Ljudi se silno čude da je neka žena uopće komponirala. Bitno je da se te žene ne getoizira – one nisu bile neobične, nego tipične
U svojoj ste se glazbeničkoj i muzikološkoj djelatnosti usredotočili na glazbu u ženskim samostanima u 17. stoljeću. Odakle zanimanje upravo za to, pomalo “egzotično” područje?
– Kad sam se prije mnogo godina u Baselu počela intenzivno baviti ranom glazbom osobito su me zanimale skladateljice općenito, i tako sam upoznala djela nekih autorica 17. stoljeća. Pri dubljem proučavanju te glazbe iznenadilo me da su većina skladateljica koje su u to vrijeme objavljivale svoja djela bile redovnice – bilo je tek nekoliko iznimki, poput, primjerice, Barbare Strozzi. Ono što je pritom posebno zanimljivo jest da su mnoge od skladbi nastalih u ženskim samostanima i za njih imale vokalne dionice tenora i basa. Počela sam to proučavati, i bila sam uvjerena da ću lako pronaći odgovore kako se ta glazba izvodila ? samostanima. No, nitko to nije znao – čak ni muzikologe koji su se bavili glazbom tog doba nisu osobito zanimala takva praktična pitanja. Ustanovila sam da jednostavnih odgovora nema, i da su se i same redovnice često znale prilično namučiti kako bi izvodile tu glazbu. Pronalazile su različita rješenja, i to je ono što i ja pokušavam sa svojim ansamblom.
Kako, dakle, rješavate problem dubokih vokalnih dionica?
– Postoje razne mogućnosti. Korištenje instrumenata je jedna od njih. Vrlo često basovsku dionicu pjevamo oktavu više, s instrumentom koji je udvaja u izvornoj oktavi. Nekad je moguće transponirati i čitavu skladbu. Također, činjenica je da postoje žene koje mogu pjevati vrlo duboko, pa se tako u nekim dokumentima iz 16. i 17. stoljeća spominju pjevačice koje se naziva nevjerojatnim basovima i zadivljujućim tenorima.
Turistička atrakcija
Koliko su na glazbu u samostanima utjecala ograničenja koja su u to vrijeme nametnule crkvene vlasti, posebice glede gotovo potpune izoliranosti redovnica od vanjskog svijeta?
– Ta su ograničenja nametnuta još Tridentskim koncilom. Istina je da je prije toga bilo mnogo skandala u ženskim samostanima i reforma je svakako bila potrebna. Na Tridentskom su koncilu crkvene vlasti zaključile da je najbolji način kontrole i ispravljanja tog problema bilo uvođenje klauzure, što je, u osnovi, značilo da su te žene bile zatvorene unutar samostanskih zidina. Pritom je zanimljivo da je glazba, koja je oduvijek igrala značajnu ulogu u samostanskom životu, postala još važnijom. Te su žene bil? potpuno odsječene od vanjskog svijeta i glazbom su ostvarivale jedini kontakt s tim svijetom. Njih se nije smjelo vidjeti niti razgovarati s njima, i naravno da je zvuk njihovih predivnih glasova, koji kao da je dolazio niotkud, postao nevjerojatnom turističkom atrakcijom u Italiji. To je svakako razgnjevilo crkvene vlasti, koje su pokušale nametnuti dodatna ograničenja, jer su smatrali da ljudi dolaze u crkvu iz pogrešnih pobuda, a samim time i glazbu su smatrali opasnom zanimacijom.
Kako su se onda redovnice uopće mogle glazbeno obrazovati i razvijati?
– U samostanima je postojala vrlo jasno razrađena hijerarhija, unutar koje su starije redovnice podučavale mlađe. No, izostanak glazbene naobrazbe izvana i dalje je predstavljao problem. Postoje dokumenti koji pokazuju da su glazbeno školovane djevojke dobivale popust na miraz koji su morale donijeti u samostan, što pokazuje da je samostanima bilo u interesu dobiti djevojke nadarene za glazbu. Uz posebnu dozvolu, u samostanima su ponekad mogli podučavati i muškarci, što potvrđuju mnogi spisi iz onog vremen?. Primjerice, postoji divno pismo jednog bolonjskog samostana u kojem redovnice traže dozvolu da angažiraju vrlo starog i vrlo pobožnog učitelja trombona. Naime, tvrdile su da je u samostanu redovnica koju je opsjeo vrag, i koja zbog toga pravi nered za vrijeme mise, i smiruje se jedino kad čuje zvuk trombona. U tom konkretnom slučaju crkvene su vlasti odbile zahtjev.
Premda je redovnicama bilo dopušteno svirati samo orgulje i basovske instrumente, u nekim partiturama, primjerice onima Isabelle Leonarde, ipak nalazio i dionice violina. Kako tumačite taj nesklad propisa i prakse?
– Isabella Leonarda je bila uršulinka, i glede tog reda postoje proturječni dokumenti, no čini se da se na njih nije odnosila klauzura, ili barem ne onoliko koliko na druge ženske redovničke zajednice. No, skladbe s dionicama za violine nalazimo i kod skladateljica iz drugih redova. Primjerice, postoji krasan opis augustinskog samostana u Ferrari, u kojem je Raphaella Aleotti bila voditeljica zbora. Ondje su opisuje nešto što su zvali concerto grande, u kojem su 23 redovnice svirale sve moguće onodobne instrumente. Dakle, usprkos načelnoj zabrani, mnoge su redovnice svirale instrumente.
Umjetnice, a ne cirkuske životinje
S obzirom na to da se intenzivno bavite baroknim skladateljicama, možete li na primjeru njihovih djela pronaći neke razlike između onodobne “muške” i “ženske” glazbe?
– Mnogi muzikolozi, pogotovo feministice, pokušavaju pronaći takve razlike. U nekim slučajevima moguće je pronaći uglazbljenja tekstova koji bi bili posebno zanimljivi upravo redovnicama. No, iste te tekstove uglazbljivali su i muški skladatelji. Ne mislim da je kroz glazbu samu moguće odrediti spol skladatelja.
Istaknula bih nešto drugo. Skladateljice kojima je uspjelo objaviti svoja djela smatra se nekakvim genijima i one, u ponižavajućem smislu, postaju poput nekakvih cirkuskih životinja – ljudi se silno čude da je neka žena uopće komponirala. No, koliko god njihova glazba bila divna, te žene nisu bile iznimne. Ž?ne su i tada, kao i danas, činile 50 posto populacije. Zanimljivo je spomenuti da je 1630. kuga poharala čitavu Europu. Među ostalima, od kuge je pomrlo mnogo glazbenika. Nakon toga, primjerice u Milanu, najveći preostali glazbeni sastavi bili su oni sastavljeni od redovnica – zahvaljujući svojoj izoliranosti od vanjskog svijeta, one su uglavnom preživjele kugu. Bitno je da se te žene ne getoizira – one nisu bile neobične, nego tipične. Doduše, nije ih mnogo uspjelo objaviti svoja djela, no one su i dalje umjetnice, a ne cirkuske životinje.
Ipak, objavljivanje skladbi za žene u ono vrijeme jest bilo neuobičajeno...
– Činjenica jest da je ženama bilo teško objavljivati vlastita djela – u 17. je stoljeću to bilo iznimno skupo. Dakle, morali ste imati ili bogatog pokrovitelja ili jako institucionalno zaleđe. Muškarci su, primjerice, bili kapelnici u crkvama – žene to nisu mogle, pa tako nisu mogle niti zarađivati za život baveći se glazbom. Većini skladateljica objavljivanje skladbi platile su njihove obitelji. U većini slučajeva bila je riječ o jednoj ili dvije zbirke, i potom više niste čuli ništa o njima, jer su obitelji smatrali da su time ispunile svoju dužnost. No, bilo je i iznimki: Isabella Leonarda objavila je čak dvadeset zbirki, a Chiara Margarita Cozzolani četiri. Neke njihove skladbe, kao i one Caterine Assandre, objavljene su i u nekim njemačkim antologijama. Dakle, bile su poznate, i njihova je?glazba privlačila pozornost diljem Europe.
Senzualnost i simbolika
Sa svojim ansamblom Capella Artemisia u Zagrebu predstavljate program uglazbljenja Pjesme nad pjesmama u ženskim samostanima i za njih. Osim općepoznatog fenomena erotizacije sakralnog i sakralizacije erotskog u baroknoj eri, smatrate li da je taj tekst imao posebno značenje upravo za ženske redovničke zajednice?
– Pjesma nad pjesmama svakako je jedan od najuglazbljivanijih tekstova u 17. stoljeću. Mnogi su se teolozi iscrpno bavili tim tekstom, pridajući mu različita simbolična značenja, pokušavajući izbjeći ona striktno senzualna. Tako se vezu između Zaručnice i Zaručnika tumačilo kao odnos redovnice ili redovnika s jedne i Crkve i/ili Krista s druge strane. No, jedan venecijanski dokument iz 17. stoljeća, koji se odnosi na ženske samostane, između ostalog propisuje koji se tekstovi smiju uglazbljivati. Ističe se da su podobni isključivo biblijski tekstovi, te da su dopušteni tekstovi iz svih biblijskih knjiga, osim Pjesme nad pjesmama, koju se nipošto ne smije koristiti. Prema tome, očito je da crkvene vlasti, uza sva simbolička čitanja, nisu mogle ignorirati činjenicu da je riječ i o iznimno senzualnom tekstu. Ne treba zanemariti ni to da su se redovnice, od kojih su mnoge u samostanima bile protiv svoje volje, snažno identificirale s različitim biblijskim ženskim likovima – dakle, ne samo sa Zaručnicom nego i s, primjerice, Marijom ili Marijom Magdalenom.
Često ističete da pjevačice u vašem ansamblu imaju raznovrsna glazbena zaleđa. Koliko je to bitno za sastav koji se bavi glazbom redovničkih zajednica čije su pripadnice također imale različita zaleđa?
– S većinom pjevačica u svom ansamblu surađujem od samog početka. Mnoge od njih bavile su se i još se bave različitim vrstama glazbe, ali nakon dvanaest godina bavljenja ovim repertoarom sve su postale i eksperti za ranu glazbu. Neke se pjevačice i dalje bave jazzom, popom, drugim repertoarima rane glazbe, suvremenom glazbom i slično. Uostalom, činjenica je da ne možete plaćati račune baveći se samo jednom vrstom glazbe, pa morate biti svestrani. Svestranost je važan aspekt rada i u mom ansamblu – s obziro? na to da stalno moramo transponirati dionice, ne mogu si priuštiti luksuz da imam pjevačice koje bi pjevale samo sopran ili samo alt. Radim sa šest do osam pjevačice koje mogu pjevati bilo što.