Razgovor s Damirom Čargonjom

Osnivač ste i vlasnik Multimedijalnog centra d.o.o. MMC tvrtke uz koju se često veže pojam “poduzeće u kulturi”. Molim vas, pojasnite navedeni pojam.

– Tvrtka MMC je osnovana 1998., a posljedica je mog odgovora na tada pasivnu i ispolitiziranu kulturnu i NVO scenu u Hrvatskoj te njezino često neprihvaćanje odgovornosti za propuste koje čini. Kulturna scena je blokirana svjesnim dopuštanjem institucija sistema, vlasti, određene neodgovornosti u svome djelovanju, te je na taj način dovedena u poziciju mogućega manipuliranja. Pozicija stalne ovisnosti o raznim proračunima, te kao posljedica – međusobna netrpeljivost, sitničarenje, prebrojavanje po tuđem novčaniku dovelo je do toga da većina umjetnika, kulturnjaka dane provodi, ako ne u očekivanju rezultata natječaja, onda u međusobnom ogovaranju i prepucavanju. Osim generatora problema, sistema koji je tada svojim čudnim odlukama podgrijavao ovakvu situaciju, u čitavoj ovoj zbrci, u njenom stvaranju i mediji su odigrali veliku ulogu. Nažalost, i većina publike polako je uvučena u ovu igru, te joj je zanimljivije s kim se poševila intendantica nego kakvu predstavu gledaju. Privatno poduzeće u tom trenutku saznanja i izbjegavanja pretvaranja u “jednog od njih” bilo je za mene jedino rješenje.

MMC danas većinu svojih prihoda stvara vlastitim djelatnostima, a državi plaćamo poreze čiji iznos uvelike premašuje njene dotacije. Skraćeno rečeno, država na nama zarađuje i usput dobiva sve kulturne programe koje realiziramo besplatno. Moja satisfakcija je u tome da me dugo nije prihvaćao ni takav sistem ni takva kulturna scena. Nažalost, ovakva pozicija skoro nas je dovela do propasti – golemi dugovi, zatvaranja prostora Kluba Palach u kojem djelujemo, pa čak i fizički napadi bili su dio naše svakodnevnice. No kako vrijeme takozvane tranzicije, preobražaja prolazi, i odnosi se mijenjaju. Sve češće dobivamo ponude nastavka komunikacije, i s jedne i s druge strane. Ne odbijam ih, iako ponekad osjetim psovački poriv. Život ide dalje.

Pljačka na Golom otoku i Sv. Grguru

Kao direktor MMC-a pokrenuli ste 2000. projekt Goli otok – novi hrvatski turizam u sklopu kojega se od tada na tom otoku okupilo stotinjak naših i stranih umjetnika. Kako ste inicirali navedeni projekt?

– Nakon dvogodišnjih pritisaka, pokušaja izbacivanja iz prostora Kluba Palach, stalnih prijetnji (u jednom mjesecu čak su mi dvadeset puta izbušili sve četiri gume na autu) odlučio sam tog ljeta 2000. otići negdje na godišnji odmor. Zajedno sa svojim prijateljima Svenom Stilinovićem i Brankom Cerovcem u mome starom “fići”, s naljepnicom “Novi hrvatski turizam” na haubi, oboružani fotografskim aparatima i digitalnom kamerom otišli smo, a kamo drugamo nego na Goli otok. Naravno, nismo se sunčali, već snimili obilje materijala iz kojih je kasnije u montaži Mladena Lučića Luca nastao kratki dokumentarni film Goli otok – novi hrvatski turizam koji je premijerno prikazan na Danima hrvatskog filma 2001. Osim što smo se bavili umjetnošću, uspjeli smo u tom kratkom filmu pokazati i sadašnju situaciju na Golom otoku i susjednom Sv. Grguru. Potpuna devastacija svega što je na otocima sagrađeno i pljačka svega što je bilo pokretno tužna je istina pokazana svijetu javno prvi put. Sljedećih godina projektu su se pridružili mnogobrojni umjetnici i povjesničari umjetnosti (npr. Jusuf Hadžifejzović, Ivan Kožarić, Ante Zemljar, Ivica Župan, Branko Franceschi, Siniša Labrović, Vlado Martek, obitelj Brajnović, grupe japanskih, nizozemskih, bosanskih i talijanskih umjetnika) te udruga golootočnih zatvorenika na čelu s nedavno preminulim pjesnikom Antom Zemljarom. Nažalost, suradnja s tadašnjim lokalnim vlastima Grada Raba nije uspostavljena unatoč pismenim preporukama nekoliko hrvatskih ministarstava te podrške i samog predsjednika Mesića koji je tom prigodom i primio delegaciju MMC-a.

Političari i lovci na Golom otoku

Možete li komentirati sramotnu i ciničnu odluku Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, prema kojoj se Lovačkom društvu Kuna iz Lopara na Rabu dala koncesija na Goli otok i Sv. Grgur, što znači da su otoci trebali postati lovno područje i time uzgajalište divljih životinja za ubojice druge vrste?

– To je bio samo jedan od načina da se nas i medije makne s otoka. Kako je Goli našim djelovanjem sve više dobivao na medijskoj pažnji, te se sukladno s time i politika uključila u raspravu, netko je pokušao što hitnije iskontrolirati situaciju, vjerojatno kako bi spriječio istinu o onome što se tamo dogodilo posljednjih petnaestak godina. Naravno, najbolji način je otoke proglasiti lovnim područjem i ograničiti posjete. Ne vjerujem da se na Golom otoku može bilo što loviti osim od žeđi izludjelih ovaca i guštera. Bdjenje, moj posljednji performans na Golom otoku, koji se sastojao od dvadesetčetverosatnog sjedenja za stolom na jednom pustom polju ispod kojeg je bila karta svijeta a pored njega preparirani vuk, završio je time što sam poklonio prepariranog vuka Lovačkom društvu “Kuna”. Ne vjerujem da će to društvo ikad uspjeti uzgojiti bilo kakvu divljač ili pak uloviti vuka na Golom, pa sam im u znak pomirbe ostavio “poklon”.

Kakvo je stanje danas u vezi navedenoga projekta?

– Današnja situacija je mnogo bolja, barem u političkim odlukama. Novi predsjednik Udruge građana bivših političkih zatvorenika “Goli otok”, sada udruge “Goli otok – Ante Zemljar” dr. Pavao Ravlić, uspio je na sjednici saborskog Odbora za ljudska prava u studenom 2005. okupiti sve zainteresirane strane – predstavnike Grada Raba, Primorsko-goranske županije, Ministarstva kulture, Ministarstva mora, Ministarstva obnove i razvoja, kao i nas iz MMC-a gdje je usvojen prijedlog o proglašenju Golog otoka spomen-područjem. Prijedlog će kao takav ići na daljnje usvajanje Vladi. O načinu funkcioniranja spomen-područja odlučivat će Inicijativni odbor koji čine predstavnici navedenih ministarstava, Grada Raba, Primorsko-goranske županije, MMC-a i udruge “Goli otok – Ante Zemljar”, a za sjedište Odbora izabran je Grad Rijeka.

Zec i preparirani veprić s Golog otoka

Na izložbi-prezentaciji Goli otok – novi hrvatski turizam u Galeriji “Miroslav Kraljević” (Zagreb, 2002.) u svoj rad uveli ste i priču o toplom, krvavom zecu. U kojim ste još svojim radovima koristili zoosimbole?

– Performans Topli zec također je nastao na Golom otoku i veže se na način i naziv mučenja novopridošlih zatvorenika iz vremena Informbiroa, koji su morali trčati kroz špalir starih zatvorenika, a ovi su ih pod prijetnjom smrti trebali tući. O užasu kroz koji su prolazili oni koji su trčali kroz taj špalir, te onih koji su ih tukli, ne treba niti pričati. Mnogi su već tada dobili ozljede od kojih su umrli. Moj performans se sastojao od trčanja krvavih nogu po dugoj bijeloj papirnatoj traci, na kojoj je naizmjence, sa strane, bilo napisano Goran Ivanišević, Patrick Rafter, inače svima znanih finalista teniskog turnira u Wimbldonu te godine.

Osim performansa Bdjenje, za Goli otok povezan je još jedan moj rad u kojem sam koristio preparirane životinje. Riječ je o performansu Zaleđeni odnos – akcija s veprićem koji sam izveo u hladnjaku za piće s prepariranim mladunčetom vepra. Inače, fotografiju tog rada otkupili su predstavnici jedne strane tvrtke u Hrvatskoj. Ugovorom mi je zabranjeno da ih spominjem te da iznosim visinu iznosa, no dovoljno govori podatak da smo tim sredstvima uspjeli organizirati prošlogodišnju FONA-u (Festival nove umjetnosti) i platiti dio dugova MMC-a. Recimo samo da ih je koštala više nego lani prodana fotografija Slučajni prolaznik Brace Dimitrijevića. Fotografija Zaleđeni odnos – akcija s veprićem je moj najskuplji prodani rad. Mnogo važniji razlog od onog umjetničkog kod ovih performansa je utjecati na gledatelje na način da shvate cjelokupno zlo i bespotrebnost ubijanja životinja.

“Ne-svrstani” vs. heteronomije

 Za temu prošlogodišnjega trećega izdanja Festivala nove umjetnosti – FONA odabrali ste termin NESVRSTANI, želeći navedenim sugerirati kako umjetnost ne smije – vašim riječima i riječima Branka Cerovca – HETERONOMNO subordinirati po odrednicama nacionalne pripadnosti, “prihvatljivih”, “podobnih” političkih opcija i direkcija. Koliko ste se sami u svojoj umjetničkoj praksi suočavali s navedenim heteronomijama?

– Temom “ne-svrstanost” odabranom za prošlogodišnji Festival nove umjetnosti – FONA željeli smo parirati rastućem broju raznih umjetničkih i ostalih priredbi, festivala, izložbi, akcija, manifestacija, a koje su podređene heteronomnoj sili čiji se prisilni karakter u njihovoj izvedbi itekako osjeća, i to iz različitih sfera i domena utjecaja. Oslobođeni od posljednjeg logičnog razloga mogućeg skretanja s ove teme – političkog financiranja festivala, bez imalo srama, dali smo sebi za slobodu otvoreno progovoriti o autonomiji umjetnika, njegovog djela, organizatora, izložbi, festivala... Mala, ali velika FONA u napuštenoj derutnoj tvornici bez struje postala je kamen spoticanja, kako struke i njihovih institucija, kojima još ništa nije jasno, tako i umjetnicima-spavačima koji kroz koprenu sna ne nadziru zabludu prošlog stoljeća o vrijednosti umjetnosti i bez umjetnikovog direktnog angažmana. Što se tiče moje umjetničke prakse, ona se stalno suočava i bori s navedenim heteronomijama i po cijenu odricanja od estetike vlastita umjetničkog djela te prihvaćanja i banalnosti, ako je to u obračunu potrebno.

Riječka performerska i punk scena

Ujedno, u neformalnom dijelu programa prošlogodišnje FONA-e dali ste pregled prakse umjetnika koji su stvarali tijekom devedesetih u Rijeci. Možete li ukratko navesti kratku kronologiju riječkih performera od sedamdesetih/osamdesetih do kraja devedesetih, uključujući, dakako, i ovih nekoliko godina novoga tisućljeća?

– U prvom redu, spomenuo bih Zlatka Kutnjaka, kao možda jedinog pravog performera iz sedamdesetih u Rijeci, a koji je i danas aktivan. Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih u Rijeci obilježila je pojava punka. Koliko je to bitan podatak, dovoljno govori da je punk grupa Termiti nastala u isto vrijeme kao i većina engleskih punk sastava, što je danas u Hrvatskoj nezamislivo, usprkos medijima koji su ispremrežili i ušli u svaki kutak naših života. Ono što je bitno za riječku performersku scenu, a veže se uz Termite su dva događaja: prvi se dogodio u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji kada je frontman grupe Predrag Kraljević na maturalnoj zabavi izišao na pozornicu pred uspaničene roditelje i njihovu djecu s WC školjkom na glavi, a drugi kada je u školskoj dvorani na Zametu isti taj Kraljević žiletom izrezao vlastiti trbuh. Koliko je tada mlađahni Kralj uopće znao što radi, ne želim komentirati, no ta dva događaja ostala su duboko utisnuta u kolektivnu svijest subkulturne scene Rijeke i šire, zasigurno utičući na pojavu performerskog djelovanja Kreše Mustaća, Damira Martinovića Mrleta (Strukturne ptice, Let 3), Zorana Štajdohara Zoffa (Grč), Marije Štrajh i ostalih. Početak devedesetih u Rijeci obilježila je umjetnička stagnacija, iz dobro znanih razloga, koja je trajala sve negdje do ponovnog otvorenja kultnog riječkog prostora Kluba Palach 1998. i početka djelovanja galerije O.K. te kao posljedica toga nastaje nova performerska scena, dijelom okupljena oko MMC-a (npr. Krešo Kovačiček, Damir Stojnić, Nemanja Cvijanović, Davor Dundara, Milijana Babić, Tanja Dabo). Veoma bitnu ulogu u ponovnom buđenju ove scene odigrao je i zagrebački umjetnik Sven Stilinović koji se doselio u Rijeku 1998., te iste godine prvi put pred hrvatskom i riječkom publikom u galeriji O.K. izveo svoj sada već legendarni performans Geometrija krvožednosti. Osim navedenih umjetnika, najzaslužniji za njezinu širu percepciju je zasigurno povjesničar umjetnosti viši kustos MMSU-a Rijeka Branko Cerovac.

 Jeste li utjecali na Krešu Mustaća, inače nekad aktivnoga sudionika riječke alternativne scene, da nakon petnaest godina samovoljne umjetničke neaktivnosti sudjeluje svojim performansom Trčanje kroz vrijeme u neformalnom dijelu FONA-e 2004.?

– Ako je Zlatko Kutnjak obilježio kraj sedamdesetih u jednom posve novom poimanju umjetnosti za riječke prilike, onda su Krešo Mustać te sve snažnija i ekscesnija riječka punk-rock scena to svakako učinili u osamdesetima. Imao sam prilike tih godina u nekoliko navrata prisustvovati Mustaćevim performansima i burnim reakcijama publike na njih. No, s obzirom na sredinu i vrijeme u kojima je Mustać tada djelovao, nije ni čudno da je nakon nekog vremena jednostavno odustao, nestao s umjetničke scene. Razmišljajući o umjetnicima koje bi trebalo predstaviti u neformalnom djelu FONA-e 2004., nazvan Riječki angažman – riječke osamdesete, sjetio sam se i njega. Sasvim slučajno smo ga sreli i on se odazvao na moj poziv te izveo performans Trčanje kroz vrijeme. Mustać je nakon toga nastavio djelovati s istim žarom kao da ovih posljednjih dvadesetak godina nije postojalo.

Policijske intervencije i ulične akcije

 Jeste li se suočavali s intervencijama policije prilikom uličnih performansa/akcija i kakve su reakcije vaših sugrađana na ulične performanse i akcije koje organizirate kao direktor MMC-a?

– Spomenuo bih samo dva primjera: akciju Tito – poštujte šestoricu uoči državnih izbora 1999., koja se sastojala od lijepljenja velikog plakata Tita i teksta njegove poruke “poštujte šestoricu”. Akcija je poput bombe odjeknula u hrvatskoj javnosti, te na lice mjesta (Kružna ulica, ispred Kluba Palach) osim mnogobrojnih medija dovela i veliki broj raznih tipova u civilu te pripadnike policije. Nekoliko dana se medijima vukla priča o razlozima postavljanja plakata i ispisivanja poruke. Dana su razna objašnjenja; za neke je to bilo prizivanje nove Jugoslavije (šest republika), za neke poruka građanima da glasaju za oporbenu šestorku, za neke rad Grupe šestorice. Političari također nisu ostali dužni; Sanader je optuživao Račana da je to njegovo maslo, Račan Sanadera da mu želi “pakirati”, a Mesić je izjavio da je to poruka građana koji žale za ekonomski boljim vremenima. Mene su nekoliko puta ispitivali, no ja sam svoju akciju priznao tek nakon skidanja plakata koje, uzgred rečeno, nije prošlo bez skandala. Plakat je slučajno bio zalijepljen preko grafita – kukastog križa koji su zbunjeni i preplašeni komunalni radnici prilikom skidanja Tita ostavili, te tako pokrenuli ponovo lavinu medijskih natpisa u stilu: “Skinut Tito – ostao kukasti križ”. Reagirali su i studenti, nacrtavši na podu ispred zida (kukasti križ i natpis su komunalni redari preko noći išarali sprejem, napravivši od svega jedno veliko oko) u policijskom stilu šest obrisa tijela prosuvši crvenu boju i sve omotavši trakom “STOP POLICIJA”. Tjedan kasnije dao sam intervju Novom listu u kojem sam objasnio razloge ove akcije. Ono što me osobno najviše zanimalo jest hoću li uspjeti u tadašnjoj situaciji izmanipulirati moć medija, da preko njih jedan banalni čin pretvorim u prvorazrednu atrakciju te da uključim sustav i kompletnu javnost u njega. Mislim da sam uspio.

Druga akcija koja je završila apsurdnom odlukom uz prisustvo ne policije već inspekcija je akcija otvaranja Galerije nebeske na osamnaestom katu riječkog nebodera kojega su mediji – zbog loše gradnje, neodržavanja, balkona koji padaju – prozvali “Neboder smrti”. Akcija je održana u stanu riječkog fotografa Karla Došena što ga je dobio na korištenje od Grada Rijeke, a sastojala se od postavljanja mramorne ploče iznad ulaznih vrata stana s natpisom MMC GALERIJA NEBESKA te dva printa fotografija. Na jednoj fotografiji je “Neboder smrti” u trenutku kad je sagrađen 1977., a na drugoj fotografiji su neboderi WTC-a u New Yorku ispod kojih plovi brod Jugolinije. Izložbu je posjetio i komunalni redar, a nekoliko dana kasnije Karlo Došen je dobio posljednju opomenu pred izbacivanje iz stana jer je ustanovljeno da stan koristi protivno ugovoru o stanovanju, to jest u umjetničke svrhe, a dokaz tome je izložba Damira Čargonje te prisustvo posjetitelja i novinara.

Performansom protiv Družbe Adrije

Kod graničnog prijelaza Rupa 3. srpnja 2004., a što je ujedno bilo i otvorenje druge FONA-e, zajedno s Krešom Kovačićekom, Markom Offenbachom i Zoranom Grubešićem izveli ste performans Odgovor-rov, posvećen Kurosawinu filmu Kagemusha, sjena ratnika, te nekoliko mjeseci kasnije Odgovor-rov II u Piranskom zaljevu kao vaš odgovor na projekt Družba Adria. Navedene performanse podržali su mnogobrojni hrvatski i slovenski aktivisti te ekološke grupe. Kakvi su bili odjeci navedenih performansa?

– Performans Odgovor-rov I izveden je na graničnom prijelazu Rupa na dan ulaska Slovenije u Europsku uniju a njegov nastavak Odgovor-rov II 14. prosinca 2004. u Piranskom zaljevu. Performansi su imali velikog odjeka prvenstveno na slovenskoj nezavisnoj sceni koja ga je podržala te pomogla u organizaciji. U performansima smo koristili simbole japanske tradicionalne vještine ispijanja čaja te ritualno kopanje rova dječjom lopaticom. Rov smo kopali na graničnom prijelazu kao i na sredini Piranskog zaljeva u moru. Bilo je tu još simbola, no mislim da bi nam objašnjenje oduzelo dosta vremena. Performansi su dio mnogobrojnih ekoloških projekata koje članovi MMC-a i ja već godinama radimo s aktivistima i pripadnicima raznih ekoloških grupa.

I na kraju: u sklopu prošlogodišnje manifestacije 18. Adria Art Annale izveli ste performans Punjene paprike za Bačvice u Klubu Palach, gdje ste, dakle, u košulji s natpisom “Palach” spremali punjene paprike za Bačvice. Koji je kontekst navedene akcije/performansa?

– Performans Punjene paprike za splitske Bačvice vrsta je parodije na ono što su Splićani u arhitektonskom i svakom drugom smislu učinili svom legendarnom kupalištu Bačvice, a rad je napravljen posebno za Adria Art Analle. Punjene paprike tu dođu kao ručak na plaži.

Drugo korištenje punjenih paprika bilo je u Galeriji Matice hrvatske, gdje je muslimanska romska skupina Derviši izvela performans ručka punjenih paprika, ispred printa fotografije mene s kalašnjikovim u ruci i odjevenog u majicu s natpisom “JEBEŠ UMJETNOST”.

Damir Čargonja (Rijeka, 1968.) izlagao na samostalnim i grupnim izložbama u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Poreču... Od 1995. izveo desetak performansa – sam i u suradnji s drugim umjetnicima (npr. Svenom Stilinovićem, Jusufom Hadžifejzovićem, Tomom Gotovcem, Vladimirom Dodigom Trokutom). Jedan od osnivača udruge građana Otvoreni krug, jednog od prvih NVO-a u Hrvatskoj 1992. Surađuje s mnogobrojnim ekološkim grupama na raznim projektima. Osnivač i vlasnik tvrtke MMC d.o.o. – poduzeće u kulturi te osnivač galerije O.K. u Rijeci. Pokrenuo mnogobrojne kulturne i umjetničke projekte, npr. Novi hrvatski turizam, FONA. Dakle, živi i radi u Rijeci.