Razgovor s Borkom Pavićević i Žarkom Puhovskim

Imam utisak da je studenski bunt iz 1968. bio dugo prekriven zaboravom u zemljama na području bivše Jugoslavije. O njemu se nešto više počelo pričati tek ove godine na njegovu četrdesetu godišnjicu. Dijelite li taj utisak, gospođo Pavićević?

– Borka Pavićević: Delim. Verovatno je to povezano i sa drugačijom interpretacijom naše nekadašnje zajedničke države koja se sada javlja.

– Žarko Puhovski: Ja sam 1988. o dvadesetogodišnjici pokreta objavio jedan tekst u časopisu Pitanja – to je bilo, tako da kažemo, poluinterno – i bila je jedna rasprava na Filozofskom fakultetu, toga se sjećam, ali to nije usporedivo s onime što se dogodilo ove godine. Ovo što kaže gospođa Pavićević, tu se pomiješala nostalgija za mladošću s nostalgijom za socijalizmom i za Jugoslavijom.

– Borka Pavićević: Vidimo da se u čitavoj Evropi nanovo javila priča o tome. Ne može se reći da je to samo zbog četrdesete godišnjice, ljudi se ponovo nalaze pred pitanjima – šta je zapravo smisao Evrope, šta su njene vrednosti, pa mislim da se u tom kontekstu javlja i govor o 1968. godini.

Neuspjeh 1968. i kraj socijalizma

Gospodine Puhovski, kako vi tumačite ovo buđenje interesovanja za 1968. godinu? Da li je povod samo četrdeseta godišnjica ili ima u tome nešto više?

– Žarko Puhovski: To je jedna arheologija ideja koja danas svima odgovara – starcima da se podsjete svoje mladosti, ljevičarima da se podsjete da je ljevica bila važna, a desničarima da se podsjete kako ljevica nije uspjela. Dakle, po mom sudu svi imaju dobre razloge da se toga sjećaju i zato, za razliku od ranijih obljetnica koje su bile okrugle, nema otpora tomu da se o 1968. govori na jedan zapravo dezinficirajuće svečarski način, dakle da je se stavlja u muzej.

Šta je bila glavna poruka studentskog bunta 1968. godine u Jugoslaviji?

– Borka Pavićević: To je bio trenutak jake individuacije jedne generacije i pojedinaca kada je afirmisano pravo na pobunu i dovođenje u pitanje svakog autoriteta. Tu je bila i ideja o solidarnosti uz preispitivanje dotadašnjih levičarskih ideja u Jugoslaviji. Ne mislim da je jedna od poruka bila ideja o višepartijskom sistemu. Možda se javljala pojedinačno, ali ona nije bila u osnovi tog pokreta. U osnovi je bio zahtev za sprovođenjem onoga što su bile proklamovane ideje društva, pobuna jedinstva partije i države.

– Žarko Puhovski: Kad se gleda s distance i govori o učincima, onda treba, prije svega, reći da je 1968. u svijetu i u Jugoslaviji predstavljala jedan spektakularni, kolosalni neuspjeh sa stajališta onoga što se htjelo, a tu se, ipak, osviješteno i češće neosviješteno radilo o želji da se revolucionarno djeluje, i to ne samo politički, nego prije svega kulturno u smislu revolucije svakidašnjeg života. To nije uspjelo ni u svijetu ni u Jugoslaviji, godina 1968. predstavlja prevratnu točku nakon koje socijalizam više ne postoji kao alternativna ideja ustrojenom socijalizmu, nego samo kao rutinizirana ideologija vladajućeg aparata. Nakon 1968. sva protivljenja takozvanom realnom socijalizmu ili komunizmu ne dolaze od ljevičara, nego od liberala i nacionalista. U Jugoslaviji je 1968. godina značila kraj socijalizma kao alternative i paradoksalno zapravo početak kraja Jugoslavije. Svi koji su 1968. bili aktivni bili su u osnovi projugoslavenski orijentirani. Ali tu se događa paradoks. Nitko nije htio, kao što je rekla Borka Pavićević, višestranački sustav, ali je sama činjenica da se pojavljuju neovlašteni govornici koji katkada naprosto recitiraju Program Saveza komunista značila liberalizaciju, jer to nisu radili ljudi iz CK, nego ljudi s ulice ili sa sveučilišta, odnosno univerziteta, koji su to što piše u Programu Saveza komunista čitali i recitirali pod općim nazivom “Dolje crvena buržoazija!” ili “Dolje kneževi socijalizma!” Dakle, okrenuli su lijevu ideju protiv vladajuće partije, na što ona nije do tada bila navikla i dogodilo se to da se Partija povukla na rezervnu legitimaciju, na rezervno opravdanje svoje vlasti – na nacionalizam. U jesen 1968. godine Predsjedništvo Izvršnog komiteta Central­nog komiteta Saveza komunista donosi takozvane Smjernice kojima počinje jačanje uloga republika i nakon toga Savez komunista počinje raditi na dekonstrukciji Jugoslavije, što završava na poznati način 1990. i 1991. godine. Studentski pokret nije bio dovoljno jak da bi mogao biti uzrok, ali je bio povod tomu da se Partija okrene u smjeru koji je doveo do Ustava iz 1974. koji dekonstruira Jugoslaviju kao jedinstvenu zajednicu. Taj ustav je bio rađen u tradiciji socijalističkih ustava koji su, zapravo, bili fikcionalna djela, koji nisu bili mišljeni kao ustavi koji bi funkcionirali, nego naprosto kao neka vrst literature koja opravdava postojanje. Jugoslavija se raspala onda kada je nakon Titove smrti morala početi funkcionirati po ustavu koji nikad nije bio napisan da bi se po njemu funkcioniralo, a do kojeg se došlo nakon 1968.

Šezdesetosmaši kao nacionalisti

Da li i vi, gospođo Pavićević, mislite da je pobuna iz 1968. godine faktički označila početak kraja Jugoslavije?

– Borka Pavićević: To bi zahtevalo analizu šta se zapravo dogodilo sa ljudima koji su u tom trenutku bili novolevičari i koji su iz te, da tako kažem, levičarske teologije prešli u nacionalističku teologiju, kako su se disidentska opredeljenja novolevičara pretočila u jedan drugačiji romantizam – nacionalistički.

Kako se desilo da se jedan dio šezdesetosmaša, novoljevičara, prikloni nacionalizmu devedesetih godina, i ne samo to, da postanu žestoki zagovornici nacionalizma?

– Žarko Puhovski: Jedna osobna napomena. Ja sam 1968. godine upoznao Ljubišu Ristića i Radovana Karadžića kao aktiviste šezdesetosmaškog pokreta, ljude koji se tada nisu ni po čemu razlikovali od ostalih aktivista, a danas bismo o njima imali drukčije mišljenje. Ili da ispričam jednu drugu anegdotu. Šezdesetosmaški pokret u Zagrebu zapravo prestaje onog trenutka kada na sastanak sa studentima u ime Gradskog komiteta partije dolazi Dušan Bilandžić, kasnije poznati povjesničar i akademik, i drhtavim glasom kaže: “Upravo sam dobio informaciju iz Beograda da se Mihajlo Marković okrenuo četničkoj ideologiji i poveo studente protiv Tita”, što je bila, naravno, potpuna laž, ali istovremeno je Dušan Bilandžić 30 godina prerano rekao istinu. To je postalo istina 30 godina kasnije. Radikali uvijek lako prelaze iz jednog ekstrema u drugi, oni nikad ne mogu biti liberali, ne mogu biti centrumaši jer to ne odgovara njihovom karakteru i njihovom političkom, metodičkom stavu. Radi se o tome da se naprosto zamijeni termin klasa terminom nacija, da se termin klasna borba zamijeni terminom borbe naše nacije sa svima koji su nam protivnici. Ponavljam, radikali idu samo s jedne na drugu stranu. U Evropi je bilo ljudi koji su prelazili iz fašizma u socijalizam, i obrnuto, od Mussolinija, pa nadalje. Njemačka ih je puna. Uzmite primjer Solženjicina, koji prelazi iz oštre kritike staljinizma u jedan čudni, panevropski ruski nacionalizam koji hoće povezati rusku dušu s njemačkom tehnikom. Nemojte zaboraviti, šezdesetosmaški pokret je žrtva represije partijskog aparata, pogotovo u Beogradu, a istovremeno on stalno zaziva nasilje. On zaziva nasilje protiv bogataša. Veoma je indikativno da svi šezdesetosmaši uvijek inzistiraju na tome da se pokazuju Titove slike iz partizana dok je bio lijep, mlad i dok je ubijao, a ne njegove starije slike kad je bio star, korumpiran i kad više nije ubijao, nego je tu i tamo hapsio.

– Borka Pavićević: Žarko Puhovski je potpuno u pravu. Pogledajte šta je bilo sa pesnikom Marinettijem u Italiji. Tu potrebu da se iz utopijskog uređenja sveta pređe u nacionalističko, to je nešto što smo zaista videli kada je Dobrica Ćosić izašao sa predlogom da se pokrene časopis Javnost u kome su se novolevičari našli na istom spisku sa nacionalističkom grupom iz Srpske akademije nauka. Odbila sam da potpišem taj predlog, odbio je i Ljubiša Ristić. To što se tada zbivalo ima posledice i na ono što se događalo od 1991. do danas. To nikako ne znači da nije dragoceno ono što su hteli studenti 1968. godine – da se spoji svet ideja sa svetom akcije, da se interveniše, odnosno da se promene okolnosti u kojima se živi.

Promjene u svakodnevnici

Da li se može reći da su ideje studentskog pokreta iz 1968. godine promijenile život generacije koje su nakon toga došle?

– Žarko Puhovski: Jesu u mnogo čemu – od svakidašnjeg života na razini oblačenja i izgleda, preko seksualnog morala, do, recimo to tako, uobičajenog verbaliziranja osjećaja. Recimo, u vrijeme kad sam bio gimnazijalac kod nas u Jugoslaviji, ali i svugdje u Evropi, mogli ste biti kažnjeni disciplinskom mjerom ako vas uhvate da šećete s djevojkom zagrljeni, ili čak držeći se za ruku, da bi se nekoliko godina nakon toga stvari bitno promijenile. Mi smo se godinama morali boriti da djevojke u školu smiju ići u mini suknjama, a mladići s dugima kosama – i to se promijenilo. Sistem, ili ono što se na Zapadu zove establišment, reagirao je na te pojave tako što ih je proglasio modom. Sve ono što je 1968. pokrenula kao protest ili prosvjed – protiv debeloguzih mama se nose kratke suknje, protiv ćelavih tata se nose duge kose, traperice se nose kao znak egalitarnog sindroma – sve to postaje modom. Time je to u mnogo čemu uškopljeno, ali su se stvari promijenile. Danas se ljudi drukčije oblače. Danas se u javnom govoru pojavljuje psovka, što je prije 1968. godine bilo nezamislivo, ne samo u socijalističkoj državi nego u bilo kojoj državi u svijetu. Danas se pojavljuje sleng u vijestima na televiziji, na BBC-u, što je bilo nezamislivo do 1968. Danas se može govoriti javno o privatnim osjećajima, što je također bilo nezamislivo do 1968. Međutim, poražena je ona bitna intencija, a to je otpor potrošačkom društvu, izgubila je smisao i ideja o otporu državnim aparatima nasilja, prije svega vojsci i policiji, jer nije prihvaćena.

– Borka Pavićević: Iskustvo iz 1968. godine je od neprocenjive važnosti za odnos prema univerzitetu, odnos prema telu, odnos prema erosu. To je bila provala nečeg potpuno novog. To je vreme kada je psovka na sceni pozorišta Ateljea 212 dobila pun legitimitet. Golo telo na sceni je bilo zaista revolucionarno. Pojam slobode je za mene osnovna značajka 1968. godine, dakle, sloboda u izražavanju, sloboda u kretanju, sloboda u odnosima, sloboda u komunikaciji sa ljudima, sloboda na pozorišnoj sceni, sve je to značilo dotad neviđeni proboj iz dogmatizma javnoga života. I nije u pitanju samo ono što je preuzela moda, treba videti na koji način je konzumentski svet preuzeo ono što je revolucionarno, ono što je pobunjeničko i kako izgleda ta prerađena ikonografija. Pogledajmo na koji se način danas u Srbiji konzumira iskustvo mirovnog pokreta tokom ratova u Jugoslaviji devedesetih godina. Došlo je do toga da metode toga pokreta, na primer protestne šetnje, preuzimaju radikali. Dakle, uvek represivne snage preuzimaju te modele.

Općeprihvaćeni nacionalni kod

Ima onih koji misle da je poraz šezdesetosmaških ideja o borbi za socijalnu pravdu jedan od razloga što danas u zemljama bivše Jugoslavije nemamo istinsku ljevicu.

– Žarko Puhovski: Socijalni naboj, koji je 1968. godine kod nas bio veoma jak, veoma radikalan, izgubljen je u ime nacionalne ideje jer nacionalizam polazi od ideje da su svi pripadnici jedne nacije u biti jednaki i da su sve razlike među njima, pa i socijalne, u biti akcidentalne, dakle nevažne. Nacionalizam vidi socijalni problem kao drugorazredni osim ako se ne može dokazivati da smo mi Hrvati prošli loše zato što nas eksploatira Beograd. Sad kad nema Beograda, treba u Splitu rastumačiti da im neke stvari idu loše zato što ih eksploatira Zagreb, umjesto Beograda, a to teško prolazi u javnom govoru jer bi to značilo prihvatiti da je Zagreb mogao doći na mjesto Beograda. Dakle, općeprihvaćeni nacionalni, pa i nacionalistički kod gura socijalni aspekt u pričuvu, u rezervu, i time ljevica gubi svoju socijalnu pretpostavku. Danas većina naših studenata smatra da su praksisovci bili ili nekakvi partijski ideolozi, a ne ljudi koji su bili u sukobu s partijskom ideologijom, ili ljudi koji su se zalagali za neovisnu Hrvatsku kroz filozofiju – jer to su jedini kriteriji koji se njima nalaze u glavi, s izuzetkom nekoliko pametnijih, a ti su uvijek u manjini.

– Borka Pavićević: Ta iskežena nacionalistička ideja koju vidimo u stvarnosti, taj varvarizam koji je provalio, to uspostavljanje čitave jedne nove klase koja je formirana od strane partija i tajkuna, to je, ustvari, krajnji učinak nacionalističkog pokreta. I gde je sad tu prostor za levu ideju? Dakle, između nacionalsocijalizma i socijaldemokratije nastala je ova vrsta partokratije. Ne mislim da je leva ideja kompromitovana 1968. godine, ona je kompromitovana mnogo docnije. Miloševićev režim je definitivno kompromitovao tu ideju predstavljajući se kao levičarski. Kompromitacija levice nije izvršena 1968, nju je kompromitovala Mirjana Marković.

Život bez pobune

Gledano iz perspektive današnje mlade generacije, šta je ostavština studentskog bunta iz 1968. godine?

– Žarko Puhovski: Prije svega jedna vrst naputka da treba kritički gledati na sve, pa i na autoritete u kući i izvan kuće – od roditelja i profesora do šefa države, dakle, da ne treba pristati i šutke preći preko nečega za što sigurno znate da je pogrešno, ali se ne želite uplitati u raspravu, pa ćete to prešutjeti. Drugo, činjenica da se mogu promijeniti doslovce višestoljetni načini ophođenja, ponašanja, razgovora u roku od nekoliko godina, pa čak i u roku od nekoliko mjeseci. I treće, što je veoma neugodno za tu generaciju, jest činjenica da je nakon desetljeća pažljivog razmišljanja vladajući aparat najjačih evropskih država, kao reakciju na to što je bunt krenuo s univerziteta, izmislio nešto što se zove Bolonjski proces, a što zapravo uništava ideju univerziteta, čini od njega produženu školicu i ukida one elemente slobode znanstvenog i nastavnog rada koje smo imali čak i u starom socijalističkom sustavu. Sada to, međutim, dolazi kao direktiva iz Bruxellesa i nitko se ne usudi ništa prigovoriti. A smisao je u tome da se umjetno produži pubertetsko, odnosno adolescentsko razdoblje, produži mladost, da ljudi ne budu punoljetni još nekoliko godina jer se moraju na svakom nastavnom satu prijaviti, upisivati, opravdavati izostanke i odgovarati na pitanja što su naučili od prošloga puta – upravo suprotno onomu što je oduvijek bila ideja univerziteta.

– Borka Pavićević: Kad je reč o Beogradskom univerzitetu, nemojte izgubiti iz vida da se tamo gde su nekada bili revolucionarni studenti danas nalaze desničarske ekstremističke organizacije kao što su Obraz, Dveri i ostale. Na Mašinskom fakultetu Dveri drže zborove od po hiljadu ljudi na kojima govore uvaženi velikodostojnici svete majke Crkve. Tekovina 1968. jeste kritičko mišljenje, jeste pobuna. Međutim, mogu vam reći da ste nekada u samoposluzi mogli naći više sagovornika koji su spremni da govore protiv Miloševića nego što ćete danas naći onih koji će govoriti protiv srpskog tajkuna Miškovića. To je taj konformizam koji se javlja kao posledica života u bedi. Ponavljam, tekovina 1968. jeste – postavljati pitanja, buniti se, kritički misliti, tražiti svoja prava, suprotstavljati se, konftrotirati se. To znači da se čovek može pobuniti protiv svake sile, svakog nasilja, bilo da je ono paramilitarno, militarno, policijsko, debeovsko, ili bilo kakvo, da se može pobuniti i protiv ovog tranzicionog nasilja koje nas prisiljava na ćutanje jer možemo izgubiti posao. Danas mi živimo u svetu u kome gazda može za dva minuta izbaciti s posla inženjera i da mu pri tome ne da nikakvo obrazloženje. Ja mislim da sve to vodi u nešto čega mi u ovom času nismo svesni, vodi u to da će se za petnaest ili dvadeset godina pojaviti ljudi koji će s razlogom primeniti silu protiv ovog sveta koji ih prisiljava da žive bez pobune. Dakle, pobuna i zahtev za slobodom i za legitimitetom svakog građanskog otpora je glavna tekovina 1968. godine, i to je, mislim, vrlo, vrlo važno.