Razgovor s Carlosom Atanesom

Gospodine Atanes, jednom ste elokventno izjavili sljedeće: “Protagonisti (takvih utopija) uvijek su suočeni s dvojnošću bijega od stvarnosti. Jedan način je vanjski, fizički, prostorni i geografski. Drugi je unutarnji, u kojem ih izjeda sumnja u zbilju u kojoj žive, razmišljanje o stupnju stvarnosti njihove zbilje...”. Smatrate li da ta dualnost postoji u suvremenome životu?

– Naravno da postoji u našem suvremenom životu, i zabavna industrija uspijeva potpuno upravljati obama modalitetima bijega, i vanjskim i unutarnjim. U pogledu vanjskog bijega, istina je da je to već sada u užasnom stanju, a postaje i sve gore. Površina zemaljske kugle ograničen je prostor i sve je teže pronaći mjesto koje nije beznadno okaljano hordama turista. Dalje od toga je svemir, a bojim se da će, kako se stvari razvijaju, prvoga čovjeka koji nogom kroči na Ganimed dočekati čuvar parkirališta nekog hotelskog lanca. Još imamo mogućnost unutarnjeg bijega koju moramo braniti od kulturne industrije i njezine želje za kolonizacijom.

Pobjeda političke korektnosti

Koja dva od svih antiutopijskih djela najbolje predstavljaju ta dva oblika bijega?

– Neka antiutopijska fantasy djela mogu, zapravo, prikazati samo jedan način bijega. U Loganovu bijegu ili filmu THX1138, na primjer, glavni likovi fizički bježe iz zatočeništva. Ali antiutopije koje su zaista snažne, prikazuju oba modela, dvostruki bijeg, kao dvije strane iste stvari, no ono što je zaista važno jest ono što se događa “unutra”. Stvari koje se događaju “izvana” preslika su unutrašnjeg sukoba koji pokreće radnju (što je, također, vrlo važna stvar u filmovima). Guy Montag, Winston Smith i Sam Lowry (protagonisti filmova Fahrenheit 451, 1984. i Brazil) pronalaze utočište u knjigama, dnevnicima ili snovima, prije nego što se odluče priključiti ustanku. Točnije, pobuna se oblikuje i provodi u tom unutarnjem procesu. U tim trima djelima koje uzimam za primjer, totalitarni pritisak i represija uglavnom su usmjereni na psihu buntovnika (i u svim tim slučajevima on nema kamo pobjeći). Zapleti, sukobi i razrješenja više su u njihovim rukama nego negdje izvan njih. Montag bježi u zajednicu „humanih knjiga” (čitača koji uče napamet zabranjene knjige), Smith je prisiljen resetirati svoj um, a Lowryja potpuno preuzima njegova mašta.

Zaboravimo na trenutak Fahrenheit 451, zato što mislim da se ne može mjeriti s druga dva filma, i obratimo pozornost na sljedeće: glavni likovi Brazila i 1984, unatoč svom „objektivnom” neuspjehu bijega, u određenom smislu oslobađaju se noćne more u kojoj žive. U Smithovu umu, Veliki se brat od predmeta mržnje transformira u objekt njegove ljubavi. U Lowryjevu umu, snovi pobjeđuju stvarnost. Pa ipak, oba su završetka tragična zato što su nam ta “oslobođenja” potrebna i kao objektivne pobjede. No, važni su jer nam pokazuju da su obje metode bijega komplementarne, te da je nemoguće dosegnuti istinsko oslobođenje služeći se samo jednom od tih dviju metoda. Zbog toga Loganov bijeg izvodi pogrešan zaključak.

Većina antiutopijskih djela usredotočuje se na preuveličavanje nekog trenutačnog trenda – nedavno prikazane antiutopije, čini se, dosta se bave etikom kloniranja. Čini se da vaš film otvoreno ne napada niti jedan trenutačni problem, no vi ipak tvrdite da mu je tema ultimativna pobjeda političke korektnosti. Nekako se čini da je to preočito ili temeljno tumačenje onoga što vaš film prikazuje.

– Na ovo je pitanje teško odgovoriti zato što svaka zemlja ima svoju vlastitu verziju političke korektnosti. Ako FAQ ne napada ništa na neki očiti način, to je zato što u današnjoj politici ništa nije jako transparentno. “Lošeg” policajca političke nekorektnosti danas je zamijenio “dobar” policajac političke korektnosti. No, pogreška je zaboraviti da ovaj “loši”, iako nije osobno uključen u proces ispitivanja, stoji iza neprobojnog zrcala s pendrekom u ruci, spreman ući u prostoriju. I nema sumnje da će on uletjeti unutra kada “dobrom” policajcu kažemo da se, unatoč njegovoj ugodnoj retorici, ne slažemo s njime.

Preventivni ratovi

Koncept političke korektnosti je laž, obična manipulacija jezikom. Kada nešto ne smijemo nazvati njegovim imenom, uz rizik da budemo ukoreni, gubimo nadzor nad svojim jezikom i misli nam postaju kontrolirane. Naši veličanstveni ideali opasno su se uklopili u teren “prevencije”. Philip K. Dick to jako dobro ilustrira u svom Specijalnom izvještaju. Pretući delinkventa je nekorektno, ali zaustaviti ga prije nego što počini zločin i suditi mu za nešto što još nije ni napravio je – u redu. Dovoljno je samo znati da je imao loše namjere. Emitirati televizijski prijenos uživo sa zakašnjenjem od šest sekundi kako bi se mogle cenzurirati moguće neugodnosti je korektno. Preventivni rat je korektan (i zbog toga prestaje biti pravi Rat), afirmativna diskriminacija je korektna (i zbog toga se razlikuje od Diskriminacije). Sve su te stvari korektne jer se čine u svrhu Dobra. Ali dobri mali anđelčići politike ponašaju se u skladu s Machiavellijevom maksimom, zbog koje su ga toliko kritizirali: cilj opravdava sredstvo. Logičan zaključak svega ovoga bio bi progon misaonih zločina. Kada se činilo da smo nadvladali stvari na koje nas je upozoravala 1984, one su tek došle u modu.

I na koji se to način oblikuje u mom filmu? Pa, razvijanjem nekih stvarnih “korektnih” slogana do ekstrema: na primjer onoga koji kaže da bi svijet bio bolji (a ne jednako dobar) kada bi na svim predsjedničkim mjestima bile žene (kao da se podrazumijeva da bi ih moć manje kvarila); ili onoga koji podrazumijeva da se Opće Dobro spravlja u loncu hipernormativizacije; onoga koji osuđuje svu pornografiju kao degradaciju osobe (za moraliste, sam seks je degradirajući); onoga koji želi sve pasterizirati, označiti, oduzeti nam vlast nad vlastitim tijelima i zdravljem, koji nas štiti od nas samih; onoga koji izjednačava muškost s muškim šovinizmom ili fašizmom; onoga koji osuđuje sve prirodno (kao “odvratno”) i preferira umjetno (ili “civilizirano”).

FAQ je kritika prikrivene gluposti napretka, koji obećava slobodu, a zapravo samo kastrira. Vjerujem da se u FAQ-u prekomjernost političke korektnosti manifestira u sudskim procesima u kojima se od kriminalaca traži da sami odabiru svoju kaznu (možemo li uopće zamisliti veći trijumf Civilizacije?). U toj se ljubaznosti skriva sablasna i perverzna okrutnost, zar ne? Ako ne obratite pozornost na znakove, vidjet ćete samo tamu kada pogledate prema ogledalu iza kojega je policajac s pendrekom. Tada ćete znati što vas čeka.

Nono se služi modificiranom verzijom Interneta koja je stavljena izvan zakona. Gleda prilično čednu verziju “pornografije”, koja uglavnom prikazuje ljude kako se dodiruju. Kada u pustinji naiđe na filmsku ekipu koja snima jedan takav film, vidimo situaciju u kojoj glumci optužuju redatelja da ih “pretvara u objekte”. No, ne izražava se nikakva naduta poruka o Internetu i pornografiji – zapravo, situacija je više smiješna nego ozbiljna. Brine li vas budućnost Interneta ili učinak pornografije?

– Budućnost Interneta u meni budi više nade nego zabrinutosti. Učinak pornografije me ne brine. Oduvijek sam branio pornografiju, i nastavit ću je i dalje braniti. Ne mislim da ona može štetiti. Pornografija je najmanje odgovorna za seksualnu represiju kojoj smo izloženi. Ona je logičan i potreban prolaz za bijeg. Čini mi se licemjerno izjednačavati seks s nasiljem i čak ga još i oštrije kažnjavati. Primjerice videoigrica Grand Theft Auto: San Andreas, (koja je krajnje nasilna!) povučena je s tržišta jer je u njoj otkrivena tajna scena seksa! Za mene je to moralno poremećeno.

Scena iz FAQ-a koju spominjete je šala, naravno. Razina tolerantnosti u svijetu prikazanom u filmu toliko je niska da je skandalozno ne ono što mi danas smatramo pornografijom, nego su to i sami nevini ljudski dodiri. Ista ona logika koja u pornografiji vidi objektivizaciju i ponižavanje mora da na taj način doživljava i nevini ljudski dodir. Iz toga proizlazi prosvjed “savjesnih” glumaca – dvoje glumaca koji se ubrzo otkrivaju kao izdajnici.

Europski zombiji

FAQ prikazuje digitalnu videotehnologiju kao glas Cilja, revolucionarnog pokreta koji ilegalno emitira videosnimke – poput nevinog dodirivanja o kojem govorite – kako bi izazvao zakone matrijarhata. Andreas Tapia-Urzua govori o uporabi videotehnologije kao alata pobune u Čileu. Mislite li da digitalni video ima subverzivnu ulogu u suvremenoj Europi?

– Ne, u ovom trenutku nažalost nema. Analogni video nije to doživio u svoje vrijeme, a sada to ne doživljava ni digitalni. Pritom to nije krivnja videa, nego Europljana. Danas se subverzivnost u Europi pojavljuje na dva načina: u obliku samodostatnih, paranoidnih, marginalnih pozicija koje se ne odlučuju za stranu; ili u obliku prolazne zabave, kada ljudi izlaze na ulicu razmjenjujući poruke preko mobilnih telefona u kojima izražavaju namjeru da sruše vladu, kao što se nedavno dogodilo u Španjolskoj. Sljedeći dan sve se vraća u normalu.

Ako postoji nešto što podsjeća na Romerove zombije, to je Europa. Ona je najmrtviji dio Zemlje mrtvih. Nema u njoj ni trunke života. Hoda, ali nije živa. U Europi svi snimaju digitalne filmove, ali u njima nema nikakve subverzije, nego jedino samodopadnosti. Ništa ne pokušavaju promijeniti, nego ih samo prodati televizijskim kućama. Europska kultura, europska misao, europska umjetnost potpuno su se predale. Naravno, postoje iznimke. Uvijek je tako. Ali ne vjerujem da nas digitalna tehnologija može izvući iz ove moralne pokvarenosti. Čini li vam se da sam izgubio vjeru u Europu? Nadam se da griješim, ali zapravo sam pesimist. Zato sam i snimio FAQ: za mene je on kritika. Za Europljane europskog mentaliteta on je izljev bijesa.

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Objavljeno na web-stranici www.braintrustdv.com

Radnja filma FAQ (Često postavljana pitanja, Španjolska, 2004.): Pariz u budućnosti grad je okružen pustinjom, a priroda mutira. Žene upravljaju vladom i cijelim društvom, šaljući neprestance slogane koji stimuliraju sterilnu higijenu i destimuliraju bilo kakvo dodirivanje koje bi moglo dovesti do seksualnosti. Čovjek po imenu Nono servilni je partner Angeline koja je izabrana za člana elitnoga sestrinstva na vlasti, zbog čega im se pruža prigoda da posjete prirodni rezervat šume bez ptica. Nono je umjetnik vizionar koji snima zabranjene zvučne zapise dodirujući mikrofonom površinu stvari, pa zato s njim u vezu stupa alternativni pokret koji se bavi raspačavanjem pornografije, kako bi za njih snimio šumski povjetarac i ostale uzbudljive stvari do kojih ima pristup. U rezervatu par pojede prave biljke, zbog čega žena pada u komu pri povratku. Nono odluta u nepoznato, hvataju ga i ispituju, a ženu recikliraju zbog dijelova tijela. Sestrinstvo želi da im Nono služi zbog svoje sposobnosti da vidi budućnost iza stvarnosti, ali Nona zanima samo kako uspostaviti vezu sa svojom gospodaricom, koja ga je sada, oslobođena svih svojih pravila, sposobna voljeti.

U filmu FAQ, španjolski pisac i redatelj Carlos Atanes prikazuje Europu kojom upravlja matrijarhat opsjednut higijenom. Digitalne snimke i Internet postali su sredstva pobune; kriminalci su prisiljeni sami odabirati svoje jezive kazne. Ta španjolska produkcija, snimana u Parizu kako bi se povećao učinak otuđenosti, pripada starijoj tradiciji pametne znanstvene fantastike koja izbjegava vizualne efekte, oslanjajući se na provokativne ideje.