15.7.2004.

Suzana Marjanić  

Razgovor s Brankom Sušcem i Šandorom Slackim

razgovor

Koje su vas okolnosti potakle na ispisivanje upitnika što ste ga dijelili prije predstave-radne verzije Krugovi, koji otvarate konstatacijom o tome “kako sada stvari stoje” u/oko Dr. INAT-a: “Zbog realne mogućnosti da se kazalište Dr. INAT, koje 20 godina radi s istim voditeljem, zatvori u vlastitu hermetičnu sliku i poetiku, (…), odlučili smo da naša najnovija predstava Krugovi pred publiku i kritiku iziđe u radnoj verziji.”

– Sušac: Work in progress zasad nam nudi apsolutnu sigurnost s obzirom na to da se može dogoditi da jednostavno stanemo. Riječ je o stvarnom preispitivanju možemo li ili ne možemo dalje. Osnovu, polazište Krugova, čini slikarstvo Francisa Bacona koje sam slučajno duhovno sreo u Centru Georges Pompidou na njegovoj velikoj retrospektivi. Koliko će ili neće ostati u predstavi Baconovo slikarstvo, zasad nije bitno, bitno je da mi je dao nešto iz želuca. Zbog raznoraznih okolnosti nisam uspio sve provesti. Navodim nekoliko primjera: Šandor je bio mjesec i pol u gipsu; pored toga radi na rendgenu i toliko je ozračen da nam na predstavama može služiti kao dodatna rasvjeta. (smijeh) Nataša, koja je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Bologni, i upisala magisterij u Zagrebu, radi u pekarnici, a Skala, koja isto tako treba diplomirati na spomenutoj akademiji, naravno, u ovome gradu ne može naći normalan posao te je završila tečaj aroma-masaže i sada dnevno radi sedam, osam sati masažu kod neke koja naplaćuje 150 kuna, a njoj daje 20. Naravno, na probe dolazi potpuno mrtva. Imao sam svega dvije poštene probe, u smislu da se radi tri, četiri sati. Riječ je o neugodnosti – tako se radilo da nisam zaslužio da sam i toliko napravio. Marina Štembergar, koja je zaslužna za kostimografiju predstave, i koja je toliko dala INK-u, tom istom kazalištu dužna je 150 tisuća kuna i sada radi u gostionici, i zato mi je izložba njezinih kazališnih kostima, koja je otvorena trećega dana PUF-a, iznimno važna. Možda je se, na kraju krajeva, netko sjeti i možda je vrate kao izuzetnu kostimografkinju. Sve su to primjeri koji ukazuju da Pula voli svoje školovane i talentirane ljude.

Hermetički krugovi i izmetine života

Dakle, zašto Krugovi? Možda i nije adekvatan naziv radne verzije; možda to ovoga trenutka i nije bitno. Polazišta su nam bili krugovi oko nas iz kojih nije moguće nikako izaći, stalno si u govnima… Takav nam je cijeli životni krug. (smijeh) U završnoj sceni ostat će ogledalo u kojemu će se i publici ponuditi mogućnost sagledavanja vlastitih životnih krugova, ali jednako tako i znakovni jezik stjuardesa, njihov scenski nastup, s naglaskom na znak opasnosti koji ljude, putnike, gledatelje upućuje van. Otkrivanje ogledala trebalo bi potencirati publiku na razmišljanje o vlastitim krugovima.

– Slacki: Razmišljali smo o nekoj laganoj promjeni u radu s obzirom na to da smo neke stvari pomalo ostavili iza sebe. Željeli bismo nešto što bi nam dalo motiv da počnemo ipak nešto mijenjati – možda način iskaza na sceni u smislu daljnjeg koraka kazališnoga iskoraka, ali istovremeno, naravno, da ostane sačuvana INAT-ova karakteristika. Što se tiče naslova Krugovi, kao što je već Branko rekao, polazišta su nam bili krugovi u nama samima. Živimo u jednom određenom svijetu koji je praktički hermetički zatvoren oko nas. Isto tako, nosimo tu hermetičnost u sebi, što je ugrađeno odgojem i društvom, a kada netko pokuša tu hermetičnost razbiti, izaći iz toga kruga, ulazi u hermetičnost sljedećega kruga. Ciklus izlaženja iz krugova ponovo otvara novi ciklus, i stalno se ponovo nalaziš u nekom krugu iz kojega, zapravo, ne nalaziš izlaz, što simbolizira, primjerice, scena u kojoj su tri ženske figure u bijelom bijelim trakama o gležnjevima privezane za WC-školjke. Što se posljednje scene tiče, razmišljali smo o tome da nabavimo plastične trake na kojima bi se aplicirala zrcalna folija i koje bismo spustili doslovno pred publiku tako da ih odvojimo od scene, da imaju sebe na sceni kao vlastiti odraz na sceni.

Hefnerova zečica

Predstavu otvarate dolaskom muške Hefnerove zečice (Šandor Slacki) koja/koji publici ispred ulaza u dvoranu nudi pladanj s bombonima. Može li se, uz ostalo, navedena scena otvaranja interpretirati kao ironija na pojedine “slatkasto-naivne” kazališne po/etike?

– Sušac: Početak je u zamisli, zapravo, malo dulji – muška zečica kao Hefnerova zečica trebala je doći iz jedne dugačke sale, hodnika Rojca, iz zlatnog ormara, a u hodniku trebalo je biti izvješeno rublje, po mogućnosti prljavo. Ima još jedna stvar koja je vrlo važna; ovom predstavom odlazim namjerno u kič – primjerice, kao što su kičeraj kada se tri ženske figure u bijelom perikama modificiraju u Barbike. Naravno, nisam siguran jesam li na pravom putu, jer osjećam da je to neki moj novi kazališni život. Raditi predstavu na ovakav način jest strava s obzirom na to da je riječ o drukčijem procesu od onoga u institucionalnom kazalištu kada se sklapa ugovor. U izvaninstitucionalnim kazališnim iskoracima riječ je o sasvim drukčijem procesu; to je učenje, za mene i mučenje (smijeh), pogotovo u fazi rada kada se suočavaš s nesigurnošću. Ekspresionistički koncept da ne razmišljam logički o scenama, nego da nam dolaze iz želuca, nisam proveo do kraja kao koncept. Nadam se da ću ga oblikovati u završnici predstave.

– Slacki: Razmišljali smo o kičeraju, kako čovjek neke stvari koje su lijepe, transformira, degradira u kič. Primjerice, slika muške zečice propituje degradaciju ženske ljepote u poziciju u kojoj se vrednuje samo njihova ljuštura i iskorištava se njihova osobnost u ispraznosti. Jedan takav marketinški trik žensku ljepotu pretvara u Hefnerove zečice, u nešto što je isključiva spolnost.

PUF-ovska apotropejska mačka

Na ovogodišnjem plakatu PUF-a nalazi se mačka koja je ikonografski slična crnoj mački s plakata sedmoga PUF-a, s razlikom što se ovogodišnja PUF-ovska bijelo-siva-smećkasta mačka nalazi na raskrižju “10 godina teatarske (ne)snošljivosti”, što je ipak “optimističnija” verzija od prošlogodišnjega demoniziranoga plakata s crvenim mačkom na cesti ili Brankovim komentarom: “Stari, ofucani mačak na cesti koji čeka da ga netko zgazi…” (Zarez, 17. srpnja 2003.).

– Sušac: Predrag Spasojević, autor plakata, tvorac je prošlogodišnje tematske odrednice PUF-a “teatar života”, a i ovogodišnjega slogana PUF-a “10 godina teatarske (ne)snošljivosti”, kao osjećaja stanja hrvatskoga teatra, a posebice stanja ovogodišnjega PUF-a sa znakovima zabrana. Riječ je o simbolu raskrižja koji označava da krećemo ponovno, bez obzira i s obzirom na poslovičnih devet mačjih života.

– Slacki: Pridodajem. U nekom davnom bivšem sistemu za putovanja na festivale uvijek smo mogli dobiti deset slobodnih dana, što je bio državni poticaj, dakle, nešto što se zakonom poticalo, a sada mi za putovanja na festivale ostaje samo mogućnost da iskoristim godišnji odmor. Primjerice, na PUF-u moramo funkcionirati 16-18 sati dnevno. Recimo, da je Ministarstvo kulture jako dobro informirano o PUF-u, međutim, čak i istarska i pulska sredstva informiranja već izvjesno vrijeme izbjegavaju ikakav bliži kontakt, nešto što bi se moglo pokazati kao vrijednost u gradu. Naime, uvijek se nađe nešto što je važnije. Recimo, nogomet je daleko važniji za ovaj grad, jer je sad i Istra ušla u prvu ligu, a to su mjesta gdje se obrće golem novac, dok se na naše predstave ulazi besplatno. Samo četvero ljudi vuče sav pogon PUF-a – dakle, Branko, neumorna Iva Đorđević, sjajan tehničar-heroj Marko Bolković i ja. Primjerice, za dvadesetogodišnje aktivno bavljenje kazalištem dobio sam samo jednu kritiku u kojoj je kritičar zabilježio “obnovili smo Masku crvene smrti”, te da je to “velika predstava za velikog glumca”. Sada mu se ovom prilikom zahvaljujem, jer to je bila jedina potvrda mojega dvadesetogodišnjeg rada u Dr. INAT-u.

Ples s oderanim zecom

Koju simboliku upisujete u scenu u kojoj muška figura u bijelom (Šandor u bijelom smokingu) pleše s rascopanim, oderanim zecom?

– Sušac: Marina Štembergar još nije završila navedenu crvenu figurinu. Riječ je o oderanom zecu za razliku od onih prekrasnih, bijelih zečića-igračaka na navijanje. Ne znamo cijeniti sitne ljepote, ne znamo se družiti, izgubili smo su tu negdje, kako je to Tuđman imenovao – bespućima povijesne zbiljnosti. (smijeh) Mi smo strava; riječ je o četiri milijuna histeričnih ljudi totalno izgubljenih u vremenu i prostoru. Ne razumijem zašto želimo ili ne želimo u Evropu. Naime, mi smo tako histerični da, zapravo, nemamo što tamo raditi, a onaj mali dio građana Hrvatske koji su normalni – oni jesu Evropljani i njima nije potrebno priznanje Evropske unije. Histerične bi ipak trebalo ograditi, i to bi bilo dobro za Evropu.

– Slacki: Pokušali smo upotrijebiti nekoliko slojeva kompleksne, višeslojne simbolike zeca, s naglaskom od njegove simbolike plodnosti do Hefnerovih zečica, degradacije ljepote u mašineriju zabave.

Ipak i usprkos svemu: “Karlo Rojc je živ!”

I, na kraju, jedno retoričko pitanje: kakva je sudbina bivše vojarne Karlo Rojc u njezinu mogućem preoblikovanju u multimedijalni centar? Podsjećam da ste (uz smijeh) na prošlogodišnjem PUF-u izjavili “Rojc je, nažalost, postao jedna sitna lokalna politička trgovina. Upravo sam izgubio posao” (Zarez, 17. srpnja 2003.), kao i na to da je osmi PUF otvoren apotropejskim happeningom Prsten oko bivše vojarne uz funeralni “marš” Addio Pola Francija Blaškovića.

– Sušac: Ponovo primjer: nedavno smo s predstavom I cvrčci su utihnuli gostovali u Norveškoj na Stamsund International Theatre festivalu, što mi je izniman doživljaj – taj smireni đir, kombinacija grada umjetnika i ribara, opuštenosti, toga da sve funkcionira, nakon čega se vraćam među četiri milijuna histeričnih građana Hrvatske i u Pulu. Tada sam ustanovio nešto što mi je iznimno važno – drkadžije govore o spomeniku Jamesu Joyceu, ali tako je dobro poznato da Joyce nije mogao smisliti Pulu i tada sam zaključio, barem sam tako osjetio, da nema grada u svijetu gdje se čovjek može osjećati tako sam kao u Puli. To mi se sada napokon iskristalizirao. Nije riječ o voljenju ili nevoljenju grada, nego o tome da je to grad u kojemu ima mnogo politike, a, nažalost, malo konkretnih stvari – i tu sam rečenicu konačno definirao nakon toliko godina.

O Rojcu sam rekao samome sebi da više o tome ne govorim jer to su stvarno bila mučenja, i tu sam od svega odustao. Ogorčen sam na sve to i to je tema o kojoj stvarno ne mogu više govoriti. U kontekstu navedenoga, značajno je da je film The Secret Eyes of Karlo Rojc snimio amsterdamski Silo Theater. Rojc je živ, ne mogu ga zgaziti; Rojc živi svoj život. Ćao.