Suzana Marjanić  

Razgovor s Darwinom Butkovićem

Ksenija Kipke u katalogu povodom vaše izložbe SA, what is this? (2006.) ističe kako ste “po svom temeljnom metieru – slikar, po gesti – kipar, a po karakteru – performer, po zvanju – umjetnik, po zanimanju – restaurator”. Što vam u navedenoj lepezi životnih vokacija znači “biti performer” i kada ste osjetili potrebu bavljenja i performansom?

– Sredinom osamdesetih klasični pristup umjetnosti, ideji nije me zadovoljio, te sam počeo koristiti vlastito tijelo kao likovno-izvedbeni element. Godine 1987. u intervjuu za Studentski list Romanu Bolkoviću postoje naznake tom pristupu. Naime, tada sam izjavio: “Htio sam prestati slikati. Ostavio bih boje. Uzeo bih bijeli papir, čist kist i vodu. Uronio bih kist u vodu i vukao. Zanima me samo moja unutarnja kinetika”…

Trijada SA, PE i TE

Jednako tako Ksenija Kipke u spomenutom katalogu ističe kako u vašoj osobnoj i umjetničkoj genealogiji postoje tri različita znaka povezana u cjelinu – SA, PE i TE, odnosno sat, pegla i telefon. Kojim simboličkim značenjima punite navedene simbole i zanima me gdje se u Sisku nalazi vaša skulptura SA?

– Simboli su proizašli iz moje prošlosti (djetinjstva), prvobitno kao čitljivi i prepoznatljivi ikonografski elementi, no poslije postaju znakovi, kako u likovnom tako i u lingvističkom smislu. Postoje mnoge likovne i lingvističke manipulacije tih mojih znakova unatrag dvadesetak godina. Primjerice, 1986. godine izradio sam mural (SAT, TELEFON i PEGLU) u pješačkom pothodniku u Novom Zagrebu. Godine 2001. u Varaždinu u Atelieru Butković izvodim performans Basta Baroccio; naime, na božićnom domjenku popeo sam se na ljestve visine od 4 metra, hineći rad baroknih majstora gdje u zamračenoj prostoriji sa svjetlom na glavi križam tri barokna anđela, nadomještajući ih svojim znakovima SA, PE, TE. Godinu dana kasnije u Varaždinu na Trgu kralja Tomislava izvodim performans Nošenje SA; odjeven u bijelu halju nosio sam skulpturu SA preko cijelog Trga po crvenom tepihu do Gradske vijećnice. U Atelieru Butković 2001. godine izveo sam Ležanje SA; prigodom izvedbe skulpture SA, iz potrebe izvedbe po mojoj mjeri rodila se potreba ležanja u njoj. Godine 2004. u Atelieru Butković povodom 4. Dana hrvatskog performancea izvodim performans Autoritratto con SA; između dva autobiografska video zapisa jedem pečenu svinjsku glavu pokraj koje je autoportret u gipsu. Što se tiče skulpture u Sisku, ona je izvedena za vrijeme Likovne kolonije u željezari Sisak i prvobitno je bila postavljena u sisačkom Starom gradu, no poslije Domovinskog rata njena sudbina nije mi poznata.

Djelovali ste kao član grupe Obnova u okviru koje ste izveli i nekoliko performansa. O kakvoj je grupi riječ i koji su vas pogledi međusobno okupili?

– Generacija prijatelja i kolega s ALU, Amela Frankl, Karmen Frankl, Metka Jelenc, Stanko Juzbašić, Martina Kramer, Silva Nikšić, Slobodan Olić, Mirjana Vodopija, Pavle Vranjican te pokojni Goran Fruk kao spiritus movens, činili su jezgru grupe Obnova koja je sredinom 80-ih djelovala na likovnoj sceni tadašnje Hrvatske s idejama povezivanja likovno-teatarskog izraza i anarhističko-liberalnog stava prema likovnoj malograđanštini i tadašnjoj politici. Neki od projekata su bili kvalitetno primljeni i sponzorirao ih je Francuski institut, te i prezentirani na francuskoj Akademiji likovne umjetnosti. Npr. godine 1987. grupa Obnova izvela je akciju Nošenje kade; u gusanoj oslikanoj kadi obloženoj francuskom zastavom nosili smo direktora Francuskog instituta koji je veslajući prošao put od Francuske čitaonice do Francuskog instituta.

Flying art

Kao svoj drugi performans navodite performans Flying art (Osijek, Studentski centar) iz 1985. godine u okviru kojega ste kao član grupe Obnova skakali s ljestava, otvarajući kišobran i krećući se po otvorenom prostoru zamišljenom linijom. Zbog čega ste napravili remake upravo tog performansa 2001. godine pod nazivom Flying art SA?

– Doselivši se u Varaždin, prije četrnaest godina, primijetio sam da Varaždin nije imao dodira s tom “klasičnom” vrstom djelovanja, te na inicijativu HDLU-a Varaždin i Ivana Meseka i uz moju logistiku pokrenuta je akcija varaždinskih performansa – Dan hrvatskog performancea. S obzirom da sam taj performans u okviru grupe Obnova izvodio u Osijeku, a samim time što sam ostao sam u konzervativnom gradskom okruženju, iskoristio sam prostor samoće, pustoši glavnog trga u Varaždinu i jednog od mojih simbola.

Kao odgovor na Univerzijadu grupa Obnova 1986. godine na Trgu Francuske revolucije izvela je performans Sport u obliku izmišljene sportske igre s većim brojem izvođača. Kao sudionik izveli ste akcije kao Apolon, Neptun i biciklist. Kako ste osmislili navedene akcije?

– Ponekad je potrebno izmisliti nemoguće kako bi pružili podršku svemu mogućem ili stvarnom. Te akcije su bile protuteža ili diverzantski udar na sve ono što je značila državna Univerzijada ‘87.

Defenestracija

Sudjelovali ste u Frukovoj Defenestraciji II 1987. godine. Naime, kao član grupe Obnova izveli ste izbacivanje samoga sebe s petog kata u obliku rakete. Kako je izgledala navedena izvedbena defenestracija?

– Defenestracija ili bacanje kroz prozor u povijesti je naziv za događaj kada su pristalice češke evangelističke crkve, pobunivši se protiv kraljevske protunarodne politike bacili kroz prozor gradske vijećnike, kraljevske namjesnike. U nekim se zemljama tradicionalno bacanje stvari kroz prozor odvija u vrijeme karnevala, dok se u zagrebačkim novoizgrađenim naseljima bacanje smeća događa svakodnevno. U Defenestraciji I i II sredinom osamdesetih izbacivali smo “umjetničko smeće” i sebe same s petog kata zgrade na Cvjetnom trgu, koja je sada, nakon dvadeset godina, opet predmetom aktualnog političkog smeća. Izbacivanje je bilo dosta riskantno. Tada se dogodilo vrlo rijetko puknuće sigurnosnog užeta (usporivača), i to meni, što mi je naravno ostalo u sjećanju i mislim da to više nikada ne bih priuštio svome tijelu, iako sam njime činio i mnogo opasnije radnje u svrhu ostvarivanja nekih ideja.

Kao član grupe Pakajonda izveli ste akciju grupnog slikanja na Cvjetnom trgu 1985. godine. O kojim je članovima riječ i kakve ste crteže izveli u okviru tog akcijskog slikanja? Osim toga, u čemu su se međusobno razlikovale grupa Obnova i grupa Pakajonda?

– S više pedagoški usmjerenim kolegama s ALU, pokojnim Želimirom Kiseljevim, Goranom Budijom, Čedom Bužančićem, Darijom Dolanski i Aleksandrom Aranđelović, izveli smo nekoliko likovno edukativnih akcija, koje su imale za cilj izlazak likovne radnje i ateljea u javnost, činjenje umjetničkog djela u javnom prostoru i rađanje zajedničkog djela u kojemu se likovni monolozi pojedinih autora stapaju u likovno korektan i uzbudljiv dijalog. Zanimljivo je da se u taj dijalog uključivala i laička publika, bilo direktnim radom bilo sugestijom.

Od listopada 1991. do ožujka 1992. godine trajala je vaša akcija Vožnja kada ste se dragovoljno javili u Hrvatsku vojsku u satniju hrvatskih umjetnika i tako se vozili u ratnim uvjetima oko 60 000 km. Koji/e su se performeri/ice javili u spomenutu satniju i kakva su vaša iskustva s te ratne vožnje?

– U pričuvnom sastavu izdvojio bih Toma Gotovca koji je svojim performansima i izložbama u tom ratnom periodu djelovao sa svojih općepoznatih političkih i likovnih pozicija, te svog ratnog prijatelja Đorđa Jandrića. Moja će osobna iskustva vjerojatno jednoga dana biti opisana u književnoj formi, a neka su vidljiva i danas u likovnom smislu. Prva su bila prikazana 1993. u Galeriji Karas na zajedničkoj izložbi s Dubravkom Adamovićem.

S obzirom da ste uz Ivana Meseka glavni organizator i idejni začetnik Dana hrvatskoga performancea, zanima me kako biste odredili današnju performersku scenu u Varaždinu?

– Ona je još uvijek što se tiče domaćih umjetnika dosta mala, ali gosti s internacionalne i hrvatske scene uvelike povećavaju zanimanje javnosti.

Povodom 1. Dana hrvatskog performancea 2001. godine na internetskoj stranici HDLU-a Varaždin konstatirano je kako je manifestacija skrenula pozornost na performans “u sredini koja performance gotovo da nikad nije ni vidjela”. Kakve su reakcije na performans danas u Varaždinu s obzirom na Dane hrvatskoga performancea?

– Ljudi su se pomalo odredili i postaju publika, kao što su se nekada davno morali priviknuti i priučiti na novu umjetnost “barok”.

Jeste li zadovoljni medijskom vidljivošću/prisutnošću Dana hrvatskog performancea i u kontekstu navedenoga – koje biste manifestacije u Hrvatskoj koje rade na promociji performansa izdvojili?

– Nisam zadovoljan jer se još uvijek protežira amaterizam i autori sumnjivog dosega. Svakako bih u pozitivnom smislu izdvojio manifestacije u Istri, Osijeku i Dubrovniku.

Konj, boškarin i koza

Molim vas, pojasnite kontekst svoga performansa Mala glazba za klavir i konja, koji ste izveli na Stančićevu trgu na 5. Danima hrvatskoga performancea 2005. godine. Osim toga, u Vincentu 2005. izveli ste Requiem za boškarina, a u Čakovcu prošle godine Jazz za kozu?

– To su novi performansi koji su na tragu mog povratka kršćanskom nauku u umjetnosti te mojem novom čitanju kršćanske umjetnosti u likovnom i literarnom smislu. Na tragu nauka i aktivnosti svetoga Franje koji je propovijedao pticama ja sviram životinjama.

Godine 2003. godine u okviru 3. Dana hrvatskoga performancea izveli ste performans Roštilj SA na Stančićevu trgu kad ste na metalnoj skulpturi ispekli osamdesetak svinjskih kotleta i nadomjestili ih njihovim odljevima. Sam performans, točnije, happening odredili ste kao hranjenje performera i namjernika. Kako ste osmislili navedene odljeve? Na izložbi SA, what is this? (2006.) izložili ste i SA spomenik odojku kao i SA roštilj?

– S obzirom na prethodni odgovor, to je performans vezan uz Stari zavjet i moje likovno djelovanje “novo čitanje proroka Izaije (idolopoklonstvo)”.

Prošle godine na 6. Danima hrvatskog performancea u okviru Simultanke na Stančićevu trgu dali ste svojevrsni obol preminulom varaždinskom biskupu Culeju. Što vas je potaklo na navedeni izvedbeni obol For Marco?

– Bili smo prijatelji i susjedi, a času njegove smrti nisam bio nadahnut ni za što drugo doli za molitvu za njegovu dušu.

Višeznačnost četrdesetpete

Na svojoj najnovijoj izložbi Četrdesetpeta: Arte sacra, Terra sacra (Galerijski centar Varaždin, Vila Oršić, 24. travnja – 1. svibnja 2007.) izložili ste dokumentaciju svojih performansa, od pripremih crteža i zamisli do konačnih snimaka izvedbe. U katalogu izložbe Ksenija Kipke zapisuje da “izlažući svoje performanse, vodite nas iza pozornice, pokazujete scenarij, rekvizite, kostime, komentare, objektivnu i subjektivnu kritiku, ideju, zamisao i sumnju”. Kako ste došli na zamisao o navedenoj izložbi i koji ste performans prvi snimili video kamerom?

– Ta izložba višeznačno podsjeća na moj osobni rođendan i sve povijesne i političke, društvene te socijalne aspekte 1945. godine. Postoje zapisi iz 1987. godine – iz razdoblja grupe Obnova te osobni zapisi iz 2000. godine do danas.

I na kraju. Neke svoje izvedbene radove nazivate performansima a neke akcijama. U čemu vidite žanrovsku razliku? Primjerice, Dalibor Martinis ističe kako je akcija proces, niz gesti koje mogu biti usmjerene prema okolini u kojoj umjetnik djeluje, a da pritom on sam ne postane izvođač, odnosno da svojim nastupom ne pretvara prostor svoga djelovanja u pozornicu (usp. Tvrđa 1-2, 2005.).

– Svoje performanse baziram na svom osjećanju sebe prema određenim povijesnim kulturološkim i socijalnim pitanjima trenutka u kojem živim, nasuprot prošlosti. Zbog toga ta likovna djelovanja planiram i osmišljavam kroz višegodišnji period ili kroz najmanje godinu, za razliku od akcija koje su diverzantskog karaktera.

Darwin Butković rođen je 24. travnja 1962. godine. Godine 1988. završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ferdinanda Kulmera, a 1993. poslijediplomski studij iz restauracije na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani. Iako po vokaciji slikar, većina projekata kiparskog su mu karaktera, uz stalno bavljenje i performansom, akcijama i instalacijama. Živi i djeluje u Varaždinu. Trenutno je vlasnik poduzeća za istraživanje zaštitu i obnovu umjetnina Trifora d.o.o. Varaždin i profesor stručnih predmeta na II. gimnaziji u Varaždinu. Dobitnik više nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad.

Performansi: 1985. (Osijek, Studentski centar), Najlonsko ljeto (Kao član grupe Obnova izvodio sam trbušnjake pokraj najlonske sobe/životinje – oslikane i na kraju raskomadane.); 1985. (Osijek, Studentski centar), Flying art; 1985. (Zagreb, Cvjetni trg), Akcija Pakajonda; 1986. (Zagreb, Trg maršala Tita), Akcija slikanje (Uzevši štafelaj i platno 2 x 1,5 m krenuo sam iz Akademije likovnih umjetnosti do Trga maršala Tita ispred HNK-a i slikao svoju sliku iz ciklusa La Famiglia); 1985. (Zagreb, Trg Francuske revolucije), Sport; 1986. (Zagreb, Plemićeva 2), Kupanje sa slikom (Odlučio sam se okupati sa slikom); 1986. (Novi Zagreb, pješački pothodnik), Mural; 1986. (Zagreb, Trg Kralja Tomislava), K und K (Radeći na restauriranju skulpture Kralja Tomislava, Boris Cvitanović snimio je fotografiju koju sam poslije nazvao K und K.); 1986. (Beč, hotel Donau), K und K (Na putu u Prag preko Beča dogodio se kvar na automobilu u središtu Beča. S Goranom Frukom i Ivom Patarčec izveo sam u hotelskoj sobi akciju K und K.); 1987. (Zagreb, ALU, Ilica 85), Skidanje (Došao sam u klasu prof. Šuteja te izveo akciju Skidanja od početka do kraja koju je snimila gostujuća studentica iz SAD-a.); 1987. (Zagreb, Preradovićeva ulica), Nošenje kade; 1987. (Zagreb, Cvjetni trg), Defenestracija II; 1988. (Knjaževac, Jugoslavija), Nošenje hrvatske zemlje (Dobio sam poziv o primitku prve nagrade Studentski crtež za sudjelovanje na manifestaciji Ljeto u Knjaževcu. Pozvao sam Gorana Fruka, Danka Jakšića, Gorana Budiju i ostale da zajedno sudjelujemo u predviđenim akcijama. U Zagrebu smo napunili staklenku hrvatskom zemljom te vlakom stigli do Knjaževca. Tamo smo na željezničkom kolodvoru ispraznili staklenku.); 1988. (Knjaževac, Jugoslavija), Instaliranje Plavog (Obojivši najlon u plavo i forsirajući rijeku Timok prebacili smo ga preko prljave rijeke.); 1989.-1990. (Zagreb, Starčevićev trg, Klub HDLU-a), Skidanje (Tijekom godinu dana dolazio sam u Klub HDLU-a te se jedanput tjedno skidao i boravio među ljudima gol.); 1991.-1992. Hrvatska, Vožnja; 1998. (Varaždin, Cirkus Moira Orfej), Camel Trophy (Nisam izdržao, a da se ne portretiram sa devom.); 1998. (Varaždin, Cirkus Moira Orfej), La Vie est Elephant (Nisam izdržao, a da se ne popnem na slona.); 1999. (Varaždin, Atelier Butković), Čitanje poezije (Pred gostima božićnog domjenka čitao sam pjesme iz svoje zbirke.); 1999. (Varaždin, Atelier Butković), Klasični ples (Za vrijeme izvođenja klasične glazbe za gitaru i flautu izveo sam ples koreografije na tu temu.); 2000. (Varaždin, Atelier Butković), Kiparske nožice, Omage a Joe (U plavom kombinezonu s tekstom CECI NEST PAS UNE SCULPTURE izveo sam gaženje bosim nogama glinene kocke.); 2001. (Varaždin, Atelier Butković), Ležanje SA; 2001. (Varaždin, Trg Kralja Tomislava), Flying Art SA; 2001. (Varaždin, Trg Miljenka Stančića), Krštenje (Vladimir Dodig Trokut krstio me na trgu Miljenka Stančića.); 2001. (Varaždin, Atelier Butković), Basta Baroccio, Omage a Tomislav Gotovac; 2002. (Varaždin, Trg kralja Tomislava), Nošenje SA; 2003. (Varaždin, Trg Miljenka Stančić), Roštilj SA; 2004. (Varaždin, Atelier Butković), Autoritratto con SA; 2004. (Varaždin, Vila Oršić), Nestajanje anđela SA (Plačem stojeći pokraj anđela koji se topi.); 2005. (Varaždin, Trg Miljenka Stančić), Mala glazba za konja; 2005. (Vincent, glavni trg), Requiem za boškarina; 2006. (Čakovec, Centar za kulturu), Jazz za kozu; 2006. (Varaždin, Trg Miljenka Stančića), For Marco.