Razgovor s Danielom Cohn-Benditom

Anita Strecker & Matthias Arning

Gospodine Cohn-Bendit, što vam prvo pada na um pri spomenu na 1968.?

– Da je sve prošlo.

Čini li vas to sretnim?

– To me čini posve zadovoljnim i sretnim. Francuzima je trebalo više od dvjesto godina da završe raspravu o Francuskoj revoluciji. Ja sam odlučio da za vrijeme moga života okončam raspravu o ‘68. godini.

Mi šezdesetosmaši smo jako tašti

Na kraju rasprave o Revoluciji povjesničar François Furet je rekao: nakon pada Zida zapravo bismo iznova morali definirati središnje pojmove kao što je, primjerice, sloboda.

– To vrijedi i za 1968. Najnezanimljivije je ponovo dobivati nekadašnje bitke. Tome je Götz Aly pridao posebnu važnost, iako s jednom neobičnom tezom.

S apsurdnom tezom?

– Alyjeva teza je besmislena. Trebao je napisati: Memoari jednoga šupka. A o samome sebi je trebao kazati da je tada bio nemoguć, da se danas stidi zbog toga te da će zbog toga doraditi tekst. S istom radikalnošću od tada, ali sada usmjerenom protiv sebe. Onda bi ta knjiga bila posve u redu. Priča s djecom nacista obuhvatila je premali prostor. Konačno, totalitarni elementi postojali su i drugdje u Europi. Ne možemo se uvijek pozivati samo na doba nacista.

Ali, je li 1968. i u drugim europskim zemljama postojala usporediva fascinacija nasiljem?

– Svakako, postojala je usporediva fascinacija. Navest ću primjer. Na sveučilištu u Nanterreu nastupio je jedan član komunističke partije, htio je govoriti, ali su se pojavili maoisti i pokušali ga potjerati. Tada sam ja stao pred njega i obratio im se riječima: prijatelji, svaki idiot smije kazati što želi. Ne možemo govoriti da smo za slobodu i istodobno se služiti ovakvim sredstvima; htjeli su ga istući. To nisu bila Hitlerova djeca – to su bila Maova djeca.

Je li Alyjeva knjiga više od provokacije?

– Ne, on to čini u najboljoj maniri ‘68., što mu je i uspjelo. A to znači: on se uopće ne mora distancirati, ostao je ‘68-maš. U njegovoj knjizi ima zanimljivih stvari. Isto tako je Peteru Schneideru uspjelo ispričati lijepu priču, u koju se moguće uživjeti. Ali moram mu svakako reći: Peter, ti si nepodnošljivo tašt, kao mnogi šezdesetosmaši. Uključujući i mene.

Sve je to, dakle, precijenjeno?

– Oni koji su to napravili konkretni su ljudi. Sa svim svojim emocijama. Kod Rudija ili kod mene. Nezanimljivo u današnjoj raspravi je to da je u svim zemljama osjećaj nacionalnosti vrlo jak. Kao da se to može promatrati na takav način. I tako se reduciramo samo na djelomičan aspekt povijesti. A to smatram dosadnim. Godina 1968. je ustanak generacije rođene nakon rata protiv ratne generacije. To vrijedi za Poljake, Čehoslovačku, Francusku, Njemačku i SAD.

Drukčiji svijet je moguć

Dakle, riječ je o međunarodnoj solidarnosti poslijeratne generacije?

– U središtu se nalazi antiautoritarni ustanak. Mladi su kazali: autoritarno društvo kojemu ste se prilagodili izaziva naš otpor. To je jednim dijelom posve sumanuto; primjerice, zauzimanje za Maovu kulturnu revoluciju. Pa to je bilo blesavo. Kao i čežnja za slobodom na Kubi ili u Albaniji. Ili Sjeverna Koreja. Sve su to potpune besmislice. Mora se znati razlučiti što pojedina generacija formulira kao svoje emancipatorske želje i kako je to ona nespretno politički artikulirala. To je zanimljiva rasprava.

Može li se, u analogiji s današnjom kritikom globalizacije, očekivati da se iz toga formira jedan opsežniji pokret?

– Strukturalna analogija, koju treba napraviti, jest sljedeća: kritičari globalizacije složni su u zajedničkome osjećaju da je svijetom zavladao kaos, stoga njihova izreka glasi: moguć je drukčiji svijet. Ali sad više ne mogu govoriti: moguć je drukčiji svijet, Mao Ce Tung, to više ne vrijedi. Pritom su kritičari antiglobalizacije zapeli u pojmovima osamdesetih godina. Još nisu uspjeli stići dalje od toga. Mi anarhisti uvijek smo bili na konju jer smo se orijentirali prema luzerima iz povijesti. Ali zato nije bilo velikih perspektiva.

Ali doktrinarci su imali slijepe pjege?

 – U Francuskoj su studenti kao protivnike imali De Gaullea i komuniste. U Njemačkoj su pali u zamku Springerovih tiskovina. Sjećam se jednog od prvih prosvjeda protiv Vijetnamskoga rata. Tada su nam predbacivali: ako niste zadovoljni, otiđite onamo. A ja sam im uzvraćao: ako niste zadovoljni da ovdje prosvjedujemo, onda vi otiđite onamo, ondje nema prosvjeda. Svi su me iznenađeno gledali. Meni je bilo posve jasno: bolja njemačka država je Savezna Republika Njemačka, ovo drugo je totalitaran sistem. To je za Socijalistički njemački savez studenata nepodnošljivo.

Kakva je bila razlika između Pariza i Frankfurta 1968.?

– Pariz je glavni grad, a Frankfurt provincija. Na ovdašnjem skupu mnogo se raspravljalo o emancipaciji radničke klase i Adornovoj prosvjetiteljskoj dijalektici, to je bila nadogradnja. U sustanarskim zajednicama govorilo se o Ja i Ti, kako je bilo s roditeljima. Nadogradnja je ponekad odlazila onkraj emancipatorskih potencijala.

Po čemu je Frankfurt bio specifičan?

– Frankfurt je bio pod utjecajem kritičke teorije. I imao je vrlo snažnu nadogradnju. Stoga su se građani Frankfurta uvijek smatrali stvarnim teoretičarima antiautoritarnoga pokreta. Berlinčani su, naprotiv, bili prolupali akcionisti. Negdje između toga bio je Rudi Dutschke.

Protiv nostalgije

Molim vas da usporedite: prije deset godina mnogi šezdesetosmaši imali su nešto herojsko, a sada smo mnoge od njih izvukli iz groba.

– A tko su to šezdesetosmaši? Koga smo izvukli...

Možemo li danas sa šezdesetosmašima napredovati u pitanju slobode i participacije?

– Sve su to velike riječi, ali tko su heroji? Novinari se danas služe istim forama kao i prije deset godina: pa vi ste svi nostalgični, ne možete izaći iz vašega vremena. Ja nisam nostalgičan.

Nitko to nije rekao. Nismo vas ni nazvali herojem.

– Znam, ali ja sam i dalje heroj. Ne bih bio rekao ništa više o ‘68. godini. Nakladničke kuće još su to od mene tražile prije dvije godine. Ali potom je Sarkozy u posljednjoj fazi svoje predizborne kampanje održao govor i kazao: moramo likvidirati nasljeđe ‘68. Onda sam ja rekao: to ne mogu prihvatiti. Zato sam se oglasio. Ali jasna je jedna stvar: 1968. je prošla, sada živimo u drugom svijetu i imamo druge probleme. Ono što se promijenilo, danas nam je normalno. Godine 1965. nijedna žena nije mogla otvoriti bankovni račun bez pismenog odobrenja svoga supruga.

To je prošlost.

– Ali to ne znači da ‘68. nije imala učinka. Imala je tako dobar učinak da je to sada prošlost. Danas živimo u jednom drugom vremenu. Autonomija drugih, njihova predodžba o njima samima, to je danas nešto posve drugo. Nedavno smo, moji prijatelji i ja, ovdje u Frankfurtu sjedili zajedno i razgovarali o ‘68. Svi su ispričali kako su kod kuće dobivali batine. Danas je to nezamislivo. Toga moramo biti svjesni. Danas imamo druge probleme. No, ne želim reći da živimo u slobodnome društvu.

Kako biste htjeli da se govori o 1968.?

– Prepustite to povjesničarima. Ujedno moramo poželjeti da pisci i filmaši, dakle majstori priča, prihvate ‘68. Jer mnogo toga nema u dokumentima. Mislim na emociju. To samo može književnost. Premalo umjetnosti nam to želi prenijeti.

Do danas je vaša tajna da se, za razliku od maoista i lenjinista, uvijek pojavljujete nabijeni strašću?

– Ne znam. Prošli tjedan doživio sam najdirljiviji trenutak svojeg pokušaja prevladavanja 1968. To je bilo nevjerojatno. Susreo sam se s nekadašnjim šefom pariške policije, monsieurom Grimaudom, koji danas ima 94 godine. Došao sam u njegov stan, a on me zagrlio i rekao: Dany, napokon. Kazao je: moj veliki problem bio je to što sam bio nasljednik Papina, kolaboracionista, koji je kasnije bio osuđen zbog zločina protiv čovječnosti. Kako sam vam kao ljevičar mogao objasniti da svi šefovi policije nisu isti, rekao je Grimaud. Tek danas to možemo razumjeti.

Jeste li tada uopće mogli razumjeti tu diferencijaciju?

– Ne, to i spada u prevladavanje. Danas me nervira da se neprekidno pita: jesi li bio za ili protiv toga? To je posve nezanimljivo.

Ali nije li tada bila potrebna određena neumoljivost?

– Može se biti neumoljiv a da se ne bude totalitaran.

U jednom glosariju situacionista početkom 1969. okarakterizirani ste ovako: “Istina je da je brat Daniel imao inteligentnih trenutaka, ali, naravno, samo u suprotnosti s birokratskim svinjama u čijoj pratnji je neprekidno nastupao. On je dobar šoumen koji se uvijek doima življe, mudrije i ljubaznije od svojih suboraca. Ali inteligencija šoumena je glupost revolucionara”.

– Vrlo je napeto čitati situacioniste, ali oni su nepodnošljivi ljudi. Neprestano jedan drugog odbacuju.

No, je li ta karakterizacija vaše osobe točna?

– Prekrasan opis. Ali oni ne kuže da se u njihovu djelovanju odrazila cjelokupna dosada revolucionara.

S njemačkoga prevela Gioia-Ana Ulrich.

Objavljeno pod naslovom Ich bin ein Held u Frankfurter Rundschau 29.  4. 2008.

Oprema teksta redakcijska.

Internacionalnost studentskih pokreta 1968. do danas se povezuje s imenom Daniela Cohn-Bendita. U Parizu i u Frankfurtu postao je zagovornikom toga pokreta. Rođen je 1945. u Francuskoj, nekoliko dana prije kraja Drugog svjetskog rata, a u povijest studentskih nemira ušao je kao “Dany, le rouge”: rječit čovjek na barikadama u Parizu i na tramvajskoj pruzi u Frankfurtu – policija ga se plašila smatrajući ga neuračunljivim anarhistom, a staljinisti i maoisti držali su ga nekonvencionalnim. Situacionisti su ga ismijavali kao showmana, a mnoge građanske majke željele za zeta.

U Frankfurtu nastanjen Cohn-Bendit je u stranci Zelenih naposljetku pronašao političku domovinu. Za Zelene je kao počasni gradski vijećnik u Frankfurtu, u crveno-zelenoj koaliciji, došao na čelo Ureda za multikulturalna pitanja, koji je osnovan 1989. – jednoga upravnog tijela kakvo dotada nije postojalo nigdje i čiji ugled do danas brani. Član je Europskoga parlamenta kao predstavnik Zelenih. Od siječnja 2002. dopredsjedavajući je Frakcije Zelenih / Slobodne Europske Alijanse.