10.2.2005.

Suzana Marjanić  

Razgovor s Božidarom Jurjevićem

Berislav Valušek u monografiji o vašim performansima (Božidar Jurjević – performances, 2003.) za početak vaše umjetničke djelatnosti ističe kako je bila usko vezana uz početak rata. Po završetku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu (1988.) vraćate se u Dubrovnik gdje svojim akcijama, njegovim riječima, pokazujete "istančani (pred)osjećaj za sve ono što je od 1991. postalo hrvatskom petogodišnjom stvarnošću". Što ste očekivali od onodobnih akcija?

– Nisam ništa osobito očekivao, samo sam osjećao percipirajući unutrašnju i vanjsku stvarnost, i to isto i pokazao. Što se tiče zajedničkih akcija i onodobnog zajedništva, vjerovao sam da će biti neuništivi. Teško se mirim s tim da svaka energija ima svoj rok trajanja, no u krugu života sve je još otvoreno.

Kao prvi performans izveli ste performans Slijepac (1990.) u sklopu akcije Pustinja slobode, a u kojoj su sudjelovali i Slaven Tolj i Marojica Mitrović. Kakav je bio politički kontekst navedene akcije i koje ste još akcije izveli zajedno kao trojac?

– Pustinja slobode imala je za cilj izraziti više momenata koji su nas u tom trenutku opterećivali. Prvi je u svakom slučaju naslućivanje jednog vremena koje neizbježno dolazi. Drugi je zaključivanje jedne situacije u kojoj je bivšoj Jugoslaviji konačno odzvonilo i u kojoj je društveno-politički kontekst već imao karakter zgarišta. I treći je odmak od učestale prakse HDLU-Dubrovnik koji se srozao na vrlo nisku razinu. Bila je to prva zajednička akcija u Hrvatskoj koja je davala naslutiti ono što je poslije postalo našom stvarnošću.

Šiljasta stabla

U to vrijeme svakodnevno sam putovao na posao na Grudu u Konavlima, gdje sam predavao likovnu kulturu u tamošnjoj osnovnoj školi. Svakodnevno su me putem opsjedale slike golih crnih, šiljatih, izgorjelih stabala – čempresa, borova... Naime, opožarene šume, osobito na istočnom dijelu Dubrovnika, već su godinu dana prije početka rata postale naš krajobraz. Nije trebalo mnogo razmišljati zbog čega. Budući da se u Dubrovniku pripremala revijalna izložba HDLU-Dubrovnik, odlučio sam donijeti i postaviti u UGD-u (Umjetnička galerija Dubrovnik) veliki izgorjeli crni čempres i doći na izložbu kao slijepac među publiku. Taj se rad jako svidio Slavenu i Maru koji su izrazili želju za zajedničkom akcijom. Mario Kopić napisao je tekst i akciji dao naziv Pustinja slobode. U predvorju (atriju) UGD-a intervenirali smo instalacijom izgorjelih stabala. To je bio odmak od uobičajene likovne prakse u Gradu. Unutar iste instalacije Maro je izveo performans, a Slaven je izložio svoju instalaciju. Odustao sam od ideje crnog čempresa i slijepca među publikom i izveo sam performans, krećući se unatrag (sa sljepačkim, crnim naočalama i štapom) po rubu visokog zida stepeništa atrija UGD-a sve do točke požara, odnosno zgarišta u atriju (instalacije od izgorjelih stabala i romboidne crne forme greda po kojima je poslije zapaljena naslućujuća vatra). Ipak, ono najljepše dogodilo se u samoj župskoj opožarenoj šumi kada smo sjekli ta propala divna stabla i kada smo ih, onako crni i garavi, kamionom prevezli u Grad. Bila je to jedna od najuzbudljivijih avantura u mom životu. Nismo više ništa napravili zajedno kao trojac, ali smo i nadalje djelovali nesebično kroz mnoge projekte Art radionice Lazareti.

Međutim, Slaven Tolj navodi kako ste izveli još neke zajedničke akcije – Djelatni nihilizam i Muzej mjesto permanentne akcije (usp. Frakcija, 22-23, 2001.-2002).

U tim akcijama sudjelovali su i Pavo Urban, Dario Kulišić, Josip Baće, Davor Vrdoljak i fantastični teorijski spiritus movens Mario Kopić. Ponekad priželjkujem da se ponovo jedna zrelija nova i objedinjena subverzivnija energija zakotrlja poput lavine.

U još nekim svojim radovima koristite bilje i stabla, primjerice, u performansu Stablo (Poljana Jezuitske crkve, Dubrovnik, 1990.) i u performansu U ime oca, sina i duha svetoga (1999., presađivanje agava iz Lumbarde/Vododera u Rijeku/park Plumbum). Koja im značenja pridajete, i zašto performans Stablo nije prisutan u vašoj monografiji i foto-dokumentacijom?

– Mislim da je problem genealogije i kontinuiranog razvoja, kako u životnom tako i u kulturno-umjetničkom smislu, jedno od najvažnijih problema i pitanja. Stablo ima najizrazitiju simboličku genealošku ulogu, a neprestano nedovršeno izgara u tragičnim okovima kompleksnosti prostora i vremena u kojemu jesmo. Foto-dokumentacija Stabla je toliko loša te se jednostavno nije mogla iskoristiti.

 MIR ispisan minobacačkim futrolama

Prvu suradnju s Joškom Baće ostvarujete u instalaciji, intervenciji-akciji Mir (1991., Dubrovnik). Koji je kontekst navedene instalacije i kako ste ostvarili suradnju u duo performansima i intervencijama-akcijama?

– Mi smo tada na drvenom zaštitnom zidu Sponze napisali riječ MIR minobacačkim futrolama. Središnje slovo (I) bilo je izvedeno tako da je u njegovoj sredini bila instalirana forma božićne jelke od izgorjelih šusta kreveta nađenih u hotelu Libertas. Bit cijele instalacije bila je sarkastično izraziti misao da će se Mir ostvariti Ratom, što se na kraju i dogodilo. Radili smo to na Božić 1991. Bio je to po dimenzijama najveći ratni rad u to vrijeme; radili smo ga dok se oko nas i po bojištima pucalo. Nije bilo nimalo bezopasno. S Josipom Baće surađujem otkako i počinje naše prijateljstvo 1989., od trenutaka kada smo budili jedan drugog u pet ujutro u Trsteniku za poć salpavat mreže. Porijeklo nam je vrlo slično, pa i sudba u jednom dijelu života. More i pustolovina su najintenzivnije točke dodira koje me vežu uz njega.

Zašto monografija o vašim performansima nije promovirana u Zagrebu, iako je izdavač HDLU – Zagreb? Koliko mi je poznato, promocija je održana jedino 2003. u splitskoj Galeriji umjetnina u povod otvorenja vaše izložbe Where is ground zero?.

– U HDLU/Zagreb rekli su mi da nemaju novca kojim bi pomogli promociju. Tijekom protekle dvije godine aplikacije su u nekoliko navrata upućivane Ministarstvu kulture, ali odgovor je uvijek bio negativan. Video mix gotovo svih performansa već je odavno gotov, uključujući i montirane video snimke najnovijih radova. Navodno bih sve trebao financirati sam. Žao mi je, ali to trenutačno ne mogu. Šteta – jer što vrijeme više odmiče, u tome sve manje vidim smisao. Ipak, zahvalan sam HDLU/Zagreb, čiji je Upravni odbor svojevremeno jednoglasno donio odluku o financiranju ove knjižice.

Kako komentirate vašu neprisutnost u monografiji/na izložbi Neprilagođeni (2002.) kao i na izložbi/u monografiji Here Tomorrow (2002.), s obzirom na komentar Berislava Valušeka koji ističe da ste jedan od rijetkih naših performera koji je "performance odabrao kao svoj primarni medij". Ujedno, zašto ste upravo performans odabrali kao primarni medij?

– Ne znam. To bi trebalo pitati ljude koji su stajali iza ovih izložbi. Kada je riječ o izložbi Here Tomorrow (2002.), kustosica izložbe Roxana Marcoci obišla je sve suvremene autore u Dubrovniku, po uputama koje je dobila od naših ljudi koji su sudjelovali u organizaciji. Svakako kod mene nije bila. Kad ste već spomenuli Berislava Valušeka, htio bih posebno istaknuti njegovu poštenu, profesionalnu i ljudsku podršku i razumijevanje tijekom dugog niza godina.

Performans i body art odabrao sam zato jer sam osjetio da sam u svakom pogledu prirodno građen za takvu vrstu rada.

Duga kao nebeski most, komunikacija

Kako određujete razlikovnu odrednicu između akcije i performansa? Primjerice, u popisu radova u vašoj monografiji stavljate odrednicu intervencije-akcije. I u okviru navedenoga, zašto je intervencija-akcija Duga (1996.) ostala nerealizirana?

– Mislim da je razlikovna odrednica postala jasna već kod opisa Pustinje slobode. Istina, nekad su dodirne točke toliko bliske da je sve moguće relativizirati. Duga je bila projekt koji je iziskivao velika financijska sredstva i podršku. Tada to nije bilo moguće, a sumnjam da će biti i ubuduće. Naime, bila je riječ o tome da sam 1996., u sklopu projekta Otok, želio proizvesti dugu uz pomoć kanadera, koji bi za vrijeme silazne putanje popodnevnog sunca trebali ispuštati more između otoka Lokruma i Grada, i tako proizvesti dugu kao idealnu komunikaciju otoka i kopna. Nekoliko godina kasnije Berislav Valušek mi je pomogao da dođem do nadležnih u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Oni su najprije pomislili da sam potpuno lud, a zatim su mi rekli da bi možda bilo moguće dobiti remorkere koji bi svojim vodenim topovima izbacivali more u zrak. Tada to nije bilo ono što sam želio, pa sam odustao. Mislim da ću ponovo pokušati, ali trebam veću podršku hrvatskih likovnih institucija. Zato: upomoć!

Kao prvi samostalni performans izvodite Ubi fluxus ibi motus u Etnografskom muzeju Rupe (Dubrovnik, 1991.), kada se zatvarate u metalni sanduk, replicirajući ondašnjoj sadašnjosti kada Dubrovnik nastoji zaštititi umjetnine u metalnim sanducima. Kao strukturno sličan performans izvodite i performans Bez naziva (1991.) u istom muzeju, koristeći staklenu vitrinu. Bi li se navedena relacija umjetnine – rat mogla primijeniti na svevremensku relaciju umjetnik – strukture moći na vlasti koja se ponekad strategijama ravnodušnosti odnosi prema umjetnicima?

– Naravno da bi – premda ne mislim da su danas baš za sve krive političke strukture moći na vlasti. To ne znači da su značajno promijenile svoju retoriku. Za nemogućnost funkcioniranja i uspostavu prave likovne infrastrukture smatram krivim i razjedinjenost likovnih institucija, duboke nezdrave konfrontacije i konflikte među kustosima i umjetnicima. Ako pogledamo ozbiljno i realno, mnogi kustosi, direktori umjetničkih institucija i voditelji udruga predstavljaju strukture moći. Zna se da neki od njih i sudjeluju u radu struktura političke vlasti. Kada bi svi oni zajedno sa značajnijim umjetnicima nastupili zajedničkom energijom, tada bi oni koji imaju vlast morali mijenjati mnoge stvari od, primjerice, obrazovnog sustava i likovne edukacije, koja i ne postoji, do uspostavljanja jedne zdrave infrastrukture u svim aspektima likovnog života. Sve se odvija na individualnim razinama. Osobne sklonosti i pristranost određuju mnoga kretanja. Ponekad pomislim da me ne drži tako jaki nagon za izražavanjem, nikada se ne bih bavio ovim poslom koji, zapravo, ne sliči ni na što. Po strani stavljam subverzivna i spontana djelovanja čiji sam vječiti pripadnik bez ikakva razmišljanja o limitima. Ipak, ako je riječ o regulativama u poslu, onda je pravi posao onaj koji se dogovora ugovorno. U jednoj pravnoj legalističkoj državi direktor likovne institucije mora otvoreno reći koliki je budžet nečije izložbe. Na osnovi toga realizaciju izložbe rješava zajedno s umjetnikom ugovorno, formalno i pravno! Tko štiti ugovore i autorska prava koja u ovoj sferi uopće ne postoje? Ovdje obje ruke treba podići u zrak za Ivana Faktora koji je u svojim organizacijskim nastojanjima prvi u Hrvatskoj, na Osječkom ljetu kulture, u okviru Performance art festivala, pokrenuo formalno-pravni okvir i uveo honorar za umjetnike. U Hrvatskoj ne postoji razvijeno legalno umjetničko tržište, pa tako nema nijednog menadžera na likovnoj sceni. Sve se odvija u podzemlju. Sve se to doima kao elementarna ili ratna nepogoda, permanentna katastrofa. Ostaje činjenica da su depoi i hermetičke kutije i nadalje naša perspektiva!

Kolači za djecu OŠ "Marin Getaldić"

Molim vas, opišite akciju Fuck the Government (OŠ Marin Getaldić, Dubrovnik, 1999.) – kolači za djecu OŠ "Marin Getaldić".

– Tada su vlada i Ministarstvo prosvjete s 1700 kuna nagradili one koji nisu štrajkali. Ja sam u vrijeme štrajka 1998. bio u Zagrebu na Zagrebačkom salonu, na koji sam bio pozvan. Kako zbog toga nisam sudjelovao u štrajku, i mene su zabunom stavili na popis štrajkolomaca koje će nagraditi tim prljavim novcem. Molio sam kolege u školi da taj novac svi zajedno uložimo u nešto što je potrebno djeci. Nitko nije htio ni čuti za navedenu ideju. Uzeo sam svoju "nagradu", otišao ravno u slastičarnicu i naručio kolače za svu djecu u školi. Naručio sam 542 kolača – svakom klincu po dva. Prodavačica se skoro srušila u nesvijest. Rekao sam joj da kolači moraju biti vrući. I bili su. Inače bih sve vratio natrag. Zamolio sam čistačice u školi da djeci podijele kolače. Cijela je škola mirisala. U osnovnom školstvu proveo sam deset bolnih godina. Smatram da je prosvjetni sustav u Hrvatskoj na visokom stupnju zlostavljanja djece školskim sustavom i programima. Ulažemo maksimalnu energiju uz minimalan rezultat. Volio bih napraviti akciju u kojoj bih kupio kolače za svu djecu u Hrvatskoj, pa nek' sve miriše.

Ponekad kao krajnji ishod performansa oblikujete i instalacije, kao što je slučaj s performansom O-kruženje (Dubrovnik, Galerija Otok, 1994.), gdje kao kružnu podnu podlogu koristite ostatke izgorjele posteljine iz skladišta dubrovačkog hotela Imperial kao vidljive ostatke granatiranja studenoga 1991., te pod istim nazivom izlažete instalaciju u Galeriji PM 1995. Isto tako, kao konačni rezultat akcije/performansa Escape (2002.) realizirali ste video instalaciju. U kojim slučajevima nastojite oblikovati instalaciju (video instalaciju) kao materijalni produžetak, trag performansa?

– Uvijek u onim situacijama kada ideja i realizacija iziskuju drukčiji proces komunikacije sa samim sobom i publikom. Inače, izgorjela posteljina iz skladišta hotela Imperial temelj su mog dosadašnjeg rada.

Čuvate li spomenutu instalaciju izgorjele posteljine?

– Da, a u međuvremenu su nastale i neke nove stvari i radovi. Uopće, cijeli taj rad počevši od serije O-kruženje, koju sam započeo 1991., pa do serije radova Where is ground zero?, započete za vrijeme boravka u New Yorku 2002., jest work in progres.

Izvedbena izolacija

Kako ste proveli vrijeme u performansu Vrata (1996., lokrumski Lazareti), u kojemu ste bili zatvoreni u Lazaretima na Lokrumu 24 sata (od 7 h do 7 h sljedećega dana)?

– Dok sam istraživao prostor, stalno su se miješali osjećaji tjeskobe i oduševljenja. Tjeskoba je bila posljedica namjene prostora i samozatvaranja u isti. Iako u vrijeme Dubrovačke Republike nikada nije došlo do konačne realizacije karantene na Lokrumu, otok Lokrum i stare zidove karantene (100x100m) iskoristio sam kao dvostruku izolaciju. Divlja mediteranska vegetacija koja je ovladala karantenskim prostorom izazvala je u meni osjećaj oduševljenja jer je bila potpuno drukčija od kultivirane vegetacije za turističke potrebe na drugim dijelovima Lokruma. Imao sam i nekoliko posjetitelja, slučajnih prolaznika. Najzanimljivija je bila jedna starija Engleskinja koja je došla u suton i smatrala da je mjesto u kojemu se nalazim prepuno duhova. Vrlo vjerno mi je napričala podosta priča o stvarnim iskustvima s tim "strašnim bićima". Kada sam konačno za njom zatvorio vrata i okrenuo se, ugledao sam jednu groznu priliku. Smrznuo sam se! Skupio sam polako hrabrost i krenuo prema njoj da bih napokon ugledao osušeno deblo koje je zbog dojmljivosti njezinih priča i pomrčinskog svjetla poprimilo zastrašujuću ljudsku formu. Poslije sam razmišljajući tražio vezu s koincidencijom dolaska baš Engleskinje, koja s jednog otoka ("gordog Albiona") dolazi na drugi i u toj dvostrukoj izolaciji pronalazi baš mene. A možda je ona bila duh!   Nevjerojatno se dogodilo već na samom početku kada sam unutar prostora pronašao veliki stari, kamenom ozidani duboki bazen-gustijernu ispunjenu pri dnu zelenom vodom. Eliptična forma bazena bila je analogna formi nagorjele posteljine koju sam pronašao u hotelu Imperial. Nisam dugo čekao da uđem unutra. Bila je to čak trostruka izolacija! Imao sam problema prilikom pokušaja izlaska iz gustijerne. Uspio sam izaći uz pomoć grana male smokve koja je rasla iz šupljih fuga kamenih zidova. To je za mene bilo jako znakovito. Bilo je još mnogo toga, i o tome bi se mogao napisati poseban tekst. Naknadno je u istom prostoru snimljen i video performans Vrata.

Može li se međusobno povezati simbolika drvene lopte iz performansa Mrtva lopta (1997.) i ptičjega pera iz performansa Bez naziva (1997.), u kojemu pero pokušavate što dulje održati u zraku dahom/puhanjem u pero?

– Može, kada je riječ o apologiji zajedništva u pokušaju leta i oslobađanja od monumentalnih prostora i povijesti pritrujenih. Ipak su refleksivne posljedice kod publike bile potpuno drukčije. Želja mi je ovdje spomenuti da rad s ptičjim perom iz jastučnice nastojim ponavljati u svim monumentalnim adekvatnim prostorima diljem svijeta. Taj sam rad ponovio 2003. u klaustru impresivnog srednjovjekovnog samostana Veruela (Let u samostanu Veruela). Ovdje se moram zahvaliti Dejanu Jokanoviću Touminu na svesrdnoj podršci u realizaciji ovoga rada i još nekih – riječ je o instalaciji Hommage to Goya, performansu Šezdesetčetiri koraka za Goyu i performansu Viva la revolucion y los testiculos del torro!/Živjela revolucija i bikova jaja!, koje sam izveo na festivalu Cambio Constante IV, Zaragoza, kao i za projekt Escape, realiziran u potpunosti s Joškom Baće na Staten Islandu (Site-Actions "Artfront/Waterfront", Newhouse Center for Contemporary Art) 2002. godine. Privučen istim radom Goran Trbuljak piše tekst Joško Baće i Božo Jurjević.

Spomenuta posljednja tri performansa (Šezdesetčetiri koraka za Goyu, Let u samostanu Veruela, Viva la revolution y los testiculos del torro!), naravno, za sada, izveli ste na festivalu Cambio Constante IV u Zaragozi. O kakvom je festivalu riječ?

– Posebno me je oduševio boravak u desakraliziranom samostanu Veruela u blizini Zaragoze namijenjenom raznim umjetničkim događanjima kao što je bio desetodnevni internacionalni festival likovne suvremene umjetnosti Cambio Constante IV. Uz službene radove i događanja moglo se raditi, prezentirati i eksperimentirati do mile volje. Cijela ekipa odisala je nevjerojatnom energijom zajedništva, a sam ambijent bio je čisti san. Ljudi su bili divni, a i svi smo bili na okupu cijelo vrijeme, što je jedina prava stvar kada je riječ o umjetničkim događanjima. Bio sam toliko nabrijan da sam izveo tri performansa. Osobito sam sretan izvedbom performansa Viva la revolucion y los testiculos del torro!/Živjela revolucija i bikova jaja!. Ispod tamošnjeg vodopada u mlinu samostana Veruela napuhavao sam crvene balone sve do njihova rasprsnuća. Mjesto me nevjerojatno uzbudilo i diglo mi adrenalin, a kad se takvo nešto dogodi, nemoguće me je zaustaviti. Bio sam vezan dugim konopom jer je uslijed snage vodopada bilo nemoguće ostati na nogama, a snaga vode prijetila je da me odnese u duboke bunare ispod samostana iz kojeg me nitko ne bi više izvukao. Ipak, snaga vode, kojoj sam uz pomoć konopa uspješno odolijevao, nosila me neizmjernom snagom, udarajući me o zidove dubokog mlina. Prethodno sam bio fizički izvanredno pripremljen. Zvuk eksplozije crvenih balona uz pomahnitalu snagu i šum vodopada odjekivao je cijelim prostorom. Publika je nakon pojedinih eksplozija balona navijala ovacijama koje su slične onima pri borbi toreadora s bikom u koridi. U borbi s vodopadom i crvenim balonima potrošio sam i posljednje atome snage. Koje li fantastične ludnice!

Kao što ističe Berislav Valušek u vašoj monografiji, do iznemoglosti radite performanse, primjerice, u performansu Vrata II (terasa tvrđave Bokar, Dubrovnik, 1998.) oštetili ste i vid, a u performansu Pomrčina (1997.) Prizemljeno sunce Ivana Kožarića, postavljeno na uglu Bogovićeve i Petrićeve ulice, nastojali ste, naravno bezuspješno, odvući na njegovo staro/prvotno mjesto. Kakve su bile reakcije prolaznika na performans Pomrčina?

– Čuo sam prilikom izvedbe da je jedan prolaznik dobacio "Vidi mazohiste!". Nakon izvedbe brojne su mi kolege izrazili iskreno oduševljenje. Najviše mi je drago da je Ivan Kožarić bio jako zadovoljan i da sam opravdao njegovo povjerenje. Zahvaljujem mu još jednom što mi je dopustio upotrebu njegova remek-djela. Želio sam izvesti i rad s kuglom, planetom-skulpturom Sphere within a Sphere Arnalda Pomodora koja stoji ispred zgrade UN-a u New Yorku. Također sam se želio vezati bangee jumping konopom za kuglu, pokušavajući žestokim kretanjem bezuspješno odvući istu s mjesta na kojem se nalazi. Bangee jumping konop stalno bi me vraćao natrag, pokazujući tako svu apsurdnost globalne situacije. I ovdje je prisutan sizifovski obrat u kojem je jedno tijelo u dinamičkom kretanju dok je drugo tijelo potpuno statično. Bangee jumping konop jedna je od osnovnih komponenti u mom prethodnom, a bit će i u mom budućem radu. Koristio sam ga dosad u performansu Pomrčina i u akciji Escape. Prilikom pripreme rada Escape 2002. i nekoliko mjeseci pred putovanje u New York gospođa Martha Wilson (Franklin Furnace, New York) obećala je naći se sa mnom kada dođem u New York i pomoći mi u traženju dopuštenja u realizaciji navedenoga performansa. Kada sam došao u New York, Martha Wilson odgovorila mi je mailom da se ne može naći sa mnom, meni i danas iz nepoznatih razloga. Otišao sam tamo s Joškom koji mi je pomogao snimiti cijelu situaciju. Skakao sam i trčao oko "kugle" ne bih li izvukao što bolje snimke za eventualnu video montažu performansa. Policajac zaštitar priveo me je na razgovor jer mu je bilo sumnjivo to što tamo radim. Jedva sam se izvukao. Morao sam glumiti oduševljenog turista koji je zaljubljen u Arnaldovu "kuglu". Sa snimljenim materijalom planiram izvesti video performans, iako su kontekst i globalna situacija još tako gorući da bih to najradije izveo na licu mjesta.

Trajna ne/sloboda

U performansu Trajna sloboda (36. Zagrebački salon, 2002.), u kojemu tematizirate teroristički napad na Twins Towers, koristite snimke žive ose ulijepljene na ploči za zaštitu agruma od insekata. Koja je simbolika ose? Iste žute ljepljive ploče za zaštitu agruma – koje je Ivica Župan interpretirao kao "metaforu opasnosti od uljeza" (usp. Slobodna Dalmacija, 15. svibnja 2001.) – koristite i u performansu Nek' po domu svjetlost sja (1998.) i u performansu Bijeli dvor (2001.).

– Van Gogh već krajem 19. stoljeća, došavši na jug Francuske, boji svoju kuću žutom bojom i slika polje gdje iznad žutozlatnog klasja odlijeću crne vrane. Bila je to najava 20. stoljeća. Franz Kafka se, nedugo nakon toga, preobrazio u kukca. Žute ploče za zaštitu agruma kao atraktivna zamka za onemogućavanje nametnika s ulijepljenim kukcima su artefakt ironične sublimacije nekih umjetničkih procesa i drastične globalne promjene ambijenta i života koncem 20. i na pragu 21. stoljeća nazvane Nek' po domu svjetlost sja. Znanost i nagli razvoj tehnologije još su u van Goghovo vrijeme najavljivali raj civilizacije. Najavljivali su ga daljnji politički procesi, bilo kapitalistički ili komunistički. Ipak, sunce sve jače prži! Koncem 20. i početkom 21. stoljeća ritam ljudskih i kulturoloških zločina poprimio je zastrašujući intenzitet. Where is ground zero? – Dubrovnik?, Mostar? Budini spomenici? WTC? Dobrovka? Beslan? Babilonski pločnik?

Moj raj su moja partnerica, sreća obiteljskog života, klinci, fascinantna kuća, taraca i vrt, dubrovačko okružje Posata, galebovi, jastrebovi, kolorit i nesavladivi prodori svjetlosti. Tu još dodajem dva prirodna kompleksa – Koče i Vododera na otoku Korčuli. Postupkom transparentnog superponiranja vizualnog materijala kao svojevrsnim sendvič preslagivanjem i dosnimavanjem započeo sam seriju impresionističkih i ekspresivno-ekstatičkih doživljaja čiji sam dio pokazao u Galeriji Karas i u UGD-u 2001.

Stabla i plodove u vrtu od insekata nametnika štitimo žutim pločama namazanim ljepilom. Nerijetko se na te ploče ulijepe i insekti koji nisu nametnici. Strahujem da smo u globalnoj slici svi već poput žive ose – sinonima prirode – živi ulijepljeni u žute ploče, kroz koje sve intenzivnije prodire sunce "Trajne (ne)slobode".

Ali spomenuti insekti iz naše perspektive djeluju kao nametnici, a iz njihove perspektive života insekata vjerojatno im mi figuriramo kao vrhunaravni nametnici. Kako u tom slijedu promatrate terorizam što ste ga tematizirali u spomenutom performansu Trajna sloboda? Isto tako, zanima me simbolika rastegnutoga tijesta kojim ste prekrili glavu preko terorističke kukuljice u spomenutom performansu.

– Pa mi i jesmo nametnici koji su proizveli takvu atmosferu! Pri tome mislim u prvom redu na najjače predstavnike globalne moći. Što se tiče terorizma, Sartre je rekao kako je terorizam atomska bomba siromašnih. "Tijesto se mijesi" rukama jezivog instrumentarija cinizma i moći. Nerijetko pod krinkom "rastegnutoga tijesta", odnosno globalnih integracija krije se sveopće licemjerje, prave terorističke namjere u osvajanju bogatstva i pozicije, a koje svoje akcije nazivaju "beskrajna pravda", odnosno "trajna sloboda". U skladu s tim svi mali i obespravljeni trebali bi biti toliko podatni za razvlačenje i formiranje bezlične pite koja se može u hipu pojesti. A sunce svima jednako sve žešće prži!

Procesi dekonceptualizacije

Može li se kontekst vašega performansa Bijeli dvor (Galerija Kazamat, Osijek, 2001.), u kojemu razrezujete prste i dlanove staklom, postaviti u duhovni dodir s izložbom Bečki akcionizam (Galerija suvremene umjetnosti, 2000.)?

– Ne. Bijeli dvor nastao je u razdoblju mog života kada sam u svom istraživanju želio otići korak dalje. Želio sam slikati! Tako su fundamentalni razlozi mog postojanja autostigmatizacijom pretpostavili krv kao početnu esenciju novog prapočetka.

Koji performans određujete prekretnicom u svom radu?

– Koncem devedesetih izgubio sam tlo pod nogama! Osjećaj praznine bio je stravično jak. Bio je to prvi signal da nešto trebam mijenjati i ispuniti svoj život novom energijom. Osjećaj rutinskog rješavanja likovnih problema gušio me na svakom koraku. Nedostajala mi je boja i zvuk. Ujedno i moj je privatni život krenuo drukčijim tijekom. Našao sam se u novom ambijentu – idile, arkadije i obiteljske intime (kako nepogrešivo i nadahnuto o svim aspektima izložbe u Galeriji Karas i piše Ivica Župan u Slobodnoj Dalmaciji, 15. svibnja 2001.) koji me pokrenuo neizmjernom snagom. Mediteranski sklop potpuno me opija. Nakon Bijelog dvora (2001.) nastaju novi eksperimenti i istraživanja. Nastaju tako već navedeni impresionistički zapisi i ekspresivno-ekstatički video performans Katarinin let (2001.). Zaključio sam tako da su pokušaji produbljivanja i samospoznaje o sebi u novoj varijanti mog postojanja ispunjeni ponajviše ekspresionističkim osobinama. Radeći video mix svojih dosadašnjih performansa izvlačio sam kratke video klipove esencijalnijih momenata, kao što je napregnuto i žestoko kretanje. Tako sam došao do spoznaje da se dobar dio mog rada i osobne prirode već od početka razvijao prema ekspresivnom. Usuđujem se na osnovi toga reći da sam tijekom svih tih godina izgradio jedan svoj osobni izraz.

Pored nastavljanja ciklusa prožetih destrukcijom (O-kruženje, Where is ground zero?) suprotstavlja se i dodiruje dio serije Nek' po domu svjetlost sja, koje nastojim objediniti. Nastaju i najnovija istraživanja prožeta slikarskim i čistim likovnim opsesijama. To su petogodišnje snimanje po ljetnom vremenu i registriranje svjetlosnih fascinacija u prirodnom kompleksu Vododera-Lumbarda (otok Korčula). Provođenje vremena od 1998. do danas u prostoru kompleksa Koče (Žrnovo-Korčula) rezultirao je dokumentacijom i video performansom istog naziva. Isti prostor korjenito mijenja i moju percepciju na relaciji fizičko – metafizičko. Ima još dosta toga napravljenog i nepokazanog, što ću valjda u ovom mileniju imati prilike pokazati. Svakako biram život!

I na kraju. Gdje je nastala fotografija gdje pokraj vas stoji zaštitar Sokola, a koja se nalazi na ovitku vaše monografije? Pretpostavljam nakon Pomrčine…

– Da, nakon izvedbe Pomrčine kada sam se otišao presvući u ulaz Švicarskog konzulata. Imao sam sreću da je cijeli performans snimao Boris Cvjetanović, meni jedan od najdražih ljudi na hrvatskoj likovnoj sceni. Nekome poput njega takva trenutna, slučajna i duhovita događanja ni u djeliću sekunde ne mogu promaći.

I pozdravite mi legendu Toma Gotovca!

Božidar Jurjević (rođen 12. veljače 1963. u Dubrovniku) je 1988. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na Odsjeku grafike u klasi prof. Petra Waldegga. Izlagao na brojnim skupnim i samostalnim izložbama.

Peformansi: Slijepac (1990.), Stablo (1990.), Bez naziva (1990., s Joškom Baće), Ubi fluxus ibi motus (1991.), Bez naziva (1991.), O-kruženje (1994.), Vrata (1996.), Most preko Rijeke dubrovačke (1996.), Bez naziva (1997.), Mrtva lopta (1997., s Joškom Baće), Bolni moment u francuskom lavoiru (1997.), Surfing u Burgundskim poljima (1997.), Pomrčina (1997.), Nek' po domu svjetlost sja (1998.), Vrata II (1998.), Nek' po domu svjetlost sja II (1998.), U ime oca, sina i duha svetoga (1999., iz serije Nek' po domu svjetlost sja), Tvoja pobjeda – tvoj izbor! (1999., iz serije Nek' po domu svjetlost sja), video performans Katarinin let (2001.), Bijeli dvor (2001.), Trajna sloboda (2002.), Escape (2002., s Josipom Baće), Đir (2003.), instalacija Hommage to Goya, performans Šezdesetčetiri koraka za Goyu, performans Let u samostanu Veruela, performans Viva la revolution y los testiculos del torro!/Živjela revolucija i bikova jaja! (2003., Arte en Orbita – Cambio Constante IV, Zaragoza).

Intervencije-akcije: Pustinja slobode (1990., sa Slavenom Toljem i Marojicom Mitrovićem), Mir (1991., s Joškom Baće), Duga (1996.), Koče (1998., s Joškom Baće), Fuck the Government (1999.), Ribanje (2003., s Joškom Baće).