Razgovor s Davidom Belasom

Iako sam te prvo upoznala kao glumca u pulskom Kazalištu Dr. INAT, čiji si član od 2004., uvodno bih te zamolila da se predstaviš podacima o tome u kojim si predstavama sudjelovao, surađivao u spomenutom kazalištu i što ti je osobno donio rad s Brankom Sušcem?

– Odnos s Brankom Sušcem smatram iznimnim iskustvom kroz rad s kazalištem Dr. INAT. U periodu od 2004. do 2008. artikulirao sam svoj odnos i prema kazalištu i prema galerijskoj djelatnosti idejnim performansom. Koliko god kazalište “ne podnosi” galeriju i suprotno, definirao sam stav te uvidio suštinske razlike i mnogobrojne sličnosti, točnije – razlike između kazališnoga i idejnoga performansa. Naime, idejni performans u sebi teži k neponovljivosti.

Igrao sam u predstavama I cvrčci su utihnuli te Krugovi Branka Sušca i sudjelovao kao izvođač u koprodukcijama Anno Domini 2004., 2005., 2006. Predstava Krugovi te Weberov Anno domini 2004. dobile su nagrade PUF-a, pa vjerojatno i ja kao dio tih predstava. Zašto kažem izuzetnim? Zato jer smo tih nepunih četiri godine stvarali odnos nalik na obitelj sa svim prednostima i nedostacima obične balkanske porodice, i upravo tu vidim posebnost tog iskustva. U ovom kontekstu obitelji Dr. INAT-a neizbježno je spomenuti prvoga glumca tog kazališta – Šandora Slackog koji kao naš učitelj pokreta i najbliži dugogodišnji suradnik Branka Sušca čini drugu stranu medalje Dr. INAT-a. Nemoguće je misliti o jednom a da ne spomenem drugog. Ovim putem iskreno im se zahvaljujem na životnoj i umjetničkoj poduci.

Od Norveške preko Kaira…

Kako je Kazalište Dr. INAT gost mnogobrojnih međunarodnih festivala, tim si gostovanjima stekao uvid u najsuvremeniju svjetsku kazališnu umjetnost, istovremeno upoznavajući kulturne modele i načine organizacije kulturnoga života u tim sredinama. Koja bi gostovanja posebno izdvojio?

– Norveška, Španjolska, Italija, Srbija, Bugarska, Egipat, Tunis, Grčka, Francuska… Sva su ta iskustva jedinstvena i teško ih je uspoređivati. Norvežani su najorganiziraniji – sve štima toliko da nema ni noći; Italija, odnosno San Marino prekretnica je u našem izvođačkom odrastanju, a Srbija – najintenzivnija turneja koja završava s predstavom u Beogradu kao vrh naše spremnosti izvođenja. Katalonija, Girona – kao da smo kod kuće i malo bolje; Bugarska – najdulji pljesak kada je Šandor zamolio publiku da prestane jer moramo pospremiti stvari; Grčka – sveli smo predstavu na dvadesetominutnu prezentaciju snage – posebna priča: Prvi sajam izvedbene umjetnosti Balkana – ha… tema za raspravu ili što nam donosi komercijalizacija umjetnosti? Kairo – vjerojatno vrh po mnogočemu s obzirom na našu borbenost, snalažljivost, priznanje; od nepoznatih sudionika Svjetskog festivala eksperimentalnoga kazališta izborili smo se za dvije pune sale, što su doista rijetki uspjeli. Prvu večer pobudili smo interes naših susjeda iz bivše Jugoslavije a tu je bilo i nekoliko Arapa, a drugu večer osobni marketing tih nekoliko Arapa organizirao je punu salu pa i nacionalnu televiziju kojoj smo sat vremena nakon predstave davali izjave. Tunis – publika se popela na pozornicu i čestitala jednom po jednom. I za kraj – Ruen kao najemocionalnije iskustvo, a na neki način i kraj jednog INAT-ovog ciklusa. Neki odlaze a neki novi dolaze.

Osnivač si Udruge “I”, udruge za promociju, produkciju i edukaciju svih oblika suvremenih umjetnosti. Koje si sve projekte ostvario u okviru spomenute udruge koju si osnovao 2002.?

– Neformalno je započela s radom 2001. performansom Dar, zatim smo godinu dana osmišljavali koncept, što će zapravo postati Udruga “I”, a sve se to događalo u riječkom Palachu. Zatim Udruga “I” nastavlja svoj rad pretežno u Istri. Prvi njezin veliki projekt nastaje u sklopu festivala Street Art u Poreču; riječ je o projektu pod nazivom Grišnjak koji traje i danas. Udruga je tako organizirala tri večeri, a vrhunac je bila posljednja večer u kojoj se odigrao multimedijski događaj – Česan u kojemu je sudjelovalo preko četrdeset osoba iz Istre, Rijeke i Zagreba. Nakon tog prvog velikog projekta, kojim je bilo jasno da se Udruga “I” usmjerila produkciji raznih oblika umjetnosti, rad se nastavlja raznim aktivnostima od 2003. do 2006. kada aktivno sudjeluje u kreiranju projekta MMC “Atelier I”, u kojemu autorstvo dijelim s Deanom Cvekom. U tom razdoblju organizirano je više od četrdeset izložbi u prostoru Ateliera kao i bezbroj glazbenih, književnih večeri, koncerata, performansa. Tako su u Poreču gostovali npr. Mladen i Sven Stilinović, Damir Stojnić, Andrej Zbašnik, Maksim Majkus, Luka Stojnić, Boris Cvjetanović, Damir Čargonja, Silvio Živković, Borivoj Radaković, Bery Giford… Oko osmišljavanja programa posebno bih istaknuo ulogu Svena Stilinovića koji osim što je uredio prostor dao je i smjernice kako i što raditi te pritom uvijek sudjelovao u bitnim događajima. Nakon tog intenzivnog perioda Udruga nastavlja svojim radom izvan prostora MMC-a “Atelier I”, koji nastavlja program do danas pod nazivom “Atelier”, znači bez “I”. Dalje, projekt koji se kontinuirano odvijao 2004. i 2005. godine bio je festival Sedam dan stvaranja u Poreču, koji se zatim preselio u Pazin (2006. i 2007.), a trenutačno se priprema peto izdanje ove godine također u Pazinu. Ujedno, objavljena je knjiga Anticipirani ispit iz glume Branka Mrkušića, produciran je igrano-dokumentarni film Lov Elvisa Lenića, Autor gradi autora Andreja Zbašnika…

Štrige i krsnici

Pored spomenute predstave Česan, u okviru Udruge “I” ostvarena je produkcija i predstave Voda kao i predstave Pravi8UM, čiji si autor i redatelj. O kakvim je predstavama riječ i gdje su bile izvedene?

– Predstave su odigrane, na žalost, samo u Poreču, iako je postojala želja da se njima ide dalje. Inače su producentski uvjeti minimalni. Tako su te predstave ispale svojevrsni performansi, što se tiče njihove neponovljivosti. Dobro je da imamo dobre video materijale koje recikliramo; to je ujedno postao i jedan mali sistem autoreciklaže i naknadne autopromocije. Teško se je izboriti za dovoljno sredstava i medijskoga prostora, pa svjesno koristimo postignuto kao živi umjetnički materijal koji ovisno o financijskoj situaciji ponovo iskorištavamo. Tako se također događa i svojevrsna autoselekcija. Predstave su neverbalne, vizualno upečatljive. Tema predstave Česan su štrige i krsnici, a Voda je kolaž performansa. Predstava Pravi8UM govori o odnosu pojedinca i sistema, Države te također o hipotezi da postoji i pravi i krivi um.

Jednako tako u okviru Udruge “I” ostvarene su i izvedbe preko trideset idejnih performansa. O kojim je umjetnicima/icama riječ koji su sudjelovali u realizaciji tih performansa i koji su performansi posebice obilježili djelovanje Udruge “I”?

– Sigurno je baš ta intenzivna performativna aktivnost obilježila Udrugu “I” u dosadašnjem periodu. Pritom kao najproduktivnijega autora izdvojio bih svakako Andreja Zbašnika koji je unutar udruge imao projekt Autor gradi autora. Inače, u izvedbi projekta sudjelovalo je više autora, tako da sam i ja bio jedan od performera; zatim – Pino Ivančić, Maksim Majkus, Fijolić, Brajković, Živković i mnogi drugi… Andrej je pokrenuo lavinu akcija, događaja svugdje po Istri i kroz Udrugu “I” i kroz druge organizacije. Isto tako svako otvorenje izložbe bila je prilika da se osmisli performans vezan za postav koji je Andrej iskoristio i time isto tako odredio ono što je Udruga “I”.

Festival Sedam dana stvaranja

Koje si performanse izveo u okviru spomenutoga festivala Sedam dana stvaranja (Poreč, 2004. i 2005. te Pazin, 2006. i 2007. godine)?

– Prije svega bih istaknuo da sam posebno zadovoljan kako funkcionira festival Sedam dana stvaranja i sretan sam što sam dio ekipe koja ga gura i osmišljava. Pritom je ravnopravni partner i autor Festivala i udruga iz Pazina Veliki mali čovjek, pa se tu tako okupila dobra ekipa i dobar spoj onih društveno angažiranih pojedinaca i umjetnika. Toni Ertfeld, Alenka Krivičić, Klara Galant, Robert Rudan – to su samo neki koji su nevjerojatno puno vremena posvetili tom projektu.

Također pokušavam iskoristiti za svoj autorski rad stvorene uvjete na Festivalu. Tako je prema mom sudu jedan od najupečatljivijih performansa bio performans Upitnik, koji sam 2005. izveo u Poreču, a odradio sam ga uz pomoć Svena Stilinovića, Silvija Živkovića, Branka Mrkušića i drugih. Upitnik je problematizirao umjetnost kao takvu te postavio pitanje suvremenosti same umjetnosti. Koristio sam tekst Mladena Stilinovića Čujem da se govori o smrti umjetnosti, smrt umjetnosti je smrt umjetnika, netko me želi ubiti, upomoć i njime otvorio pitanje: “Da li me želi netko ubiti, pošto je umjetnost mrtva ili umire…?”.

Osim toga, autor si i nekoliko multimedijalnih projekata od kojih su posebice zapaženi Rekapitulacija i 8. dan. Molim te, možeš li ukratko predstaviti spomenute projekte?

– Na neki način, po strukturi 8. dan je proizašao iz projekta Rekapitulacije, iako je tematski posve drukčiji. Rekapitulacija je umjetnička akcija-izložba u kojoj svaki predstavljeni umjetnik preispituje svoj rad i traži nešto neobjavljeno ili presudno za vlastito odrastanje. Inače je Rekapitulacija imala četiri manifestacije, i to u kultnom “Ćuku”, MMC-u “Atelier I” te dva puta i u pulskom Rojcu.

8. dan je puno zahtjevniji projekt kroz koji je zastupljeno tridesetak umjetnika. Direktno je vezan za festival Sedam dana stvaranja i putujuće je naravi. Dogodio se u Poreču – u Istarskoj sabornici, galeriji “Vincent od Kastva”, u pulskom INK-u te u sklopu riječke FONA-e u galeriji “Kortil”. Iduća nam je stanica Zagreb.

Poznato je da si od 2000. do 2003. djelovao kao suradnik MMC-a Palach. Kako komentiraš što je Grad Rijeka za klub Palach proglasio stečaj, među ostalim, zbog duga? Naime, kao što je poznato, zakupac je Palacha posljednjih deset godina bila tvrtka MMC Damira Čargonje i pritom se obično ističe kako je u tom desetogodišnjem radu Palacha održano više od 400 koncerata, 520 izložbi i 160 književnih večeri.

– Impresivna statistika. S jedne strane – šteta, a s druge mi izgleda logično u odnosu na našu hrvatsku zbilju. Od 1996. surađujem s Damirom Čargonjom Čarlijem; u početku s Otvorenim krugom Rijeka koji smo osnovali u Poreču kao “Otvoreni krug Poreč” (1997.-2000.) pa preko Istarskog kluba u Rijeci, pa onda – Palach i MMC. Želio bih istaknuti da su Čarli, pa i MMC, oduvijek djelovali i izvan prostora Palacha i Rijeke, i baš smo se tu, izvan Rijeke, nalazili sa zajedničkim interesima. Prisjetimo se projekta Goli otok – Novi hrvatski turizam koji je gostovao i u Balama i u Poreču; nadalje, prisjetimo se FONA-e, prošlogodišnje izložbe 10 godina MMC-a – ususret 40 godina kluba Palach, gostovanja te izložbe u Stuttgartu… Podsjetio bih da je projektu Grišnjak, odnosno predstavi Česan, MMC bio i tehnička podrška, dakle, svojevrsni suorganizator. U tom kaosu koji se nedavno dogodio i okončao oko Palacha nije došla do izražaja činjenica da Palach gradske strukture nisu vrednovale kako treba. MMC je utjecao i djelovao na području šire regije i još uvijek djeluje. Meni izgleda da je priča tek počela; vrijeme će pokazati prave vrijednosti i bez Palacha – možda još žešće i snažnije. A Palach kao središte kulture u Rijeci, jer njegovih četrdeset godina nisu šala, neka i dalje ostane samozapaljivo izvorište umjetnosti s teškim naslijeđem, ali i s mogućnosti da i dalje bude nezaobilazan, snažan i jasan.

Između vremena

Performansom “+++ U međuvremenu…” sudjelovao si na Danu performansa 9. veljače ove godine u Palachu, a koji je organiziran kao posljednja manifestacija u tom kultnom riječkom sabiralištu alternativnih energija. Koje si socijalne probleme izvedbeno aplicirao tom izvedbom?

– “+++ U međuvremenu…” ciklus je performansa koje izvodim u 2008.; evo, prvi se dogodio posljednjega dana Čarlijevskog Palacha, i to indikativno. Širi koncept govori o ideji vremena te “u međuvremenu” nastaje kao imaginarno vremensko razdoblje između, recimo (“radim nešto jako bitno”) i (“nemam vremena; zovi me krajem tjedna”). Tu negdje IZMEĐU nastaje “vremeno-prostor” u kojemu uvijek ima vremena ama baš za sve. Tako da “u međuvremenu” radim performanse.

Uvijek sam Palach doživljavao kao prostor bez vremena, rupu u vremenu, tako da vjerujem da za prvi performans u Palachu postoje svi metafizički preduvjeti za shvaćanje pojma između vremena. Konkretnije. Kaj sam učinil? Objesio sam se kao pršut u prostoru Galerije; nogama sam se zakačio na neki gumeni kabel i tako visio naopačke deset centimetra od poda i polako se vrtio. Eto, pršut kao što sam ja vjerojatno se mora malo posušiti u rupi kao Palach da postane vrhunski istarsko-riječki umjetnički proizvod, a uz čašu dobrog crnog vina možemo i zaplesati.

To je moje introspektivno stajalište koje izaziva stanja svijesti koje koristim kao izvođačko sredstvo. Za mene je nešto završilo i istovremeno nešto počelo. A publika je mogla vidjeti komad mesa razapetog naopačke u prostoriji Galerije. Vjerujem da je analogija na situaciju u Palachu dovoljno jasna. Te moje prikaze vjerujem da su kao simboli – male matematičke formule koje pomažu pri spoznaji, publici ali i meni.

Poznato je da često surađuješ u performansima Josipa Pina Ivančića. Tako na varaždinskim Sedmim danima hrvatskog performancea, održanim prošle godine na temu Igra u dvoje, sudjelovao si u njegovu performansu …ma tutto Okej… Moj prijatelj je gay u kojemu ste se osvrnuli, kako ste naglasili, ne samo na različitost što se tiče seksualne komponente već i na razliku (ne)prihvaćanja među sociokulturološkim skupinama te o odnosima među spolovima.

– Pino ima osjećaj za društvenu nepravdu koju kroz svoj rad uvijek podcrtava. Upravo smo se na toj relaciji našli i počeli surađivati; na bezbroj ispijenih kava uvijek se iznova rodi pokoja dobra ideja. U Varaždinu bio je primjer u kojemu me je on pozvao na suradnju u svojoj koncepciji, a koju je već realizirao u nekim sličnim performansima. Nakon što mi je objasnio što hoće, dodao sam svoje u izvođačkom smislu i nastao je taj performans kojim smo propitali jedan društveni opći problem diskriminacije koja je prisutna, nažalost, uvijek poput magle a ne zida; dakle, samo se ni od kuda pojavi. Taj smo problem na primjeru homoseksualnosti postupno doveli na razinu individualnoga, odnosno slobode gdje su svi jednaki, svatko nešto krije… Na toj razini razumijevanja moguća je i komunikacija, te pomalo ta magla gluposti i predrasuda nestaje. Pritom je potrebno uvijek iznova sebe korigirati kako ne bismo bili baš stalno licemjeri.

“Metropola” ili borba se nastavlja

Kako si se nedavno doselio u Zagreb, zanima me kako iz svoje porečke perspektive doživljavaš prilično zatvorenu zagrebačku svakodnevicu? Vjeruješ li da će ti boravak u zagrebačkoj sredini omogućiti jednostavniju i medijski vidljiviju realizaciju tvojih performansa?

– Nemam iluzija da će se u Zagrebu dogoditi neka američka priča; borba se nastavlja – ona je svugdje ista, naravno s novim problemima a i s novim mogućnostima. Moja se odluka dogodila pod utjecajem niza okolnosti i situacija; do nje je došlo postepeno nakon devet godina Rijeke, povratka u rodni Poreč, četiri godina Pule i, evo, mene i u metropoli, pa da vidimo kako ti tramvaji voze. Projekti iz Istre se nastavljaju, vjerujem, i umnožavaju; ima ljudi koji operiraju po Istri sa zajedničkim interesima i tako sam trenutačno postao tim ljudima veza za Zagreb – mogu kod mene prespavati. A Zagreb – OK, dobro izgleda, vidjet ćemo kako ću proći. Priča se nastavlja. A koliko ću izvoditi performansa, predstava u Zagrebu – i ja sam znatiželjan. S druge strane, ta birokratska prostorna ograničenja – Istra, Zagreb, London – malo mi izgledaju smiješna, izmišljena. Živimo, i to je to. I ta gradska otuđenost ima svojih prednosti; mogla bi biti kao Učka – prazna, ali s puno boljim programom – likovnim, kazališnim, muzičkim.

Inače, nije li paradoksalno što si došao u Zagreb, a na Prvom saboru kulture u Istri na Brijunima upozorio si na problem kako vratiti umjetnike koji su otišli iz Istre?

– Pa nije suprotna, upravo je dosljedna. U stvari – predvidio sam svoj odlazak. Evo me, kako me vratiti i zašto me vratiti? Tom izjavom htio sam upozoriti da Istra nije svjesna vrijednosti vlastite umjetničke produkcije koje postoje i ne razvija se u tom pogledu. Imam osjećaj da Istra postaje “Merkat bez vlastitih krumpira”; možda zato što ne postoji povijesno pamćenje ili možda zbog toga jer ne postoji praksa konzumiranja vlastite kulture. U Istri se često ne razumije što znači producirati vrhunsko umjetničko djelo, koliko košta i što to vrijedi. Novci se, dakako, troše na kulturu, svaka čast, superička, ali držim da su kriteriji malo krivi (zmišani). Moja pitanja željela su usmjeriti raspravu u tom pravcu.

Spoznaja ideje grišnjaka

I za kraj. Čula sam da je tvoj pradjed bio krsnik, grišnjak. S obzirom na to da me zanimaju narodna vjerovanja, kakvo je iskustvo u kojemu imaš spoznaju da ti pradjed u lokalnoj zajednici djeluje kao grišnjak, istarski šaman i koliko si upoznat s tom praksom pučkoga vidara, medicinara? Osim toga, već si istaknuo da je istarska tradicija pučke medicine, narodnih vjerovanja… utjecala na tvoje oblikovanje nekih performansa i općenito tvoje umjetnosti.

– Grišnjak ili krsnik je osoba koja trošeći sebe, pomaže drugim ljudima; on je i šaman, veterinar, doktor. Za mene grišnjak osobno znači spajanje istarskoga nasljeđa, tradicije s idejom slobode koju grišnjak nosi u sebi na poseban način. Također, on je spoj duhovnosti i umjetnosti u činu stvaranja. Moja umjetnička praksa inspirirana je simbolom, osobom, pričom grišnjaka, pa pretpostavljam da u svim mojim uradcima ima takve prakse – u nekima su čitljive a u nekima ostaju u apstraktnom promišljanju.

Grišnjak ili spoznaja ideje grišnjaka za mene postaje matrica razmišljanja koja u artikulaciji apstraktne ideje kroz crtice, simbole, crteže, brojeve postaje sistem koji teži nesistemu. Tu nastaje moj apstraktni svijet koji je za mene jako realan i pragmatičan. Baš mi taj svijet dopušta da uvijek iznova stvorim djelo, performans. Nekad ispadne snažan i jasan, nekad tih i nejasan. Je li dobar, neka procijeni publika koja je jedini kriterij opravdanosti mojega rada.

Druga je bitna stvar da takva praksa istovremeno meni osobno služi kao praksa spoznaje. Svaki moj javni čin imao je i ideju traženja istine – bilo lijepe ili ružne. Uostalom, istina je uvijek i jedno i drugo, odnosno samo jedno, istina.