Razgovor s Danielom Pinchbeckom

Daniele, što mi možeš reći o svojem zanimanju za psihodelična stanja uma i slične teme? Koje su te okolnosti navele da tražiš iskustva kojima se baviš u svojoj knjizi?

– Najprije sam probao gljive i LSD na koledžu – kao i mnogi drugi – i moja su me iskustva zaintrigirala, ali i zbunila. Činilo se zapanjujućim da takve nepregledne alternativne dimenzije svijesti mogu biti otkrivene tako šokantno izravno. I isto je tako bilo zapanjujuće da mainstream kultura nije smatrala da je to tema vrijedna rasprave ili promišljanja. Nakon koledža, ostavio sam psihodeliju kako bih ušao u “stvaran svijet”. Kada sam bio u kasnim dvadesetim počeo sam se osjećati sve utučenijim i očajnijim. Imao sam dovoljno sreće da budem povezan sa svijetom medija u New Yorku, svijetom umjetnosti i književnosti, ali sve te scene počele su mi izgledati nepodnošljivo prazne. Shvatio sam da trebam doznati postoji li duhovna dimenzija postojanja – doista sam mislio da bih mogao doslovce poludjeti ili radije umrijeti bez pristupa nekom obliku dubljeg znanja. Nisam mislio da ću to postići s malo joge. U knjižari sam čuo za ibogu, afričku plemensku psihodeličnu biljku koju su upotrebljavali u Gabonu i Kongu, za koju je rečeno da otkriva put u afrički svijet duhova. Većina ljudi je uzme samo jedanput u životu – to traje trideset sati. Dogovorio sam put u Afriku i inicijaciju, i tako je započela moja potraga.

Protokol za postupanje s drugim sferama

U psihodelijskoj zajednici mnogo se raspravlja o uočenim razlikama između “prirodnih” i “sintetskih” kemikalija; nove knjige o sintetskim supstancijama kao što su ketamin i ecstasy možemo supostaviti ozbiljnim upozorenjima Andrewa Weila i Terencea McKenne protiv sintetskih droga. U svojoj knjizi pišeš i o biljnim psihodelicima i o onima proizvedenim laboratorijski. Kako bi opisao svoje stajalište o toj prijepornoj temi?

– Ponajprije, kao suvremeni zapadnjački istraživači moramo dobro razmisliti o tome što činimo prije nego što uzmemo bilo koji moćni psihodelik. Te su supstancije moćno oružje. U plemenskim zajednicama koriste se samo u posebne svrhe – najčešće za iscjeljenje – i općenito postoje stroga pravila o tome kako bi se trebale primjenjivati. Na primjer, gljive se mogu konzumirati samo noću. Ako je neki zapadnjak uporan u istraživanju, na kraju će dobiti moćnu demonstraciju toga zašto ti rituali postoje – ja zasigurno jesam. Zato što je naša kultura poricala postojanje duhovnih i demonskih sfera, nemamo tradicijsko znanje koje bi nam pomoglo kada krene po zlu. Zato nam je teško zamisliti da ta druga područja mogu biti stvarna, još je teže shvatiti ih ozbiljno – sve dok jednom ne otkrijemo kako se kockamo s doista velikim ulogom. Što se tiče prirodnih spojeva, barem postoji zapisana ostavština na koju se možemo osloniti – možete pronaći kako su se Mazateci i Navajo Indijanci nečime služili i prilagoditi njihove rituale ako to želite. Također možete sami pitati šamane. S novim sintetskim psihodelicima čak ne znate ni kakva bi pravila trebala biti ili što bi nam šamani mogli reći o tome što će se dogoditi kada ih uzmemo. Prepušteni smo sami sebi, istraživači smo u novom području, i to može biti i uzbudljivo i zastrašujuće. Osim toga, mnogi sintetski psihodelici krajnje su osjetljivi u smislu doziranja – nekoliko miligrama može potpuno promijeniti kvalitetu iskustva. Zato ih je teže koristiti i izazivaju više tjeskobe.

Ketamin je zanimljiv slučaj. Postao je vrlo popularan zato što je fizički opuštajući i nevjerojatno vizionarski. Ljudi koji uzimaju ketamin mogu stvoriti zamršene univerzume za vlastiti gledateljski užitak. Premda ketamin ima tendenciju da pretvara ljude u sablasti. Imam osjećaj da je ketamin droga koja duhovno potkopava uživatelja i slabi njegovu volju, a ayahuasca te, osobito kada se koristi u tradicionalnoj ceremoniji, čini duhovno jačim. Vjerujem da naše društvo sada treba nekakve duhovne ratnike – ne više umrtvljene žrtve, obmanute glamuroznim tvorevinama s astralne razine.

Moja je teza da psihodelici zapravo razotkrivaju druge dimenzije u kojima drugi oblici bića postoje u svojim sferama. Trebamo učiti – zapravo, čak znanstveno precizno – o tim drugim sferama i razviti neku vrstu protokola za postupanje s njima. Općenito na psihodelicima ne vidimo da nas ta bića žele iskoristiti. Ako ne znamo što radimo, pokušat će nas iskoristiti na načine koje doista ne razumijemo. Također mislim da možda ima nečega u ludoj ideji Williama Irwina Thompsona, da je naša naivna uporaba droga jedan od čimbenika nagrizanja granice između fizičkog svijeta i astralne razine.

Potpuna društvena transformacija

Kao potomak beat-generacije, kako bi usporedio (ili suprotstavio) svoju potragu i iskustvo s ayahuascom s Burroughsovom i Ginsbergovom legendarnom potragom? Koje je tvoje stajalište o modernoj psihodelijskoj sceni, u usporedbi s prijašnjim godinama?

– Naravno, dok god ayahuasca djeluje, imam koristi od desetljeća otkrića – njihovih i mnogih drugih – sve od onih prvih ekspedicija. Beatnici su djelovali prema instinktu i intuiciji. Shvatili su da se suvremeno društvo pretvara u horror-show, i da je njihov zadatak bio započeti otkrivanje, riječima Allena Ginsberga “izgubljenog znanja ili izgubljene svijesti”. Radili su na tom procesu koliko god su to mogli u kontekstu vlastita vremena i svojih pojedinačnih osobnosti. Mislim da su moj pristup – i moja knjiga – mnogo znanstveniji i analitičniji, zato što je to zadaća “kontrakulture” našeg vremena. Možda sam ja jedina osoba koja osjeća tako, ali ispred sebe vidim jasan cilj. Taj cilj je izravna ostavština kontrakulture – ali je zapravo, možda čak milijune godina starija od nje. Zapravo, to je misija koju moramo nekako ostvariti. Razmišljati o tome kao o tajnom upadu koji treba poduzeti duboko iza neprijateljskih linija, unatoč nevjerojatnim izgledima i bez mogućnosti da ne uspije.

Beatnici i hipiji gledali su kroz abrazivno ludilo koje glođe dušu Amerike – ta ratnohuškačka, opsjednuta novcem, klimouništavačka monstruoznost, koja sada baca strašnu sjenu preko planeta. Dok su beatnici djelovali intuitivno, iz srca, mi danas imamo prijeko potrebno znanje da zajedno sastavimo novu paradigmu koja je istodobno politički, ekološki, duhovno i ponajviše znanstveno točnija od zastarjelog njutonovsko-darvinovskog modela koji podupire spiralno prokleti status quo. Psihodelično iskustvo podržava viziju “holografskog svemira” fizičara Davida Bohma, koja je također istovjetna alkemijskom stajalištu “kako gore, tako i dolje”. Danas imamo oruđa za ponovno uspostavljanje arhaičnoga kozmologijskog stajališta na čvrstim znanstvenim osnovama. Jednom kada utonemo u to, postat će očito da je istinski cilj ljudske egzistencije psihički i duhovni razvoj, te da je svekoliko nadiranje kapitalističkog sustava samsarička iluzija koja sprječava čovječanstvo od obnavljanja svojega prirodnog prava.

Možda postoji razlog zašto je čovječanstvo mahnito išlo za razvojem “globalnoga mozga” putem Interneta, mobitela, i satelita: očekujem da će doći trenutak kada će potpuna društvena transformacija biti ne samo moguća, nego i neizbježna. Taj trenutak je bliži nego što mislite. Oruđa su danas u funkciji novih ideja koje je moguće odaslati preko zemljine kugle u roku nekoliko trenutaka.

Šamanistički prijenos energije

Opisao si svoja iskustva, putovanja i fascinaciju šamanizmom kao najvažnije u osobnoj šamanskoj inicijaciji. Možeš li mi reći nešto više o tome? Kada si to shvatio, i kako? Što su bile posljedice toga?

– Prvo, otkrio sam da sam podvrgnut nekoj vrsti procesa koji je izgleda pojačana korespondencija između psihičkih iskustava i vanjskih događaja. Na primjer, posljednje noći mojeg prvog posjeta Burning Man Festivalu satima sam sjedio ispred metalne skulpture plamtećeg srca. Te je noći, kako sam kasnije otkrio, moj otac umro od srčane kljenuti. Godinu dana poslije upravo sam počeo uređivati knjigu o korporativnoj globalizaciji, nafti i ekološkoj krizi ujutro 11. rujna, gledao sam kako se ruši World Trade Center. Drugo, počeo sam neprestance sanjati snove koji su upozoravali na šamansku inicijaciju – snove o raščlanjivanju i smrti, kako me kličući razapinje na križ afričko pleme, ili provodi kroz neku vrstu kozmičkog stroja za punjenje kobasica. Treće, kada sam uzeo moćni sintetski psihodelik, našao sam se u nekoj vrsti okultne bitke ili natjecanja s rastjelovljenim bićem što je potrajalo još dugo nakon tripa – zapravo nekoliko tjedana. Ta je borba uključivala fenomen poltergeista i druge tipove manifestacija za koje nikad ne bih vjerovao da su moguće da ih nisam sam doživio. Upravo ta ista supstancija uvela me u zapadnu okultnu tradiciju, i otada proučavam Kabalu i Tarot, i bliski su mi postali veliki vizionarski mislioci poput Rudolfa Steinera, Gurđijeva i Dion Fortune.

Jedna od posljedica mini-inicijacije je da sada imam uvelike različit odnos prema svojim snovima nego što sam imao prije. Sada shvaćam da je sanjanje način održavanja kontakta s duhovnim silama ljudi koje poznajemo, ali i s duhovima umrlih. Snovi također proriču budućnost i priopćavaju sve vrste nevjerojatnih informacija. “Racionalno” stajalište da su snovi samo nekakva vrsta psihičke buke potpuna je besmislica. Šamanske kulture vjeruju da su snovi stvarniji od uobičajene stvarnosti – oni su emanacije iz dubljih slojeva psihe. Druga posljedica je da se na potpuno drukčijoj razini osjećam sposobnim shvatiti što se sada događa planetu. Sudionici smo okultnog procesa, ne samo bitke za materijalne izvore i bogatstvo. Korporacije su okultni entiteti koji se ponašaju poput “deva” u potrazi za iznuđivanjem ljudskog vjerovanja i žrtve; televizija i mediji su oblik crne magije, moćna tehnika neizravne metode kontrole misli i ponašanja. To možda na prvu loptu zvuči smiješno, ali ako malo bolje razmislite o tome, shvatit ćete da je doslovce tako. Prevladati tu opčinjenost sadašnja je zadaća čovječanstva. Moram napomenuti jednu stvar: što to znači biti šaman bez plemena, bez znanja o iscjeljivanju? Odgovor sam pronašao u rečenici Crnog Jelena (iz knjige Black Elk Speaks): “Svako mjesto je središte svijeta”. Šamanizam je u svakom slučaju za mene nelocirani fenomen. Nadam se da će moja knjiga donekle djelovati kao neka vrsta šamanističkog prijenosa energije svakome tko je bude čitao. Treba istaknuti još nešto: osnovno iskustvo šamanističke inicijacije je u velikoj mjeri depersonalizacija, barem u početku. Moraš napustiti svoj ego, što se potpuno opire kulturalnim predrasudama za koje smo skloni zakačiti svoj ego po svaku cijenu. To je jedan od razloga zašto se establišment tako boji i mrzi psihodelike: oni ugrožavaju strukturu ega koja je temeljna bolest našeg društva. Na kraju ćete kroz šamanistički proces reintegrirati ego na drukčijoj, rekao bih višoj razini. U smislu da ćete shvatiti riječi budista: “Nikad nije bilo ničega na što bi se moglo osloniti” – konvencionalni ego je samo iluzija bez značenja.

Unatoč svim suprotnim pojavama, živimo u magičnom svijetu. Milijuni ljudi stoje u redu kako bi gledali Zvjezdane ratove, Gospodara prstenova, Harryja Pottera. Ne slute da zapravo žive tu priču u svojim svjetovima – ili bi barem mogli ako se probude i uvide potrebu da se bore s bučnom mašinerijom i lažima kojima nas napadaju, kao da je naš planet sveden na hrpu vulkanske šljake. Sada je vrijeme da upotrijebimo silu, pridružimo se Bratstvu, uzmemo metlu i, uopće – da se prihvatimo posla.

Arhajski preporod

Prije desetak godina bio si suosnivač književnog časopisa Open City, što je sad mala izdavačka tvrtka koja se u njujorškom tisku smatra modelom uspješnog učinkovitog nezavisnog izdavaštva. Što te je potaknulo da se u to uključiš? Kako je tvoja uloga u Open Cityju utjecala ili kakve ima veze s tvojim drugim interesima i pothvatima?

– Bez idealizma i nostalgije, htio sam pomoći stvoriti nešto poput postmoderne verzije beat generacije, ili izgubljene generacije. Nisam shvaćao da bi neki čimbenici – ekonomski i kulturalni – mogli učiniti takav pothvat nemogućim. Nažalost, danas smatram većinu suvremene proze i poezije, bez obzira na to je li riječ o konvencionalnoj ili “avangardnoj”, nečitljivom – to je kao da gledate kako netko polako pere zavjese dok je cijela kuća oko njega u plamenu. Bio sam sretan što smo mogli izdati World on Fire Michaela Brownsteina, dugačku poetičnu priču o korporativnoj globalizaciji i ekološkoj noćnoj mori. Nadam se da ću u budućnosti izdavati slične i ambiciozne tekstove. Ali naravno, nije dovoljno jednostavno “oglasiti zvono za uzbunu” – moramo pronaći način kako da koncipiramo dostižnu ljudsku budućnost. Pjesnici, umjetnici i pisci mogli bi biti ključni u tom procesu, ako prevladaju abnormalnu fiksaciju na vlastite ego strukture.

U članku The Fire this Time objavljenome u Rolling Stoneu ističeš zapanjujući razvoj i tehnologijsko žarite festivala Burning Man. Kako ga vidiš u kontekstu drevnih okupljanja poput Elizejskih misterija? Misliš li da zajednica Black Rock Cityja može biti model za trajniji oblik zajednice?

– Burning Man je postmoderni nastavak tih drevnih festivala – on je čudesna manifestacija “arhajskog preporoda” koji je opisao Terence McKenna. S okultnog stajališta, gotovo da smatram da Burning Man na astralnoj razini tvori model na koji način će sve ljudske zajednice postojati u budućnosti. Jedna izvanredna značajka Burning Mana je kako taj događaj prodire u svijet snova – nakon što sam bio tamo, sanjao sam slične snove gotovo svake noći mjesecima poslije. Znam da mnogi ljudi slično reagiraju. Kako možemo ravnopravnu, slobodnu, besplatnu, utopijsku formu Burning Mana provesti na neki trajniji način, ili u većoj mjeri? Nemam pojma.

Obračun s judeokršćanskim nasljeđem

Kako vidiš tradicije ezoterijskog znanja – zapadne, istočne, domorodačke?

– Šamanizam domorodaca uporište je za sve druge ezoterijske sustave. Osnovni model “stabla svijeta” – s duhovima i bogovima na granama, demonima i prikazama zapletenima u korijenju – univerzalan je. Izgrađene na tim temeljima, imamo istočnjačke sustave hinduizma i budizma, zapadnu okultnu tradiciju koja potječe iz drevnog Egipta i Izraela preko srednjovjekovnih kabalista i rozenkrojcera do Rudolfa Steinera, Gurđijeva, Crowleyja i tako dalje.

Bolna je činjenica da se kao moderni zapadnjaci moramo obračunati s judokršćanskim naslijeđem. Nalazimo se u zanimljivom trenutku, budući da se tri velike monoteističke religije razotkrivaju kao prevare – katolicizam sa svojim seksualnim skandalima, judaizam i islam sa svojim masovnim ubojstvima za političke ciljeve. Čini se očitim da su te institucije duhovno i moralno propale. Možda je čovječanstvo dosegnulo točku u kojoj takve strukture kontrole više za nas nisu upotrebljive.

Odrastao sam kao ateist. Prije nego što sam napisao knjigu, mislio sam da je Biblija praznovjerna prevara i prezirao sam sve manifestacije organiziranog kršćanstva. Neugodno mi je priznati, ali danas mislim da je Krist bio upravo ono što je tvrdio i da su se čuda opisana u evanđeljima dogodila upravo onako kako je napisano. Iz vlastita iskustva i priča mnogih ljudi s kojima sam razgovarao znam da se “čuda” – oskvrnuća poznatih zakona fizike – stalno događaju. Krista možemo gledati kao vrhunskog šamana, s obzirom na vizije i čudotvorna iscjeljenja. Očito je, čak ako pročitate samo Markovo evanđelje, da je Krist parabola izvanrednog ezoterijskog učenja, čija je bit ljubav. Za mene, danas ne postoji poruka koja bi imala više odjeka od Kristova komentara iz Gnostičkih evanđelja: “Ako otkriješ ono što je u tebi, ono što otkriješ spasit će te. Ako ne otkriješ ono što je u tebi, ono što nisi otkrio uništit će te”. U ovo vrijeme, kada izgleda da se svijet na mnogim razinama doslovce raspada na komadiće, imamo izvanrednu mogućnost spasiti Kristovu izvornu poruku ljubavi, bratstva i izravne potrage za istinom – bez obzira na cijenu – iz izopačenih ostataka službenog kršćanstva koje predstavljaju Ashcroft, Bush i Scalia.

Upravo sad, budizam i joga nevjerojatno su popularni u Sjedinjenim Državama. No, kao sustavi samorazvoja, pitam se jesu li prikladni za zapadnjake. Ako prihvatite ezoterijsko stajalište da je reinkarnacija u određenom smislu činjenica, ako se netko inkarnirao u tijelu zapadnjaka, mora postojati razlog za to. Dion Fortune je napisala da Zapad ima drukčiju dharmu nego Istok: naša je dharma da pobijedimo ograničenu materiju. Rudolf Steiner je mislio da je transformacija Zemlje dio svrhe ljudske evolucije. Sada nam treba Yoga ili Tantra društvene transformacije, ne više razrađene vježbe disanja – ništa što bi nas gurnulo dublje u opsjednutost samima sobom.

Tibetanski budizam, sa svim svojim prekrasnim povorkama i svečanostima, bio je izgrađen oko otkrivenja praznine. Mora da te ošine poput groma, biti brižljivo iniciran kao redovnik u tu razrađenu hijerarhijsku religiju, a onda, u određenom trenutku, odbaciti sve te rekvizite i naučiti da je prirodno stanje uma praznina. Ipak, ne mislim da taj sustav funkcionira na isti način za današnje zapadnjake, zato što mi već živimo točno iznad ponora. Trebamo otkriti da postoji nešto prije nego što možemo shvatiti da ništa ne postoji, ako to ima nekog smisla.

Kada sam završio svoju knjigu, počeo sam proučavati Kabalu. Otkrio sam da su neka od mojih šamanističkih iskustava podudaraju s putovima na Stablu života. Za mene, to je postao dragocjeni put istraživanja. Također sam otkrio djela Rudolfa Steinera, vizionara koji je imao neuobičajen pristup višim razinama i Akaškim zapisima te znao “prizemljiti” svoje uvide stvarajući Waldorfsku školu i biodinamičku poljoprivredu, te antropozofijski pokret. Potajno se kladim da će Steiner – kojeg danas rijetko proučavaju izvan antropozofijskih krugova – postati najvažniji mislilac 21. stoljeća, kao što je to Nietzsche bio u 20. stoljeću.

Bungey jumping uma

Zašto forsiramo granice?

– Preuzimanje svjesnog rizika uključuje prevladavanje naših nagona. Nijedna druga životinja ne dovodi se svjesno u opasnost. Ljudska je vrsta u usporedbi s drugim vrstama specifična po preuzimanju rizika. Oni koji riskiraju imaju osobnost tipa T, a Sjedinjene Države su nacija tipa T, nasuprot nacijama nesklonim riziku kao što je Japan. Fizičkom tipu T pripadaju ekstremni sportaši, a intelektualnom tipu T Albert Einstein, Terrence McKenna, Karl Jansen, Alex Grey i Galileo. Postoji i negativni tip T, a to su oni koje privlače loše frizure, delinkvencija, kriminal, hedonističko upadanje u ovisnost o drogi, nezaštićeni seks i destruktivna ponašanja. Svi su ti tipovi T povezani, i možda su samo različiti aspekti istog karakternog profila. Postoji izravna veza između Einsteina i BASE-skakača Chancea McGuirea. Oni su različite manifestacije onog dijela naših karaktera koji traga za uzbuđenjem: Einsteina je uzbuđivao njegov mentalni život, a McGuirea – pa, Chance skače sa zgrada.

Pitanje glasi – koliko je dovoljno? Bez nekakva oblika riskiranja nikada ne bismo spoznali svoje granice i prema tome tko smo kao pojedinci. “Ako ne preuzmeš određeni rizik”, kaže 51-godišnji pilot padobranskog jedrenja Wade Ellet, “propuštaš određeni dio života”. I preuzimajući rizik možemo koketirati s uzvišenošću. Stvaramo tehnologije, radimo nova otkrića, pojačavamo stapanje stvarnosti, ali kako bismo to radili, moramo prodrijeti iza skupa pravila kojima se u određenom trenutku vodimo. Zapadne zajednice vrlo rado prihvaćaju fizičke izazove i prekoračuju fizičke granice – zapravo, to se smatra vrlo zdravim i prihvatljivim djelovanjem – ali istraživanje dubina uma na sličan ekstremni način može se shvatiti kao nešto nezakonito, ako ne i heretičko. Kako bilo da bilo, ritmički transcendetalizam trance-glazbe mogli bismo smatrati bungey jumpingom uma.

S engleskog prevela Sanja Kovačević.

Pod naslovom Interview with Daniel Pinchbeck objavljeno na web-stranici www.brainmachines.com/index2.html