjetiteljske policije koja ima za cilj stvaranje zabranjenih zona, koje se toliko šire da je pritisak neizdrživ; tabletomanija kao održavanje ujednačenosti, dominantna ženska kultura prozaca, ketanona koji koči usne, apaurina... katastrofa. Jer to su društveno strukovno prihvatljiva rješenja tih tisuću problema psihijatrijskih bagova. Jasno treba naglasiti da umjetnost teži postati ravnopravni nositelj i spremnost da se kroz art preispituje znanost, društvo, religija, filozofija, jasnom definicijom polja i vraćanjem zauzetih pozicija (body sculpture-plastic surg...no way).

Individualna mitologija

 Što vas je potaklo na performans i kako osobno doživljavate performans? Ujedno, s kojim performerima prijateljski i umjetnički surađujete?

– Za informaciju, performans Rođenje iz 1998. sastavni je dio mog diplomskog rada na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Što se ulaska u performans tiče, vjerojatno je Goran Sergej Pristaš dao najtočniju definiciju kao stava “I prefer not to...”. Na određeni sam način vezan uz Kapelicu kao žarište performansa te sam upoznao i radio sa Slavenom Toljem, Ivom Tabarom, Zoranom Todorovićem, Tanjom Ostojić, Damirom Bartolom Indošem, Marijanom Crtalićem, Sinišom Labrovićem, Spartakom Dulićem... Svakako pridružujem i sljedeće umjetnike: Lida Abdul (Afganistan) Fikret Atay (Turska) Tobias Collier (UK), Phil Collins (UK), Cao Fei (Kina), Alexander Heim (Njemačka), Adrian Lee (UK), Elizabeth McAlpine (UK), Deimantas Narkevicius (Litva), Anri Sala (Albanija)...

Inače, ono što me zanima jest pitanje: individualna mitologija, performans – da ili ne?! Što bi to bila individualna mitologija kroz izraze tijela – body private mythology? Zašto to isključivati iz polja umjetnosti? Može li performans postojati bez društvenoga konteksta – postoji li apsolutna individualna mitologija ili je problem u opasnosti da “spontana” gesta nepromišljanjem društvenoga konteksta postaje preslika agresivnijih modela dominantne kulture. Nepostojanje individualne geste radi zatrpanosti mitologijom – tvrda riječ mitologija koja uključuje elemente prošlosti, kodiranosti kroz čitav niz kulturnih “zaostataka”. Zanimljiv kulturni kontekst riječi mitologija kao davanje mita – podmićivanje nekoga; zanimljivo bi bilo ući u semantiku ostalih kultura i ako je ovo izdvojeni fenomen, dobro promisliti i pronaći povijest sličnih negativnih kulturoloških modela i načina njihova preskakanja – modeli jasnog značenja i djelovanja u “lošim” kulturnim modelima. Pozitivan primjer individualne mitologije je Gilgameš – osoba koja je izgradila urbani model, a istovremeno zadržala element istinitosti, povijesna osoba za koju postoji čvrsto uvjerenje u fizičko ljudsko postojanje. Zanimljiv spoj povijesne kodiranosti velikog projekta urbaniteta s osobom (osobama), nositeljem (nositelja), iako na prvi pogled zona individualnih mitologija mora ostati slobodna zona, barem za istraživanje; nikako ne treba zatvarati niti jednu mogućnost uz promišljanje kulturnih kodova, izokretanja, teatra, cirkusa...

 I, na kraju, molim vas, možete li ukratko opisati performans Rođenje te koje ste ideje i osjećaje stopili u navedenoj izvedbi?

– To je jedan jednostavan čin u kojem si na golo tijelo stavljam stomak trudnice izrađen od zemlje u očekivanju rođenja kćeri Marijane koja sada ima već devet godina. Mali diplomski rad.

Boris Šincek, rođen 10. srpnja 1971. u Osijeku. Završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1998.

Performansi: 1998. Rođenje; 1999. Postavljanje minskog polja (Zagreb, prostor budućeg Muzeja suvremene umjetnosti 1999. i Osijek – UŠTEK 01); 2000. Kontainer (Zagrebački velesajam); 2002. Pucanje (Break 21, Ljubljana); 2002. Pijesak (Dubrovnik); 2003. Poljubac (Beograd); 2003/2004. Orion (Osijek, Ljubljana).

Godine 2004. djeluje kao voditelj Vizualnog odjela Umjetničke akademije Osijek, a 2005. zajedno s Goranom Trbuljakom, Tomom Savićem Gecanom, Paškom Burđelezom, Alenom Floričićem i Zlatanom Dumanićem sudjeluje na 51. venecijanskom bijenalu. Godine 2006. sudjeluje u radu projekta (videoscreening event) Painting Ruins u Kabulu.