Razgovor s Camdenom Joyem

Najnovija zbirka tekstova gospodina Joya zaslužuje malo više od uobičajenih kimanja glavom i nazdravljanja martinijem prigodno rezerviranih modernih književnih krugova. Opasan je mislilac taj Camden Joy. Poprilično odlučan neovisan pisac. A knjiga koju je objavio neovisan izdavač podsjeća pomalo na oružje – drukčije vam leži u rukama kada je izvučete iz torbe na svjetlo dana. Naime, možete njome naokolo vitlati kao pištoljem, i nitko vas neće baciti na ulicu zbog tog prekršaja. Možete čitati njezine precizne i pakosne odlomke dok čekate u redu za svjedočenje na sudu ili kod frizera a da nitko ne nasluti što smjerate. Na koga će utjecati mračne tajne samo vama znane? Knjiga poput Joyeve Last Rock Star Book kreće se izvan dohvata radara, tako da kada postane vidljiva, u svom svojem instinktivnom bijesu, ne može a da ne izazove konfliktni skup uvrnutih prosvjetljenja: “Mislim da je doista nešto otkrio”, ili “Ovaj je čovjek potpuni sociopat”, ili “Mislim da nikada u svojemu životu nisam pročitao blistaviji odlomak koji opisuje nezamislivu ljepotu ženskoga glasa”, ili “Koji je ovo kurac?”

Kako ga god doživjeli, nemojte učiniti istu pogrešku kao ja, i zamijeniti pisca Camdena Joya s likom Camdena Joya. Jer oni su očito različiti.

U izdanju jedne od najkulerskijih malih izdavačkih kuća (TNI Books iz Seattlea) dolazi predivno opremljena zbirka proze i rasprava toga pametnog uličnog ratnika. Lost Joy fascinantna je zbirka eseja i ostalih umjetničkih uradaka pisca čija knjiga Last Rock Star Book nije učinila ništa ako vam nije probila uši svojim smionim ishodištem i svojom gotovo bezgrešnom izvedbom. Camdena Joya često uspoređuju s piscima poput Lestera Banksa, Huntera Thompsona i Richarda Meltzera, ali on me zapravo više podsjeća na hidru koja kombinira uvrnute narativne nijanse Davida Lyncha, neskrušeni ulični inat Huberta Selbyja i trajno uvjerenje u grešnost čovječanstva koje je artikulirao Jim Harrison.

Rock kritičar? Možda. Ja mislim da on to nije. Uzmite primjerak knjige Lost Joy u ruke i odlučite sami.

Strast, a ne uvjerenja

Moram priznati da sam posljednjih desetak godina postao vrlo ciničan prema trajnoj važnosti rock glazbe, kao ideološki neovisne sile. Štoviše, uvijek sam podrobno pratio sve vrste manipulacije, i smatram da su stvari postale isforsiranije što se tiče rock and rolla i njegova uklapanja u današnju mainstream kulturu. Čini se da više nema “svetih krava”, prkosna kralježnica koja podupire rock glazbu danas se pretvorila u snažan marketinški interes. Cijenjene ikone poput Springsteena objavljuju novi album nabijajući po gitari uživo u emisiji Today Show. Glasovi nekad uglednih mainstream glazbenih “kritičara”, ljudi od kojih očekujete da budu malo pametniji, ispunjeni su pohvalnom prozom koja se odnosi na sumnjivu važnost proizvedenih glazbenih korporacija bivših mušketira. Nekadašnji hard-rock vragovi, Aerosmith, ne trepnuvši, preselili su se u Truckville; pjesme grupa T. Rex, The Who, Kinks ili Iggy Popa glazbena su pozadina u reklamama za automobile. Pristaše alternativne glazbe koji su se tome nekad ponosno odupirali, poslušno se okupljaju oko ovotjednih brzo imenovanih garage-rock mesija. Sve je to doista postalo prilično obeshrabrujuće. Komercijalni napad na našu glazbenu osjetljivost čini se da ne posustaje i više mi ništa nije jasno kada razmišljam o onome što podrazumijevam i očekujem od rock and rolla i mnogih njegovih manifestacija. Čitanjem vaše nove zbirke Lost Joy, uistinu sam zapanjen dosegom vašeg shvaćanja primijenjena na kulturnu evoluciju rock and rolla, njezinu kompleksnost i podrijetlo. I ono što me se dojmilo je da usprkos svemu – usprkos osjećaju iznevjerenosti koji osjećaju ljudi osjetljivi na te stvari, i pritom si ne mogu pomoći, s obzirom na to da je umjetnost u koju su se ljudi pouzdavali kao u oslonac u životu, postala tržišna roba koju nam u nekom opće probavljivom obliku nude na tanjuru – vi još vjerujete.

– Kako ste to dobro rekli! Hvala. Meni se čini da mi nedostaje dubine kada razmišljam o “važnosti “ i “ideologiji”. Naime, razumijem što želite reći, da obeshrabruje gledati kako se glazbenici prodaju, no ne slažem se potpuno s vama. Ili se slažem jedan ili dva sata na dan, pa nakon toga imam neko sasvim suprotno stajalište. Rijetko imam čvrsta uvjerenja. Upravo zbog toga smatram da sam užasan “glazbeni kritičar”. Često mijenjam mišljenje. (Možda to svi radimo? Ne bih znao.) Nastojim ne pridavati veliko značenje pojmovima kao što su “integritet” i “vjerodostojnost”. Često su to samo popratne pojave koje nastaju kada neki nesretni umjetnik ima lošu distribuciju, slabu booking agenciju, ili izdavača koji mu uopće ne pomaže. Volim većinu glazbe, i često me ne zanimaju riječi koje uz nju dolaze, ni slike, ni marketing. Naravno, reagiram na slike, ali imam sreću što živim u stanju potpunog zamračenja što se tiče tiska, magazina i televizije, tako da do mene ne dolazi mnogo nebitnih informacija o glazbenicima i bendovima, poput onih tko je popularan, kako izgledaju i slično. Čini mi se da ste mlađi od mene; mislim da sam i ja imao slične tmurne misli početkom i sredinom osamdesetih, kada su se svi punk bendovi koje sam volio raspadali jer nikoga nisu zanimali, i kada je MTV počinjao emitiranje. Napokon, uvijek se pojavljuju nove grupe koje vas podsjete kako je to sve odlično i zabavno, i da tu nije riječ ni o kakvoj ideologiji, nego o strasti koja stoji iza strasno branjenih uvjerenja, a ne o samim uvjerenjima. Riječ je o liku koji zamišljam kako pjeva, i zanimljivim zvukovima koje proizvodi, ne toliko o onome što taj lik govori.

 Ali još jedna stvar koju želim istaknuti jest da sam sâm stvarao glazbu četrnaest godina, i nikada nisam poštovao ili obraćao pozornost na ljude koji su pisali ili filozofirali o glazbi (osim Petera Guralnicka). Smatrao sam ih odraslima i nevažnima. Kao onaj koji piše glazbu, vođa benda i glazbenik, sve što sam ikad želio bili su dobro plaćeni nastupi, i nešto novca da njime platim stanarinu i živim, i pravo da me čuju svi na svijetu, te prigodu da beskonačno radim na svojoj glazbi. Uopće nisam razmišljao o imidžu ili stavu. Moji bi se bendovi odmah prodali da smo to mogli učiniti, ali nismo znali kako. Nije nam bilo stalo do toga kako smo odjeveni, nismo imali stajalište, nismo imali prijatelje, nismo poznavali nikoga tko se time bavi, nismo imali određen zvuk ili izgled; nismo imali izgleda za uspjeh.

Volim čitati žuti tisak

Vaš se odgovor djelomice vrti oko pojma “strasti koja stoji iza strasno branjenih uvjerenja” – što mi se ipak čini pomalo proturječno. Zar nisu te dvije sastavnice nerazdvojne? Može li jedna postojati bez druge? Kako netko može bezuvjetno reagirati na strast iza strasno branjenog uvjerenja a da na njega nimalo ne utječe izvor te strasti?

– Sve što želim reći jest da je za mene strast postala jedna od najprivlačnijih kvaliteta glazbe, jezik zavodljiv sam po sebi, i da mi nije uvijek potrebno znati u što onaj koji radi glazbu vjeruje, niti se moram s njim slagati. Govorim to misleći na nekoliko primjera: mislim na internacionalne kantautore koji me duboko diraju (poput Baaba Maala, Djama Leelija...) a da pritom ne razumijem ni jednu jedinu njihovu riječ, zatim na hip-hopere koje susrećem (poput Outkasta) čije mi pjesme tekstualno izmiču, dok mi na nekoj primitivnoj razini imaju smisla; na najdraže bendove iz devedesetih (poput Heliuma, Red Red Meata, Pavementa, Spoona) koji su intenzivno pjevali, a čiji su tekstovi uglavnom razlomljeni na prizore i opskurne zaključke. Nema ništa ideološko ili političko u mojoj privrženosti tim umjetnicima, ja samo vjerujem njihovim instinktima. Je li to odgovor na vaše pitanje?

Mislim da jest. To je instinktivni, nasuprot dekonstrukcijskom pristupu, ali čini mi se da ima smisla. Nisam siguran da mogu uvijek razdvojiti sastavnice na takav način. Svejedno, nadam se da ćete mi oprostiti moju tmurnu filozofsku radoznalost. Na neki način namjerno ulazim i izlazim iz tog “stanja zamračenosti” koje spominjete, kada govorimo o svjesnosti postojanja suvremenih medija, tako da mi je poznata korist tog stanja. Ali, doduše, nezdravo sam opsjednut crtom razdvajanja na kojoj se sudaraju umjetnički izričaj i trgovina. Često je promatram. To je zapanjujuća i promjenjiva granica. Oko nje obitavaju i anđeli i demoni.

– I meni se tako čini, iako je ja možda malo manje doživljavam na takav način. Na primjer, volim čitati žuti tisak dok stojim u redu u supermarketu. Rijetko znam o kome pišu, ali obožavam dobiti instant sliku kulturalne doličnosti u bilo kojem trenutku, te se divim jednostavnosti jezika tabloida, uporabi velikog slova i uskličnika, zatim pojma “blizak prijatelj”, mutnim fotografijama, i vrhunskoj posesivnosti koju osjećamo prema poznatim osobama. Mislim da je sve to opravdano fascinantno, uz to što većinom govori o lijepim ljudima i seksu, što naravno povećava zadovoljstvo skraćivanja vremena i čekanja dok stojite u redu ispred blagajne. Ali vi možda govorite o nekoj zdravijoj navici.

O riječi “kritičar” – ma, nema veze.

– Da, jako sam loš kritičar. Bezvezan sam. Stvari koje mi se sviđaju mijenjaju se iz sata u sat.

Pop pisac priča

Pa, spominjem to jer sam se i sam tijekom godina bavio poslom “rock kritičara”, i uvijek sam prezirao taj naziv. Ne pišem o glazbi zato što je želim kritizirati. Pišem o njoj jer ona na mene utječe, jer mnogo znači za moj osjećaj životne ravnoteže. Čini se da ste vi barem privremeno bili označeni tim pojmom... ljudi spominju imena mnogih “kritičara” kada govore o vašim djelima – zasluženo vas laskavo uspoređuju s Bangsom, Thompsonom, Meltzerom – ali ne vidim neku strukturalnu korelaciju. Vi ste mnogo manje sumnjičavi. Čini se da se bavite stvarima promatrajući ih s poprilično jedinstvenog stajališta koje vam daje prednost u većini slučajeva. I ne vidim po čemu se išta od vaših djela može opisati kao konvencionalna “kritika”.

– To je točno, no, isto tako, doista ne zavidim ljudima koji moraju opisati ono što radim. Ja im to poprilično otežavam. Nadam se da imate pravo, i da definicija mene kao “rock kritičara” neće biti duga vijeka. Ali moji pripovjedači, moji likovi i ja imamo mnogo stajališta u vezi s glazbom, pa ona postaje vrlo prikladna tema na koju se mogu usredotočiti, i sve to nalikuje na istodobni razgovor sa svima nama zajedno. Meni se osobno najviše sviđa definicija “pop pisac priča”, zato što mi se čini da te stvari kreću prema mitologiji, i uskoro ću početi uključivati priče iz National Enquierera u epske mitove i priče, u southparkovsku Povijest svijeta ili nešto slično...

U mnogim ste esejima uspjeli utkati glazbu u osobne priče a da pritom niste iskazali nikakvo otvoreno osobno mišljenje kao prevladavajuću vrijednost. Glazba je samo dio neke veće priče. Budući da je tako, čini mi se da su najproblematičniji dijelovi knjige Lost Joy upravo zbirke plakata. Siguran sam da je to bila vaša svjesna odluka, ali me zanima koja je vaša motivacija za pristup temama na taj način.

– U svojem pisanju pokušavam postići nekoliko stvari. Polemika me ne zanima, osim kao manjkavost likova. Sebe smatram nekim tko priča priču. Želim prizvati mjesto, scenu, zaplet, ili identitet koji u meni stvara određena glazba koju volim. Želim posvjedočiti nemogućnost obuhvaćanja pojma “sebstva”, nesigurnost postojanja. Želim istaknuti koliko malo znače nečija mišljenja; što znači da ću, ako pripovjedač iznese u nekoj priči svoje stajalište, poduzeti sve da u nju uključim i nešto drugo što će njegovo mišljenje potkopati (na primjer, pripovjedač je manijak, narkoman, lopov, silovatelj, rasist, ili očiti licemjer, ili nešto takvo). Želim podsjetiti ljude da je ono što je dobro u vezi s glazbom njezina neizreciva tajnovitost, način na koji nam se urezuje izravno u svijest, uspostavljajući u glavi slušatelja cijeli svijet. Ako u mojim djelima postoji ikakva razumna polemika, nastojim je izbalansirati s dovoljno besmislene histerije i humora tako da budem siguran da neće biti shvaćena preozbiljno, ili barem prejednostavno; glazba (poput pisanja) ima vlastitu pravdu, u koju se polemike političkog svijeta ne prenose posebno dobro.

 Obljepljivanje grada idejama umjesto reklamama

Želim doznati nešto više o intrigantnim “plakatnim kolektivima” predstavljenima u knjizi. Oni mi se čine kao čudesno sredstvo – dobronamjerna gerilska taktika pokrenuta u doba lišenosti slobode: obljepljivanje grada idejama umjesto reklamama. Povratak u dane tiskanja offsetom, u dane retoričkih reklamnih letaka, ili čak u nekoj mjeri i na (iako nenamjerno) izopačivanje novijeg bacanja propagandnih pamfleta i Phillip Morrisovih proizvoda za njegu iz zrakoplova na zbunjeno napadnuto stanovništvo. Znate li kakav su utjecaj imale vaše različite kampanje posterima?

– Nisu imale nikakav utjecaj. Ono što na mene utječe – bilo u pisanju pjesama, priča ili plakata – uvijek je isto: to su različite knjige i umjetnička djela nadrealista i magijskih realista, emitiranje radio drame Rat svjetova, Muzej jurske tehnologije, kazalište Firesign, drame koje izvodi Wooster Group, radiodrame Joea Franka, filmovi David Holtzman’s Diary Jima McBridea i L. M. Kita Carsona. Instinktivno me privlače zagonetke, paradoksi, neslane šale, nemoguće slučajnosti, poglavito kada su u vezi s teorijama alternativne povijesti ili loše znanosti. Osim toga, volim se smijati.

Projekt uličnih plakata proizašao je iz oglašavanja nastupa mojeg benda. To se dogodilo potpuno prirodno i nije bilo sasvim originalno; u New Yorku je postojao još jedan momak koji je radio mnogo bolje plakate od mene kako bi reklamirao svoj bend The 20% Tippers; pisao je duge, smiješne eseje koje biste pročitali, zatresli nad njima glavom, zatim biste ih ponovo čitali, razmišljali o slojevima značenja, razmišljali o tome koliko su istiniti, divili biste se jeziku, pa biste ih ponovo čitali, i otišli dalje; a kada bi se okrenuli da ih još jedanput pogledate, samo da se još jedanput uvjerite, oni bi već nestali, preko njih bi već bio nalijepljen neki novi flyer. Prolaznost, nepouzdanost, trenutačna nostalgija za nekim bezvrijednim komadom, za šalom ili pjesmom – to me privuklo lijepljenju postera koji su tvorili nekakav narativni luk, potanko opisujući nečiji “pop-kulturni” poremećaj. Prvo su nastali The Lost Manifestos, zatim MacFest i CMJ, nakon toga Souled American; nakon čega sam prestao jer nisam znao što bih još mogao reći, i preselio sam se u Boston. Ali prije plakata radio sam pamflete – one o Franku Blacku ili Alu Greeneu objavio sam kao male, kvazi-religijske traktate. Nastali su u razdoblju kada su mi se na kratko vrijeme jako sviđali dizajn i starinski tisak, jer je moja tadašnja djevojka bila dizajner, a moj najbolji prijatelj imao je starinski pisač, pa sam pokušao te pamflete učiniti tako da izgledaju stari, da se barem malo razlikuju od ostalih, da se učine nevjerojatnima. To me definitivno dovelo do toga da lijepljenje plakata na ulicama smatram povijesnom, trajnom preokupacijom svih kojima je oduzeto pravo glasa, i svih koji su na neki način oštećeni. Da, naravno, o tome sam razmišljao dok sam lijepio te stvari, no više mi je bilo na pameti kako će to sve nekoga nasmijati, ili kako smrdi urin na pločniku, ili kako sam se sav ulijepio u ljepilo, ili dolazi li policija. Plakati bi uvijek nestali u roku nekoliko dana, najčešće već nakon nekoliko sati. Mnogo ljudi u New Yorku lijepi mnogo stvari, i brzo ne bude mjesta za sve.

Reklamokracija i pop paranoja

Snažno sam reagirao na stajališta izražena na mnogim plakatima u tvojoj zbirci Lost Joy, i poput sve efektne umjetnosti, čini se da djeluju na nekoliko različitih mentalnih razina. No, jedan mi se učinio neobično zanimljivim. Dugo sam ga promatrao. On me uznemiruje. To je onaj na kojem piše: ADVERTOCRACY / ROCK TEACHES / YOUTH TOBACCO / AND TATTOOES / THIS AIN’T / ROCK AND ROLL / THIS IS GENOCIDE (REKLAMOKRACIJSKI / ROCK UČI / KLINCE CIGARETAMA / I TETOVAŽAMA / TO NIJE / ROCK AND ROLL / TO JE GENOCID).

Snažan lijek – mnogo tamniji, podsvjesno mnogo nasilniji od ostalih plakata, predstavljen kao takav i na sadržajnoj i na formalnoj razini. Stih posuđen iz pjesme Diamond Dogs sam po sebi zvuči poput potresne i proročanske električne proklamacije. Njegova primjena ovdje ostavlja ga netaknutim, zajedno s njegovom impliciranom malicioznošću i zvučnom bombastičnošću; s Bowiejeve futurističke pozadine propasti društva prebačen je u vrlo poznato okružje: u sadašnjost. To je apsolutno jezovito. Odakle vam ideja za to? Čini se da je to bila vrlo snažna reakcija na neki specifičan događaj.

– Odličan je osjećaj kada bilo što što napišem izazove nekakvu reakciju, ali vaša specifična reakcija potpuno me usrećila. Jako volim Davida Bowieja, i u to vrijeme (‘95. – ‘96.) New York je vrlo podsjećao na pjesmu Diamond Dogs – razvijalo se nešto što smo nazivali the web, zvuči poput neke zavjere iz strip romana, i pri tome se na ulicama događalo toliko patnje, zločina, tuge, i propadanja. U vrijeme nastanka pojma “reklamokracija”, koji označava oglašivačko tijelo koje tajno upravlja našim životima, definitivno sam eksperimentirao s pop paranojom (zvao sam je “popanoja”), u kojoj ima nešto istine, ali je pretjerivanjem nastojim sakriti.

 Advertocracy Rock trebao je zvučati poput Schoolhouse Rock, pjesme koja se nekima od nas usadila tijekom gledanja crtanih filmova subotom ujutro. “Pušenje i tetovaža” samo su štetne stvari koje svi radimo jer izgledaju cool (jera nam tako govore oglašivači koji upravljaju našim životom). Ali iskreno govoreći, nisam toliko razmišljao o značenju, koliko o ritmu i odabiru riječi, želio sam da se može tečno izgovoriti: Advertocracy rock teaches youth tobacco and tatooes, this ain’t rock and roll this is genocide. Ta rečenica posjeduje fini staccato. A i zbrkana mutnoća fotografije uvijek mi se sviđala.

Bez obzira na pretjerivanje, ne mislite li da istina implicirana u pojmu “reklamokracije” ima veliku ulogu u konačnoj snazi učinka tog plakata?

– Tu ću morati vjerovati onome što vi kažete. Meni se taj plakat u konačnici ne čini snažnijim od ostalih. Većina mi sada izgleda malo staro i ishlapjelo, barem danas, kada je dan sunčan. Iako, kada malo bolje razmislim, postoji jedan koji se meni uvijek činio snažan, a glasi: A lotta people won’t get no supper tonight (Mnogo ljudi večeras neće dobiti večeru). On je istinit, jednostavan i tužan. Taj me uvijek potrese.

The Clash i Kinks

Još jedno pitanje u vezi s plakatom JOE / STRUMMER / WHERE / ARE / YOU. Ne znam je li vam to bila namjera, ali čini se da je Strummer ispao iz igre baš kad se The Clash potpuno afirmirao. Mislite li da se radilo samo o tome da je isteklo njegovih 15 minuta slave, ili mu je svega bilo dosta? Što vam, od onoga štu su The Clash unijeli u rock and roll, najviše nedostaje?

– Da, upravo to mi je bila namjera. Slušao sam pjesmu Armagideon Time (koju su The Clash obradili na albumu Black Market Clash), i jednostavno mi je nedostajao Joe Strummer. Imao je taj glas koji je dolazio iz nekoga neobičnog mjesta u glavi, i činilo se kao da gori, kao da je na neki način opsjednut vlastitom uzaludnošću, nesigurnošću postojanja. Kada slušam rani The Clash (a ista je stvar i sa središnjim radovima Kinksa) čini mi se da sve što rade i o čemu govore ima taj predivni sjaj paradoksa, jer sve govori o besmislenosti suprotstavljanja sustavu i nepostojanoj prirodi prijateljstva, ali isto tako zvuči kao da je poziv na oružje, kao da vjeruju u nešto, ali im se samo to ne da imenovati, kao da žele doprijeti do mase s porukom da masovnost ne valja. Pretpostavljam da je Strummer otišao jer mu je, kao i Johnu Lennonu, dosadilo biti nečiji junak.

Ta me dihotomija podsjeća na osobne paradokse Syda Barretta, Kurta Cobaina, ili Jeffa Buckleyja, onako kako ih ja shvaćam, na to da vas popularnost i uspjeh mogu istodobno i privlačiti i gaditi vam se... neki ljudi to nikako ne mogu uravnotežiti. No, spomenuli ste Kinkse, a čitajući vaša djela, zaključujem da ste im vrlo naklonjeni. Ja volim Kinkse, i za mene je Ray Davies netko tko je shvatio kako uspostaviti tu ravnotežu, te se razvio u jednu od najrefleksivnijih i ikonoklastičkih figura rocka. On je ljut i doživljavam ga kao nekoga tko na to ima apsolutno pravo. No usprkos tomu, svojim djelom je uspio, onima koji su obratili pozornost, priskrbiti zdravu mjeru nade. Bez uvrede anti-junaku knjige Lost Joy, imenom Guy, ili njegovu omiljenom CCR-u, ali mislim da bi Kinksi mogli biti jedna od najnepravednije zapostavljenih grupa svih vremena. Recite nam nešto o njima...

– Oh, pa to je nedvojbeno, Kinksi su jednostavno odličan bend. Imali su fenomenalno razdoblje od 1966. do 1972. tijekom kojeg nisu snimili ni jednu lošu pjesmu. Govorimo o sedam godina! To me plaši, poput nekog znanstvenog čuda. Koja znanost! I The Rolling Stones su imali prilično dobro razdoblje, koje je trajalo oko pet godina, tijekom kojeg su radili dobre stvari. The Beatles su, naravno, imali najdulje dobro razdoblje koje je trajalo osam godina. Ali to su iznimke. Pomislite kako mora biti teško ostati dobar kada si popularan; oko vas je mnogo ljudi koji vas već vole, koji ne žele da se mijenjate. Mora da tada osjećaš kako se neprekidno drže za tebe, poput neke podvodne struje. A osim toga, iscrpljen si turnejama, mnoge su stvari nesigurne i neuravnotežene, ljudi te pokušavaju iskoristiti, oko tebe je mnogo prijatelja kojima ne možeš vjerovati, koji su se sjatili oko tvojeg uspjeha, koji žele da eksperimentiraš s njima. Iskušenja tog načina života i rastresenost koju izaziva golemi su. Tome su podlegle i veličine poput Boba Dylana ili Van Morrisona, gotovo da su im se rijetko dogodila dva dobra albuma zaredom, a oni su pojedinci poprilično čvrste volje. To pokazuje koliko je teško biti poznat i istodobno održavati umjetnika u sebi zdravim i motiviranim.

Da je poživio, Lennon bi postao Elton John

Ne mislite li da je Johnu Lennonu dosadilo nešto više od toga što je postao nečiji junak? Bilo mu je dosta cijelog prokletog procesa. Vaši su mi komentari jako zanimljivi zato što me doista zanima kako bi idealist poput Johna Lennona prošao danas – on je gledao dosta crno, ako se to tako može shvatiti, na većinu modernih konvencija. Čini se da su njemu bile jako važne stvari poput pravde, osobne nemoći, umjetničkog integriteta i individualnosti. I one su postale teme većine njegovih samostalnih radova. Čini se da se danas umjetnicima i sama pomisao na prodornost glasa gadi. A ne mogu shvatiti gadi li im se ta pomisao zbog zasićenosti, usađene bešćutnosti, indiferentnosti koja je cool, dosade, refleksivnog obrambenog mehanizma ili ciničnosti.

– Ne slažem se s time. Još možete čuti mnoštvo takvih glasova koji pjevaju simplicističke pjesme o očitim zlima. I to je čest problem s kojim se susrećem dok slušam Ani DiFranco, Melisse Ferrick itd., iako povremeno mogu biti i uzvišeni. Činjenica je da više nitko, osim naravno Dylana i Randyja Newmana, i jednog Kanađanina koji mi se jako sviđa, Boba Wisemana, ne piše slušljive prosvjedne pjesme koje nisu kreštave. Jedna stvar koju treba imati na umu kada govorimo o Johnu Lennonu jest da su pjesme koje je pisao posljednjih godina prije smrti užasne. O tome se ne govori često, zbog toga što ga se, budući da je na njega izveden atentat, smatra aktivistom ili društvenom silom, ali istina je da nije napravio mnogo dobre glazbe nakon 1973. Da je poživio, možda bi postao sličan Stevieju Wonderu ili Eltonu Johnu, preoblikujući svoj imidž u nešto bezazleno. Možda bi nastavio raditi sentimentalne, loše albume kakve je snimao u doba kada je bio ubijen. Možda bi ga nadahnuli mladi pankeri, ne znam.

Biste li platili 300$ da vidite McCartneyja? Ili 150$ za U2?

– Mnogo je razloga zbog kojih nikada ne idem na rock koncerte. Jedan od njih je da sam zapravo pustinjak. Drugi je to što ne volim gužvu (osim na sportskim događajima). Ali, pravi je razlog to što sam škrt. Bih li platio 150$ za U2? Ne bih platio ni 1,5$, ne podnosim U2, tako su veliki i pravedni. Bih li platio 300$ za McCartneyja? Možda, ali samo uz uvjet da, kao prvo, ja sastavim popis pjesama, kao drugo da svira u mojoj dnevnoj sobi, i kao treće, da me, dok svira, njegova najmlađa kćer oralno zadovoljava (i moju suprugu, također). Inače, nema šanse.

Potrebne su i publika i vizija

Jesu li sve “vratolomne grupe sa zadahom po luku i tekstovima kiselim poput limuna” okupljene u ekskluzivnim carstvima opskurnih, zadimljenih klubova i underground radio postaja? Djeluju li baš svi naši “odvažni i očajni, no duhovno hranjivi” umjetnici ispod površine izložene mainstream percepciji? I iskreno vas pitam: je li moguće istodobno biti BESRAMNO BOGAT i INDIE COOL?

– Mnogo naših najboljih bendova vjerojatno je skriveno od površinskih pogleda, baš kao što je to bio slučaj i s Beatlesima na početku njihove karijere. Tada su bili samo skupina smiješnih budala u istovjetnim jaknama i s čupavim frizurama, nisu bili važni, no sa svakim novim albumom podizali su standarde. Bili su iznimno popularni cijelo vrijeme, dok god su bili inventivni. To je cilj, čini mi se. Potrebne su vam obje stvari: publika i vizija. Bogatstvo pomaže većini umjetnika da prošire i dovrše svoja remek djela; mislim da novac sam po sebi nije zao; naravno da ga ljudi mogu previše željeti, te tako postanu jednostavno pohlepni i dosadni, ali ostali stvaraju svoja najbolja djela onda kada su sigurni u to da su uspjeli, prihvaćajući izazov postojanja vlastite publike.

 Mogu reći da, nakon godina i godina koje sam proveo u bendovima, snimajući u studijima, smišljajući aranžmane u prostorijama za probu, postoje određeni zvukovi u pjesmama koji me zanimaju, i postoje oni koji me ne zanimaju. To je ujedno i način na koji podsvjesno biram radiopostaje koje slušam i glazbenike o kojima pišem; ne radi se o tome jesu li oni nekakav underground, nego o tome da čine stvari koje sam i ja pokušavao, i da to što rade meni ima smisla.

 Bio sam jako sretan tijekom devedesetih kada je nekoliko bendova i glazbenika koje sam obožavao postalo popularno, poput Nirvane, Sonic Youtha, Pavementa, Liz Phair. Odlična glazba je došla na radio i tako doprla do klinaca. To je također bilo iznenađenje, nakon ružnog ogovaranja i vrijeđanja koje je tvorilo alternativnu scenu osamdesetih.

Daje li vam netko nadu da će rock glazba i dalje nešto značiti u širem i u užem smislu? Ili da je suvremenoj rock glazbi urođeno nešto što je još može opravdano odvojiti od proračunatih, zaglupljujućih banalnosti koje označavaju suvremeni film i televiziju? Gledam najnovije izdanje magazina Rolling Stone, na čijoj naslovnici jasno piše “Rock se vratio” (i to zbog pojave, grupa Strokes, Hives, Vines i White Stripes koje obožavaju mediji). Zbunjen sam. Nisam ni znao da je “rock nekamo uopće bio otišao”. Ne znam kakvo je vaše stajalište o tom pitanju, ali nisam spreman računati na dugotrajniji doprinos rock and rollu benda koji nije napravio više od 60 minuta glazbe prije nego što su ga proglasili novim Stoogesima ili Ramonesima. Dok se pojavljivanje Hivesa ili Vinesa na naslovnicama magazina Spin ili Rolling Stone može površno shvatiti kao dobra stvar, razmišljam o iznenadnom medijskom ludovanju za kolektivnim pomazanjem novih indie junaka. Nudi li se neka medijska nagrada onome tko pronađe novu indie snagu a da ja toga nisam svjestan? Nešto je tu naopako, čini mi se.

– To razdoblje “pomazanja” smatram dobrodošlim kad god se pojavi. Nikada ne traje dugo i uvijek me ostavi neutažene želje. Moj brat nikad ne sluša glazbu koju ja volim, osim ako ne postane vrlo popularna, počne se puštati na radiju, ili se proda u milijun primjeraka. Drago mi je kada se naše kulture sretnu, jer volim s njim razgovarati, to mi daje osjećaj povezanosti. Sada možemo razgovarati o Strokesima, baš kao što smo prije mogli o Pearl Jamu. Mislim da je to dobra stvar.

 

S engleskog prevela Lada Furlan.

Objavljeno u e-časopisu Smokebox www.smokebox.net/archives/interviews/joy1002.html