Razgovor s Damirom Martinovićem

Kako je, recimo to tako, središte ovoga razgovora riječki performans ili ono što je prepoznato kao Nova riječka scena, krenimo od vaših prvih performansa u okviru čega je Krešo Mustać u nedavnom intervjuu za Zarez (broj 176) naveo kako su neki članovi Leta 3, tada pod nazivom Strukturne ptice, 1987. u Opatiji izveli happening Krug. O kakvom je happeningu riječ i koje ste još performanse i happeninge priređivali kao Strukturne ptice?

– U vrijeme dok sam svirao u bendu Termiti, osjetio sam tjelesnu potrebu da radim projekte koji se osim punk glazbe bave i plesom, opernim pjevanjem, scenografskim projekcijama te skladanjem i izvođenjem glazbe koja je bila napravljena samo za određene projekte. Nešto od toga našlo se na kompilaciji Rijeka – Pariz – Texas. To podrazumijeva da je na takvim događajima sudjelovalo mnogo ljudi, pa su u to vrijeme bili i eminentni riječki i slovenski umjetnici iz svijeta glazbe, scenografi, videoumjetnici, plesači... Kako se oko toga uvijek motalo mnogo ljudi, došlo je i do nekih novih prijateljstava, druženja i interesa, pa je tako iz tog velikog projekta, tj. njezinih krila, proizašao i bend Let 2, a kasnije i Let 3. Dakle, logično je da su Strukturne ptice nazvane Let 1.

Da se vratimo happeningu Krug. O kakvom je happeningu riječ?

– Priča je govorila o nekakvom vrtlogu u koji upadneš i onda izađeš na nekom drugom mjestu s drukčijim pravilima i logičnostima, a odigravala se na način koji sam gore opisao.

O šišanju i mlaćenju

Osim toga, u spomenutom razgovoru Krešo Mustać je istaknuo da Rijeka osamdesetih godina nije imala performersku scenu te da je doslovno bio jedini u gradu angažiran kao performer. Kakvo je vaše viđenje osamdesetih upravo iz spomenute perspektive performansa, onih konceptualnih i onih rock, punk performansa bunta i provokacija s plemenitim ciljem?

– Krešo je došao tek kasnije, u to vrijeme Strukturne ptice nisu više postojale, a ja sam se intenzivno bavio Letom 2. Bilo je sve puno slađe zato jer mnogo stvari nisi smio. Lako ti se moglo dogoditi da, ako prošećeš gradom, te tadašnja vlast ošiša i premlati ili čak ubije. Imali smo svi unikatne crne kožnate jakne koje nam je šivao Gus, koji se tada upravo vratio iz Londona. Nekima bi sašio i kapu koja je podsjećala na SS, tako da smo samom pojavom nekima već u startu bili nepodnošljivi. Ja bih se znao bacati niz padinu na prsa sve dok ne bih na sebi poderao sve osim kose; volio sam plesati i trčati unatrag, pa sam jednom utrčao u mesnicu gdje me mesar ugrizao za meso... Tek kasnije sam shvatio da je to bio Krešo, vidjevši ga kako u Palachu brusi neko željezo. Sljedeći put se skoro objesio dok nam je naratorica zapovjedila: “A SADA IDITE I RAZMISLITE O TOME”. To je jedino čega se sjećam. Inače, pojavom punka u Rijeci policija je osnovala Potkomisiju za rock, koja je jednom tjedno organizirala sastanke na kojima se raspravljalo o bendovima i gdje smo morali čitati tekstove pjesama, a bandu Dr. STEEL je savjetovano da promijeni ime. Naime, bend je tada nosio ime NOŽ U LEĐA.

Bojan Mušćet (usp. Sušačka revija, broj 34-35, 2001.) istaknuo je kako su Umjetnici ulice bili nadahnuti grupom Clash te da su u crnim kožnatim jaknama i crnim trapericama tada jedini “imali potpuno definirani stilski izričaj, od glazbe do izgleda”, a Prlja je ubrzo postao prepoznatljivi znak grupe. Koje su grupe s tadašnje riječke rock scene radile i na vizualnom osmišljavanju svojih nastupa?

– U to vrijeme su svi nosili kožnate jakne i nije mi poznato da su Umjetnici ulice imali specifičan scenski nastup. Jedini koji su imali scenski nastup su bili Termiti.

Možete li se ipak prisjetiti nekih izvedbenih događanja oko Kluba Palach, zatim performansa Line Busov, Zorana Štajduhara Zoffa, Marije Štrajh tih osamdesetih?

– Grč je bio fenomenalan bend, ostavljali su jak dojam uz vrhunsku glazbu, komadanjem teleće glave sjekirom i suzavcem na kraju... Sjećam se da je jedne godine u Palachu bio Tjedan performansa. Ne sjećam se više tko je sve sudjelovao, ali tu sam prvi put u životu izveo svoj performans na način da sam svojim tijelom slikao po platnu i u svemu se dodatno koristio videom.

Kako je došlo do susreta Strukturnih ptica i Umjetnika ulice? Koliko mi je poznato, negdje u to vrijeme Zoran Prodanović Prlja ostvaruje scenska iskustva u grupi Umjetnici ulice.

– Zatulumarili smo nakon neke probe Strukturnih ptica kod moje bivše djevojke – basistice iz Cacadou Looka. One su tek počinjale svirati, pa smo dan nakon tuluma otišli na njihovu probu da im pomognemo oko pjesama. Kada su one otišle, uzeli smo instrumente i počeli smo svirati. Tako svaki dan. U deset dana napravili smo deset pjesama. Prva pjesma bila je Ne trebam te, pa Sam u vodi...

Zahodska školjka na glavi

Damir Čargonja-Čarli (usp. Zarez, broj 174) istaknuo je dva događaja povezana uz Termite: prvi koji se dogodio u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner u Opatiji kada je frontman grupe Predrag Kraljević na maturalnoj zabavi izišao na pozornicu pred uspaničene roditelje i djecu s WC školjkom na glavi, a drugi kada je u školskoj dvorani na Zametu žiletom izrezao vlastiti trbuh. Pritom nadovezuje kako su navedeni događaji vjerojatno, među ostalim, utjecali i na vaše performativno djelovanje.

– Čarli malo fantazira. Ovo nema veze s maturalnom zabavom... To je bio jedan grupni koncert na kojem su osim Termita svirali Paraf, Buldožer, Na lepej prijazni, Parobrod S.U.S. i drugi. Naš nastup je bio žustar, energičan, direktan – kao šaka među oči. Skočivši nekoliko puta, pod nama je pukla pozornica, a Kralj je umjesto šešira nosio zahodsku školjku i zasuo kristalnu dvoranu hotela Kvarner vrećom guščjeg perja. Dio našeg nastupa može se vidjeti u dokumentarnom filmu Ritam rock plemena o riječkom rocku. Također nije istina da je izrezao trbuh u školskoj dvorani nego se to desilo na koncertu Termita. Nakon tog sam se koncerta zajedno s klavijaturistom Josipom Krošnjakom pridružio bendu jer su tadašnji muzičari napustili isti. Zašto se to dogodilo, još ne znam. Od Termita je Let 3 preuzeo i obradio pjesmu Vjeran pas i razbacivanje perja po zadanom prostoru. Mislim da su obje stvari prejake da padnu u zaborav. Sve druge stvari dolaze iz Strukturnih ptica.

O kakvom je vodviljskom showu riječ, a koji Bojan Mušćet spominje pod nazivom IV. nürnberški kongres ljudske kave i ramazzotija u opatijskom klubu mladih “48”? I koje se godine održala ta, kako je Mušćet naziva, parafraza, varijanta Top liste nadrealista ili Audicije?

– To se događalo u drugoj polovici sedamdesetih. Bavili smo se nekim glupim humorom koji je nama i našim prijateljima bio jako smiješan. To nas je jako zabavljalo i činili smo to dok nam sastajanje i druženje radi obaveza nije počelo predstavljati probleme, pa kako smo se spontano počeli time baviti tako smo spontano malo po malo i prekinuli s time. Ne bih potezao nikakve paralele s Audicijom i Top listom...

Sisatog me nose na Glavanovo

Često ste izvodili i ulične performanse, primjerice, spomenimo Kolektivno samoubojstvo kod spomenika bana i konjanika-ratnika Josipa Jelačića, a gdje ste uz pomoć streljačkog voda sastavljenog od starica u žalosti s umjetnim brkovima izveli “kolektivno samoubojstvo”. Jeste li i u Rijeci priređivali ulične atrakcije-provokacije, ponavljam, s plemenitim ciljem?

– Svako naše javno pojavljivanje mora u sebi nositi izražen plemeniti cilj, inače to ne bismo radili. Što se Rijeke tiče, otkrivanje i darivanje spomenika Babin kurac na Trgu Republike 2001. bio je plemenit čin par excellance, tim više što je spomenik završio u fundusu Muzeja grada Rijeke. Također, iz znamenite procesije Sisatog me nose na Glavanovo iz 2000. svi su mogli mnogo naučiti. Nakon toga smo spomenik nosili u još neke gradove. Jedna od interesantnijih akcija je svakako posjet Ljubljani u trenutku kada su u blizini bili George Bush i Vladimir Putin na Brdu kod Kranja. Tamo spomenik nismo uspjeli postaviti jer nas je policija nadlijetala helikopterima, opkolila i otjerala na neko parkiralište na suprotnu stranu grada gdje su nas onda posjećivali novinari. Na spomen ploči ispod BABE je pisalo: “Donacija grupe Let 3 slovenskom narodu i bratskim narodima Rusije i Amerike.” Na samom vrhu spolovila nalazio se golub mira oko kojega su bile zabijene zastavice triju država.

Dada-riblje kravate

Kako tumačite da ste Slovence nedavno uvrijedili nagim stražnjicama? Pritom ste izjavili da “dok Slovenci nisu bili u EU, sve je bilo u redu”; dakle, prije navodno nije bilo cenzure takva tipa. Ipak, čini mi se da bi potpuno ista reakcija uslijedila da ste navedeni čin izveli kod nas u jednoj od emisija tipa Tistega lepega popodneva, gdje ste se u nastupu uživo pojavili u bijelim hlačama izrezanima na stražnjici, a iz stražnjica vam je virila crvena ruža. Pritom ste, u tom dadaističkom kostimografskom kolažu, imali svježu ribu oko vrata i kapu s hrvatskim grbom. Osobno, zanima me je li netko uopće reagirao zbog mrtvih riba oko vrata?

– Mrtve ribe jedemo svaki dan. Ako netko misli da bismo ih trebali jesti žive, možda ima pravo, u svakom slučaju to bi bilo svježije, a time i zdravije, pa na taj način možda to uđe u kategoriju zdrave prehrane.

Željela sam samo naglasiti da neke ne vrijeđa nagost tijela, dapače, riječ je o ceremoniji proslave ničim sputanoga, anarhičnoga tijela, nego su zgroženi odnosom prema životinjama, u konkretnom slučaju – prema zmijskom stvorenju ili pak prebačenom janjetu oko vrata koje ste koristili kao prepoznatljiv ikonografski simbol na nekim svojim fotografijama.

– Isus je vodio stado preko vode i janje oko vrata kao simbol prisnosti i prijateljstva, pa ovo možemo smatrati činom ljubavi prema životinjama. Oba janjeta imala su ljudska imena – Zvone i Davor, što potvrđuje našu prisnost i međusobnu komunikaciju. Zvoni i Davoru je bilo lijepo maziti se s nama, pa su neprestano meketali i lizali nas po intimnim dijelovima tijela...

Tragom spomenutoga. Često ste uvodili životinje u svojim nastupima, očito i navedenim potencirajući element spektakularnosti i senzacionalnosti. Gdje ste pribavili zmiju (za potrebe scene očito narkotiziranu) koju ste uveli u svoj sjajan nastup na otvorenju Festivala svjetskog kazališta 2005.? Dakle, moja osobna zamjerka, svjesna sam da vam navedeno ništa ne znači, odnosi se na uvođenje takve vrste spektakla sa životinjama.

– Ne pričaj pizdarije, ne znam otkud ti to da je zmija bila narkotizirana? Ja volim životinje i zmiju bih radije uvijek jebo, nego mučio i drogirao. Kakva je to uopće riječ narkotizirana? Naravno da nije. Zmije i općenito životinjski svijet igra veoma bitnu umjetničko-savjetodavnu ulogu u radu Leta 3. Podsjetit ću te na sve što se dogodilo oko našeg pretposljednjeg albuma Jedina, kada se cijeli životinjski svijet digao na noge i zahtijevao da se album umnoži. Mada se nismo s time slagali, možda se tijekom vremena ispostavilo da su životinje ipak bile u pravu, a tako nešto ne možemo negirati ili ignorirati. Kao što sam već spomenuo, podsjećam te da su dvije ovce, Zvone i Davor, bile bitan faktor na jako puno naših koncerata, kao uostalom i zmija koju nam je posudio jedan prijatelj iz Rijeke. Ona i Martina Vrbos su brzo pronašle zajednički jezik.

Let 3 vizualije

Kako komentirate kritiku objavljenu na portalu www.muzika.hr, a prema kojoj ste navodno “postali izrazito naporni” otkad su vam koreografija i scenski nastup navodno važniji od same glazbe?

– To može izjaviti samo onaj koji ne razumije glazbu i ne zna je slušati, nema razvijene receptore, pa je glazbeno ograničen. Ili pak ne može provariti i vizualno i audio odjednom. To je teško, žalosno. Danas svatko piše, novinari su priglupi, nemaju podloge, nisu educirani, mediji zatupljuju ljude. Let 3 je tu da lupanjem kurca po čelu krijepi i osvješćuje napaćeni narod. To nam uspijeva i zato se tome svi zajedno veselimo. Inače, mi njegujemo i male klupske i velike dvoranske koncerte. Bez obzira koliko smo trenutačno veliki bend, ne želimo se odreći malih klupskih koncerata na kojima sviramo samo nas šestorica bez dodatnih gostiju i specijalnih efekata, jer je takva atmosfera nezamjenjiva. S druge strane, dvorane i velike pozornice pružaju sve ono što se ne može postići na maloj klupskoj pozornici. Vladamo i jednim i drugim, i uživamo do krajnjih granica.

Kada ste počeli osjećati da je vrlo bitna i vizualna komponenta na pozornici – kostimografija i scenografija?

– Vizualna komponenta je sastavni dio našeg izraza. Jedno bez drugog ne ide; ljudi imaju oči i uši.

Kako ste osmisli brčine, mega-faluse i nakurnjake za svoje izvedbe?

– Svake noći sam glavni glumac u svojim filmovima.

Obično nastupate u kostimima koje su dizajnirale Ivana Popović i Tajči Čekada. Pored navedenoga, kojim se etnografskim detaljima isto tako koristite u osmišljavanju kostima (npr. kostimografija zvončara očito je u vašim kostimima odigrala bitnu ulogu).

– Najsvježiji primjer je korištenje narodnih nošnji naroda i narodnosti bivše Jugoslavije na albumu Bombardiranje Srbije i Čačka. Neposredno prije toga koristili smo nošnje iz opere Ero s onoga svijeta, a malo prije toga i nakurnjake specijalno napravljene za nas u Mrkoplju. Kada bismo se prošetali kroz povijest Leta 3, vjerojatno bismo pronašli još neke kostime koji imaju neku podsvjesnu vezu s etnografskim motivima, ali ovi koje sam spomenuo su najkonkretniji.

S obzirom na to da ste poznati i po brojnim kazališnim suradnjama (npr. spomenimo ovom prilikom samo Fedru u režiji Ivice Buljana), možete li izdvojiti najdojmljiviji susret u spomenutoj vrsti suradnje?

– Za tu predstavu smo izmislili i izradili instrumente koje smo ukomponirali u Francuski paviljon tako da je on sam u tom trenutku s nama i publikom funkcionirao kao jedan veliki instrument. Tu je kvaliteta i sposobnost banda da eksperimentira, pomiče granice...

Prošle godine na Venecijanskom bijenalu arhitekture sudjelovali ste i kao autor glazbe za prostornu instalaciju Sights and Sounds of Croatia s mobilnim robotom (autori modela robota: Željko Kranjčević Winter i Stjepan Bukvić, autor videa: Gonzo). Kako je nastala suradnja na navedenom projektu i o kakvoj je glazbi riječ?

– Surađujemo već jako dugo. Zajednički smo realizirali projekt Babin kurac. Spomenutu sam prostornu instalaciju realizirao na jako složenom audio 16-kanalnom sistemu od kojih je jedan kanal imao i sam robot, pa je tako šećući okolo fizički nosio određene zvukove koji su bili sastavni dio aranžmana same pjesme. Dojam je bio kao da se kupaš u raju tonova koji su svuda oko tebe. Radim već neko vrijeme na projektu M.U.Z.I.S. koji se bavi instalacijom zvuka i slike u nekom prostoru. U ovom slučaju, to je jednim dijelom bilo zastupljeno i na Venecijanskom bijenalu, a projekt će se nastaviti kroz naše velike dvoranske koncerte koji će se manifestirati ove godine.

Art grad Hartera

Osim toga, uz Sašu Randića i Idisa Turata organizirali ste i Klub ljubitelja buke. Kakvo je stanje oko realizacije centra alternativne kulture Hartera?

– To je jako složena priča. Osnovali smo poduzeće K.Lj.B. Osmislili smo cijeli projekt programski i arhitektonski. U tom kontekstu sam osnovao diskografsku kuću Ciklama Records koja je pod kućom Dallas Records. Cilj je promidžba i razvoj riječke kulture koja bi u Harteri (prostor stare tvornice papira) našla svoje mjesto i funkcionirala kao nekakav umjetnički grad. Tu smo održali dva uspješna festivala, a ove godine smo promovirali prvo Ciklamino izdanje a to je kompilacija Strašni Riječani riječkih bendova. Ne znam kada će doći do realizacije ovog projekta, ali me rastužuje jer mi se čini da smo u svemu do sada bili prebrzi.

Naime, kako ste točno zamislili tu revitalizaciju bivše tvornice papira Hartera? Što bi sve takav umjetnički grad mogao ili želio sadržavati? Svjedoci smo nekoliko takvih dugotrajnih pokušaja – npr. mislim da je dovoljno spomenuti zagrebačku Tvornicu Jedinstvo ili pak projekt “Podzemni grad XXI” Labin Art Expressa...

– U ovakvim projektima najvažniji su ljudi. Rijeka trenutno ima pedesetak mladih bendova kojima treba dati prostora i poticaja da se razvijaju. Uz njih ima mnogo drugih performera, likovnih umjetnika, dizajnera, videoumjetnika i svih onih koji se bave umjetnostima na novim tehnologijama, studijskih snimatelja, producenata... Ako se svi nađu na jednom prostoru gdje mogu djelovati, počet će intenzivno surađivati i onda postoji vjerojatnost da se rodi neka nova umjetnost i scena u kojoj ćemo onda svi moći uživati.

Urednik ste spomenute kompilacije Strašni Riječani koja okuplja pet riječkih bendova – Invert, OŠ Sulud III, One Piece Puzzle, Downfall i Father. Jeste li zadovoljni njihovom nedavnom (12. prosinca 2006.) multimedijalnom prezentacijom u Močvari? Inače, navedena je kompilacija na portalu www.ri-rock.com. ocijenjena kao prvi presjek rock scene nakon dvadeset godina.

– Jako sam zadovoljan; bila je to Rijeka u malom: DAN HARTERE U ZAGREBU.

I za kraj. Čarli me uputio na vašu izjavu prema kojoj smatrate da je alternativna kultura u Rijeci zapravo riječki folklor. Na temelju čega to zaključujete i koji su centri tog “alternativnog folklora”?

– “Moja Rijeka je najljepši grad/ u njemu vlada rokerski sklad/ gitaru svira i star i mlad/ i dok na lukobranu galebovi klikću / ja najviše štujem riječku pičku.”