4.11.2004.

Suzana Marjanić  

Razgovor s Damirom Bartolom Indošem

U povodu performansa O boli i šahu u izvedbi D. B. Indoš – House of extreme music theatre, 24. listopada 2004., Parainstitut Indoš, Tvornica Jedinstvo, Zagreb

Kako objašnjavaš činjenicu da su kazališni kritičari uglavnom ostali nezainteresirani za predstavu Čovjek Vuk i, tragom navedenoga, zanima me tvoj komentar kritike objavljene u Vijencu u povodu izvedbe te predstave na 10. PUF-u kao “autističnoga rada kojemu publika zapravo nije potrebna”.

– U usporedbi s apsolutnim kolapsom u Puli na PUF-u, u Dubrovniku je bila totalna euforija, ali, priznajem, još sam rezerviran prema Čovjeku Vuku. (smijeh) Ipak, moram još napraviti dvije-tri izvedbe u Zagrebu da stvar totalno raščistimo. Neki kritičari nisu ni htjeli pisati u povodu Čovjeka Vuka i s obzirom na to da nas neki od njih cijene, poštedjeli su nas loše kritike. S obzirom na barijeru koju nam je nametnuo prostor u Puli – doista, publika i mi bili smo dva zasebna svijeta, i da stvar bude gora, još je i razglas zatajio, tako da smo bili osuđeni na autizam – kritika je dobro pogodila stanje na izvedbi.

Obično na svojoj web stranici najavljuješ buduće projekte; međutim, performans O boli i šahu ostao je nenajavljen. Zašto si se odlučio na povratak na performans/predstavu u kojoj dominira tvoja izvedba, naravno, uz izvrstan glas tvoje supruge Dubravke Šikić?

– Pa, upravo zbog toga. (smijeh) Da ljudi vide da još znam raditi taj posao, da nisam tako loš. Ipak, iduće godine ponovo ulazim u suradnju s drugima. Nisam se još naučio pameti da trebam raditi sâm. (smijeh)

Politički fanatizam

U predstavi/performansu O boli i šahu pričom o tetovažama Mikea Tysona uvodiš Che Guevaru i Mao Ce-tunga, a preko kineskoga vođe i sudbinu kineske Četveročlane bande (Gang of Four)? Zašto ne uvodiš i sadašnja/naša politička “bespuća”?

– Možda ih naizgled nema. Našu sam situaciju obradio u Konjskom repu (1993.). A to što sam uzeo Mao Ce-tunga i Che Guevaru, dakle, islužene političke ikone, kao što sam čuo prigovor (smijeh), koji su rezultat političkog fanatizma, ne znači da nisam mislio na povijesne, političke likove i događaje danas, jučer; dakle, mislio sam i na odsijecanje glava taocima, na religiozni fanatizam, na fanatizam totalitarizma, ali ih nisam htio uzeti. Gang of Four je svakako zanimljiv po tome što je upravo žena – Mao Ce-tungova udovica Jiang Qing predvodila pobunu koja je završila vješanjem pobunjenika. Svakako sam u svojoj izvedbi htio približiti fanatizam koji je karakterističan za Al Qaidu ili za sukobe hinduista i muslimana u nekim dijelovima Indije gdje je to svakodnevica.

Instrumenti, kosturi od smeća

Koliko je na tvoju glazbu buke na – kako ga nazivaš – “duhovnom recikliranom smeću” (usp. Zarez, broj 15) utjecao, na primjer, Einstürzende Neubauten?

– U prvom redu riječ je o utjecaju Gang of Four čiji zvuk koristim i u predstavi O boli i šahu. Jednu njihovu kompoziciju koristio sam davno, prije dvadesetak godina, u predstavi Neprigušeni titraji. Iskustvo na njihovu koncertu u okviru Muzičkog bijenala za mene je značajan događaj u mom razvoju i mislim da nisam ništa jače i upečatljivije vidio ni u scenskom smislu od njihova koncerta. I kad im netko zamjera tu treću ploču, koja je proglašena pločom izdajnicom svega što su radili, mislim da je ta ploča radikalna i dosljedno genijalna, i vjerujem kako je to tako doista i trebalo završiti u militarističkom disko zvuku. Pjesma I Love A Man In Uniform za mene je remek-djelo. Einstürzende Neubauten je također jako utjecao na mene, a još više Test Department, ali ipak u pozadini svega nalazi se danski muzičar Henning Frimann s kojim sam radio u okviru njegova benda-dua Global Guaranty Orchestra u kojemu također djeluje izvrstan glazbenik Pere Oliver J?rgens. Dakle, Frimann također proizvodi senzibilnu muziku na instrumentima od smeća, samo što on tu ipak, primjerice, zatečeni sudoper tretira kao električnu gitaru; stavlja, napinje žice električne gitare raznih dužina na taj sudoper i svira po njima. To znači da se prilično približava instrumentu. Za razliku od njega, nastojim da predmet kako sam ga zatekao – što nazivam duhovnim recikliranim smećem ili kosturima – istražujem; intuitivno osjećam da bih mogao nešto od njega dobiti i nakon intenzivnog druženja stvarno se to i dogodi, a onda pridodajem još neke elemente koji podižu akustiku.

Militarizam poništen Buddhom

Buddhine Četiri plemenite istine, od kojih je posljednji Plemeniti osmerostruki put do prestanka patnje, boli izgovara tvoja supruga Dubravka Šikić u trenutku kada pokazuješ da za razliku od Mikea Tysona, koji ima tetovaže Che Guevare i Mao Ce-tunga, nosiš militarističku jaknu s likom Buddhe. Kako si odlučio da otvoreno progovoriš o Buddhinu nauku koji se, primjerice, intuitivno osjećao u tvojemu songu Dobrodošla u nebo, Lajka u performansu Lajka – prvi pas u svemiru (1999.)?

– Tu su jaknu odabrale moja kćer i žena kad smo bili u Berlinu. To je militaristička jakna; u vrlo sličnoj jakni vidio sam i predsjednika Busha. (smijeh) Davno sam se riješio militarističke odjeće i odlučio sam da na tu jaknu stavim otisak Buddhe i da tako to kontrapunktiram. Dakle, na militarističku odjeću stavljam krajnje pacifističke simbole, što izaziva kod mene smijeh. Naime, obično na tim jaknama trebao bi biti Che Guevara. A osmerostruki Buddhin put prepoznajem kao savršeno točan put u mom životnom putu, i iskoristio sam tu priliku u predstavi da tu točnost i prepoznavanje te preciznosti životnoga iskustva objavim.

Koja značenja pridaješ šahovskoj igri i zanima me kontekst autobiografske priče kojom pripovijedaš o tome kako si kao sedmogodišnjak ocu prepuštao pobjede u šahu.

– Riječ je o dvije pozadine. Jedna je ona kada igram šah na jednom od prvih prakompjutora, a igra me podsjetila na TV-prijenose napada američkih zrakoplovnih snaga sa sofisticiranom opremom na tražene X-mete i kako projektili padaju na pogođeni cilj, gdje se u TV-prijenosu “zaboravlja” da su te pogođene, uništene mete – ljudi i da taj pogodak znači komadanje ljudskih tijela. A druga pozadina igre šaha čini prisjećanje kako sam igrao šah s ocem koji je u toj igri iskazivao simptome posttraumatskoga sindroma koji vuče od Drugog svjetskog rata. Za vrijeme igranja šaha on je, zapravo, intuitivno i nesvjesno igrao igru s vlastitom traumom i odrađivao ju je kroz igru šaha. Pritom je koristio rečenice: “Juriš! U napad! Naprijed!” Možda sam taj trenutak trebao uvesti u predstavu. U ratu je od svoje šesnaeste do devetnaeste godine bio partizan, što je strašno, traumatsko iskustvo za tako mladog čovjeka. Ujedno, navedene scene u kojima prizivam igranje šaha s ocem čine moj oproštaj od oca koji je prilično bolestan i star, i nekako sam odlučio da se na taj način preventivno oprostim od njega kao i kroz njegove predmete – sat, naočale i cipele – koje koristim u performansu. Riječ je o mogućoj traumi zbog stvari koje ostaju iza pokojnika. Zalažem se za prirodnu smrt, umiranje u dubokoj starosti, što je najveća radost života koju bi čovječanstvo trebalo realizirati. Na tome bi zajednica trebala raditi, a ne na nasilnoj smrti, smrti od metka u ratnom sukobu, što je bila skrivena tema ove predstave.

Nenasilni magnetizam

Koje značenje upisuješ u scenu u kojoj spajaš golem magnet i metalnu štangicu?

– To je humoristična scena koja bi tako trebala djelovati na publiku. Kako u prirodnim znanostima ne stojim najbolje – imam neki jači defekt prema njihovim zakonima – magnetizam doživljavam kao fenomen s obzirom na to da funkcionira na privlačnosti, a ne, dakle, na agresiji. Naravno, pitanje je koliko i privlačnost može biti agresivna, ali sigurno ne u onoj mjeri kao u trenutku kada se dva predmeta spajaju bušenjem rupe i zatezanjem matice, a kamoli zabijanjem čavla, što je krajnje brutalno. Magnetizam shvaćam kao idealnu filozofiju budućnosti organizacije ljudskog života u zajednici – od reguliranja stanja u prometu, npr. vlakovi na magnetizam, do svih drugih regulacija. Trebalo bi totalno dokinuti bušenje, agresiju na svim područjima života, s obzirom na to da je magnetizam zadnja podnošljivost agresivnosti koja je prihvatljiva ljudima. Mislim da je taj koncept totalno zapostavljen i da se išlo mnogo lakšim, kraćim, ali stoga i destruktivnijim putem ili kao što Bloch kaže da je kapitalizam koji je nositelj tog takozvanog progresa uvijek mračno progresivan. Zbog toga sam izveo taj mali pokus s magnetom gdje pokazujem da magnet iz kompjutorskog hard-diska, koji je težak više od deset kilograma, može stajati okomito i da neće pasti s te željezne kutije koja se nalazi 50 centimetara niže. U dijelu kada stavljam štangicu od četiri grama, riječ je o karikiranoj priči o djedu i repi gdje je miš donio prevagu; dakle, magnet zbog te štangice nije pao na pod, nego ga je apsorbirao u sebe. A sve to polazi od TV-šahovskih figura s magnetom koje je velemajstor – dok sam bio dijete – stavljao na šahovsku ploču i koje su pritom radile zvuk “klak” i ostale “stajati u zraku”. To je bio moj prvi zadivljujući susret s magnetom.

Kao treću prekretnicu u svojoj igri šaha navodiš i Fritz kompjutorski program. Kako objašnjavaš vlastitu opsjednutost navedenom kompjutorskom igrom?

– U početku rezultat je bio 200:0 za njega. Kad sam to izgovorio nekim ljudima, smijali su se. Tek sam kasnije shvatio zašto: “Pa, koji čovjek može 200 puta pokušati i izgubiti”. To je jedna tvrdoglava i teška bitka koju vodim s Fritzom, kao što je Kasparov nastojao spasiti smisao čovječanstva u igri šaha s IBM-ovim kompjutorom Deep Blue, što mi je jednako smiješno kao kontrast “Buddha na militarističkoj jakni”; dakle, to što je preuzeo na sebe ulogu Mesije koji će obraniti dostojanstvo čovječanstva u igri šaha sa strojem. Ili kao što je izjavio: “Mnogo je više mogućnosti u šahu nego atoma u svemiru.” I sad ću kad dođem kući odigrati jednu partiju šaha s velikom nadom da ću baš sada pobijediti. (smijeh) Ali ne mogu više zamisliti da igram šah protiv čovjeka. Mislim da je to dokinuto kod mene.