19.5.2005.

Rade Dragojević  

Razgovor s Daliborom Matanićem

razgovor

Dalibor Matanić režiser je koji istodobno radi na nekoliko kolosijeka. Tek što je u Zagrebu predstavio Sto minuta Slave i pustio ga u redovnu distribuciju, krenuo je s novim projektima. Upravo radi televizijski film o AIDS-u. Na umu mu je i film prema prozi Damira Karakaša Kino Lika, koji bi, kako kaže, trebao biti svojevrsni lički Amarcord, a namjerava raditi i film prema scenariju Tomislava Zajeca

Kako to da ste odlučili reagirati na kritiku, da ste, na neki način, odlučili kritizirati kritičara, odnosno Juricu Pavičića i njegov tekst u Jutarnjem listu? 

– Filmsku kritiku smatram najbitnijim dijelom podrške filmu. S Juricom Pavičićem sam u jako dobrim odnosima, najprije da to kažem, i nikad ne bih reagirao na kritiku kao takvu. Međutim, uvijek ću reagirati na pokušaj svojevrsne pedagogije, što je bio slučaj upravo s njegovom kritikom. Protiv sam toga, dakle, da se nameću svjetonazorna rješenja i da se filmska scena u nas postavlja prema mjerilima nekih krugova. Ne trpim autoritete nikoje vrste, pa mi je i ovo dociranje svisoka zasmetalo. Ako kritika ukazuje na mane sa željom da sljedeći rad bude što bolji, to je u redu. U njegovoj kritici nisam to osjetio, a ima tu, izgleda, i nekih neriješenih odnosa između Pavičića i mojeg scenarista Roberta Perišića. Znam prepoznati kada kritika radi svoj posao, a znam i prepoznati kad neki kritičar pedagogizira autore i usmjerava ih u samo njema poželjni pravac.

Odmah ste dobili po prstima od Branimira Donata, dan-dva kasnije?

– To je toliko trivijalno da se na to ne bih ni osvrtao. Takvi pokušaji advokatiranja jednog stava, na sreću, naišli su na brze odgovore nekih ženskih autorica. Zadovoljan sam što se to nije prešutjelo u javnosti. Baš sam kazao Tanji Gromači, koja je radila tekst za Feral, kako se, na neki način, onaj salonski svijet iz filma Sto minuta slave preselio u današnjicu i da se odvija baš kao i prije stotinu godina.

Slavi se smiješi Sundance

Što ste promijenili na filmu od Pule do danas?

– Razlika je u tome što sam s nekoliko “štrihanja” cjelini dao koherentniji izgled. Kao kad najprije imate raspuštenu djecu, a onda ih zatvorite u jednom prostoru i stavite pod kontrolu. Film je dobio na ritmu samo kroz reduciranje nekoliko elemenata na samom kraju. U vezi s prethodnim pitanjem želim dodati još nešto. Kad bi se prihvatilo ovakvo dociranje i pedagogiziranje kakvo je prakticirao Pavičić, a koji je pak neka vrsta advokata jedne salonske grupe, onda danas možda ne bi imali neke od najvećih filmskih autora, poput von Triera. Ne želim se, dakako, s njim uspoređivati, iako mi je on uzor, ali, ponavljam, ne bi bilo takvih individualaca. Ne bi bilo autora u pravom smislu te riječi kad bi se filmovi radili po nekom općem konsenzusu, prema nekoj općoj usuglašenosti. Kad je tako onda sve završava po onoj narodnoj, puno babica, kilavo dijete. Šteta je, također, da se u takvim tekstovima u kojima se raspreda kako bi zapravo trebalo snimati filmove koji bi onda zadovoljili neke akademske krugove, najčešće izgubi analiza onoga bitnoga. Jednostavno se ispuste važne stvari. Uostalom, ja sam se tijekom četverogodišnjeg rada na filmu već odavno ispucao u takvim jalovim raspravama. Stvar nisam htio prešutjeti, jer filmove nikada neću raditi po njegovim pravilima. Da ponovim da sam s Pavičićem dobar. Samo jedan primjer, u Cannesu nisam stigao na prvu projekciju Suše, pa sam njega zamolio da predstavi film, što je i učinio.

Pročitao sam da bi film trebao biti pozvan i na Sundance. Što se s tim događa?

– Zanimljivo je da su taj film pozitivno ocijenili Amerikanci. Oni su prema nekim stereotipima najdalji od takva tipa autorske poetike, ali film im se ipak svidio. I oni su kazali da se film, naravno, mogao raditi na tradicionalan način, prema holivudskim uzorima rada na filmskim biografijama. Ali, mogao se raditi i na moj način i njima se svidio upravo moj autorski pristup. Odatle je proizašla i varijanta za sudjelovanje na festivalu u Sundanceu, ali ne vjerujem dok se film ne uvrsti u program tog festivala koji se održava početkom sljedeće godine. Jer i ranije sam imao raznih obećanja, pa nije bilo ništa. Zato sam skeptik. Ipak, draga mi je bila njihova reakcija. Usput, film su proglasili tipično istočnoevropskim.

Kažete da ne trpite autoritete. Kako ste onda surađivali s glumačkim autoritetima kao što je Miki Manojlović?

– Tajna uspjeha svih tih velikih glumaca leži u tome da je njemu - dok radi – bitan samo krajnji rezultat, bitno mu je samo da ono što će se vidjeti na platnu ispadne dobro. Njemu je jasno da ako je on dobar u kadru, a njegov partner ne, onda cijeli kadar nije dobar. Ako on glumi nauštrb svog partnera, onda to nije dobro. S Mikijem sam komunicirao bez riječi, samo smo s pogledima shvaćali što je dobro, a što ne.

Nisam želio biti žrtva faktografije

Anakronija koju prakticirate u filmu sliči na filmove kakve radi, recimo, Baz Luhrmann.

– Htio sam takvim pristupom probiti neku uvriježene modele u nas. S druge strane dugo sam se bavio Slavinom biografijom, bilo je više verzija scenarija, dosta se razmišljalo. U svakom slučaju, brzo sam shvatio da cijelu stvar trebam postaviti na način da ne ispadnem žrtva blata faktografije. Znao sam, budem li snimao samo pridržavajući se fakata, film neće napredovati. U takvu pristupu materiji nema napretka. U filmu je sve moguće. Recimo, u svom pristupu biografskom filmu, Forman se priklonio tome da Amadeusa napravi kretenom koji se stalno smijulji, iako ovaj to uopće nije bio. Dakle, sve je moguće, samo ako redatelj misli da mu to služi svrsi. Dakle, da ponovim, ne može se raditi film tako da postaneš rob faktografije. Čak bih radije da se kaže da sam radio film s likovima koji se slučajno zovu Bela Čikoš i Slava Raškaj, nego da je posrijedi biografija, da se, dakle, zaključi da sam od Slave Raškaj uzeo samo njezin duh. Također, ako radiš tako da zadovoljiš neke salonske krugove – ponovo se vraćam na prethodna pitanja – posve sigurno nećeš zadovoljiti kriterije filmske slobode.

Kako vam se u tom kontekstu onda čini Berkovićeva Kontesa Dora?

– Pa to je primjer filma koji je standardno pristupio jednoj biografiji, ali je napravljen na odličan način. Inače, pričao sam s profesorom Berkovićem i on mi je na Motovunskom festivalu kazao jednu krasnu rečenicu. Najprije mi je priznao da je i sam jedno vrijeme pokušavao nešto napraviti s biografijom Slave Raškaj, ali je odustao, jer se toliko ispatio prebacivanjem materije iz jednog medija u drugi. Dakle, kazao mi je sljedeće: “Sad kad si napravio Sto minuta Slave, sad možeš sve što god hoćeš”. I upravo se tako osjećam, kao da sam se porodio, kao da sam novi čovjek.

Kad ste rekli da možete što hoćete, biste li možda radili film po Krleži, recimo Glembajeve ili Marinkovićeva Kiklopa? Čini mi se da bi vašem slobodnom stilu odgovarala jedna takva priča s jakim rečenicama i likovima.

– Nisam razmišljao o tome da ponavljam nešto što su već neki drugi prije mene snimili. Ali, ako već govorimo o tome, onda me draška jedna druga ideja, naime da radim film o Tesli. Znam da je film o njemu snimljen u više varijanti, a sada i Ken Russell hoće snimiti film o njemu. Kad snimam filmove o stvarnim ljudima, važno je proniknuti u kod čovjekovog duha, pa bi i Tesli prišao na svoj način. Uostalom, povijest i biografije leže na krajnje varljivom tlu. Čak sam u filmu Sto minuta slave htio dati jednu malu naznaku da su faktografije i biografije stvari koje nisu provjerene. Samo jedan primjer. Kad smo proučavali Slavine različite biografije, svaki taj tekst je išao u pravcu koji je odgovarao autoru ili je bio u suglasnosti s nekim društvenim ili političkim očekivanjima. Slava Raškaj je možda napravila mnogo više nego što se zna ili, prema nekim drugima, mnogo manje.

Kako je završio Čikoš

Odgovara li faktima priča o Beli Čikošu i njegovu odlasku u Ameriku?

– Pa upravo vam o tome govorim. Dakle, prema jednoj verziji, Čikoš je bio tamo godinu dana i vratio se u Zagreb , gdje je u miru završio karijeru. Druga pak kaže da je bio podulje u Americi, da je dosta lutao i da se preko Italije vratio da bi umro pred platnom slikajući sliku sa Slavom kao motivom. Treća kaže da je otišao u Ameriku i da se ne zna što je s njim bilo. Dakle, koja je istinita? Izaberite sami. Toliko o faktografiji.

Zašto ste stavili spot u film?

– Spotom smo htjeli naznačiti vrlo direktno tezu o prokletstvu umjetnika, o tome kako analize nečijeg rada često postaju trivijalne i kako sam umjetnik može završiti u kontekstu u kojeg ga smještaju različiti ljudi s različitim interesima. Prema nekima ona je bila naša najbolja slikarica, prema drugima ona je uspjela samo zato jer je bila gluhonijema. Reklamom sam htio naglasiti da kupujemo brand Slava Raškaj a da zapravo ništa ne znamo o njoj, ne poznajemo njezin duh i sve samo ostaje na površini.

Doživljava vas se kao svojevrsnog spasioca hrvatskog filma. Kako se vi sami doživljavate?

– Pa, evo, neki su Slavu čak proglasili najboljim domaćim filmom u posljednjih 15 godina, napisao je Janko Heidl. Baš mi je drago. Osim što samo hoću snimati filmove, toliko tučem sam po sebi da sam, vjerujte, sebi najveći korektor.

Jedno vrijeme vodili ste i strukovnu udrugu. Kakva su vam bila iskustva?

– Takva da više nikad to neću raditi. Ustanovio sam vrlo brzo da se u takvim situacijama neki tvoj polet, tvoj duh, vrlo brzo utopi u masi. Također, uvidio sam da neki ljudi, za koje se to možda ne bi reklo, djeluju i rade samo po principu zadovoljavanja vlastitih interesa. Stoga sam se definitivno odlučio za položaj individualca, za poziciju i pogled s margine. Udarat ću sa strane, to mi je draže, a čini mi se i ubojitije.

Svi smo mi virdžine

Neobično za naš film je i to da stalno tretirate ženske likove. Jesu li ti ženski likovi zanimljiviji i zašto?

– To je rezultat mojeg filmskog razvoja. S jedne strane, lakše mi je bilo predstaviti situaciju u našem društvu kroz ženske likove. One su ne samo senzibilnije nego se i u njima može naći mnogo više nataloženog. Puno su kompliciranije i složenije. S druge strane, sve mi se više čini i da se neke tradicionalne razlike među spolovima gube, čak i u okvirima našeg manje-više patrijarhalnog društva. Intime postaju sve sličnije i stare klasične podjele nestaju. Čini mi se da kao vrsta evoluiramo u nešto jako začudno, u neku vrstu spolne istoznačnosti. U Slavi sam već pokušao progovoriti o ženskom liku kroz optiku muškog lika, radio sam neku vrstu tranzicije. Ženska mi je intima zanimljivija jer je skrivenija.

Snimate, dakle, transseksualne filmove?

– Moglo bi se reći.

Ima li to veze s vašom seksualnom opredijeljenošću?

– Zezam se da ću kad-tad operirati spol. Zapravo shvatiš da su granice intima sve tanje, čak i u ovim našim tradicionalnim društvima. Razlike među spolovima sve su manje.

Svi postajemo virdžine.

– Pa da. Kad smo već kod toga, baš mi je Karanović bio profesor na Cine-linku. To je bio seminar u Sarajevu gdje smo u radu sa scenaristima, velikima kakav je i sam Srđan Karanović, prolazili kroz sve etape pripreme filma – od scenarija, preko operativnih planova do peachinga za ulagače. Mi mali balkanski režiseri učili smo se, kako bi se to reklo, filmskom kapitalizmu. Za nas je sve to dobro, jer uglavnom radimo filmove financijski potpuno oslonjeni na državu. Ovdje nas uče kako pronaći dodatne izvore financiranja.

Kako je film prošao na Puli?

– Moj film je otvorio festival. Reakcija publike je bila sjajna, ali sama organizacija i atmosfera bila je takva da više nemam nikakvu želju tamo prikazivati svoje filmove. Prikazivat ću ih ili na Motovunu ili u Sarajevu. U Puli nema onog inicijalnog veselja. Baš sam to kazao kolegama Arsenu (Ostojiću, op. a.) i Ogiju (Ognjenu Sviličiću, op. a.). Svi oni u organizacijskom odboru jako se muče, a treba zapravo festival promijenti na mentalnoj razini, što će biti jako teško. Pula je neki mutant koji se stalno nekako obnovi. Ali to je toliko stara priča, pa doista ne znam čemu je više ponavljati.