Razgovor s Brankom Cerovcem

Za temu prošlogodišnje FONA-e odabrali ste termin “Nesvrstani”, sugerirajući kako umjetnost ne smije heteronomno subordinirati prema odrednicama “prihvatljivih”, “podobnih” političkih i po/etičkih direkcija. Pritom ste istaknuli kako je Miško Šuvaković u po/etikama određenih izložbenih manifestacija (npr. Venecijanski bijenale, Documenta, Manifesta) razotkrio određene ideološke strategije “s manje ili više primjerenom i ‘podobnom’ borbenom strategijom i taktikom”. Slijedom navedenoga, Marina Gržinić u svojoj knjizi Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije strategiju balkanizacije Balkana koja se ostvaruje preko estetskog razotkriva, primjerice, u izložbi In search for Balkania (Graz, 2000) kustosa Petra Weibela i suradnika te u izložbi Blood and Honey kustosa Haralda Szeemanna (Beč, 2003).

– Razumijem vašu primjedbu. Jasno je da u dinamici izložbenih strategija i taktika postoje različite, moguće i oprečne opcije, nesumjerljivi “specijalni jezici”, međusobne isključivosti, drastične, konfliktne situacije! Inače se ne bi radilo o dinamici, ponekad čak dramatici, sve do malih ili većih katastrofa. Stoga je pojam heteronomije neodvojiv, s jedne strane, od Kantove Kritike praktičnog uma, a s druge, od inzistiranja na važnosti autonomno određenog umjetničkog čina, djela, estetske dimenzije i problematike, onkraj svih bivših, aktualnih i potencijalnih geopolitičkih podjela, strategija, taktika. “Nesvrstani” nisu više ni Tito ni Nehru ni Naser, već “indie” umjetnici, anarhoidni tipovi, koji se poput nomadske “ratne mašine” u Deleuzea & Guattarija kreću glatkim prostorom urbanih mora, pustinja, prerija, stepa… metaforički, ali ne i jedino metaforički mišljeno. Postoje urbani Indie-janci, gradska plemena, felasi, art-freaks poput Dundare, Adaptera, pa i odnedavno slavna Damira Stojnića, koji je u dubini duše, odnosno tijela, ipak i dalje – “indie”.

O nezavisnosti, primjerice. Achile Bonito Oliva u Ideologiji izdajnika mudro ističe značaj takozvane subjektivnosti, prava na subjektivnost, borbe za umjetnički koncept koja je kao i umjetnička produkcija: nipošto nije nužno “objektivna”, “istinita”; riječju, maniristička je u dubljem smislu. Onkraj dobra i zla, da zahvalim i Nietzscheu na oštroumnoj relativizaciji tih moralističkih opreka. Barem u estetskoj domeni.

Goli otok: “transartistički” projekt

U okviru FONA-e, zajedno sa Svenom Stilinovićem i Damirom Čargonjom, pokrenuli ste i akciju Goli otok – Novi hrvatski turizam. Osim akcija i performansa ostvarenih u okviru spomenutoga projekta zanima me jesu li vam poznate akcije/performansi/happeninzi koje su možda inicirali sami zatvorenici?

– Projekt Art centar Goli otok i festival na Golom uključivao je sudjelovanje ex-robijaša iz povijesnog razdoblja IB-a, pri čemu se posebice ističe pokojni Ante Zemljar. No, to su mahom književnici koji se izražavaju riječju i gestom i nisu obrazovani kao likovni umjetnici ni performeri u ma kojem smislu. Žele govoriti, tako da su nastupali čitajući poeziju – Zemljar pjesme iz svog danas slavnog Pakla nade istodobno s nastupima slikara i performera Zlatka Kutnjaka i ravnopravno s domaćim i inozemnim likovnim umjetnicima, glazbenicima, među kojima i sa Zoffom, svima koji su osjetili poriv da se nekako iskažu. To je “transartistički” projekt, akcionizam usmjeren na izmjenu neadekvatne društvene svijesti i odnosa prema nekim važnim pitanjima povezanim s nedavnom poviješću i budućim razvojem svijesti, a što nije samo estetsko pitanje. Radi se o ethosu, praktičkim pitanjima morala, politike, prava, ljudskih prava, posebice, razvoja civilnog društva. Goli otok nije komad hridine; taj objekt kao povijesni topos i simbolno obilježeno mjesto ima univerzalno značenje i međunarodnu pozornost, na čemu kao tim radimo od srpnja 2000. godine.

Kako komentirate inicijativu prijedloga za donošenje zakona o spomen-području Goli otok prema kojemu bi se jedan dio nekadašnjeg zloglasnog zatvora proglasio spomen-područjem? Riječ je o prijedlogu Alena Andreškića, člana Poglavarstva Grada Raba i direktoru Turističke zajednice Lopar. I u kojoj se fazi nalazi prijedlog MMC-Rijeka da se Goli otok modificira u međunarodnu umjetničku koloniju, ili kao što je Zoran Licul, jedan od organizatora akcije Goli otok – Novi hrvatski turizam, istaknuo: kako se navedenim projektom nastoji od Golog otoka napraviti memorijalni spomenik po uzoru na Alcatraz?

– Situacija je danas takva da je MMC-Rijeka priznat na puno višoj razini od lokalne te da to i lokalne vlasti moraju shvatiti i prihvatiti, mada teška srca. Inicijative ne držim nipošto lokalnima. Da zakon o spomen području Goli otok treba donijeti, postalo je jasno. Gospodin Andreškić treba to predložiti, ako Grad Rab želi participirati u civiliziranu gospodarenju tim spomen-područjem. No, rekoh, povijesni značaj tog kompleksa uvelike nadilazi lokalne interese, tako da svi građani Republike Hrvatske, napokon, i najviše državne instancije, pa i gospodin Stjepan Mesić, ali i međunarodna javnost – Berlage institut, Rotterdam; Griftheater, pa i Republika San Marino, zar ne? – budno prate što se dešava, kakva li se politika vodi.

MMC d.o.o. Rijeka organizator je akcije Goli otok – Novi hrvatski turizam, a sudjelovali smo od početka u ideiranju i organizaciji te akcije Čargonja, direktor, Sven Stilinović i ja. Zoran Licul nije “jedan od organizatora” niti je sudjelovao u tim akcijama, pa ni ideje o Alcatrazu nisu njegove niti su sad bitne. Nema smisla frazirati. Jasno je već dulje vrijeme da Goli otok i Sveti Grgur – na kojem su tragovi ženskog dijela kaznionice, što nije nebitno, molim! – treba zaštititi i urediti na nekoj iole uljudbenoj razini. Što ćemo sa Svetim Grgurom, ex-kaznionicom za žene, hm? Ne zna se!

Naravno da treba Goli otok biti zaštićen kao memorijalni centar, ali i kao otok na kojemu se može živjeti. K tome, otoci Prvić, Sveti Grgur, Goli jesu i zaštićene biocenoze. Dakle, nikakvih lovišta, veprova, kamenoloma s jeftinom, to jest ropskom radnom snagom ni skijališta tipa onog u Dubaiju ne treba Golom otoku. Goli otok nije zoološki vrt ni industrijsko čudovište ni zabavište za dokone strane i domaće turiste, iako turisti trebaju moći slobodno dolaziti i boraviti na otoku. Na Golom postoje dvije uvale s golemim mogućnostima, s objektima nekoć sposobnim za smještaj nekoliko tisuća ljudi; toliko bi ih moglo živjeti na otoku samo da je normalno uređen i opskrbljen nužnom infrastrukturom i logističkom potporom Raba i Lopara, što baš i nije, ali bit će!

Ono što ja predlažem jest da se pored muzeja, memorijalnog centra, na Golom otoku osigura i određeni izvanmemorijalni, neoficijelni, ali dopušteni civilni prostor za Art centar i umjetničko djelovanje, makar i site-specific kao i dosad. No, zaslužili smo i uređenje zgrade ex-oficirske igračnice, kuglane, ili neke u blizini luke u pravi, tehnički opremljen Umjetnički centar, s tekućom i pitkom vodom i strujom gdje bi se moglo i smjelo, čak trebalo kontinuirano djelovati. Termin “kolonija” nije mi baš po volji. Art centar ima neko značenje, a već je arhitekt Vladi Bralić svojedobno za MMC izradio projekt uređenja zgrade. Kulturno djelovanje na samom otoku trebalo bi se razviti istodobno s razvojem infrastrukture i superstrukture za normalan život na otoku, pa i za turizam, ali ne u smislu masovnog i destruktivnog po biocenozu otoka i mora. Nije svejedno kakav ćemo turizam na otoku razviti. To je u fazi višegodišnjih kontinuiranih pregovora s lokalnim i državnim instancijama gospodarenja otokom.

Jaki akcionistički karakteri

U tekstu Poetike, inovacije, konfrontacije, objavljenom u Konturi (broj 80), spominjete za rane osamdesete jak uspon subkulturnog, punk-rock i novovalnog performerskog, akcionističkog djelovanja Predraga Kraljevića-Kralja (Termiti), Damira Martinovića-Mrleta (Termiti, Let 3), Zorana Štajduhara-Zoffa (Grč), Marije Štrajh te modnog dizajnera i umjetnika Gorana Nemarnika Gusa. Koji su se njihovi performansi/akcije/happeninzi posebno zadržali u kolektivnom sjećanju kontrakulturne riječke scene?

– Gus je legenda; lik koji je zaslužan za imidž, cool ponašanje, modni dizajn, scenografiju pankoidne, industrijsko-postindustrijske Rijeke. Taj je tip nešto stariji te je, poput Iggyja Popa, jedan od vječnih suboraca na subkulturnoj i art sceni rokerske Rijeke od ranih sedamdesetih. Na toj se sceni ne dijele strogo performeri od ne-performera. Računaju se jaki likovi, ne samo u značenju “imagea” ili životne ideologije već po značaju, karakteru, inkarniranju nekih odlika koje se cijene – analogno onom kako je Nietzsche vidio predsokratovske filozofe u tragičnom razdoblju Grka. Punk nastupa s Parafom i Termitima, a Kralj i Mrle nastupali su kao performeri, ne samo u smislu “izvođača”, od kasnih 70-ih. Kraljeva neobuzdanost u Kristalnoj dvorani mainstream hotela bila je istinski prodor nečeg estetskog, začudnog, apostrofiran činjenicom da je performans uspio pobijediti čak i normalno očekivanu “reakciju” dežurnih snaga društvenog poretka, čak i cenzuru. To nitko od akademskih umjetnika – s časnom iznimkom slikara-akcionista Kutnjaka! – nije ni pokušao. Riječki body artisti i performeri mahom su vezani za rock tradiciju. No, nije li tako i sa zagrebačkim? Jerman to neumorno ističe, a Svena Stilinovića teško je i opisati bez referencija na Rolling Stonese i Free. Zoran Štajduhar Zoff jak je i kao pjesnik i kao performer. Nije ga baš neophodno uspoređivati s Laibachom jer su riječki punk, novorockovska scena i senzibilitet nastajali otprije i istodobno sa slovenskom. Točnije, Slovenci su dolazili u Rijeku i na otok Silbu. Svi su se ti protagonisti u početku zajedno formirali, uz divergenciju, spontanu. Istaknuo bih važnost Zoffova nastupa s Grčem na Križankama, na jakom koncertu zajedno s bendovima SCH iz Sarajeva i Mizar iz Skopja, neposredno pred definitivnu političku katastrofu SFRJ. Grč je na sjajnu recepciju bio naišao i u Sarajevu i u Beogradu: radi se o arhetipskom, elementarnom iskazu u kojemu se govori – kao i u Jami – o figurama Gospodara i Roba, o bijesu, revoltu, volji, smrti, borbi, krvi, a ne o “gospodinu generalu” i sentimentalno-demagoškim domoljubnim popijevkama, ali ni o simulacionizmu i popizmu koji je u kasnijim fazama Laibachova pohoda itekako prisutan. Poetički, zašto ne spomenuti radije Borghesiju nego Laibach? Problematika nije primarno politička, nego antropološka, poput “arhaične duše” u posthistorijsko doba; poput takozvanog “posthumanizma”. Mirne savjesti tvrdim da je poezija Grča uistinu kvalitetna poezija, a ne ideologijski diskurz ma koje politike. Nitko je nije izmanipulirao ni koristio – naročito ne tijekom 90-ih! Paradoksalno? No, rekoh što mislim. Mrle je, pak, otpočetka bio svjestan žanra performansa kao “arta”, “likovne umjetnosti”; zabilježeni su njegovi performansi u sklopu programa Likovne radionice Opatija 80-ih godina. Kolektivno sjećanje? Pa, Kralja u Kristalnoj dvorani i s WC školjkom na glavi, njegova transa, divljine, cool face, afekta i neuračunljivosti – a sve u isti mah, pred eksploziju! – toga će se generacije sjećati. Pogledajte snimke u filmu Ritam rock plemena o povijesti riječkog rocka. Radi se o paradigmi. U odnosu na pitanja o Artu, ovdje je bitno istaknuti da se bez Kutnjaka i pojedinih protagonista rock scene (Laginja, Kralj, Mrle…) do 1980. ne bi u Rijeci ni u Opatiji dogodilo ništa od akcionističkih “incidenata” kakve Francuska, Austrija, Amerika pamte od 50-ih, 60-ih godina, a to je nemimoilazni dio priče o Contemporary Artu. U Klubu Palach 80-ih se stalno nešto događalo; izvodili su se performansi, naravno, ne “strogo” umjetnički, ali ipak! Ta ni u Warholovoj Factory nije se sve zbivalo po žnjorici oficijelne umjetnosti. Bilo je i tzv. movinga, trasha, popističkog zezanja, travestija i egzibicionizma – “dekadentnog” užitka, riječju.

Ujedno u navedenom tekstu naglašavate kako je nova performerska, akcionistička, novomedijska, site-specific, urbana, public art scena u Rijeci “začeta i ojačala tijekom druge polovice 90-ih godina, preciznije od 1995. do 2000. godine”. Koji su se autori profilirali posebice u okviru performerske i akcionističke scene?

– Radi se o tome da je upravo sredinom 90-ih, nakon moga projekta Suvremeni riječki umjetnici – dio nove hrvatske umjetnosti (Osijek, Zagreb, Rijeka; zima – proljeće 1995) veći broj mladih umjetnica i umjetnika, koje sam već spomenuo u prošlom broju Zareza, nakon dogovora sa mnom došlo na tribinu sazvanu u povodu te izložbe Moderne galerije Rijeka, danas Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, na kojoj smo svi zajedno artikulirali neku vrstu kolektivnog nastupa kao Klub mladih umjetnika, odnosno Grupa mladih. Ta grupa – predvođena umjetnicama Larom Badurina, Jasnom Šikanja, Melitom Sorola Staničić te umjetnikom Predragom Todorovićem – inicirala je niz umjetničkih akcija i izložaba ne samo u Rijeci i okolici nego i u drugim mjestima, gradeći neformalnu mrežu komunikacije i djelovanja. U tim akcijama već su sudjelovali danas istaknuti riječki umjetnici Damir Stojnić, David Maljković, Tomislav Ćurković, Tanja Golić, Nikola Ukić i cijeli niz drugih. Tanja Golić pojavila se s prvim videoradovima, a potom i Alen Floričić iz Rapca do 1996, 1997. godine. No, jači performerski nastup Stojnića, Kovačićeka, Mustaća i inih, danas Dundare, desio se, samosvjesno, tek u posljednjih nekoliko godina, nakon 2000, ako se nećemo vraćati na Mustaćev performerski ciklus iz 80-ih, o čemu je on govorio nedavno za Zarez.

Akcionizam Zlatka Kutnjaka

U sklopu performansa izvedenih u okviru programa Nova riječka scena/FONA 2006. u organizaciji MMC-Rijeka 24. ožujka održali ste uvodno predavanje na temu razvoja i specifičnosti nove riječke performerske scene, koja, kako ste naglasili, ove godine može proslaviti tridesetu godišnjicu akcionističkog djelovanja riječkog slikara i performera Zlatka Kutnjaka. Možete li ukratko izložiti retrospektivu njegova akcionističkog djelovanja? Navedeno mi je osobno zanimljivo s obzirom na to da je u Valu 20. siječnja 1989. objavljen članak s naslovom Krešo Mustać, jedini hrvatski performancer.

– Mustać je u redu, ali nije jedini bio ni u Rijeci, a člankopisac iz tog starog Vala kao da nikad nije čuo za Novu umjetničku praksu, Toma Gotovca aka Antonija Lauera, Dalibora Martinisa, za Crveni Peristil, Vladimira Dodiga Trokuta, Zlatka Kutnjaka, Marijana Molnara, Grupu šestorice, Vlastu Delimar i sve što se radilo diljem Hrvatske sedamdesetih i osamdesetih godina.

Zlatko Kutnjak, Marijan Vejvoda, cijeli “Kastavski krug” stršili su u Rijeci od osnutka sredinom 70-ih! Kutnjak je od 1974. studirao slikarstvo na ALU u Zagrebu, sudjelujući za studija i po povratku sa studija u Rijeku, potkraj 70-ih, u djelatnostima zagrebačkih prijatelja umjetnika, mahom postkonceptualista, na javnim prostorima, u Podrumu (Podroom) i u Galeriji PM. Akcije Bez prisustva ljudi na riječkom Korzu 1978, akcija Svijest uz rovinjsku izložbu Ex tempore 1979, snažna aktivnost te 1979. godine: akcije Izgažena umjetnost u Zagrebu i Rijeci, Javno trganje plakata, Svjesno prisustvo rada u Rijeci, skupne akcije s ekipom oko zagrebačkog Podruma (Podroom), akcije na Rapskim likovnim susretima 1980, utemeljenje jednodnevne likovne kolonije s Greškom – s grupom prijatelja u Mošćeničkoj Dragi 1981, djelovanje u Likovnoj radionici Opatija od ranih 80-ih i sudjelovanje na riječkim Biennalima mladih jugoslavenskih umjetnika, koji su bili itekako važna i vitalna manifestacija kroz cijele 80-te. Sve su to važne akcije za ranu, herojsku fazu razvoja performansa i akcionizma u Rijeci, i istodobne s odgovarajućom umjetničkom praksom u Zagrebu, Osijeku, Splitu, po cijeloj ondašnjoj Hrvatskoj i SFRJ, koja se tih poletnih godina još nije svela na “ex-Yu”. Svi su priznavali i cijenili jednog Rašu Todosijevića ili jednu Marinu Abramović.

Zlatko Kutnjak izveo je sjajne performanse na Golom otoku, u Oficirskoj kuglani, čije je goleme naslage prašine s poda očistio golim rukama, izglancao dlanom, za vrijeme Zemljarova čitanja Pakla nade. Na tako otvorenoj površini izložio je oslikane listove papira. To je trebalo gledati!

MMC (Palach) i “off” art fešte

Kako biste prokomentirali performanse koje smo mogli vidjeti u okviru spomenutoga programa Nova riječka scena/FONA 2006?

– Dan performansa shvaćam kao kreativnu feštu upriličenu u prigodno uređenu ambijentu Kluba Palach, kao zanimljivo druženje i medijsku najavu, odnosno početak neformalnog dijela ovogodišnje FONA-e, Festivala nove umjetnosti, čija će tema biti SLIKA, a središnja će se zbivanja trebati temeljito organizirati i realizirati tijekom ljeta 2006. godine. Stoga ne bih posebno komentirao ni kritizirao sav taj happening i moving koje Čargonja i Kovačićek znaju često upriličiti. Naime, mislim da je jako dobro da postoje takvi klupski prostori za živo i ponekad kreativno druženje, takve entuzijastične “off” fešte koje uključuju i artističku komponentu. Ne treba inzistirati na “analizi”, “kritičnosti”; ponekad treba djelovati empatijski, sinergijski, entuzijastično, Nietzsche bi rekao – dionizijski. Prihvatiti nastupe Dundare, Kovačićeka, Čarlija, Mustaća, Stojnića, Zoffa, uključujući kuhinju, zezanje, druženje, razgovor, glazbeni mix, bez inzistiranja na lapidarnosti koncepta, ekonomičnosti izvedbe, perfekcionizmu ili poruci. Fiesta, fešta, svetkovina, nije samo Art u jakom, patetičnom smislu termina.

O kustoskoj autonomiji

I na kraju, kao viši kustos riječkog MMSU-a koju biste izložbu željeli prirediti a da vas u tome ne priječe nikakve heteronomije, pa, eto, ni novčane?

– Kao viši kustos jednoga Muzeja apsolutno sam svjestan velikog stupnja nemogućnosti da se ostvare najdublje estetske želje i preferencije jer svaki prijedlog prolazi kroz hijerarhijski determinirano sito i rešeto vijeća, komisija, upravnih instancija Ustanove i Osnivača, pa i Države, naravno.

Bolje je razvijati strategije i taktike niza samostalnih i tematskih izložbi putem kojih je moguće kreativno pomoći autorima koji potpuno nezasluženo ili čak nepravično ispaštaju na umjetno hipostaziranim marginalnim, autsajderskim, alternativnim ne-položajima, upravo zbog vlastitih konceptualnih i intelektualnih prednosti, a ne inferiornosti, koju pretjerano cijenjeni i prebogati mainstream kičeri i toliki ignoranti iz redova Struke sugeriraju neupućenoj, naivnoj i obeznanjenoj “javnosti”. Bit ću jako zadovoljan ako do lipnja realiziram najavljenu retrospektivu, odnosno veću monografsku izložbu Zlatka Kutnjaka, s ključnim radovima od 1974. do danas. Naime, nakon tri desetljeća slikarskog djelovanja taj jedinstveni riječki umjetnik nema ni luksuznijeg kataloga, a kamoli monografije jer mu nikad nije ni bila priređena velika samostalna izložba niti je itko odvojio iole pristojnu svotu novca da mu otkupi najznačajnija umjetnička ostvarenja iz 70-ih i ranih 80-ih godina. Izazov mi je estetske i etičke prirode ozbiljno se pozabaviti upravo takvim “slučajevima”, a ne financijski isplativim, unosnim a beznačajnim mazalima bez duha, ali s cijelom policom monografija i predugom bibliografijom tekstova iz pera i računala stručnih ulizica i reketara. Nadam se da će čitatelji “ZaReza” dobro razumjeti o čemu govorim.