Razgovor s Dašom Drndić

Pripremajući se za ovaj razgovor suočila sam se s problemom da zapravo ne mogu koncipirati pitanja. Jer, mislim da knjigu Sonnenschein treba naučiti napamet, pa što se više ima pitati. Ali, ipak, ravnodušnost, ispraznost na kojima smo stale prije tri godine, pričajući o knjizi Leica format, a protiv njih i protiv šutnje je i Sonnenschein, natjerale su me da raskrčim zapravo mnogobrojna pitanja. Hoćeš li ikada stati, prestati povlačiti nas za rukav, koriti nas, upozoravati da ne postanemo ravnodušni? Kao što ni Niklas Frank ne odustaje, nećeš ni ti, zar ne?

– Izgleda da neću. Pokušavam prestati, ali teme kao da pronalaze mene, ne ja njih. Te ipak male strujne udare usmjeravam prvo prema sebi, mazohistički i posve u tradiciji kršćanskog svjetonazora o potrebi ekskulpacije grijeha iako sam nepopravljiv ateist. Ako se te strelice odbijaju i o čitatelje, utoliko bolje. Neću prestati, premda me to košta, teško je gotovo svakodnevno udisati onečišćen zrak. Osim toga, čovjek s vremenom postane neprijatan za okolinu, namršteni namćor kojemu stalno nešto smeta pa zanovijeta, pa kritizira, pa nikako da se smiri. Ali, za pisanje to je dobro, taj kritički odmak, to nepristajanje na stapanje.

Razmrsiti vlastite traume

Svidjelo mi se preciziranje predstavljača knjige, Aljoše Pužara, da je riječ o knjizi u kojoj u mikrokozmosu pojedinaca pronalaziš nešto što je trebala biti velika povijest, a ostala je privatna trauma. Ali, za pretpostaviti je da je iza 17 milijuna ubijenih u nacističkim koncentracionim logorima, bolnicama, institucijama ostalo najmanje isto toliko ljudi s neposrednom traumom gubitka bliskih im osoba. Sedamnaest milijuna. A mnogo je više, znamo. Možemo li govoriti o bilo kakvom zdravlju bilo koga na svijetu dok je tako mnogo pojedinačnih trauma? Možemo li i pomisliti o nestanku pristaša “konačnog rješenja”?

– Naravno da ne možemo. Zasad. Razna “konačna rješenja” stalno izviru pa se tako pokazuju ne baš kao konačna. I globalizacija je “konačno rješenje”, ne znamo do kada. Svijet nam je bolestan. Mi smo bolesna, gotovo degenerirana rasa, ta ljudska rasa čije su mogućnosti trpljenja zapanjujuće, čija sljepoća već postaje gadljiva, rasa kojoj je “civilizacija” do te mjere isprala mozak da pristaje kljucati otpatke na smetlištu vlastite egzistencije. Užasan nam je svijet i nikakve propovijedi i moraliziranja, nikakvo teoretiziranje, nikakve analize, pa ni pisanje, neće ga učiniti boljim. Danas jedino rješenje vidim u akciji, u akciji kao rezultatu mišljenja, promišljanja naše stvarnosti. Ali, izgleda, još nismo dotjerali cara do duvara.

Kažeš, dok je tako mnogo pojedinačnih trauma. Što pojedinci čine kako bi razmrsili svoje traume? Šute i zavlače svoje traume u njedra gdje ih ljuljuškaju, gdje se one baškare i rastu, vuku ih kroz život kao da su im psići, prijatelji, štake, što s vremenom i postaju. Sjajan izgovor za nedjelovanje.

Lažna privatnost i “tajnost” ideologija

U kojoj smo fazi s arhivom u Bad Arlosenu, 47 milijuna papira u kojima je sve zapisano, mnoge priče iza mnogih imena? Kao što pišeš, Švicarska je smogla snage priznati bankarske makinacije novcem deportiranih Židova, Australija javnosti podastrla strahote otimanja djece Aboridžina, može li Europa u nastajanju otvoriti Bad Arlosen? Pitam to i zbog tako osjetnog bujanja desničarskih političkih opcija i porasta utjecaja Katoličke crkve koja i dalje ne otvara svoje arhive… Ima li, recimo, nova Europa šanse za suočavanje sa samom sobom?

– Ma kakvi. To Europi zasad ne treba, kao ni Americi, kao ni ostatku svijeta. Suočavanje sa sobom u najširem smislu riječi dovodi do stanja koje ne da nije prijatno, nego je bolno, ponekad nepodnošljivo. Stoga, izmolimo nekoliko Očenaša, kleknemo pred svevišnjim (silama), uskliknemo “grijeh moj” nekoliko puta i evo nas, preporođeni, spremni za novi mračni početak u kojem se agresija i submisivnost tako skladno stapaju i nadopunjuju.

Što se Švicarske tiče, trebalo je proći šezdeset godina pa da se otvore samo okanca, rupice njezine povijesti. Malo je toga Švicarska raščistila. Ima još smeća. Bad Arolsen je otvoren za javnost prije nekoliko mjeseci, ne znam koliko upita dnevno prima, svjedoci, čak i potomci žrtava umiru. Katolička crkva je tek u rujnu 2006. otvorila arhivu s dokumentima od 1922. do 1939. godine. Arhiva Vatikana inače se zove Archivum secretum apostolicum Vaticanum. Hoćemo li čekati sljedećih šezdeset godina da bismo dobili pristup u vatikanske arhive s papirima od 1939. do 1945.? Tajnost i tajanstvenost temelji su ideologije Katoličke crkve, ali i ostalih ideologija, politike, gospodarstva, znanosti, naših života čiji smrad podnosimo umotani u floskule o (lažnoj) nepovredivosti naših takozvanih privatnosti. Kakvih privatnosti? A Hrvatska? Čega tu sve nema što je još uvijek tajna, od stotinu godina unatrag pa do danas? Osim toga, brojne arhive diljem svijeta uništene su, neke namjerno, neke ne, i još se uništavaju.

Zašto je logor Bełzec, gdje su inovirani “plinski tuševi”, tako zaboravljen, skriven?

– Ne znam. Možda zato što je malo ljudi preživjelo Bełzec, a oni koji su iz Bełzeca izašli željeli su zaboraviti. Čak i ako su govorili i svjedočili, oni koji su o strahotama Bełzeca mogli i morali govoriti možda nisu “čuli dobro”. Tek 2006. otvoren je memorijalni spomenik u Bełzecu kojim se odaje počast 600.000 ljudi u njemu umorenih.

Lebensborn djeca i višestruki identiteti

Kako se Njemačka, Norveška, Švedska, Australija danas odnose prema Lebensborn djeci? Danas ih je, koliko se zna, oko pedeset tisuća… Postoje li kakvi podaci o Lebensborn djeci u Hrvatskoj? Što je s njima?

– Pretpostavlja se da u svijetu ima preko dvjesto tisuća Lebensborn djece koja danas nisu djeca nego šezdesetogodišnjaci. Nisam istraživala podatke o djeci ukradenoj u Hrvatskoj, ali vjerojatno ih ima. U Sloveniji ih je ukradeno oko šest stotina. Što je s njima? Većina ne zna za svoje korijene. Većina živi u nekoj maloj laži koja mi se čini za njih nebitnom jer za nju ne znaju. I, većina vjerojatno, živi bez većih trauma, povijesnih. To nas dovodi do pitanja identiteta. Možemo li biti relativno spokojni ako smo netko tko zapravo nismo a vjerujemo da smo upravo to što nismo? Što nas određuje? Što određuje naš moral, naše djelovanje? Tradicija, pripadnost naciji, korijeni, vjera, obrazovanje? Možda donekle, ali ni tradicija, ni pripadnost naciji, ni korijeni, ni vjera, ni obrazovanje nisu zapisani u našim genima. “Slučajnosti” rađaju nove zakonitosti, a naše sive stanice rade svoje.

U posljednjih petnaest godina o identitetima raspreda se u Hrvatskoj sve u šesnaest. U otvorenim sredinama, u koliko-toliko uljuđenim demokratskim zemljama, pitanje identiteta onako kako se u Hrvatskoj o njemu govori, apsolutno je passé. U Hrvatskoj se još govori o nekakvim ognjištima, ognjišta su u Hrvatskoj vrlo popularna, sad, u 21. stoljeću. Odmah mi pred oči iskrsnu nemušte starice u crnom, s maramama na glavi, kako na otvorenoj vatri u kotlovima kuhaju palentu. Ta ognjišta, to paranoidno, nametljivo, pa čak i prijeteće glorificiranje površno shvaćene tradicije (u govoru – jeziku, u načinu ophođenja i življenja, kroz religiju), ta isključivost, kao kakav vodenični (hrvatski: mlinski) kamen ne dopuštaju ovoj zemlji da prodiše. Danas mnogi imaju višestruke identitete, osjećaju se dobro, at home, u više različitih kultura, govoreći više različitih jezika, živeći raznovrsne živote s ljudima ne nužno posve sličnima sebi. Ljudi se kreću. Što ćemo (u Hrvatskoj) s takvim ljudima? Zatući ih? Marginalizirati ih? Otjerati ih, zato što su drukčiji?

A nemoć pred vojno-hijerarhijskim ustrojem većine institucija, od dječjih vrtića (u kojima na pločama visi režim ishrane), preko obrana (diplomskih radnji i ostalih radova, kao da profesori kandidate napadaju), preko orvelovskog ponašanja šalterskih službenika (čije mozgove ispire Nevidljiva Ruka), do Crkve, pred nemanima često sazdanim od prijetvornosti i laži, iskusila je, vjerujem, svaka svjesna odrasla osoba.

Banaliziranje života

U dosadašnjim predstavljanjima i prikazima knjige Lebensborn tema jedna je od tema koja se najviše ističe pri opisu knjige. No knjiga vrvi podacima o mehanizmima, inovativnosti Trećeg Reicha, iskazima SS oficira kojima su ljudi koje su svakodnevno ubijali zauvijek ostala Tijela? Zašto tvrdokorno opstaje sintagma banalnost zla, a koje uopće nije banalno?

– Sintagma Hanne Arendt o banalnosti zla, koju uzgred gotovo da i ne spominje u svom tekstu Eichmann u Jeruzalemu, toliko se ofucala da o njoj rijetki razmišljaju, a ona se oslanja upravo na čovjekovoj (ne)sposobnosti, (ne)želji da misli. Hannah Arendt poziva se na Kantovu distinkciju između “znati ili razumjeti” (Verstand) i “misliti ili prosuđivati” (Vernunft). Razumijevanjem dolazimo do pozitivnog znanja – ono je potraga za očitim, shvatljivim istinama. Prosuđivanje, odnosno mišljenje vodi nas u sfere iznad sfera znanja, jer podrazumijeva neprekidno postavljanje pitanja na koja, s pozicije znanja, ne postoje odgovori. Za Hannu Arendt mišljenje odnosno promišljanje, to neprekidno propitivanje stvarnosti, pretvara se u imperativ za odgonetanje smisla života, pa tako i zla, ono obogaćuje naša iskustva i naša djela dajući im sadržaj. Bez mišljenja, odnosno promišljanja, nema političke odgovornosti, a kad nema političke odgovornosti, događaju se strahote o kojima ipak nešto znamo.

E, sad, dolazimo do individualnih priča (trauma). Po Kantu, misaono prosuđivanje proizlazi iz suočavanja s pojedinačnim koje reflektira ili sadrži ono što je opće. Arendt to naziva “proširenim mišljenjem”, koje nam omogućava da se zamislimo u poziciji drugog. A takovo “reprezentativno mišljenje” moguće je vježbanjem mašte, odnosno zamišljanjem. Sve više i rapidno slabi naša sposobnost da mislimo samostalno i kritički. Realnost nam je zagađena klišejima, jezik – frazama, život nam je standardiziran i tako živimo u iluziji da smo zaštićeni. Protiv zla možemo se boriti jedino ako mislimo. Zlo se hrani na površnosti. Na Novoj TV nedavno su izbacili užasan i opasan reklamni slogan: “Samo gledaj!”.

Ne dirajte mi luzere!

– Što se suvremene literature tiče, globalno, a nešto bih i o tome iako me nisi pitala, ona se, kao i naši životi, banalizira, jer sve je manje promišljena. Do ludila me dovode “književni junaci” koji nemaju pojma što se to sa i u njihovim životima događa. Koji ne postavljaju pitanja. Koji, tako, plutaju kroz vrijeme kao kakve klade. Te “junake” kreiraju pisci, koji također, znači, ne postavljaju pitanja. A da bi pisac postavljao pitanja (kroz svoje likove), morao bi nekog vraga i znati, nešto čitati, slušati što neki drugi ljudi imaju za reći. Onda pisci i kritičari takve likove nazivaju luzerima. Luzeri u odnosu na koga, na što? Nisu ti likovi nikakvi luzeri, ne dirajte mi luzere, svaki put se uskopistim, luzeri su oni koji postavljaju pitanja i tragaju za odgovorima. “Luzeri” su dobitnici, ne vlasnici dionica. Kako to da tako malo pisaca ulazi u raspravu s likovima poput Wittgensteina, kao što to čini Bernhard? Ali da bi se ostvario takav poduhvat treba imati stav, znanje i treba raditi.

Onda, besmislene rasprave o potrebi ili ne-potrebi pisanja takozvane angažirane literature. Što to znači, angažirana literatura? Ne raspreda mi se sada o tome, ali evo za ilustraciju nekoliko stihova dobitnice Nobelove nagrade za književnost (u ovom slučaju – dobar pogodak), Wisławe Szymborske:

Čak i kad ideš putem, šumom,

ideš političkim korakom

po političkom tlu.

Apolitične pjesme također su političke,

a nad nama svijetli mjesec

ne više mjesečast…

U međuvremenu, ljudi su nestajali,

 životinje krepavale,

kuće gorjele

i polja zarastala,

kao u vremenima davno prošlim

i manje političkim.

Čekajući izbavljenje

Razgovarajući s tobom, čini mi se kao da ipak egzistiram. Odnosno, strašno želim izmaknuti Bernhardovoj “kletvi” – “mi ne egzistiramo, egzistirani smo, egzistiraju nas”. Ili sam samo uhvaćena u zamku happy daysa?

– O, pa egzistiramo, ipak. Postoje bljeskovi: prijateljstva, fini razgovori, ljubavi, postoji dobra hrana pripravljana za drage osobe, postoje bliskosti ma kako male i krhke bile, pa dijeljenje sretnih trenutaka, postoji zdrav smijeh, i priroda postoji, moćna i veličanstvena, samo što smo i nju iznevjerili, pa joj je “puklo trpilo”, što bi rekao jedan moj prijatelj, pa nam se sada sveti i – neka, ali to nas neće dozvati pameti. Danas sam na rovinjskom autobusnom kolodvoru promatrala velikog i starog vučjaka koji se očito izgubio. Pokisao i trom, vrtio se u krug i pogledom tražio gospodara, čuvara, vlasnika, što li. Onda je legao, tamo putnicima među noge i čekao i ništa se nije dogodilo. Ljudi su odlazili i dolazili, vukući svoje male potrošne prtljage. Čekala sam jedan sat s njim, onda sam otišla. Možda sam ga trebala povesti kući unatoč mogućim budućim komplikacijama? A nisam. Takvi smo i mi, izgubljeni. Izvalimo se i čekamo da nam netko drugi liječi našu izgubljenost. Samo što mi nismo nemušti. Ili, jesmo?

Ponekad mislim da je velika pogreška evolucije što nam je omogućila da se uspravimo. Nismo zaslužili. Trebali smo ostati četveronošci. Bili bismo bliže zemlji i, možda, pametniji, i možda bolji.