Nataša Petrinjak  

Razgovor s Darkom Dukovskim

razgovor

Istra; kratka povijest dugoga trajanja; od prvih naseobina do danas puni je naslov knjige profesora povijesti Darka Dukovskog u izdanju Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, a koja posljednjih mjeseci sve više plijeni pozornost javnosti. Premda se na tržištu pojavila gotovo paralelno s obimnom Istarskom enciklopedijom, pa je netko mogao zaključiti da timing objavljivanja nije najsretnije pogođen, izgleda da se događa upravo suprotno. Ta dva naslova sjajno se nadopunjuju i malo-pomalo rasvjetljavaju znanu, ali teško razumljivu magnetsku privlačnost istarskog poluotoka. Pošavši od Nietzscheove tvrdnje u objašnjenju uloge povijesti – “…ona nam je potrebna za život i djelatnost, a ne za komotno odvraćanje od života i djelatnosti …” – Darko Dukovski, kontrolirajući vlastito znanje i spoznaje napisao je kratku, jasnu, preglednu povijest Istre u kojoj nije izostavio ili umanjio važnost bilo kojeg povijesnog traga. I to doista od prvih društvenih zajednica, histarske kulture u brončano i željezno doba, do dijela “povijesti koja još traje”, Istri u samostalnoj hrvatskoj državi. Asketski disciplinirano, ali jednostavnim jezikom koji omogućava lakoću čitanja, no i napetošću nalik krimi romanu, Darko Dukovski sigurno nas vodi kroz razdoblja Istre u vrijeme rimskih osvajanja, srednjovjekovlja, mletačke, pa austrijske vladavine, osebujnosti istarskog antifašističkog pokreta, egzodusa u vrijeme SFRJ… Bez obzira govori li o problemu glavnoga grada, savezničkim planovima ili kulturološkim smjernicama ne podliježe niti jednoj osobnoj strasti, argument i povijesna faktografija su neupitni. Jedinu strast što je možemo osjetiti jest strast za istraživanjem zavičaja, poluotoka na kojem je rođen 1960. godine i kojem će se vratiti i nakon studija povijesti te filozofije u Zagrebu. Nakon magisterija Nacionalni blok u Istri 1920. – 1921., 1993. godine doktorirao je s temom Fašistički pokret u Istri 1919. – 1929. Predanost Istri možda najbolje oslikava rečenica u uvodniku kratke povijesti: “To je pokušaj promišljanja, rekonstrukcije i psihologijske analize, memento (o) svima onima koji su svojim postojanjem, nadama, razočaranjima, patnjama, maštovitošću i razaranjem u skupnim sjećanjima i iskustvima višeslojnoga, složenog multietničkog i multikulturnog društva ostavili traga”.

Braudelovsko dugo trajanje

Razgovor počinjem od kraja vaše knjige, crvene niti koja “čudesnom i zadivljujućom snagom mentalno i sudbinski veže naraštaje vremenski udaljene tisuće i tisuće godina”. Možete li nam objasniti tu ekspresiju “crvena nit”?

– Crvena nit je dakako metafora i ekspresija na zajednička htijenja, kreacije, potrebe, tugu, zadovoljstvo, usmjerenost, mentalnu sličnost, “vibru”, “kemiju” itd. Crvena nit je zajednički ulog generacija prošlih i sadašnjih za one buduće. Crvena je nit zadatak otkrića onoga izvanvremenskoga što nas spaja u povijesnom nasljeđu. To su, kako sam rekao u uvodnom dijelu, “suze, znoj i krv” svih naroda koji su prolazili i prošli kroz čistilište povijesti.

Što vas je nagnalo na pisanje knjige koju ste sami nazvali “kratka povijest dugoga trajanja”, “skraćivaljka”? Dakle, jednu, mogli bismo reći, digest verziju duge i bogate istarske povijesti? Kako ste se oduprli želji da ispišete mnogo više i detaljnije s obzirom na to da ste istraživanju područja Istre posvetili najveći dio svoga rada?

– Knjiga ovoga tipa, i to još o Istri, jednostavno je bila potrebna. Potrebna ljudima koji žive u Istri, a još više onima koji u nju dolaze i žele je upoznati. Istini za volju, nešto slično je, ali mnogo skraćeniju verziju, napisao slovenski povjesničar dr. Darko Darovec iz Kopra, koja nije zadovoljavala suvremene potrebe povijesne, ali niti kulturne spoznaje tako specifičnoga i složenoga prostora poput istarskoga. Hrvatska se publicistika i historiografija nije mogla pohvaliti nekim sličnim djelom pa sam odlučio pokušati predložiti moju viziju istarske povijesti. Naposljetku, knjigu sam pisao i radi sebe. Htio sam se upoznati s najstarijim razdobljima povijesti Istre, pročitavši neka djela za koja prije nisam imao vremena. Lijepo je ponuditi u jednoj knjizi sve one spoznaje i promišljanja do kojih mnogi inače ne bi mogli tako lako doći. Da, to je i skraćivaljka, short history, kratka povijest u punom smislu riječi, ali o “dugom trajanju”, što me kao autora ograđuje i štiti od primjedbi “kako sam nešto propustio ili manje istakao”. To je već u naslovu napomena da bi se znalo kako nije riječ ni o kakvoj povijesnoj sintezi. Sinteza bi bilo djelo skupine ljudi, stručnjaka za pojedina razdoblja i teme koje bi mnogo šire obradile tako bogatu povijest koju ste spomenuli. Opet, riječ je djelomice i o pojmu proizašlom iz francuske škole Annales koja se fokusirala na socijalnu povijest, povijest mentaliteta, obiteljsku povijest ili zavičajnu, svejedno. Povijest dugoga trajanja bila bi povijest koja pronalazi onu crvenu nit o kojoj smo govorili na početku. Tako naslov nosi dvostruku poruku. Mislim da je sretno odabran. Teško se u pisanju takvih stvari oduprijeti želji za bilježenjem svega spoznatog. Uvijek želim reći sve do čega sam došao, ali to onda nužno dovodi do različitih razina i slojeva pisanja, a ja ipak ne želim pisati romane. Možda jednoga dana, ali u ovom slučaju ne. To onda ne bi bila kratka povijest i ne bi bila namijenjena onima koji žele “brzu informaciju”.

Povijest nedogađanja i imaginacija

Već u uvodniku na neki način upozoravate čitatelja da je riječ i o povijesti onoga što se nije dogodilo, ali što postoji “u glavama ljudi kao postojeća ideja koja upija negativnu kreativnu vrijednost poticatelja te potiče na djelovanje kako se nešto ne bi dogodilo”. Što su po vama najznačajnija ne-događanja koja su odredila istarsku povijest?

– Povijest onoga što se moglo dogoditi, a nije, ide pod ruku s povijest mentaliteta i ono što ste zaboravili dodati “u nelinearnu povijesnom vremenu”. To je uvijet. Povijest nedogođenog je dakako, izvanvremenska igra mentalnih slika ljudi, povijesnih igrača, jednoga relativno izoliranoga prostora u dugom povijesnom trajanju. Osobni doživljaji, percepcija i promišljanje povijesnih procesa koji nama upravljaju. Ne postoje “najznačajnija nedogađanja”, postoji u našim glavama samo slika onog nedogođenog bez znanja o njegovoj važnosti. Ipak, sve ostaje u sferi mogućega. Neke od tih slika povezuju se s naseljavanjem Istre, različitih naroda Mediterana, tijekom 15., 16. i 17. stoljeća nakon ratnih pustošenja, epidemija kuge, kolere i malarije, sudari i miješanje njihovih kultura, običaja i vjera. Njihova htijenja za boljim životom koji se svodio na puki biološki opstanak, još češće na nestanak. A moglo se dogoditi da doseljenici uspiju u svojoj želji bogatoga i ugodnoga života i tako privuku ostale ugrožene obitelji iz Dalmacije, Grčke itd. Neke se slike vežu za sukob romanskog i slavenskog elementa tijekom stoljeća, posebice 19. i 20. Mogao se dogoditi nestanak jednog od tih elemenata, bez obzira na koji način, ali isto tako se mogao dogoditi suživot i sl. Kakva bi, primjerice, povijest bila da je Istra nakon Prvog svjetskog rata pripala Kraljevini SHS? Da se izbjegao egzodus Hrvata i Slovenaca, ili pak da se izbjegao egzodus Talijana nakon Drugog svjetskog rata? Sve su to bile samo mogućnosti, a danas i logička igra.

Početak povijesnog pregleda započinjete najranijim mitovima, legendama, najiskvarenijim periplima i do posljednjeg poglavlja, osvrta na devedesete, sasvim jasno postaje da su sve mijene i prijelomi na europskom kontinentu najizravnije utjecali na zbivanja na poluotoku Istra. Kad se pogleda geografska karta Europe, postavlja se pitanje zašto i kako se jedan zapravo mali poluotok, mali djelić kontinenta, našao u samom središtu svih zbivanja iz čije povijesti danas možemo iščitati povijest cijele Europe? Kako vi to objašnjavate?

– U stvarnosti, Istra se i pored svojih relativno značajnih strateških vrijednosti nije često nalazila u središtu tzv. europskih ili općih zbivanja. Ona se našla u središtu moga interesa da kroz nju predstavim povijest Europe. Bit zavičajne povijesti i jest da u “malom svijetu” s “malim ljudima” kao povijesnim igračima i jednom detalju fraktalnoga mozaika (fraktal u svom najmanjem dijelu zadržava sve osobine cjeline) odgovorim na opća pitanja povijesnoga razvoja. U Istri su se događali svi oni procesi koji su se događali u ostalim dijelovima Europe, a ljudi koji su se u njoj zatekli zarobljeni u vremenu pokušali su odgovoriti na sva pitanja i izazove koji su se pred njih postavljali. Ako Vam se tako učinilo onda sam cijelu problematiku promišljanja povijesti dobro postavio jer Vam se i trebalo tako činiti. Daleko od toga da sam razmišljao o nekakvom političkom dokazivanju kako je Istra ili ovaj dijelić hrvatskoga teritorija odavno u Europi. Ne. To se ne treba dokazivati.

Prostori spajanja, a ne sukoba civilizacija

Ideološke, religijske, političke mijene, kako vrlo zorno prikazuje vaša knjiga, nisu ostavile samo “mrtve” tragove za iščitavanje prošlih vremena, nego su dio istarske žive svakodnevice, čime dosta jednostavno možemo pobiti Huntingtonove teze o razdjelnici Istoka i Zapada.

– Djelomice sam već i odgovorio na ovo vaše pitanje. Teze o razdjelnicama ili razdjelnici Istoka i Zapada za ljude, publiciste i znanstvenike “Zapada” je nešto razumljivo, apsolutno, dorečeno i psihološki opravdano. Za ljude koji žive na “takvim razdjelnicama” one ne postoje, ili ih u najboljem slučaju shvaćaju kao “spojnice”.

Kako kao povjesničar uopće vidite pojave poput Hungtintona, a i osobitu popularnost, zanimanje za Huntingotov rad u Hrvatskoj? Čini li vam se da je Fukuyamina teorija kraja povijesti odgovarajući protuodgovor?

– Nisam siguran u opravdanost (u smislu značajnoga pomaka u razvoju metodologije povijesnih znanosti) kritike posthladnoratovskih teorija, posebice Fukuyaminog Kraja povijesti i Huntingtonove knjige Sukob civilizacija, koje nude alternativno objašnjenje globalne političke krize i nestabilnosti danas. Ne znam koliko je u Hrvatskoj popularan i tko ga čita. Preporučio bih prije svega oprez pri čitanju. Posve je jasno da njihov rad u cjelini više ocrtava zaokupljenost pitanjem – što i kako dalje s razvojem civilizacije no što odgovaraju na pitanje zašto je danas tako kako jest, bez obzira koliko se primjerice Huntington trudio u tome. Bipolarnost je zamijenjena unipolarnošću, istina, ali je li istinita tvrdnja kako je kraj hladnoratovske strateške ravnoteže zasnovane na bipolarnosti stvorio osjetljive regije u širokoj geopolitičkoj i geoekonomskoj zoni? Oživljavanje kulturnih i civilizacijskih identiteta nakon sloma ideoloških identiteta bipolarnoga hladnoga rata, za Huntingtona se koristi za opravdavanje unutarcivilizacijske strateške utrke. Tamo gdje je Fukuyama naglašavao univerzalnost zapadnih vrijednosti, Huntington pokušava objasniti alternativne civilizacijske procese koji mobiliziraju mase na političku akciju i sukob. Na razini nelinearnog shvaćanja povijesti, procesi se događaju izvan mogućega opravdavanja potreba politike, konkretno opravdanja vanjske politike Zapada. U konačnici, i jedan i drugi se nalaze u istoj logičnoj razini dnevnopolitičkih paušalnih i površnih, ali vrlo uvjerljivih i sugestivnih, komentara te pragmatičnih potreba središta moći. Fukuyama je, primjerice, proglasio konačnu pobjedu liberalne demokracije i tvrdio da ona možda predstavlja krajnji domet u čovjekovoj ideološkoj evoluciji i konačni oblik ljudske vladavine, i da kao takva predstavlja kraj povijesti. Ostali se moraju prilagoditi ili nestati, trećega puta nema. Ovaj je pristup u konačnici opravdanje procesima globalizacije, onakve kakvu je vidi SAD. U malenim svjetovima poput istarskoga moguće su, potrebne su i prihvatljive razlike. Globalizacija još u tim enklavama nema toliku važnost. Otvorenost je još vrlina. Glorificiranje političkih vrijednosti i struktura Huntigntona i Fukuyame (isključivo zapadne civilizacije) čini se i dalje političkom pripremom i infantilnom igrom. Ali do kada? Zaboravljaju se pri tome povijesni procesi 19. i 20. stoljeća koji su oblikovali Zapad i iznjedrili one strahote svjetskih ratova, Holokausta i brojnih lokalnih sukoba s milijunima uništenih života, a naravno sve unutar te zapadne civilizacije. Čini se da smo se previše bavili njima, možda i više no što zaslužuju. Naposljetku, na istoj je razini mobilizacije zapadne civilizacije kontradiktorni i pesimistični Patrick J. Buchanan, koji u svojoj knjizi Smrt Zapada dramatično upozorava na propast SAD-a i zapadne civilizacije, što na kraju ipak ima za cilj opravdati korištenje svih sredstva kako se to ne bi dogodilo.

Povijest mentaliteta

Nakon što je više puta u povijesti doživjela velike egzoduse stanovništva, gotovo da je sasvim opustjela, ljudi se u Istru uvijek vraćaju. I posljednje desetljeće obilježeno je svojevrsnim revivalom Istre. Ima li to kakve veze s nekim osobitim mentalitetom koji voli spomenuti Daniel Načinović, a koji je predstavljao vašu knjigu u Rijeci. Ako postoji neka osobitost, o kakvu bi to mentalitetu bila riječ?

– Na kraju ste postavili najteže i najvažnije pitanje. Danas je teško govoriti o specifičnom mentalitetu. Taj je pojam eteričan i vrlo se teško do njega dolazi u spoznaji. Možda je povijest mentaliteta izmišljotina i perfidna zamka dokonih teoretičara povijesti. Možda. Pitanje kakvi smo bili, kakvi jesmo i kakvi ćemo biti, međutim i dalje postoji. Ono korespondira s drevnim filozofskim pitanjem što smo mi i kamo idemo i stoga smatram da ga treba slijediti. Ako ništa drugo, bit ćemo spremniji stupiti na višu razinu samospoznaje, a to u praksi svakodnevna života znači biti tolerantniji u unutarnjoj i vanjskoj komunikaciji. Povijest mentaliteta vodi k spoznaji duha i gibljivosti života, civilizacijskog postojanja ili samospoznaji. Mentalitet je ono što se može iščitati u znakovima vremena, za Istrane to su osobine samosvojnosti, samozatajnosti, radišnosti, nenametljivosti, tolerancije, dobrohotnosti i sl. Mentalitet Istrana je otvoreni mentalitet Mediterana, ali gledajući u prošlost i strast Balkana. Šalim se. To je najbolje što mogu ovako ukratko reći o tome. Taj se fenomen više osjeća no što se može razumski objasniti.