Rade Dragojević  

Razgovor s Colinom Mercerom

razgovor

Što je to kulturna industrija? Je li to nešto novo, ili je to postajalo i ranije pod drugim imenom?

– Kulturne industrije nipošto nisu novi fenomen. Njih je prepoznao Unesco još prije dvadeset ili trideset godina. Trenutačno se pojavljuje novi koncept, možda poznatiji pod nazivom kreativne industrije. To je na neki način britanski izum, zapravo bi ga se moglo nazvati proizvodom Blairove vlade. Njegova je vlada, naime, oformila tim za kreativne industrije (task force), koji je, među ostalim, objavio i dva dokumenta o kreativnim industrijama (mapping documents), u kojima se pokušava pokazati koliki bi bio doprinos kreativnih industrija za britansku ekonomiju. Posljednji izračun govori o obrtu sredstava u kreativnim industrijama u visini od 116 milijardi funti u jednom obračunskom razdoblju. To govori i o iznimno brzom rastu prihoda u tom sektoru odnosno, čak bi se moglo reći, najbržem rastu od svih industrijskih sektora. Rast te industrije na međunarodnoj razini još je signifikantniji i riječ je o 2,4 bilijuna američkih dolara prometa, što opet iznosi sedam posto ukupnog svjetskog GDP-a (globalni bruto proizvod), koji se pak godišnje poveća po stopi od 14 posto. Ako bi trebalo definirati kreativne industrije, onda bih kazao da se one temelje na iskorištavanju intelektualnog vlasništva svih prethodnih generacija, da se temelji, dakle, na radu na svim onim slikama, riječima i tekstovima koje su nam donijeli naraštaji prije nas.

Najvažniji je pristup kulturnim izvorima

Čini se da se govorenje i pisanje o kulturi danas izvodi s ekonomskim kategorijama?

– Glavni razlog za to je strateško-političke naravi. Političari, bilo na nacionalnoj bilo na lokalnoj razini, vrlo su brzo prepoznali važnost te industrije i to, prije svega, u ekonomskom smislu. Dakako, da osim te ekonomske računice, kulturne odnosno kreativne industrije imaju i nezanemariv učinak u kvalitativnoj razini, na sadržajnoj razini. One, među ostalim, pridonose unaprjeđenju kvalitete samog života, pridonose koheziji jedne zajednice, kao i pitanjima jednakosti i jednakopravnosti članova zajednice.

Što bi bio cilj vođenja kulturne politike? Da više ljudi ide u kazalište, da se širi kritička misao ili da se, recimo, smanji opasnost od rata?

– Sve to. Recimo, u Britaniji danas lokalne vlasti koriste kulturu da bi probleme adresirale svim članovima zajednice, ali i da bi svima pomogle u onome o čemu smo već govorili, u poboljšanju kvalitete života, u pojačanoj koheziji, ekonomskom napretku, kao i u većoj društvenoj uključenosti. Kombinacija svega toga s još nekim elementima, dakako, čini glavni cilj kulturne i socijalne politike u jednoj regiji.

Kako kulturni kapital može pridonijeti kvaliteti života?

– U bitnome kulturni kapital zapravo znači mogućnost pristupa kulturnim izvorima iz kojih crpite sadržaje, ali i sami sebe definirate unutar pojedine kulture. Mnogim je ljudima taj pristup, kako nam kažu studije, onemogućen. Kad im se on omogući, kad je pristup obrazovanju, kulturnim sadržajima kao takvima moguć, to ujedno pridonosi i kvaliteti života. Bitno je također kako se taj kapital koristi, da postojeći potencijali ne ostanu neiskorišteni, pa onda nužno dobivamo mrtvi kapital.

Kulturom protiv socijalne isključenosti

Mislite li da kultura, odnosno prakticiranje kulture, umjetnosti, oplemenjuje ljude?

– Mislim da može, ona to može, čak i lakše nego neka druga područja. Osim toga, kultura čovjeka čini sretnijim, kao što ga čini takvim da se ponosi činjenicom da je pripadnik jedne zajednice. Zapravo ga kultura čini manje izoliranima od ostalih. Uloga kulture, čini mi se, važna je posebno u siromašnijim sredinama, gdje je socijalna isključenost pojedinih skupina ili pojedinaca vrlo velika. Tu možda dimenzija spiritualnosti koju nosi kultura sa sobom i nije toliko važna, koliko mogućnost da se ljudi preko kulture ne osjećaju samima.

Mislite li da kultura ima moć, kao što moć ima politika?

– To ovisi o tome kako kulturu doživljavate i što vam se čini da ona može napraviti. Kultura zapravo ima veliku moć. Samo da spomenem, da brojni izvještaji Unesca govore da je u pojedinim slučajevima kultura nužna u situacijama poslijeratnog razdoblja, kad je potrebno zacijeliti rane.

Za kulturu se gine i ubija

Kad smo već kod toga, da spomenem kako je u Jugoslaviji postojala vrlo visoka razina kulture, ali nije spriječen ratni konflikt. Kako kaže Terry Eagleton, kultura nije samo ono što stavljate u vaš walkman, nego, kao u slučaju Belfasta ili Sarajeva, kultura je ono za što ubijate.

– Dakako da kultura može biti i dobra i loša stvar. Ona ljude može i dijeliti i spajati. Problem u današnjoj politici je upravo u tome da se kruto institucionalizira stav da je kultura nužno dobra stvar. Ona to sama po sebi nije i ne može biti. Upravo zato potrebne su jasne kulturalne strategije razvoja i kojima bi se mogli, recimo, prepoznati mogući međuetnički konflikti kao potencijalno opasni. Baš kao što je to bio slučaj u Jugoslaviji, gdje se kultura doživjela na opasno ozbiljan način.

Što može ukupnoj slici pridonijeti neka etnička zajednica? Je li kultura neke etničke zajednice, recimo Sikha u Londonu, samo folklorni ukras?

– U Britaniji živi doista vrlo široka paleta azijskih i afričkih kulturnih zajednica. Omogućivši im pristup kulturnim izvorima, dakle svemu onome o čemu sam prije govorio, pridonosi se upravo tome da se pojedini kulturni događaji, nastali u manjinskim zajednicama, ravnopravno uključuju u mainstream. U tom smislu dostupnost kulture, odnosno mogućnost da ona bude prakticirana, pripada temeljnim ljudskim pravima. Svi imaju pravo da se izraze i da iskažu svoj identitet.