Maja Hrgović  

Razgovor s Ceesom Hamelinkom

razgovor

Odgovornost za sadržaj medija, tvrdite, nije samo na ljudima koji posjeduju medije, nego i na korisnicima. Na koji način široka javnost sudjeluje u toj odgovornosti?

– Jasno je da su za koncept i sadržaj medija odgovorni prije svega njihovi urednici i – još više – vlasnici medija, biznismeni kojima je u cijeloj toj priči stalo isključivo do zarade. Neovisnost novinara, koja bi uvijek trebala biti neupitna, pod stalnom je prijetnjom uredničke samovolje. No, odgovornost nije samo na novinarima, vlasnicima medija i urednicima, nego i na korisnicima – gledateljima televizije, čitateljima novina, slušateljima radija – koji danas pate od akutnog nedostatka kritičnosti i odvažnosti. Uzmimo, na primjer, Ruperta Murdocha. On producira bijedne televizijske programe i izdaje besadržajne senzacionalističke novine. Mnogi su revoltirani, no istodobno milijuni ljudi kupuju te novine i gledaju tu televiziju. I zašto bi onda gospodin Murdoch uopće želio nešto promijeniti?

Postoji li ipak način da se konzumenti medija izbore za kvalitetu novina i televizije?

– Rješenje postoji: kritički nastrojeni novinari i korisnici trebali bi osnovati globalni pokret za osvještavanje medija (media awareness), koji bi inzistirao na dobroj informiranosti, bez muljaže, dvosmislenosti, prešućivanja i uljepšavanja. Bila bi to prilika da mi, konzumenti, koji danas toliko puno vremena provodimo uz televiziju, Internet, radio i novine, kažemo Murdochu: Želim znati točno što se događa u svijetu. Ne želim da su novinari, koji me opskrbljuju informacijama, pod bilo kakvim ekonomskim ili političkim pritiskom. Ne želim da mi se podmeće laž i propaganda. Mi imamo puno pravo zahtijevati to.

Fotografi, prestanite personalizirati političare!

Možemo li danas govoriti o paralelnoj medijskoj slici stvarnosti koja prijeti demokratskoj slici (rat u Iraku, gdje su novinari stavljeni u službu rata). Čini se kao da se mediji odrođuju od demokratske kontrole i postaju samosvojna sila. Kako ih obuzdati?

– Sloboda medija jedno je od neupitnih počela demokracije i kontrola je ne smije ugroziti. Jesu li te osjetljive disparatne sile u ravnoteži, najbolje se vidi tijekom velikih međunarodnih konflikata – to je test na kojemu se, nažalost, masovno pada. Uzmimo na primjer američko-britansku invaziju na Irak. Odluku o invaziji donijeli su vođe država, a ne članovi parlamenta i oni koji su ih izabrali, kao što bi to u demokraciji trebalo biti. Kao jedan od razloga za napad Bush i Blair su naveli i Saddamovu navodnu vezu s Al Qaidom i njegovo navodno posjedovanje oružja masovnog uništenja. Sad znamo da su nam lagali! Bush i Blair lažu, kao što većina političara čini većinu vremena. Oni moraju prodati rat jer ga većina ljudi na svijetu ne želi; ni Amerikanci ni Britanci ga ne žele! A prodali su ga lažući nam putem medija, koji su tako pali na testu slobode. Zaključak: mediji moraju biti daleko nezavisniji i daleko kritičniji nego što su sada, moraju stajati između političara koji lažu i naroda koji pokušava formirati neki stav o događajima u svijetu, donijeti neke odluke, neke zaključke. Dalje, novinari moraju biti nepovjerljivi i skeptični i stalno si iznova postavljati pitanje: Je li ovo istina? Previše novinara znam koji se nikad to ne zapitaju. To me ispunjava užasom.

Američki izbori, koji su prerasli u tv-show za mase, argument su u prilog tezi da politika danas ni ne postoji, osim kroz medije.

– Ono u što se demokracija u mnogim državama danas izrodila, toliko je daleko od izvornog pojma demokracije da se više demokracijom ni ne može nazvati, nego treba iznaći neki novi termin. Mislim da bi medijakracija bio prikladan pojam. Naime, mediji danas kreiraju politiku, koriste politiku da ljudima nametnu neke ideje o tome kako svijet funkcionira, a istodobno dopuštaju politici da njima upravlja. Uzmimo opet Irak za primjer ove simbioze. Kad su Britanci i Amerikanci odlučili napasti Irak, nazvali su to ratom, ignorirajući činjenicu da je rat specifičan odnos između dviju zemalja, koji ima striktna pravila o naoružanju, komunikaciji itd. Mediji su slijepo prihvatili taj neprikladni naziv i dogodilo se što se dogodilo. Vjerujem da bi se mnoge stvari drukčije okončale da su mediji umjesto o ratu govorili o invaziji i da su napad na WTC nazvali terorističkim napadom, a ne objavom rata. Ovako, mediji su dopustili političarima da njima upravljaju, iako za to nije bilo baš nikakve potrebe. Još je jedan primjer srastanja medija i politike u jedno koji mi ide na jetra: znate one dosadne, užasne novinske fotografije političkih lidera, važnih faca koji sastanče i održavaju konferencije za novinare i poziraju pred kamerama? Pomoglo bi da fotoreporteri prestanu raditi takve fotke jer su one štetne: njima se personalizira politika, a ljudima se odašilju poruke da su ti ljudi, ta lica i ta imena, nešto najvažnije. A to nije istina. Važni su obični ljudi – i mediji i politika postoje samo zbog njih.

Virtualizacija kao manipulacija

Vodi li ekspanzija medija dehumanizaciji?

– Ne nužno. To ovisi o kvaliteti medija koji se šire. Primjerice, bio bih jako zabrinut da se stvaraju glomazni međunarodni medijski konglomerati kao Walt Disney. No ako diljem svijeta iskrsavaju mali nezavisni mediji – novine, televizijski programi, filmske kompanije – to je izvrsna stvar! Kvalitetnih i autonomnih medija nikad dosta, oni su naše bogatstvo, a ne prijetnja!

Na što točno mislite kad govorite o virtualizaciji stvarnosti?

– U doba internetskih tehnologija, komuniciramo jedni s drugima u virtualnom svijetu koji je sasvim različit od realnosti i ostavlja ogroman prostor za manipulaciju. Primjerice, ne možete baš znati je li neka digitalna fotografija prerađena, je li ona stvarna ili je obrađena u photoshopu, je li izmijenjena. Sa staromodnim fotografijama uvijek ste znali što je na stvari. A glazba? Toliko je izmanipulirana da je apsolutno nemoguće razaznati slušate li pravi orkestar ili virtualne žice. Mogućnost zavaravanja u današnjem svijetu je golema, to je prijetnja koja svaki dan postaje sve veća.

Ratove ne stvara nedostatak informacija, nego nedostatak interakcije

I, što napraviti?

– Trebamo početi od edukacijskog procesa, koji zasad zaobilazi razgovor o medijima u širokom krugu. Djeca odrastaju okružena medijima, a nitko ih nije naučio kako se s njima nositi. Oni uče brojati i pisati slova, a nitko im nikad nije rekao da treba sumnjati u ono što im se servira. Sanjam o tome da mala djeca čitaju napise u novinama na način da stalno propituju je li on istinit, želim da se naš pomladak nauči sumnjati, postavljati pitanja, zauzeti kritički odmak. Sanjam o tome da ne kupuju smeće od novina i da ne gledaju junk programe na televiziji.

U predavanju na konferenciji iznenadili ste publiku tvrdnjom da informacije ne donose svijetu sklad, nego nesreću i konflikte. Ne slažete se s onom: što se više znamo, više se volimo?

– Ne, ne slažem. Ljudi običavaju reći za dvije zaraćene strane, dva plemena, dvije socijalne skupine ili dvije države u ratu, da su u konfliktu jer se ne poznaju, jer jedni o drugima nemaju dovoljno informacija. U stvarnosti je to vrlo rijetko slučaj. Što više ljudi znaju jedni o drugima, imaju više razloga da se ne vole. Blagoslov je biti neznalica, biti zaštićen od informacija. Konflikti se najčešće događaju upravo zbog toga što ljudi predobro znaju jedni druge. Ratove, genocid i terorističke ispade ne stvara nedostatak informacija, nego nedostatak interakcije. Ako nam je zbilja stalo do izbjegavanja konflikta, naučit ćemo malu djecu da komuniciraju, slušaju jedni druge. To je mnogo važnije od pukoga gomilanja informacija.