Razgovor s Davorom Dundarom

U svojoj zanimljivoj, a i prilično raznolikoj biografiji za tako mladu osobu, obično ističeš kako umjetnost kojom se baviš ne proizlazi iz akademskoga pristupa i da se ne oslanja na utjecaje uzora te da i ne teži nekom određenom cilju. Dakle, kao odrednicu tvojih radova možemo postaviti spontanost. Evo, pojasni na jednom primjeru svog uličnog performansa kako izgleda ta, meni osobno iznimno zanimljiva, izvedbena besciljnost i spontanost i jesi li nailazio pritom na nerazumijevanje i agresiju slučajnih prolaznika-namjernika?

– Kad kažem da moja umjetnost ne proizlazi iz akademskoga pristupa i da se ne oslanja na utjecaje uzora, prvenstveno mislim na nepostojanje mog formalnog akademskog obrazovanja ali i na moje osobne averzije prema suvišnom intelektualizmu u umjetnosti koja bi po meni trebala biti čista ekspresija lišena suvišnih objašnjenja i verbalizacije. Naravno da su me mnogi pokušali strpati u određene šablone i uspoređivati s nečim postojećim (riječki umjetnik Marijan Vejvoda moj performans naziva sotonističkim činom!), ali najiskrenije sebe ne vidim u pripadanju umjetničkom pokretu, subkulturnoj ili kontrakulturnoj skupini ili bilo kakvom ideološkom krugu. Često mi se čini da upravo akademsko intelektualiziranje nije ništa drugo nego projekcija onoga koji interpretira. Besmisao moje umjetnosti doista proizlazi iz besmisla života; red koji ljudi pokušavaju nametnuti zapravo je umjetna tvorevina, obrambeni mehanizam koji nas čuva od suočavanja sa stvarnosti koja je zapravo posve kaotična i neobjašnjiva. Od tuda dolazi ta besciljnost i neizrecivost. U svojim performansima rušim barijere lažnoga reda i uvodim promatrače u svijet apsurda, svijet iza spuštenih vjeđa, s onu stranu ogledala gdje se krajnosti dodiruju, gdje smisao izmiče objašnjenju. Moju umjetnost nije moguće razumjeti, moguće ju je jedino osjetiti, i zato je podjednako (ne)pristupačna tipičnoj akademskoj publici kao i slučajnom prolazniku. Događalo se da bi nekakav klošar, baba placarica ili malo dijete bolje primili moj performans od tipičnih posjetilaca galerijskih prostora koji bi pokušavali banalizirati čitavu stvar i postavljati pitanja o stvarima o kojima uopće ne razmišljam. Općenito u svom radu nastojim što više isključiti mozak (svjesni dio) i prepustiti se afektima i podsvjesnim impulsima što mi uglavnom i uspijeva vjerojatno zbog toga što sam i inače hipersenzibilan i sklon afektnom ponašanju. Puno pomaže i činjenica da performanse činim kostimiran; poznato je da se čovjek pod maskom lakše lišava inhibicija, pa zatim neobična glazbena podloga (radovi ADAPTERA ili moji vlastiti) također pridonosi isključivanju svjesnog dijela uma. Ipak određene stavke performansa ponekad su unaprijed zamišljene i isplanirane (iako u praksi uglavnom sve izmakne kontroli), ali ne bih znao reći kako dolazim do tih bizarnih zamisli niti o tome ikada razmišljam. Kada izvodim performans, uglavnom se dobro zabavljam; kostimiran stvaram kaos bilo u galerijama, koncertnim prostorima ili na ulici a reakcije ljudi također su dio te zabave. Na nerazumijevanje nailazim stalno, u raznim prigodama i to je nešto na što sam već posve navikao (čak mogu reći da me i to zabavlja); u ljudima izazivam i smijeh i ljutnju i jezu i mučninu želuca. Bilo je ponekad i agresivnih reakcija, ali u zanemarivom broju.

Kostimirano uletavanje i riblje oko

Dakle, akcijama i performansima posvećen si svakodnevno i više-manje spontano – na ulici s obzirom na to da te, kako ističeš, prvenstveno zanimaju re/akcije prolaznika. Tako si brojne akcije izveo u raznim zatvorenim i otvorenim prostorima (npr. kuća, ulica, autobus, radno mjesto, večernji izlazak, tulum, druženje s prijateljima, odlazak u dućan, kupanje na plaži, šetnja, ručak, boravak u prirodi). Koju bi spontanu akciju izdvojio kao posebno uspjelu s obzirom na re/akcije prolaznika?

– Bilo je zaista raznih situacija – od zakopavanja u mulj i trule alge usred gradske plaže (inspirirano dosadom izazvanom kupanjem i sunčanjem), sablažnjavanja ljudi na ulici raznim gnjusobama, kostimiranoga uletavanja u razne javne prostore itd. Već sam kazao da sam po prirodi impulzivna osoba, tako da mi se često događa da neke uobičajene životne situacije pretvaram u performans, ponekad i bez kostima ili uz priručna sredstva. Teško podnosim dosadu i ukalupljenost svakodnevnog života i trudim se da je razbijem kad god mogu, ponekad na oduševljenje a ponekad i na zgražanje okoline. Inače se teško opuštam među ozbiljnim i nepoznatim ljudima, a moji ispadi histerije uglavnom razbijaju formalne barijere i pomažu mi da se oslobodim. No, ponekad nemam volje ni za čim, pa se tako i ponašam; kada sam suviše ozbiljan, svi me pitaju jesam li dobro i što mi je.

Što bih mogao još izdvojiti od tih spontanih situacija? Pa, recimo, kostimiranu šetnju gradskim Korzom pod ruku s lokalnim pijancem koji je krajnje sumanuto urlikao nesuvisle riječi i pokušavao nešto kao pjevati dok sam ga pratio na udaraljkama i neartikuliranim zvukovima. Ta je šetnja trajala skoro sat vremena na opći smijeh i zgražanje, a iza nas se stvorila cijela povorka začuđenih ljudi. Ipak, nipošto ne bih rekao da me reakcija prolaznika zanima prvenstveno; performansom se, kao uostalom i drugim oblicima umjetnosti, bavim uglavnom iz neke nerazjašnjene unutrašnje potrebe i pritom baš nimalo ne razmišljam o publici pred kojom ga izvodim – reakcije ljudi samo su začin na kraju i ono što zaokružuje čitavu stvar. Često se događa i to da se oni najluđi u publici odmah uključuju u akciju zajedno sa mnom, a posebice na rock koncertima gdje su ljudi uglavnom pijani i lišeni inhibicija. Tako je na mom predzadnjem performansu jedan mladić pojeo netom iskopano riblje oko koje sam mu pružio na njegov zahtjev.

Multimedijalnost i ADAPTERI

Isto tako ističeš vlastitu multimedijalnost. Dakle, koristiš sve dostupne medije: glazbu, performans, fotografiju, literarno izražavanje, likovnu umjetnost (npr. ambijentalne instalacije, kolaži, slike, keramika). Zanima me što te ipak privuklo izvedbenom aspektu, po kojemu si, kako mi se čini iz ove udaljene (zagrebačke) perspektive, prisutniji na riječkoj sceni?

– Kada se dugo izražavam u nekom određenom mediju, onda se tog medija pomalo i zasitim pa prelazim na sljedeći, gdje pronalazim novu inspiraciju, da bi se prije ili kasnije opet vratio onom prethodnom mediju. Od tuda, iz stalne potrage za novim načinima izražavanja, proizlazi ta multimedijalnost. Sada je trenutno najveći akcent na mojim performansima po kojima sam posljednjih nekoliko godina najviše eksponiran. Prije nekoliko godina to su bile glazba i instalacije, a još prije toga – poezija i pisana umjetnost općenito. Ipak bih mogao reći da se s većinom spomenutih medija bavim više ili manje kontinuirano zadnjih petnaestak godina, a nekima i takorekuć od rođenja; još kao dijete znao sam se zabavljati proizvodeći čudne zvukove na instrumentima koji bi mi došli pod ruku, črčkajući po papiru pjesme ili crteže koji su još onda odisali bizarnom atmosferom. Kada negdje putujem, uvijek nosim sa sobom fotoaparat i kostim za performans. Stan u kojem živim sa svojom djevojkom i našim kućnim ljubimcima (crna mačka i par kanarinaca sa psihičkim problemima – ženka je izuzetno autodestruktivna i iščupala si je gotovo čitavo perje) pretrpan je instalacijama i neobičnim predmetima (npr. nadgrobna ploča na kojoj piše OBITELJ), stvarima koje sam pronašao na otpadu ili dobio na poklon od prijatelja. Posljednje dvije godine puno sam vremena utrošio na uređenje tog ambijenta, pa nisam imao baš previše vremena za glazbu i još neke stvari koje su mi bitne. Ipak niti jedan medij nikada ne napuštam za stalno već mu se uvijek iznova vraćam kada za to osjetim potrebu i pronađem vremena. Mnoge svoje radove nisam još ni imao priliku prezentirati javnosti. Čest problem u tome predstavlja mi i loše financijsko stanje uzrokovano time što sam trenutno nezaposlen, a za svoju umjetnost uglavnom ne dobivam ni lipe. Planiram izložiti fotografije s nekih svojih nastupa, objaviti DVD svojih performansa, album sada već pokojnih ADAPTERA i još štošta što će ipak morati pričekati još neko vrijeme.

Usprkos poteškoćama, uspio sam postaviti određeni broj izložbi, od kojih neke u priznatim galerijskim prostorima (jedna je čak spomenuta i u izvještaju HDLU-a) te održati veći broj performansa a također i multimedijalnih nastupa (koncert + performans + dekoracija pozornice i kostima) ADAPTERA, multimedijalnoga sastava u kojemu me silom prilika zapala uloga lidera i glavnog inicijatora i organizatora koji drži stvari na okupu. To je uloga koju nisam želio jer su ADAPTERI nastali kao zajednički projekt ravnopravnih prijatelja kreativaca, ali kada su stvari postale ozbiljnije, većini su ipak organizirani rad i kontinuirani nastupi počeli predstavljati problem. Ipak smo imali mnoge nezaboravne nastupe i ugodna druženja, nastupivši uglavnom u Rijeci i Zagrebu (polovina banda živjela je u Zagrebu, što je također bio dodatni problem), i to po dosta jakim klubovima i manifestacijama – ZG: Močvara, SC, Idemo festival u klubu Bogaloo/RI: Točka, Palach, Hartera itd.

Morfologija čudovišta

Kao provodni motiv svih tvojih performansa ističe se morfologija čudovišta, nakaznoga tijela grbave vještice, a podjednako i u tvojim skulpturama i instalacijama. Od kuda proizlazi ta inspiracija nakaznošću, ikonografijom čudovišta koja su, istina, u svim mitologijama ipak daleko privlačnija od uvijek nevjerojatno božansko lijepih i plavokoso zamamnih junaka-junaca?

– Patologija i nakaznost vječita je inspiracija mnogih umjetnika kroz povijest, i uvijek interesantnija ikonografija od one estetski idealizirane. Nakaznost je stvarna i sveprisutna, dok je idealizam prazna fraza. Ako ćemo iskreno, nakazna je i cijela ova zapadna civilizacija koje smo svi dio i koja je proždrla (gotovo) sve ostale koje su postojale, pa nije ni čudo da se kao takva uvukla u ljudske umove od kojih je većina nažalost uopće nije svjesna. Valjda kroz svoju umjetnost nesvjesno projiciram ono što vidim i osjećam, živeći u ovo trulo vrijeme. Nakazan je i čitav sustav vrijednosti koji nas okružuje: materijalizam, pohlepa, destrukcija, antropocentričnost; ljudi su zbilja postali najveća moguća čudovišta; nakazan je i zapadnjački dualizam koji koči prirodne nagone i tako proizvodi začahurene demone u ljudima. Demoni i čudovišta u mnogim su sustavima vjerovanja određeni principi krajnosti u čovjeku a moguće ih je udobrovoljiti i uravnotežiti tako da im se hrabro pogleda u oči i prihvati kao dio sebe umjesto guranja pod tepih gdje rastu, bubre i na kraju te proždiru, što je uostalom i bit nekih oblika psihoterapije. Gestalt, primjerice, uči o svjesnosti i pomirbi polariteta u čovjeku, samouvidu ili čak i iscjeljenju, kroz prihvaćanje “tamne” strane koja postoji u svima. Taoisti u Kini (nisu naravno u tome jedini) ne poznaju princip dobra i zla u zapadnjačkom smislu, već princip ravnoteže (ili neravnoteže) yina i yanga. Ako to gledam na taj način, mogu slobodno kazati da je za mene umjetnost i određena psihoterapija i samopomoć. Ne smatram se mentalno bolesnom osobom zato jer mi takva ikonografija ispada negdje iz glave, ništa više nego većina ljudi koji me okružuju, ali za razliku od mnogih koji oko svog uma podižu debele zidove, ponešto sam skloniji samoanalizi i traženju izlaza iz ovih labirinata u koje smo svi silom prilika strpani i iznalaženju načina da postanem bolja, smirenija i uravnoteženija osoba.

Rastakanje iznutrica

U sklopu programa Nova riječka scena/FONA 2006., 24. ožujka te godine izveo si performans Rastakanje iznutrica, u kojemu je pored izvedbenoga dijela vrlo bitan bio i miris, točnije smrad kuhanih jetrica, ofurenih ribica i palente. Kako publika reagira na te smradne performanse?

– Kao što sam već rekao, reakcije su svakakve, ali mislim da su se u posljednje vrijeme ljudi čak i počeli navikavati na moje nastupe (barem publika iz Palacha). Smrad je ipak nemoguće ignorirati i neki moji performansi ipak nisu za one slabog želuca. Moram priznati da čak i ja spadam u tu skupinu, tako da sam i sâm nakon nekih svojih performansa osjećao mučninu, pa čak i potrebu za povraćanjem (jednom sam prilikom i povratio tijekom nastupa). U Rastakanju iznutrica bila je riječ o vađenju utrobe iz lutke za reanimaciju, kuhanju iste uz dodatke raznog (pa i ribljeg otpada) s place, te izrazito nasilnom hranjenju lutke tim istim sadržajem i na kraju simuliranom ubijanju i reanimaciji iste.

Smrad ipak nije sredstvo koje koristim u svim svojim performansima, nego povremeno, a napomenuo bih i to da Rastakanje iznutrica nipošto nije bila kulminacija intenziteta smrada u mojoj karijeri. Ipak je najgore bilo na otvorenju izložbe 10 godina MMC-a – ususret 40 godina “Palacha” u riječkoj Modernoj galeriji, gdje sam u svome performansu Osma ovojnica otvarao slojeve zapakiranih kutija koji su sadržavali cvijeće, tri tjedna staru utrobu morskog psa koja je – kada sam je raspakirao – izazvala mučninu kod većine prisutne publike (od kojih su neki, pouzdano znam, izlazili povraćati), zatim klupka vune, lubenice i životinjskog srca koje sam raznio jakom petardom kako bih iz njega izvukao bombon, a sve je kulminiralo s trulim jajima koja su ponuđena publici i kojima me potom stala gađati. Cijela je zgrada zaudarala od prizemlja do krova, što mi, moram priznati, i nije bila namjera jer je ovaj moj performans bio u planu za izvođenje na otvorenom (zbog kiše je prebačen u unutrašnjost galerije). Činjenica je i to da je to bilo u srpnju za vrijeme najvećih vrućina, pa su se potrepštine usmrdjele puno više nego je to bilo planirano. Naravno da su se mnogi na to zgražali i više nego na moje ostale akcije koje sam do tada činio, od osoblja Muzeja do dijela publike, a najneobičnija je stvar i ta da su mnogi bili i oduševljeni upravo ovim nastupom. Nije na odmet napomenuti da sam po završetku manifestacije vlastoručno vratio prostor u prvobitno stanje i eliminirao izvor smrada što uvijek i činim u svim sličnim prigodama.

O sudbini Palacha

I zaustavimo se ukratko na sudbini Multimedijalnoga centra Palach. Naime, nakon svih nemilih događaja u vezi Palacha, gradonačelnik je obećao da će namjena prostora ostati ista, čemu se svi oni koji su bili posvećeni tom klupskom prostoru nadaju. Kakva je tvoja pr/ocjena daljnjih događanja u vezi s Palachom? Dakle, kako si doživio činjenicu što je Damir Čargonja, direktor i voditelj Multimedijalnog centra Palach, nakon deset godina vođenja kultnog riječkog kluba 4. siječnja, odnosno 7. siječnja ove godine prepustio funkcioniranje kultnog kluba gradskoj birokraciji? Doista je tužno da se propast Palacha događa u godini kad se obilježava 40 godina postojanja tog kultnog kluba.

– Palach je u posljednje vrijeme i prečesto bio meta raznih političkih prepucavanja; mnogi su bili bacili oko na taj prostor smješten na doista atraktivnoj lokaciji i svi smo i prečesto strepili da će doći vrijeme kada će rock i art kultura izgubiti svoj kultni prostor. Ipak je Palach opstao 40 godina (uz razne promjene vodstva od kojih je MMC za sada zadnji u nizu) i kroz to vrijeme ostao utočište umjetnosti i rock kulture. To je bio jedini pravi prostor gdje su se i totalni početnici mogli eksponirati pred publikom i pokazati što su u stanju pružiti. Slobodno se može reći da je to bio određeni rasadnik nezavisne kulture. Ali došlo je do toga da su skraćeno radno vrijeme kluba i problemi oko “buke” koja smeta stanarima (kojih u toj zgradi više da gotovo i nema) malo po malo izbacili rock scenu. Elitni kafić smješten desetak metara od Palacha sa svojom bukom koja se čuje preko cijelog Korza kroz rane jutarnje sate očito nikome ne smeta, kao ni brojna druga slična mjesta. Rock scena je u međuvremenu iznašla druge lokacije za održavanje koncerata od kojih niti jedna nije uistinu adekvatna za demo bendove. Ti su prostori ili preveliki (mogu ih napuniti samo veće manifestacije tipa Ri rock) ili premali i posve nepodobni, jer je riječ o kafićima. Palach je uvijek bio idealan prostor za demo scenu i ta je scena zaista puno izgubila ako ostane bez njega.

Što se tiče MMC-ovih financijskih problema, u to ne bih pretjerano ulazio, jer uistinu ne znam potpuno stanje situacije, ali ipak mogu kazati da je sramotno da je došlo takvo vrijeme da vlast traži visoke najmove od klubova koji nude neprofitabilne programe. Unatrag nekoliko desetljeća mladi su redovito dobivali na besplatno korištenje brojne prostore za potrebe kulturnih aktivnosti. Mnoge kvalitetne stvari su financijski neodržive (primjerice HNK), a ipak opstaju godinama. Nadajmo se da će gradonačelnik ispoštovati svoje obećanje da Palach neće biti prenamijenjen u nešto drugo; tu nam preostaje samo da vjerujemo tom obećanju (ako je političarima uopće za vjerovati). Možda bi riječkim alternativcima ipak najpametnije bilo da se povedu za primjerom slovenske Metelkove, gdje su ljudi preuzeli stvar u svoje ruke, zanemarili birokraciju i politiku i zaposjeli napuštene prostore u kulturne namjene, te već godinama ne plaćaju najam niti dobivaju gradsku potporu, a ipak provode kvalitetan program u šest ilegalnih klubova.

Hoće li ili neće Čargonja uistinu odustati od Palacha vjerojatno nije ni to sasvim izvjesno (priča se i o određenoj financijskoj pomoći izvana), ali ako to i učini, nadajmo se da će klub doći u ruke nekoga tko će održati tradiciju programa. Što god netko pričao o MMC-u, ipak ostaje činjenica da su ponudili različite programe i pomogli u afirmaciji mnogim umjetnicima u koje ubrajam i sebe.

Što se tiče nezavisne rock scene, ona će se već nekako snaći posebice nakon što se ipak nekako uspjela osoviti na noge (u mračnim devedesetima skoro je posve zatrta), čak i ako izgubi svoj najprikladniji klupski prostor, ali ne znam što će biti s nezavisnom art scenom budući da je istu okupio upravo MMC kroz svoje programe, tako da nam samo preostaje da čekamo i promatramo nove epizode sapunice zvane Palach koja je očito beskrajna.

Dakle, Palach je klub u kojemu je moja generacija (i brojne druge) praktički odrasla, za njega me vežu najjače uspomene; mnogi su se ovdje prvi put napili, prvi put poljubili, prvi put susreli s alternativnom scenom, prvi put nastupili sa svojim bandom ili održali svoju prvu izložbu, performans ili čitanje poezije. U Rijeci nema, niti je ikada bilo, takvoga mjesta. Ako Palach nestane, nastat će velika praznina koju će biti teško popuniti.