Razgovor s Davidom Abramom

 

David Abram čudnovata je kombinacija antropologa, filozofa i mađioničara. Premda je niz godina radio kao mađioničar u Sjedinjenim Državama i Europi, veći dio svojega znanja o magiji povezuje s vremenom koje je proveo u Indoneziji, Nepalu i Šri Lanki, gdje je učio od tamošnjih vračeva. U mađioničarstvu nije riječ tek o zabavi, ističe on. “Zadatak je mađioničara osupnuti naša osjetila i osloboditi nas od zastarjelih načina razmišljanja.” Mađioničar igra i značajnu ekološku ulogu, kaže nadalje, jer on je posrednik između ljudskog svijeta i onog “više-nego-ljudskog” koji nastavamo.

Kada je Abram 1996. objavio svoju prvu knjigu, The Spell of the Sensuous, recenzenti jednostavno nisu uspijevali naći dovoljno hvale za nju. Village Voice primijetio je da Abrama krasi “jedan od onih rijetkih duhova koji, poput duha glazbenika ili velikog matematičara, stapa sanjarenje i praktičnu inteligenciju”. Utne Reader nazvao je Abrama “vizionarom” zato što “svoje tekstove i predavanja prošarava čarolijom”, kao i zbog njegova sve snažnijeg utjecaja na ekološki pokret. Knjiga The Spell of the Sensuous dobila je na kraju uglednu Lannanovu književnu nagradu za ne-prozna ostvarenja. Ona se dotiče širokog niza tema, od našeg zapažanja prirodnog svijeta do načina na koji se služimo jezikom i simbolima pri obrađivanju našeg iskustva.

Oslobađanje osjetila od statičnih obrazaca

Kako vas je uopće privuklo mađioničarstvo?

– Prvi sam put mađioničarski nastup vidio kao klinac od osam ili devet godina, i nakon toga pokušao sam naučiti nešto o tome. Ali bio sam nespretan i ništa mi nije polazilo za rukom kako treba. Vratio sam se mađioničarstvu negdje u šesnaestoj. Silno me obuzelo to umijeće u kojem se trudite da se dogodi nešto “nemoguće”, -da stvorite nemoguć doživljaj, doživljaj toliko prožet tajanstvenošću da zaprepaštene ljude uspijeva trgnuti iz svih njihovih unaprijed stvorenih predodžbi. Kada mađioničar uspije postići to da kamen nestane, a onda ga ponovo izvući niotkuda, ili kad natjera kovanicu da prelazi s ruke na ruku, ostavljeni smo bez okvira unutar kojega bismo to mogli objasniti. Odjednom se otiskujemo u onaj otvoreni prostor izravnog osjetilnog iskustva, zatječemo svijet bez unaprijed stvorenih predodžaba, pa i ako samo na trenutak. Mađioničar je čovjek koji naša osjetila oslobađa od statičnih obrazaca u kojima ih drže naše pretpostavke, zastarjeli načini razmišljanja, te stilovi govora i diskursa. Upravo je to otkriće doista potaknulo i moje mađioničarstvo.

Je li istina da ste se kao student uzdržavali mađioničarskim nastupima u slavnom restoranu Alice’s?

– Da, svoju profesionalnu karijeru započeo sam kao kućni mađioničar tog restorana iz krasne pjesme Arla Guthrieja. Tamo sam nastupao nekoliko puta tjedno i u stankama između obroka obilazio stolove izvodeći svoje trikove. Izvodio sam to za obitelji ili mlade parove. Znate, dali bi znak mađioničaru i zamolili ga da učini nešto s kovanicom ili špilom karata. Morao sam međutim paziti da ne napravim nešto presilovito jer nisam želio nikoga zabezeknuti toliko da mu upropastim tek.

Prepiliti ženu popola ili tako nešto.

– Upravo tako. U tim sam se dakle nastupima suzdržavao od takvih efekata. U restoranu sam radio tri ili četiri godine. Onda sam počeo nastupati diljem Nove Engleske. Kasnije sam prekinuo i studiranje na godinu dana, kako bih lutao Europom kao ulični mađioničar.

Kako je to dovelo do vašeg kasnijeg zanimanja za ekologiju i antropologiju?

– Kada sam se odlučio vratiti na fakultet završiti studij, počeo sam se jako zanimati za primjenu magije u medicini. Upalo mi je u oko da je riječ o vrlo staroj povezanosti, da su u tradicionalnim društvima iscjelitelji često i čarobnjaci. Krenuo sam tako kao putujući mađioničar među razne domorodačke, tradicionalne kulture jugoistočne Azije i Nepala- u nadi da ću, služeći se svojim mađioničarskim umijećem, otkriti i upoznati neke tradicionalne čarobnjake ili iscjelitelje koji u tim kulturama primjenjuju svoju vještinu.

Jesu li bili spremni podijeliti svoje tajne s jednim Amerikancem?

– Jesu. Štoviše, bio sam vrlo uspješan. Kad bi ti vračevi doznali za tog zapadnjaka koji, eto, ima izvjestan dodir s precima (tako su to oni nazivali), ili koji kontaktira s duhovima, pozvali bi me u svoje domove i predložili mi da razmijenimo tajne. Katkad bi me čak pozvali da sudjelujem u njihovim obredima.

Ali vi ste se ipak bavili magijom prilično drukčijom od njihove.

– Da, ja sam svoju vještinu usvojio od američkih mađioničara i iz knjiga. O magiji sam razmišljao kao o vještini nastaloj kao oblik zabave. Pokazalo se, međutim, da je riječ o najstarijoj vještini uopće. Sâmo mađioničarstvo ima svoje korijene u šamanovom ili čarobnjakovom mijenjanju percepcije i osjetilne ustrojenosti.

Mađioničar radi s percepcijom

Bave li se ikad vračevi mađioničarstvom?

– Neki da, ali ne svi.

Možete li navesti neki primjer?

– Pa, svi smo čuli za kirurge-medije, ljude koji se služe vrstom nečega što bismo mogli nazvati magijom. Na Filipinima, na primjer, uklanjaju bolest iz tijela tako što prelaze rukom preko njega i prave neku vrstu nevidljiva reza. Zatim ruku zavlače u tijelo i izvlače nešto krvavo što bace u vatru. To je mađioničarstvo. Ti takozvani kirurzi-mediji koriste se često upotrebljavanom tehnikom koju nalazimo diljem svijeta. Na žalost, mnogi od tih Filipinaca koriste se tom vrlo starom tehnikom samo za osobno bogaćenje. Stoga ona često nije onoliko djelotvorna koliko bi mogla biti kada bismo se njome služili na autentičan način, ne samo u službi ljudskog zdravlja nego i zdravlja svekolike mreže života.

Sjećam se jedne priče koju sam prije mnogo godina pročitao u časopisu The Atlantic Monthly. Neki engleski filmaš pisao je o tome kako je početkom šezdesetih na jednome seoskom trgu na Šri Lanki snimio vrlo složen obred. Cijela je stvar bila vrlo dojmljiva, a vrhunac je bio kad je fakir mačem doslovce raskomadao živog dječaka, strpao zatim okrvavljene udove u vreću i odšetao. Vidjevši to, filmaš je ostao u potpunosti zapanjen, poput mnogih drugih promatrača. Ali njegova je zapanjenost bila još i veća kad se vratio u Englesku i razvio film. Pokazalo se da je cijeli onaj događaj bio sofisticirana iluzija, percepcijski trik izveden nad cijelom skupinom ljudi.

– Da, mađioničar je čovjek koji ima posla s percepcijom. Nekada ima posla s osjetilima jednog jedinog čovjeka, nekada sa skupinom ljudi, a nekada i s mnogim drugim bićima – ljudima, ali ne samo s njima. Bitno je shvatiti da sâm mađioničar često doživljava isto ono što doživljavaju i ostali promatrači. Jedino ako mađioničar padne u dubok zanos, moći će i ostali doživjeti taj zanos jednako raskošno i duboko poput samog mađioničara. Nije, dakle, riječ o tome da on stoji sa strane i manipulira cijelim događajem izvana, kao što se ovdje na Zapadu misli da rade hipnotičari.

Ali taj događaj koji vi spominjete već se silno razlikuje od načina na koje se magijom koriste u potpuno domorodačkom, plemenskom kontekstu. Ondje se magijom nikada ne bave radi zabave. Njome se služe kao načinom na koji svijet održavaju živim i zdravim, a ljude u zdravoj povezanosti s ostatkom prirodnoga svijeta.

U opisivanju vrača upotrebljavate izraz “čuvar granice”. Što pod time podrazumijevate?

– Ustanovio sam da je tek nekolicina vračeva koje sam upoznao iscjeliteljsku djelatnost smatrala svojom prvenstvenom ulogom ili funkcijom unutar zajednice. Zato, iako u svojem selu jesu bili iscjelitelji, ili vračevi, svoju sposobnost iscjeljivanja doživljavali su kao popratni proizvod svoje važnije djelatnosti. Ta njihova važnija djelatnost povezana je s činjenicom da oni rijetko kada žive u vlastitoj zajednici ili u samome selu. Uvijek žive podalje, na rubu ili odmah izvan sela -među rižištima ili pod naslaganom gomilom neobrađenog kamenja, s obzirom na to da njihova umijeća izlaze iz područja ljudskog. Oni su, da tako kažemo, posrednici između ljudske zajednice i one više-nego-ljudske svijeta životinja, biljaka, drveća, čak se i cijele šume smatraju živim, razumskim silama. Živim bićima smatraju se čak i vjetrovi i različite vremenske prilike. Sve je nabijeno životom. Sve se giba. Radi se tek o tome da se neke stvari gibaju sporije od drugih, poput planina ili samog tla. Ali sve posjeduje vlastito gibanje, vlastiti život. A čarobnjaci su bili upravo oni pojedinci koji su bili najosjetljiviji na poticaje tih ne-ljudskih oblika. Upravo su čarobnjaci najlakše mogli stupiti u svojevrstan odnos s drugim bićima, poput hrasta, ili žabe.

Koju vrstu odnosa?

– Svaki čarobnjak kojeg sam upoznao imao je niz životinja, biljaka ili prirodnih oblika s kojima je bio u vrlo intimnoj povezanosti. Kao što vještičinu crnu mačku nazivamo njezinim “intimusom”, tako i u tim animističkim društvima čarobnjak može za svojeg intimusa imati vranu, žabu, ili možda jednu vrstu kaučukovca. To također može biti određena vrsta nevremena,- oluje,- bića koje će, čim se ukaže na nebu, reći čarobnjaku da je vrijeme da izađe, da se jednostavno zagleda u takve oblake i nauči od njih ono čemu bi ga mogli poučiti.

Svijet je prožet magijom

Možda na isti način na koji konji mogu predosjetiti zemljotres.

– Upravo tako. Druge životinje čarobnjaku služe poput dodatnog skupa osjetila, novog kuta iz kojega može vidjeti, čuti i osjetiti ono što se događa u svijetu oko njega, jer mi smo ograničeni svojim ljudskim osjetilima, živčanim sustavom, svojim parom ruku i nogu. Ptice toliko više znaju o zbivanjima u zraku, o nevidljivim vjetrovima, nego što mi ljudi možemo spoznati. Promatramo li pomno ptice, možemo započeti učiti o tome što se događa na nebu i u zraku jednostavno promatranjem načina na koji one lete.

Gdje onda oni povlače granicu između magije i zbilje?

– U tradicionalnim kulturama ta se granica ne povlači. U domorodačkim, plemenskim ili usmenim kulturama svijet je prožet magijom. Nema ničega što na neki način ne bi bilo magijsko, jer je već i sama činjenica što svijet postoji prilično čudo. To što on nastavlja postojati, što se neprestano održava u postojanju, tajna je nad tajnama. Svijet je prožet magijom. Temeljni magijski doživljaj iz kojega izviru svi drugi oblici magije upravo je taj osjećaj povezanosti s tolikim drugim oblicima svijesti, od kojih se većina znatno razlikuje od našeg.

Kako oni iscjeljuju ljude?

– Kao što sam rekao, šamani i vračevi koje sam susretao na svojim putovanjima uvijek su govorili da je njihova moć iscjeljivanja ljudi popratni proizvod jednog drukčijeg iscjeljivanja. Njihova je prvenstvena zadaća iscijeliti odnos između sela i zemlje, uspostaviti ravnotežu između ljudske zajednice i više-nego-ljudskog polja sila. Kada vrač ne bi istodobno nudio svoje molitve, hvalospjeve i obredne radnje drugim životinjama i silama zemlje i neba, mogao bi on iscijeliti nekoga u zajednici, ali bi se razbolio netko drugi, pa bi zatim iscijelio toga drugog, a razbolio bi se netko treći. Izvorom bolesti često se smatra neuravnoteženost unutar određene bolesne osobe, ali taj izvor zapravo leži u odnosu između ljudskog sela i zemlje koja ga uzdržava, zemlje koja daruje svoju hranu, životinja, od čije se kože onda izrađuje odjeća, te biljaka koje služe kao hrana i lijek. Ljudi toliko toga uzimaju od zemlje, a čarobnjakova je zadaća pobrinuti se da mi ljudi uvijek nešto i vratimo zemlji, kako bi se tako uspostavio dvosmjeran protok, a granica između nas,- ljudske kulture, i ostatka prirode- ostala propusnom. Čarobnjak vodi računa o tome da ta granica bude opna s dvosmjernim protjecanjem, te da se granica nikad ne pretvori u barijeru koja bi ne-ljudske sile odsjekla od naše svijesti.

Imamo li mi u zapadnoj kulturi ljudi koji bi bili ekvivalent vračevima, koji bi obavljali neku sličnu funkciju?

– Imamo nekoliko približnih ekvivalenata, poput terenskih biologa koji uspijevaju stupiti u prisan odnos s vrstom koju proučavaju. Ali mi, pripadnici zapadne civilizacije, nismo skloni vjerovati u magiju. Stoga smo uvelike zaboravili ulogu koju ima magija. Većina mađioničara završi nastupajući u mjestima poput Las Vegasa. Sebe smatraju “iluzionistima”,- ljudima koji nastoje stvoriti iluziju magije. Ali oni sami u magiju ne vjeruju. U kakvo li je jadno stanje zapalo umijeće magije. To je kao kada većina glazbenika i koncertnih umjetnika ne bi doista vjerovala da postoji istinska glazba. Imali bismo tada pijaniste za klavirima ukrašenima blještavim lampicama i plesačice koje se smjenjuju jedna za drugom dok oni izvode svoju blještavu glazbu. Na Zapadu je magija svedena upravo na to. Ona za nas više ne postoji.

Jezik prekida povezanost s prirodom

Što se događa kulturi lišenoj magije?

– Kao prvo, njezin odnos s prirodnim okruženjem biva jako osiromašen. Štoviše, svojim zanemarivanjem, svojim zaboravom svih tih drugih oblika svijesti -drugih životinja, biljaka, voda,- izazvali smo u prirodnome svijetu krizu neviđenih razmjera-, i to ne iz neke zlobe, nego jednostavno zato što mi doista prirodu više ne prepoznajemo. U našoj kulturi ona se doima nekom vrstom pasivne pozadine na kojoj se odvijaju sva naša ljudska događanja, a jedino su ljudska događanja suvisla, dočim ono što se događa u prirodi mi, eto, i ne primjećujemo, to u biti i ne postoji. Za nas priroda nije vitalna.

Kako li se to razlikuje od svijesti u jednoj magijskoj ili animističkoj kulturi, prema kojoj na sve što mi kao ljudi činimo snažno utječu naše interakcije sa zemljom pod nama i zrakom koji se kovitla oko nas, i drugim životinjama.

Kazali ste da neki terenski biolozi uspijevaju u svojem poslu uhvatiti bit magije. Padaju mi na pamet i neki prirodopisci za koje vrijedi isto – Peter Mathiessen, na primjer, Terry Tempest Williams, Barry Lopez.

– Bez daljnjeg. Doista mislim da se neki prirodopisci bave iznimno značajnom magijskom djelatnošću. Izvode nešto što bismo mogli smatrati magijom riječi – primaju se jezika s krajnjom obazrivošću, nastojeći iznaći način kako da govore a da ne povrijede naše srodstvo s ostatkom žive prirode.

No u knjizi The Spell of the Sensuous ipak ističete da je jezik otišao prilično daleko u smjeru presijecanja naše osjetilne povezanosti sa svijetom prirode.

– Da, jer tako mnogo načina na koje u našoj kulturi govorimo neprestano niječu uzajamnost naših osjetila i ostatka osjetilnog svijeta, naših tijela i golemog tijela zemlje. Kada govorimo o zemlji kao o stvari, niječemo svoju povezanost sa zemljom. Kada govorimo o prirodi kao o nizu objekata, a ne kao o zajednici subjekata, u biti zatvaramo svoja osjetila pred svim drugim glasovima koji nas okružuju.

Siguran sam da nisam prvi koji vas pita zašto ste, u želji da sve to izrazite, odlučili napisati knjigu,- služiti se dakle riječima i apstraktnim argumentima…

– Pa, bilo mi je jako važno napisati knjigu koja će progovoriti takozvanim “stručnjacima”, napisati knjigu koju neće biti moguće olako odbaciti kao fikciju, ili “puku” poeziju. Ne redi se o tome da vjerujem da je poezija nešto “puko”, ali u našoj kulturi ima ih toliko koji tako misle – skloni su misliti da je poezija neka vrsta sekundarnog korištenja jezika. Ne uviđamo da jezik izvire iz poezije i poetike, i da se tamo i vraća.

Eto zašto moramo obraćati toliku pozornost na načine na koje govorimo, na ljepotu naših riječi i načine na koje združujemo Terrijo, kako ne bismo međusobno razgovarali poput bestjelesnih duhova, nego poput utjelovljenih, životinjskih bića ispunjenih osjećajima. Mislim da je važno shvatiti da mi jesmo životinje – -iznimne životinje, u to nema sumnje, ali ipak životinje,- pa stoga samo jedno od brojnih bića koja žive u ovome svijetu i na njemu.

Želja mi je, osim toga, bila izraziti sve to na način koji će privući i znanstvenu javnost, zajednicu onih koji u našoj kulturi donose odluke. Velika je namjera knjige bila premostiti jaz između svijeta uobrazilje-, magijskog svijeta tih domorodačkih, tradicionalnih društava i akademskog svijeta, onoga intelektualaca i znanstvene elite. Ali nisam to htio učiniti tek tako što ću napisati znanstvenu analizu domorodačkih, animističkih oblika mišljenja. Htio sam učiniti upravo suprotno. Htio sam izvesti animističku analizu racionalnosti i zapadnog intelekta, te time dokazati da su naši zapadni, civilizirani oblici mišljenja također oblik magije.

Kako to?

– Sve što nazivamo zapadnom civilizacijom mogli bismo nazvati i civilizacijom pisma. Mi smo kultura pisma, a samo pismo mogli bismo smatrati vrlo moćnim oblikom magije. Pogledajte, ujutro otvorimo novine, usredotočimo pogled na te sitne, nepokretne tragove boje na papiru, i istoga časa čujemo glasove, vidimo slike i doživljavamo razgovore koji su se odvijali na drugim mjestima i u nekome drugom vremenu. To je magija!

To je nečuveno: čim pogledamo ta slova otisnuta na papiru shvaćamo što ona govore. Progovaraju nam. Ne razlikuje se to mnogo od starice iz plemena Hopi koja izađe iz svojega puebla, prikuje pogled za kamen, pa začuje kako joj kamen progovara. Ili od muškarca iz plemena Lakota koji izvan sela ugleda pauka što se polako penje stablom, pa prikuje svoj pogled za nj i začuje kako mu se taj pauk obraća. Mi radimo istu stvar, ali činimo to s pomoću svojih pismena na stranici. Pogledamo ih, i ona nam progovaraju. Riječ je o silno zgusnutom obliku animizma. Ali svejedno o animizmu, jednako nečuvenom poput kamena koji govori.

Zapravo, to je toliko zgusnut oblik animizma da je uspješno zasjenio sve druge oblike animističke komunikacije kojima smo se prije bili predavali – - komunikaciju s lišćem, kamenjem, vjetrovima. No i dalje je riječ o obliku magije.

Obnavljanje usmene kulture

A izvodimo je u svojoj glavi, ne u tijelu. Kao što psihoterapeutkinja Marion Woodman kaže za modernog zapadnjaka, osobu koja naokolo hoda glave pola metra iznad ostatka svojeg tijela.

– Tako je. Ne vjerujem da će oni koji djeluju u službi zemlje,- ekolozi i slični-, imati izgleda doista ponovo domamiti našu kulturu u uzajaman ili održiv odnos sa zemljom sve dok ljude opet ne povežemo s njihovim osjetilima, jer naša osjetilna tijela omogućuju nam neposredan dodir s ostatkom prirodnoga svijeta. U nj se nećemo ponovo zaljubiti kao apstraktni umovi, nego ako počnemo cijeniti i vrednovati svoj izravni osjetilni doživljaj: okuse i mirise u zraku, osjećaj koji na koži stvara milovanje vjetra, osjećaj tla pod našim nogama dok njime koračamo. A koliko li je samo lakše osjetiti to tlo ako samima sebi dopustite osjetiti da i sâmo tlo osjeća vaše korake dok njime koračate.

Istaknuli ste da se, što dublje zalazimo u svijet pisma, kako ste ga vi nazvali, tim više ograđujemo od živoga svijeta. Poučavanje djece čitanju u njihovoj trećoj ili četvrtoj godini života možda i nije tako dobra ideja?

– Užasna je. Osim toga, djecu sada potiču na to da što je prije moguće počnu raditi na računalu. Smiješno, jer ne uviđamo da se zapanjujuća jezična sposobnost ljudskog mozga nije razvila zahvaljujući računalu, pa ni pisanim tekstovima. Ona se zapravo razvila zahvaljujući pričama koje su se prenosile usmenom predajom. Tijekom nebrojenih tisućljeća, pripovijedanje priča je bio način na koji smo mi ljudi usvajali svoj jezik. Usmene priče su nešto u što ulazimo tijelom. Unutar priče se orijentiramo tijelom.

Mislim da djeca doista trebaju doživjeti priče. Njihovi roditelji, stričevi i strine trebaju im ih pričati. Pritom pak ne mislim na čitanje priča, nego jednostavno na improviziranje priča licem u lice s djetetom. Ili, izađite iz kuće, pokažite rub šume i recite djetetu: “Znaš li što se za svakoga punog mjeseca događa u toj šumi?”. Ili: “Pogledaj rijeku. Znaš li kako se rijeka osjeća svaki put kad se losos vrati u svoje vode? Osjeća se ovako, a evo i priče koja kaže zašto”.

Nužno je obnoviti usmenu kulturu jer tako izravno stupiti u svijet pisanih tekstova, a sada i u svijet računalnog ekrana, znači prebrzo stupiti u tu čisto misaonu dimenziju simbola i rukovanja simbolima. Djetetu je najprije potreban tjelesni ulazak u jezik, doživljaj da je sva njegova osjetila moguće uključiti u jezik. To nam mogu pružiti jedino priče i usmeno pripovijedanje.

Mislite li da bismo se trebali riješiti računala?

– Ne, a i ne možemo, čak i da hoćemo. Ne smatram niti da bismo se trebali riješiti pisanja ili knjiga. Ali smatram da je kultura knjiga i računala funkcionalna jedino ako je ukorijenjena u bujnu usmenu kulturu priča.

Sricati riječ ili baciti čaroliju

Spisateljica Anne Wilson Schaef pripovijeda zanimljivu priču o vremenu provedenom s jednim domorodačkim plemenom Australije. Jedan od starješina imao je omiljenu priču koju je pripovijedao uvijek iznova. Pri trećem ili četvrtom slušanju Schaefova se počela isključivati jer joj je priča bila već poznata. Ali s vremenom je počela uviđati da se pri svakom pripovijedanju priča neznatno mijenja. Počela je zato obraćati pozornost na te fine nijanse i ustanovila da se priča vrlo promišljeno razvija. Puno značenje priče nije bilo moguće dokučiti iz jednog jedinog slušanja, pa ni iz dvaju, jer je ono zahtijevalo aktivno sudjelovanje slušatelja. To je živ primjer gubitka koji nastupa kada iz usmene kulture prijeđemo u pismenu.

– Tako je. Čim te priče zapišemo, one se više ne mijenjaju. A tada postajemo fundamentalisti pa kažemo: “Ono kako je zapisano, jedina je istina”. I zaplićemo se u svoje ideje o doslovnoj istini- “...vjernoj slovu zakona”. “Doslovna istina” se javlja tek s pismenošću.

Čini mi se da želite reći da trebamo proširiti svoje oblike svijesti tako da oni ne uključuju samo jezik i pismo, nego i magični svijet osjetila.

– Upravo tako. Uopće mi nije namjera demonizirati pismo. Ne mislim da je pismo loše. Želim tek da ljudi shvate da je tu riječ o vrlo snažnom obliku magije. Stoga se njime moramo služiti odgovorno. Mislim, nije slučajnost što engleska riječ spell ima to dvostruko značenje – pravilnog redanja slova tako da tvore riječ, i čarolije. Sricati riječ, ili baciti čaroliju. Ta dva značenja izvorno su bila jedinstvena. Koristiti se tom novom tehnologijom, tom novom igrom pisanih oblika na papiru, naučiti pisati i čitati s pomoću abecede, značilo je zapravo svladati nov oblik magije, upotrijebiti nov oblik moći u svijetu.

Ali značilo je to i baciti svojevrsnu čaroliju na naša vlastita osjetila. Ne prepoznamo li pismo kao oblik magije, nećemo o njemu voditi mnogo računa. Tek kada uvidimo koliko je ono samo duboko izmijenilo naša osjetila, možemo se pismom početi koristiti odgovorno, jer ćemo tada opaziti kakav snažan i dalekosežan učinak ono ima.

Reklo bi se da nijedna kultura pisane riječi ne doživljava prirodno okruženje kao potpuno živo. No svaka kultura bez pisma doživljava cijelu zemlju, svaki oblik tvarnoga svijeta, živom i inteligentnom. Što nam to, dakle, pismo čini? Ono vrlo snažno utječe na naš doživljaj jezika i značenja.

Koji su neki od načina na koje možemo premostiti ta dva referentna okvira?

– Jedan je od načina jednostavno pustiti da sve bude živo. Ili, ako ne želite pustiti svemu da bude živo, dopustite barem svemu da ima sposobnost aktivnog djelovanja, utjecanja na vas, pa bila riječ o granitnoj ploči, olujnim oblacima, potoku, gavranu, pauku.

Ima jedna kratka pjesma Rainera Marije Rilkea koja to suptilno sažima:

Ah, ne biti odsječen,

ni najsitnijom pregradom

otkinut od zakona zvijezda.

Nutrina, što je to,

Ako nije osnaženo nebo,

ispunjeno pticama i duboko prožeto

vjetrovima vraćanja domu.

S engleskoga preveo Igor Grbić.

Objavljeno na web-stranici www.scottlondon.com/interviews/abram.html