Razgovor s Dariom Rukavinom

Za Darija Rukavinu odnosno Porta čuli su valjda svi koji su ikad malo prosurfali po blog.hr-u. Na blogu Buddha u supermarketu Porto objavljuje pjesme i priče, od kojih su se mnoge već našle u najrazličitijim časopisima, od Cosmopolitana do Quoruma i Vijenca, a u Nakladi MD objavio je i zbirku poezije Tri dana. Popularnost koju uživa u blogosferi Rukavina samo dijelom duguje svome pismu: učinkovitijim se čini njegov angažman u organiziranju susreta blogosvijeta sa stvarnim svijetom kroz književne večeri u Booksi, Močvari, SC-u.

Napuklina u (prividnoj) stvarnosti

Započnimo s jednim, pomalo prozaičnim i tendencioznim, a opet neizostavnim pitanjem: Što vam znači vaš blog? (Na ovo me, ustvari, potaknuo primjer JesusQuintane kojeg dosta pratim, a koji me prije mjesec dana iznenadio promjenom dizajna: na vrh stranice postavio je natpis “My blog is my life”. Nekome tko nije baš “na ti” s blogovima i blogerskom scenom, ovakvo nešto može zvučati previše drastično, možda i fanatično.) Koliko je tebi život drukčiji otkad postoji porto.blog.hr?

– Volim čitati JesusaQuintanu, no mislim da se ipak nije toliko drastično identificirao sa svojim blogom, Jesus je dovoljno slojevit, poput luka ili omiljenog mu režisera Stanleyja Kubricka, iz čijeg je filma Full Metal Jacket posudio prepoznatljivi motiv vojničkog šljema i poigrao se predmetnim natpisom, pa mu njegov senzibilitet ipak ne dopušta da poput onomad Milka Valenta na čitanjima FAK-a odašalje u eter mantru odjebite paralelni idioti!!. No Jesus ne bi bio Jesus da nam to nije poručio na svoj način.

Od kad postoji, porto.blog.hr svojevrsna je napuklina u (prividnoj) stvarnosti. Kako mu i samo ime sugerira, on predstavlja portal, vrata kroz koja se probija nešto s one strane kauzalnosti ove prirode. Je li ta senzacija svojevrsni sinkronicitet ili tek mogućnost za neplanirani susret čitatelja i čitaoca iz kojeg će proizaći nešto što će zauvijek promijeniti njihove živote ili tek početak jednog prekrasnog prijateljstva, nešto što je u današnjoj percepciji književnosti na najboljem putu da bude nepovratno izgubljeno, da izumre poput sredozemne medvjedice ili ptice dodo, ostavljam otvorenim. I zato na pitanje što mi znači blog smiješnog naziva Buddha u supermarketu, ne mogu a da ne odgovorim afirmacijom gore spomenute senzacije jedim zen koanom: blog je pesji drek u ripni moje cipele. Čudno miriše i budi davna sjećanja.

U “klanu” blogera koji se bave književnošću na ovaj ili onaj način, iz perspektive autora ili kritičara (Književni terorist i Knjiški moljac, na primjer) česte su rasprave o premoći blogerske nad ukoričenom prozom. Samo površnim iščitavanjem BORG-a da se zaključiti kako takve teorije zbilja stoje: koliko je veća vjerojatnost da ćete na izvrsnu priču nabasati na blogu nego na policama knjižara. Blog ili knjiga, dakle?

– Pa i blog i knjiga. Mislim da su iza nas (ne)prilike koje su do pojave bloga vladale na našoj književnoj sceni. Mladi čovjek s ambicijama u pisanju koji ima potrebu odraziti se na stvarnost i dobiti kakav-takav feedback svijeta koji ga okružuje, jednostavno se ne želi pomiriti s time da njegova poezija ili proza mora mjesecima čamiti u fasciklu nekog urednika, čekati na raspis natječaja, zatim na žiriranje i na kraju na eventualnu objavu. O ukoričavanju da i ne govorim. Pa taj proces traje, to je meksička sapunica ljudi moji, u kojoj kolege s bloga i ja ne želimo glumiti sporednu ulogu. I tu se blog pokazao kao idealno rješenje. Pisanjem na blogu autor može prije svega biti aktualan: priče na blogu presjek su naše stvarnosti i predstavljaju često sirov, grub materijal na kojem bi se sigurno dalo poraditi za kakvu buduću zbirku, ali u trenutku kada nastaju, u trenutku objavljivanja one imaju jednu specifičnu snagu i uvjerljivost trenutka što s jedne strane čitateljska publika prepoznaje i cijeni, a autori s bloga imaju priliku doživljavati pisanje kao jedan živ, dinamičan proces u kojem u interakciji s publikom nastaju izvanredne, nepredvidljive stvari. Tada više nema govora o pisanju za uski krug prijatelja i eventualnog urednika, granice vašeg malog književnog svijeta se šire.

Tofu i Ekran priče

Blogeri s književni(čki)m pretenzijama gotovo se bez iznimke nadaju ukoričenju, a blog vide kao stepenicu, odskočnu dasku, priliku da bace mamac izdavačima. Vi ste prvi probili led zbirkom pjesama Tri dana, sad vas slijede Lebowski i Knjiški moljac, a i autorica bloga Zrinsko pismo pregovara s izdavačima. Ostavlja se dojam da sami blogeri podcjenjuju blog, smatraju ga trećom ligom, aktivnost koja će im, budu li stvarno dobri “igrači”, pomoći da se jednog dana dokopaju lige prvaka. Papirnatog izdanja, mislim.

– Izbjegao bih ovdje zamku poopćavanja. Koliko blogova, toliko autora i motiva kojim ih ispisuju. Blog je prije svega jedna mogućnost. Mogućnost za pisanje. Zašto se ograničiti? Zašto ne istražiti sve mogućnosti? No duboko u sebi reakcionarno sam konzervativan. Ne volim novotarije. Više volim osjetiti knjigu u rukama, vidjeti je na polici. Uživam u pogledu na polici. S druge strane, volim kao primjer navesti Tofua, blogera koji piše fenomenalnu poeziju. Tofua bi trebali opservirati ne kao sporadičnu, nadasve zanimljivu i svježu pojavu na domaćoj poetskoj sceni, nego kao svojevrsni fenomen u prostorima hrvatske poezije: Tofuova poezija postala je nezaobilazno štivo tisuća čitatelja koji su ga “otkrili” na Internetu, svojevrsna prekretnica u svijesti da poezija nije nešto dosadno, nerazumljivo, hermetično i knjiško, sa svim negativnim konotacijama koje takve postavke, da ne velim predrasude, mogu izazvati u recepciji u poeziju manje upućenog čitatelja. Upravo je Tofuov poetski koncept srušio tu barijeru i stupio u kontakt s čitateljem kao živo, aktualno preispitivanje kondicija čovjeka i njegova životna prostora koji je u međuvremenu spušten u Mrežu, postao virtualan. I u tome je Tofu svojevrsni pionir, koji je, za razliku od mnogih drugih koji su se u tome okušali, izgradio sebi respektabilni, da ne velim kultni status i pri tome ostao netaknut pretencioznošću, potpuno dosljedan sebi, svojem poetskom izričaju i mediju kojim ga je odlučio iskazati, za razliku od nekih od nas koji potvrdu svojih knjiških “napora” pokušavamo iznaći u izvanjskom svijetu.

Put od posta na ekranu do priče u knjizi vodi i preko natječaja za Ekran priče. Vi ste u žiriju aktualnog natječaja. Možete li reći nešto o natječaju i njegovoj važnosti. I je li to što ste član žirija potencijalna opasnost spram sukoba interesa? (Ovo pitam samo da mi ponovite onu odličnu parafrazu Šejna od Haustora iz komentara na Moljčevu blogu…)

– Sukob interesa? Ha, ha, vezano za natječaj spomenuo ga je i kolega Lebowski na Knjiškom moljcu. Ne znam na što je točno Leb pri tome ciljao, no odgovorio sam mu, lebe, ja znam da život u žiriju je opasan i tvrd, al’ moje ime tamo od sad znači pravda... ja čujem priču kako sa mnom sada straše puk, dok čitam drven vaše priče na rubu jada, to je šejm...

– Naravno da su Ekran priče u svemu tome vrlo bitne. Nakon rezultata natječaja za Ekran priče 03, spontano smo na netom otvorenom forumu B.O.R.G. krenuli u prebrojavanje tko je i kako prošao. Do tada se nismo ni poznavali osim kao pseudonimi na blogu. I ustanovili smo da je u knjigu ušlo dvadesetak blogera s više od 30 priča, od čega je kolegica Lucy Fair apsolutni rekorder s pet komada u broju 03. Tada se prvi put stvorila nekakva kreativna kritična masa, spoznaja da osim što se na blogu mnogo, i dobro piše. No uočili smo i zanimljiv paradoks da ljudima nakon prvog kruga žiriranja među prvih dvjesto nisu prošle najbolje priče, što smo im s našeg čitanja u Booksi pod nazivom Blogeri čitaju ekran priče i poručili. I bilo je svakakvih reakcija od nezadovoljstva izlučnim izborom žirija, online sustavom glasanja do nezadovoljstva pobjedničkim pričama i optužbama za sukob interesa, no na kraju krajeva koji je natječaj bez toga? S vremenskim odmakom od tri godine smatram da se žiri, sastavljen od eminentnih književnika i urednika, u stvari mučio dovinuti što bi to Ekran priče u stvari trebale biti. Bio je to jedan spoznajni proces koji je tekao paralelno s razvojem novih medija. A ako netko zaista piše ekran priče, onda smo to mi, na blogu. I zato mi se poziv u žiri Ekran priča upućen jednom autoru s bloga čini sasvim logičan izbor, štoviše drago mi je da se i na taj način prepoznalo i potvrdilo ono što mi zadnjih godina radimo. A što se važnosti Ekran priča, od njegova začetka nije prošlo puno, no već mogu projekt Ekran priča sagledati kao jednu od međa igrališta na kojem stasaju neki novi klinici i koje osim njih čine i Blog, Ferićeva radionica kreativnog pisanja u Booksi, a u posljednje vrijeme i književne večeri u SC-u koje vodi Mirna Bačun.

Kvaliteta blogova

Kao svježi medij koji živi jako intenzivnim životom, blog stvara i svoje zvijezde. Kako se uopće postaje zvijezda na blogu? Ima li učinka bjesomučno ostavljanje komentara na što više različitih blogova?

– Pa da bi netko postao “zvijezda”, valjda treba u sebi tu zvijezdu i imati. Tko zna, možda će Danijel Dragojević u sljedećem izdanju Zvjezdarnice dodati i zvijezdu bloga. Ostavljanje komentara, istina, može u početku pomoći da skrenete pažnju na sebe, no nije nikakav garant da ćete tu pažnju uspjeti zadržati. Često su i sami komentari, polemike koje su pokrenute zanimljivije od samog napisa, što naravno, može zaintrigirati čitateljstvo da se zainteresira za pojedinog autora i posluša što to on ima za reći. Čadežovo lansiranje Bloga i batine smatram logičnim završetkom jedne i početkom sljedeće faze u evoluciji kulture bloga. S Čadežove strane, to je izbijanje aduta iberom za devetku iz ruku onih, na žalost, još uvijek anonimnih kritizera koji se silno trude ostaviti dojam da nastupaju s pozicije hrvatske književne scene i čiji je argument da na blogu ne postoji objektivna književna kritika i da se sve svodi na međusobno klanovsko tapšanje, ali i onih blogera koje je takvo stanje zadovoljavalo. Sada će uz Čadeža i sve one koji će se na sličan pozabaviti blogom i blogerima, to biti malo teže.

Koliko su Cool i Almost Cool liste na naslovnici pouzdan pokazatelj kvalitete blogova? Može li uopće biti riječi o njihovoj međuzavisnosti?

– Cool i Almost cool liste specifični su urednički napor ekipe Bloghaera da pronađe biserje na dnu kaljuže bloga kako su nas u početku cijele ove priče oko bloga prozvali nerdovi iz časopisa BUG proročki izjavivši da s bloga ne može stići ništa dobra. Drugi blog servisi imaju neke svoje metode da istaknu ono što smatraju zanimljivim, ali da ujedno i motiviraju ljude da bolje i kvalitetnije pišu. Mislim da takve liste ne igraju preveliku ulogu u formiranju kriterija kvalitete. U doba Interneta percepcija se mijenja. Ne možete zadržati nečiju pozornost samo zato što se nalazite na nekakvoj cool listi. Međuzavisnost uredničke percepcije i kvalitete, nije samo problem bloga. Čini mi se da urednici općenito, a urednik sam i na portalu grupe B.O.R.G., gube sens za puls čitateljskog tijela, da idu često linijom manjeg otpora.

Želi li netko neupućen zaobići šumu blogova na kojima osim tričarija nema ništa (velika većina ih je pisana upravo na taj način) i doći do onih drugih, zbilja kvalitetnih blogova, kako to učiniti? BORG i Bestseler čine se dobrim smjernicama…

– O da, portal grupe B.O.R.G., portal blog poezije, blogerski online magazin Besteler i blog Knjiški Moljac Božidara Alajbegovića dobro su polazište, svojevrsni portal za skok u matricu, zamišljeni da budu svojevrsni servisi za literarnu destilaciju blogosfere. Mislim da se ne moramo bojati za neupućene u šumi blogovlja, usudio bih se parafrazirati riječi jednog poznatog SF pisca da budale ne putuju svemirom, niti ne surfaju blogosferom. No ovdje pojam budala nužno ne moramo sagledavati u negativnom kontekstu jer osim na blogu na budalu nalazimo i u sustavu tarota gdje označava nultu kartu, tražitelja na početku svog puta. Dakle, takav jedan neupućeni, prava budaletina u smislu jednostavnosti, čistoće, nezagađenosti sadržajem konzumerizma, naoružana tek googleom i nejasnom predodžbom o onome što on to u stvari na blogu i traži, vjerujem da će i pronaći sadržaj koji ga zanima, a da se pritom ne izgubi osnovni smisao i draž same potrage. Onaj koji u sebi ima kvalitetu, shodno tome će je i pronaći. Onaj koji je nema, neka se zauvijek izgubi u začaranoj šumi, a blog je, bez sumnje, jedna od njih.